Филозофи су се бавили и баве се моралом. Шопенхауер је као што сам показао на овој теми, дао коначно објашњење истог, за разлику од Кантовог "категоричког императива" типа "Делај само према оној максими за коју у исто време можеш желети да она постане један општи закон"... реченица која се узима за темељ морала.
Kategorički imperativ jeste, prema Kantu,
sadržina morala a ne osnov morala (
temelj). Šopenhauer je (neuspešno) pokušao da da filozofski odgovor na pitanje temelja morala.
Kant je moral zasnovao na
iracionalnom osnovu vere. Prema Kantu da bi moral uopšte imao smisla neophodno je da:
1. postoji Bog.
2. postoji besmrtna duša.
3. postoji slobodnja volja
Sve ovo ne nalazimo u iskustvu niti u razumu (dakle, čisti um ne zna ništa o tome) zato jedino možemo
verovati u postojanje istih. U
"Kritici praktičnog uma" Kant nam poručuje da
moramo verovati u iste
ako mislimo da pojam morala ima ikakvog smisla za nas. To su Kantovi
postulati praktičnog uma.
Dakle, vrlo tanko ali to je najdalje dokle možemo otići filozofijom.
Šopenhauer je pohlepno hteo da osnov morala učini dostupnim teorijskom umu te je prezrivo odbacio veru a moral je znasnovao na
iracionalnoj psihičkoj činjenici sažaljenja.
Pri čemu nije negirao činjenicu nepostojanja slobodne volje a čime je
ipso facto ukinuo vrednost bilo kakvom moralnom delanju. Negirao je pojam čiji temelj je nastojao da dokaže filozofskim putem. Naime, svako postupa iz nužnosti u svakoj situaciji. Pa i njegov sažaljiv čovek postupa onako kako mora baš kao i okrutan čovek. Nema razlike između njih.
Takođe, pošto je izričito zasnovao moral na
empirijskoj činjenici sažaljenja doveo je sebe u polje u kojem će ga
empirijska nauka u budućnosti neutralisati. Naime, besmisleno je razmatrati kao osnov morala nešto što zavisi od nivoa polnih hormona i strukture i fiziologije mozga.
Šopenhauer je u svom eseju "
O temelju morala" istakao da su "Holbah, Helvecijus i Dalamber oštroumno pokušali da sve moralne radnje čoveka svedu na daleke, posredne, ali na naposletku ipak egoistične uzroke". Ipak, Šopenhauer je propustio da opovrgne njihov, po sopstvenom sudu,
oštrouman pokušaj.
Zbilja,
svako čini ono što mora da čini a ne postoji besmrtna duša niti Pravedni Sudija čije postojanje bi učinilo vrednosnu razliku između milostivog i okrutnog postupanja ljudi.
Čak na kraju pomenutog eseja, Šopi nam otkriva kao temelj svekolike stvarnosti - metafizičko jedinstvo. Metafizička Volja. Tek onda pojam morala nema nikakvog smisla jer se na kraju sve ionako utapa u Jedno.
Ako je (metafizički)
sve jedno onda je (etički)
svejedno.
Pa čak i ako bismo prihvatili hinduističko i budističko sujeverje u vidu učenja o
karmi.