gost 391595
Buduća legenda
- Poruka
- 35.177
Ali ne na način koji je već obrađivan na ovom pdf - u, već jedan malo drugačiji:
pre nekog vremena sam na Reddit - u čitala ispovest jedne majke (koja je više bila u AITA fazonu, uopšte nije potegnuta kao filozofsko pitanje) o njenom sinu koji ima ozbiljan stepen retardacije (ne razumem se, ali potpuna fizička i mentalna retardacija je u pitanju) i koja je odlučila da ga da u ustanovu koja može mnogo bolje da brine o njemu, jer mu je ona bez ikakvih rezultata posvetila godine, resurse, potpuno zapostavivši svoje drugo dete, sve to propraćeno osećajem krivice: da nije uspela kao majka, straha od društvene osude, itd, sve ono sa čim bi se svako od nas suočio da se nađe u situaciji (a većina nas neće verovatno nikad, tako da ne možemo da osuđujemo).
Međutim, čitajući opis tog dečaka, kako ne reaguje ni na kakvu spoljašnju stimulaciju niti daje znake ikakvog unutrašnjeg života, ne komunicira, itd...
Nisam mogla da se ne zapitam...
Ko je to unutra?
Svi mi pod identitetom podrazumevamo subjekta koja oko sebe organizuje stvarnost, ali ne samo kao predstavu, nego i kompletnu ličnost, misli, osećanja, odnos sa drugima, itd
Šta ako ništa od toga ne postoji, je li to i dalje neko?
Šta uopšte čini da neko bude neko, metafizička osnova identiteta, biološka, fiziološka?
Ako je metafizička osnova, da li je ona u ovom slučaju narušena? Da li i dalje negde unutra ta osoba postoji, samo ne može da se izrazi zbog prepreke koju joj predstavlja njeno nefunkcionalno telo?
Ako je isključivo biološka, možemo li u ovom slučaju reći da je to iko?
pre nekog vremena sam na Reddit - u čitala ispovest jedne majke (koja je više bila u AITA fazonu, uopšte nije potegnuta kao filozofsko pitanje) o njenom sinu koji ima ozbiljan stepen retardacije (ne razumem se, ali potpuna fizička i mentalna retardacija je u pitanju) i koja je odlučila da ga da u ustanovu koja može mnogo bolje da brine o njemu, jer mu je ona bez ikakvih rezultata posvetila godine, resurse, potpuno zapostavivši svoje drugo dete, sve to propraćeno osećajem krivice: da nije uspela kao majka, straha od društvene osude, itd, sve ono sa čim bi se svako od nas suočio da se nađe u situaciji (a većina nas neće verovatno nikad, tako da ne možemo da osuđujemo).
Međutim, čitajući opis tog dečaka, kako ne reaguje ni na kakvu spoljašnju stimulaciju niti daje znake ikakvog unutrašnjeg života, ne komunicira, itd...
Nisam mogla da se ne zapitam...
Ko je to unutra?
Svi mi pod identitetom podrazumevamo subjekta koja oko sebe organizuje stvarnost, ali ne samo kao predstavu, nego i kompletnu ličnost, misli, osećanja, odnos sa drugima, itd
Šta ako ništa od toga ne postoji, je li to i dalje neko?
Šta uopšte čini da neko bude neko, metafizička osnova identiteta, biološka, fiziološka?
Ako je metafizička osnova, da li je ona u ovom slučaju narušena? Da li i dalje negde unutra ta osoba postoji, samo ne može da se izrazi zbog prepreke koju joj predstavlja njeno nefunkcionalno telo?
Ako je isključivo biološka, možemo li u ovom slučaju reći da je to iko?