Tamna strana...

  • Začetnik teme Začetnik teme Nesi
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Kako je čudna ljudska sudbina. Da li to slučaj upravlja našim životima, ili u svome najskrivenijem biću nosimo u sebi tajanstvenu silu koja nas u odlučujućim trenucima, neprimetno gura levo ili desno, kao da nesigurnim titrajem igle na kompasu, pipajući maglovite puteve budućnosti, neka udaljena strašna sila privlači sebi naše treperave, sitne živote.
 
Dešava se povremeno da voćke iznenada počnu da trunu; do jednog momenta sve se odvija kako treba, sve je u cvatu i zbog blage klime očekuje se bogat rod. Iz cveta se rađa plod, ima ga toliko da se grane povijaju pod njim. Ali iznenada, jednog jutra primećuješ da su neki od njih potamneli i izgubili čvrstinu; čim ih dotakneš padaju na zemlju. Pomišlja se najpre da je to priroda sama regulisala: da bi sačuvalo grane, drvo je moralo da se oslobodi suvišne težine. Tek kada se stepenicama ili žičarom popneš visoko, vidiš da nema šta da se obere, u toku samo jedne noći svi plodovi su se pretvorili u crne i gnjile vrećice. Niko nije primetio da se drvo razbolelo. Trulež je polako, dan za danom, zahvatala sve jestive plodove biljke.
 
U ovom životu, među mnoštvom ljudi,
nemojte tražiti sliku vječne ljepote,
niti u radosti sitih i zadovoljnih grudi,
niti u gorkom bolu, koji nam blagost ote.

Bila atom nevidljiv ili beskrajnost pusta,
spokojno objavljenje, dah nebeske visine,
nju duh razumije, a ne kažu je usta,
u bezdanu joj tamnom um se ništi i gine.
 
To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.

I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.

I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!
 
CRNA KRONIKA LIVE

Ljetna kiša na kraju ljeta
Tuča
Komadići leda po pločniku
Drobe se pod mojim nogama
Sakrili su moj pogled ispod kišobrana
I samo me policijska traka
Trgnula iz sanjarenja u hodu
Iz hipnoze hoda
Po kišom natopljenom pločniku

I uz policijski auto
Na ulazu u haustor
Staračke papuče
Uz golo tijelo na pločniku
I kiša
Obojena krvlju
Što se slijeva u kanalizaciju

Poput turista podižem glavu
Čudeći se prizorom predamnom
Dok policajac piše izvještaj
Sklonivši se u auto od kiše
Koja ispire tragove nečijeg života
Ispred ulaza u
Zapruđansku limenku
Ja
Okrećem se na peti i odlazim
Napuštam znatiželjnike
Sklonjene ispod nastršnice
Jer
Tempo života
Ne ostavlja mi vremena
Za tuđe tragedije

(d. domy)
 
OZILJCI

Kada se rodio.....grebao je svoje lice.....
i napravio je prve ožiljke.....na svojem tijelu.....

Kada je bio dijete.....lagao je.....
i napravio je druge ožiljke.....na svojoj savjesti.....

Kada je postao mladić.....nije uspio voljeti one koje je htio.....
i napravio je treće ožiljke.....u svojem srcu.....

Kada je postao grešnik.....uništio je svoje tijelo.....
i napravio je četvrte ožiljke.....u svojoj duši.....

Kada je uništio sve.....umro je.....i ožiljci su nestali !


(ufg5)
 
Hladno mi je opet
nalozio sam sve samoce
i ogradu pokraj puta
da se izdigne od topline
i ponovo poleti
nebom nase ljubavi
bez granica i cilja
balon pun ocaja.
Hladno mi je opet
usamljen mi korak
gazi prvi snijeg od zelje
da otkrije svo to blato
sto se crni opet meni
ispod nokta skriven dar
iskopan za sjecanja.
Hladno mi je opet
mozda vatra nije znak
iskra svaka nije svjetlo
mozda samo to moj brod
nasukan na skoljku praznu
ceka plimu ceka tebe
da se otisne prema kraju.
Hladno mi je opet
starit ce mi ruka od prosenja
umorit ce se osmijeh
isklesat cu si bore
bit cu samo sin iz kante
bez krugova oko mene
ruku tvojih koje zelim
nemam snage da ih crtam
mirisu po tom snijegu
da mirisem ja po tebi
ovog stiha ne bi bilo.
 
Ja sam srecan pokojnik, ne sumnjajte u to
obitavam u vasem hlebu
u vasoj lakoj suknji
u drhtavici koja prati
vase odvec ispunjene dane
Ja sam mrtav, zapeta,
casa vode da se posluzite.

Da li cete mi ukazati cast i poverovati mi sad
kad sam preminuo?
 
Slatko je ćutati.
Čini mi se dam njiva što pod snegom sniva,
da sam u zemlji skriveno zrno žita.
Ne tiče me se šta se u svetu zbiva,
ni za čim ko u životu hita.

Ne znam prolaze li vekovi ili minuti.
Niti mi se šta pita, niti saopštava.
Dobro mi je kao steni što u mraku ćuti,
kao kome ko pod travom spava.

Sada mi sasvim drukčije izgleda
sve što je među ljudima bilo,
i nečije reči i nečija ruka bleda,
i sto za kojim se smejalo i pilo.

Samilosno sad gledam, kao iz raja,
kroz ćelijska mutna stakla,
ljudske žudnje i grehe bez kraja
i sve čega sam se nekad srcem takla.

I ništa više nemam da kažem kome,
i što bih čuti mogla za mene nije.
Čini mi se da sam školjka nad kojm se talasi lome,
da sam njiva iznad koje vetar vije.

(Desanka Maksimović)
 
Tiha sjeta mene prati,
Uza me je život sav,
I kad zvijezde počnu sjati,
Il' tonut u ponor plav.

U sure me vodi krše,
Gdje orlova vlada muk.
Crne jele uvis strše.
Buči divljih rijeka huk.

Na mrtve se sjećam tada,
Suzi vreloj predam ćud,
Pa prislonim, prepun jada,
Obraze na tvoju grud.
 
"Immortality"

vacate is the word...vengeance has no place on me or her
cannot find the comfort in this world
artificial tear...vessel stabbed...next up, volunteers
vulnerable, wisdom can't adhere...
a truant finds home...and a wish to hold on...
but there's a trapdoor in the sun...immortality...
as privileged as a whore...victims in demand for public show
swept out through the cracks beneath the door
holier than thou, how?
surrendered...executed anyhow
scrawl dissolved, cigar box on the floor...
a truant finds home...and a wish to hold on too...
he saw the trapdoor in the sun...
immortality...
i cannot stop the thought...i'm running in the dark...
coming up a which way sign...all good truants must decide...
oh, stripped and sold, mom...auctioned forearm...
and whiskers in the sink...
truants move on...cannot stay long
some die just to live...
ohh...

Pearl Jam
 
Progoni me Demon kroz moja bespuca,
Lebdi oko mene kao vazduh, svuda;
Prodire u srce i razara pluca,
Ispunjava mi dušu cežnjom vecnog bluda.
Znajuc da Umetnost ljubav mi je prava,
Uzme katkad oblik divnog ženskog bica,
I pod izgovorom, lažnim, privikava
Moje vrele usne na bešcasna pica.
Vodi me daleko od Božjega oka,
Bez daha i lomna, na pucinu sinju
Dosade što zjapi pusta i duboka;
Baca mi u oci smušene od bdenja
Zamazane krpe, rane, golotinju,
Sav jezivi pribor i stroj Uništenja!
 
Kad don Žuan siđe podzemlju dubokom
Na vode, i obol svoj Karonu dade,
Mračni prosjak s gordim, ko Antisten okom,
Osvetničkom rukom snažno veslat stade.

Tu, pod mračnim svodom krše ruke žene
Opuštenih dojki, razdrljena ruha,
Ko golema krda, kad na žrtvu krene,
Otegla se za njim duga rika gluha.

Zganarel se smeje i traži mu plate,
A drhtavim prstom pokazuje redom
Don Luis, mrtvima što se žalom klate,
Drskog sina koji rugo mu se sedom.

U crnom Elvira drhti, čedna, svela,
Kraj nevernog muža što joj dragan bio,
K'o poslednji osmeh da bi od njeg htela,
Iz zakletve prve, onaj osmeh mio.

Kamen ljudina s oklopom se koči
Na krmi, i njime seče vale crne;
A naš junak, mirno, na mač se podboči,
Gleda brazdu vodom, ni da se osvrne.
 
Dugo se pitam vredi li truda,
Ali sigurno da mi se sviđa.
Zato želim da sačekam malo
U odluci ovoj, ne bih hteo da stradam.

Neću da kopam po đubrištu sreće,
Ne bih da zaprljam ruke.
Moć počiva negde iza debelih vrata,
Ja bih hteo da vladam!


Zaboraviću potrebe,
I unutrašnje glasove.
Samo jedan je put
Koji vodi do trona.


Mi čekamo tvoj znak.
Mi čekamo tvoj znak.
Samo jedan je put
Koji dotiče nebo,
Ja bih hteo da vladam!

 
Tuđom su pjesmom očarani. Teška
Nevjerstva kriju u srcu što strepi:
Slavuje stranputica. Sunce je greška
Praćena viđenim užasima slijepim.
Noć umesto oka lukava vatra nudi.
Al stoje kužni u istrošenom zraku
I slijede vidljivost različito ljudi.
Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
Samo su slabi izvan opasnosti.
U zločin je umješan i onaj ko spava.
Nikoga nema da jakima oprosti
Što siđoše u tamni vilajet i zlato
Koje se ne može uzeti otkriše.
Što god da činiš zlo činiš jer blato
Iz toga podzemlja slavno je sve više.
 
U tami tamnoj, tamujem,
u glavi tmurnoj camujem,
sobom se svetlim djavlima,
u tebe verujem cavlima,
vadim te noktom u oko,
mrzim te zeljom duboko,
plamenim plamom, plamujem,
s tobom do boga samujem.
 
6 FEET UNDER



Razmišljam o 40 metara do dna
Dok skrivam oplakane oči iz crnih naočala
Tup udarac o pločnik i pucanje kostiju.

Sjećam se kako si voljela čudne kombinacije.
Kako si voljela potegnuti lajnu i zaliti je bavarijom 8.6
Kako si voljela raditi striptiz za mene dok smo bile same
I kako si se ponižavala pred svojim kretenom
Razmišljam.

Sjećam se koliko si puta došla uplakana u moje naručje
Otiske dlana tvog kretenskog narko dilera na tvojem licu
Drhtavi glas da možda te voli
I sumnju da od njega nikada nećeš moći pobjeći
Pa ipak jesi.

Poslije bijega od 40 metara, sa ruba balkona
Sada si sigurna, 2 metra, tu ispod mene
Znam da sam jedina koja plače na tom sprovodu
A mislila sam da to tako dobro skrivam

Svećenik mi ide na živce
Otkud mu pravo pretpostavljati.
Što on zna o tvojoj ljubavi
i što on zna tvojoj odluci

Nikad nisam vidjela više murjaka u civilu
nego na tvome sprovodu
No uzalud su ovdje, tvoj se dečko neće pojavljivati.
Možda i forenzičari nađu ostatke
Razbijene flaše Jack Danielsa
I možda jednog dana iz rijeke ispliva tip
Sa džepovima punim kamenja
i grlom razderanim razbijenom flašom.

Bez brige, moja draga
Sve sam pažljivo očistila
Sve dokaze maknula.
Za njih je on samo čovjek u bijegu.

Bez brige moja draga.
Počivaj u miru.

(d. domy)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top