Mašina za ubijanje – Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda
Če Gevara, koji je toliko toga uradio (ili je to ipak bilo isuviše malo?) na uništenju kapitalizma, danas je jedan od ključnih kapitalističkih brendova. Njegov lik ukrašava novčanike, šolje za kafu, bejzbol kape, torbe iz butika, priveske, kutije s biljnim čajevima i, naravno, majice. Svuda vidimo čuvenu sliku socijalističkog manekena sa beretkom na glavi, sliku koju je Alberto Korda snimio prvih godina revolucije, kada mu je Če slučajno upao u kadar. Ta slika je, 37 godina posle Čeove smrti, i dalje logo revolucionarne (ili kapitalističke?) šik mode. Šon O’Hagan tvrdi u Observeru da postoji čak i prašak za veš koji se reklamira porukom “Če pere belje”.
Proizvode sa Čeovim likom prodaju velike korporacije i mala preduzeća. Na primer, jedna tekstilna iz Burlingtona se reklamira spotom u kojoj mladić uz njihove pantalone nosi majicu sa Čeom. Kada su kubanski imigranti besno reagovali na slične reklame butika Flamingo iz Nju Džersija, vlasnik butika je odgovorio razornim argumentom: “Ja prodajem sve što ljudi žele da kupe!”. Trgovačkom ludilu su se priključili i revolucionari: na internetu postoje “Čeove prodavnice” koje zadovoljavaju “sve vaše revolucionarne potrebe”. Zatim, italijanski pisac Đanija Mina je pristao da proda Robertu Redfordu filmska prava na Čeove dnevnike o mladalačkom putovanju po Južnoj Americi 1952. godine jedino uz uslov da prisustvuje snimanju filma (Dnevnik motocikliste) i snimi sopstveni dokumentarac o tome. Da ne spominjemo Alberta Granadu, koji je bio Čeov saputnik u toj mladalačkoj avanturi i koji sada daje savete dokumentaristima, i dodatno se, po pisanju El Paisa, uz skupo vino i pačje pečenje, žali kako zbog američkog embarga protiv Kube teško uspeva da naplati svoja autorska prava. Da bi ironija bila još veća: u zgradi u kojoj je Če Gevara rođen, u gradu Rosariju, Argentina, u lepom zdanju iz ranog XX veka, do nedavno je bilo sedište privatnog penzionog fonda.
Preobražaj Če Gevare u kapitalistički brend nije nešto što se tek nedavno dogodilo, ali u poslednje vreme prolazi kroz veliku renesansu – i to veoma neobičnu renesansu pošto se događa mnogo godina nakon ideološke i političke propasti svega što je Če Gevara simbol. Počelo je s filmom Dnevnik motocikliste, u režiji Valtera Salesa (to je jedan od tri najvažnija filma o Čeu u poslednje dve godine, druga dva su režirali Džoš Ivans i Stiven Soderberg). Sniman u divnom, prirodnom, kapitalizmom nezagađenom krajoliku, film prikazuje kako se kod mladića koji putuje Južnom Amerikom, u cilju samospoznaje, polako budi socijalna svest dok posmatra socijalnu i ekonomsku eksploataciju. Tako su položeni temelji za novi talas “ponovnog otkrivanja” čoveka koga je Sartr nazvao najpot
No, možda bi preciznije bilo reći da je ovaj pomodni kult Če Gevare začet još 1997, na tridesetu godišnjicu njegove smrti, kada je objavljeno pet različitih biografija, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni u blizini piste aerodroma Valjengarde u Boliviji (pošto je penzionisani bolivijski general, u spektakularno tempiranom priznanju, otkrio tačnu lokaciju). Obeležavanje tridesetogodišnjice smrti vratilo je u centar pažnje čuvenu fotografiju Fredija Alborte na kojoj se vidi Če položen na sto, mrtav i romantičan, nalik Hristu sa nekih klasičnih slika.
Uobičajeno je da sledbenici kulta ne znaju pravu životnu priču svog heroja, istorijsku istinu o njemu (mnogi rastafarijanci bi odbacili Hajle Selasija, samo da imaju ikakvog pojma o tome kakav je ovaj zaista bio). Ne iznenađuje što se savremeni Gevarini sledbenici, njegovi novi, postkomunistički obožavaoci, takođe zavaravaju kada bez pitanja prihvataju mit.
Pogledajmo neke od ljudi koji su u poslednje vreme paradirali sa Čeovim likom predstavljajući ga kao svetionik pravde i pobune protiv zloupotrebe moći. U Libanu, demonstranti koji su protiv Sirije protestovali nad grobom ubijenog Rafika Haririja, nosili su Čeovu sliku. Francuski fudbaler Tijeri Anri, koji igra za Arsenal, pojavio se na gala svečanosti FIFE obučen u crveno-crnu majicu sa Čeovim likom. Fudbalski heroj Maradona je ponosno pokazao tetovažu Čea na desnoj ruci tokom putovanja na kome se sreo sa Hugom Čavezom u Venecueli. U Stavropolju, južni deo Rusije, zastave za Čeovim likom su nosili demonstranti koji su se na centralnom gradskom trgu okupili da izraze nezadovoljstvo odlukom da se socijalna pomoć isplaćuje isključivo u novcu. U izbegličkom kampu Deišeh na Zapadnoj Obali, Čeovi posteri ukrašavaju zid na kome se odaje pošta intifadi. Nedeljni magazin posvećen društvenom životu u Sidneju u Australiji objavljuje koje bi tri osobe njihovi čitaoci najviše voleli da pozovu na svoju večernju zabavu: Alvara Altu, Ričarda Brensona i Če Gevaru. Leong Kvokhung, pobunjenik koji je izabran u zakonodavnu skupštinu Hong Konga, izaziva Peking oblačenjem majica sa Čeovim likom. U Brazilu, Frei Beto, savetnik predsednika Lule da Silve za program “nulte gladi”, kaže da bi “trebalo manje pažnje da posvećujemo Trockom, a više Če Gevari”. I najpoznatiji slučaj – na ovogodišnjoj ceremoniji dodele Oskara Karlos Santana i Antonio Banderas izveli su pesmu iz Dnevnika motocikliste, a Santana se pojavio u majici sa Čeovim likom i krstom oko vrata. Manifestacije novog kulta Če Gevare su svuda oko nas. Opet mit o njemu raspaljuje duše ljudi čija uverenja u najvećem procentu predstavljaju suštu suprotnost svega što je Če Gevara bio.
(…)
U aprilu 1967 godine, govoreći na osnovu sopstvenog iskustva, Gevara je sumirao svoju ideju pravde u svojoj “Poruci Trikontinentalu” (organizaciji iz Havane, zamišljenoj da pomaže borcima za slobodu na tri kontinenta): “Mržnja kao element borbe; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju, koja gura ljudsko biće preko njegovih prirodnih granica, pretvarajući ga u efikasnu, nasilnu, selektivnu i hladnokrvnu mašinu za ubijanje”. I njegovi raniji spisi bili su začinjeni ovakvim retoričkim i ideološkim nasiljem. Mada njegova bivša devojka Čičina Fereira dovodi u pitanje da je originalna verzija dnevnika o putovanjima motocikliste sadržavala zapažanje da “oseća kako se nosnicama sladostrasno širi ljuti miris baruta i krvi neprijatelja”, Gevara je u tim ranim godinama podelio sa Granadom sledeću uzbudljivu misao: “Revolucija bez ijednog pucnja? Ti si lud”. U drugim situacijama, mladi boem izgleda nije bio u stanju da napravi neku razliku između lakomislene smrti kao spektakla i tragedije žrtava revolucije. U pismu majci napisanom 1954. iz Gvatemale, gde je bio svedok zbacivanja revolucionarne vlade Jakoba Arbenza, on kaže: “Bilo je dosta zabave, sa bombama, govorima i drugim zanimacijama, da bih prekinuo monotoniju u kojoj živim”.
Gevarine sklonosti pokazuje fraza iz pisma (objavljeno u knjizi Ernesto, Memoari Če Gevare u Sijera Maestri) koje je napisao svojoj ženi, za vreme putovanja sa Fidelom Kastrom iz Meksika na Kubu 28. januara 1957, neposredno posle iskrcavanja na kubansko tle: “
Ovde u kubanskoj džungli, živ i žedan krvi”. U tom stavu ga je dodatno osnažilo ubeđenje da je Arbenz izgubio vlast zato što je propustio da likvidira svoje potencijalne neprijatelje. U ranijem pismu tadašnjoj devojci Titi Infante, Če kaže: “Ako bude nekih streljanja, to znači da je vlada sačuvala sposobnost da uzvrati udarac”. Stoga nije neko iznenađenje da je tokom oružane borbe protiv Batiste, i kasnije po trijumfalnom ulasku u Havanu,
Gevara pobio ili nadzirao egzekucije mnogo ljudi nakon presuda po kratkom postupku. Među ubijenima bilo je dokazanih neprijatelja, osumnjičenih neprijatelja i onih koji su se naprosto našli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.
U januaru 1957, kao što saznajemo iz dnevnika sa Sijera Maestre, Gevara je ubio Eutimija Guera zato što ga je sumnjičio za odavanje informacija: “
Rešio sam problem pištoljem kalibra 32 mm, u levu stranu njegovog mozga… Njegove stvari sada pripadaju meni”. Kasnije je ubio Aristidija, seljaka koji je rekao da ne želi da ide dalje sa njima ako će da napuste njegovo selo. I dok se pitao da li je ova žrtva “bila dovoljno kriva da zasluži smrt”, nije se kolebao kada je naredio ubistvo Ečeverije, brata jednog od njegovih drugova, zbog nekih zločina koje kasnije nije jasno naveo: “Morao je da plati”. U nekim drugim situacijama je kao metod psihičke torture simulirao egzekucije, bez namere da ih izvrši.
Ali, “hladnokrvna mašina za ubijanje” nije pokazala pune razmere svoje posvećenosti sve do trenutka neposredno posle pada Batistinog režima.
Kastro mu je dodelio mesto upravnika u zatvoru La Kabanja (Kastro je imao klinički precizno oko za odabir prave osobe koja će štititi revoluciju od infekcije). La Kabanja je kameno utvrđenje iz XVIII veka koje je služilo odbrani Havane od engleskih gusara, a naknadno je pretvorena u vojni garnizon. Na način koji jezovito podseća na Lavrentija Beriju, Gevara je tokom prve polovine 1959. godine bio jedan od onih koji su bili na pozicijama moći tokom jednog od najmračnijih perioda kubanske revolucije. Hoze Vilasuso, advokat i profesor Srednjeameričkog Univerziteta De Bajamon u Portoriku, bio je član tela zaduženog za preka suđenja u La Kabanji; on mi je nedavno ispričao:
“Če je bio šef Comision Depuradora. Postojali su propisi – najpre vojni sud. Če nam je rekao da moramo postupati sa ubeđenjem, što će reći sa ubeđenjem da su svi optuženi ubice i da je jedino neumoljivost revolucionarni način postupanja. Moj direktni pretpostavljeni je bio Miguel Duke Estrada. Moja dužnost je bila da pripremim dosijee za slanje ministru. Egzekucije su obavljane od ponedeljka do petka, u sred noći, odmah pošto bi kazna bila izrečena i automatski potvrđena od strane apelacionog tela. Sećam se da je jedne noći ubijeno čak sedmoro ljudi “
Nastavak teksta na
http://katalaksija.com/2012/06/07/m...istickog-agitatora-do-kapitalistickog-brenda/