DUHOVNI PUTNIK
Putovah ja kroz Zemlju Ljudi,
Kroz Zemlju Ljudi i Žena k tom,
Strahote takve čuh i vidjeh
Ko nitko prije na putu svom.
S veseljem tu se Dijete rađa
Što s bolom začeto bje prije,
Kao što Žanjemo s veseljem
Ono što se sa suzom sije.
Ako je Čedo Dječak dadu
Starci tad ga, koja hvata,
Prikovavši za stijenu njega,
Krikove mu u vrč od zlata.
Željeznim trnjem glavu mu paše,
Ruci mu, nozi nanosi zlijed,
Srce mu vadi iz grudi zato
Da spozna što je žar i led.
Prstima sve mu Žile broji,
Kao što Škrtac s blagom radi;
Plač icvil njegov njoj je hrana,
I dok on stari ta se mladi.
Sve dok ne posta Djeva sjajna,
A on pun snage mladić vitak;
Odbaci tad on svoje lance
I sveza je za svoj užitak.
Usadi joj se u sve žile,
Baš kao ratar tlu svom odan;
Boravište mu posta Ona,
Vrt sedamdeset puta plodan.
Ko Stara Sjena blijedjet poče,
Lutajući po Svijetu cijelom,
Prepun dragulja, prepun zlata,
Što zadobi ih svojim djelom.
To su dragulji Ljudske Duše,
Rubini, biser čežnjiva oka,
Bolnoga srca zlato, uzdah
Ljubavnika i bol duboka.
Oni mu bjehu jelo i piće;
Prosjak, Siromah tim se poji,
Za Putnika mu namjernika
Dver otvorena uvijek stoji.
Njegova bol je vječna im radost,
Od njih mu krov i svaki zid zvoni,
Sve dok na ognjištu iz vatre
Djetešce Žensko ne izroni.
Ona je sva od čvrste vatre,
Dragulja, zlata, nema tu
Ruke što je dotaknut smije
Il' povojem omotat' nju.
Al' ona priđe tom kog voli,
Nek ubog, bogat, star je il' mlad;
Ko Prosjaka na druga vrata
Izgnaše starog Gazdu tad,
On ode plačuć' u daljinu,
Dok ne primi ga tko na cesti;
Dok pogrbljen, slijep, ojađen,
Ne mogne mladu Djevu sresti.
I da olakša Starost hladnu,
Zagrli tada on je star;
Nestade Kuća mu iz vida,
Vrt i sav njegov ljupki Čar.
Raspršiše se Gosti svuda,
Svaka stvar novom Oku bje nova;
Smotaše se od straha čula
I Kugla posta Zemlja ova;
Iščeze Sunce, Zvijezde, Mjesec,
Sve beskrajna je pustoš sama,
Ni jela niti pića nema,
Sve pustinja je svud i tama.
Usana njenih Dječjih med,
Njen smijeh s kog vino i kruh jede,
Pomamni nemir njena oka
U Djetinjstvo ga tad zavede;
Jer dok on jede to i pije,
Svakog dan mlađi biva,
I oboje kroz pustoš idu,
Duša im stah i očaj skriva.
Ko divlja Srna juri ona,
Njezin strah sadi grmlje sve veće;
Danju i noću on je slijedi
I ljubavne joj zamke meće;
Od Ljubavi i Mržnje zamke
Te prekriše kaj pusti sav
Ljubavni gusti Labirinti
Gdje luta Vepar, Vuk i Lav;
Svojeglavo on posta Dijete,
A ona Starica što plače;
Stiže tu mnogo Zaljubljenih,
Sunce i Zvijezde sjaju jače,
Pružaju stabla slatki zanos
Svima što u tu pustoš stižu,
Gradovi mnogi tu i mnoge
Kolibe pastirske se dižu.
Al' kad su našli mrko Čedo,
Užas se tuda širit' stane;
Vikahu: "Dijete, Dijete se rodi!"
I pobjegoše na sve strane.
Jer tom što dirne lik taj mrki
U ramenu se ruka suši;
Ričući bježe Lav, Vuk i Vepar,
Sa svakog Stabla plod se ruši.
Ne smije nitko lik taj mrki
Dotaknut, ako to Starica nije;
Prikova ona za Stijenu njega
I sve je ko što rekoh prije.
William Blake