I ja bih vam se prikljucila sa mojom pricom. Ja i moj muz se poznajemo jos iz srednje skole. O svojim roditeljima mi je iskreno ispricao sve ,a to ni malo nije bilo ohrabrujuce. Otac alkoholicar, majka se rano udala iz interesa i posle "terala kera" ( ako se to tako kaze). Onda otac pokusao da se obesi, deca sve gledala i stradala. Cesto je bio tucen i bezao od kuce. Moj muz je, verovali ili ne,
izasao iz svega toga sa jako malo posledica, a sa godinama koje smo proveli zajedno,uspeo je da mu to postanu samo ruzna secanja. Izmedju nas je uvek sve bilo OK, ja sam njegove roditelje uvek drzala na distanci, a tako se ponasao i moj muz.Da su se oni pitali ,mi se nikad ne bi ni vencali.
A i kada smo se vencali u manastiru, samo sa kumovima, oni to nisu priznavali.Pa i kada smo se registrovali u opstini, opet nista. I dalje su se ponasali kao da sam mu prijateljica a ne supruga. Tek kada nam se rodio sin poceli su da pomalo kontaju da smo u braku. Svih ovih 5 godina koliko smo u braku uvek su se samo svadjali sa nama, gledali da nas iskoriste ako mogu a od pomoci nama skoro nista.Jedino u cemu se slazu je oko toga da nas treba mrzeti i otezavati nam u svemu.
Svakom nasem uspehu oni su se podsmevali i koristili svaku priliku da nas zavade ako mogu,naravno bez uspeha. Odjednom su se setili da imaju decu (dva sina), ali umesto da im pomazu oni im svojim baksuzlukom, odmazu.[/QUOTE
Sreća je da se vas dvoje lepo slažete , u stvari to je najvažnije. Ali ne možete očekivati od ljudi koji su imali čitav život loš brak i loš odnos, da uživaju u tudjoj sreći makar to bila i njihova deca, jednostavno oni nisu navikli na harmoniju, na porodicnu sreću. Vi pravite vama i vašoj deci krov nad glavom, a ovi neka žive kako su naučili, ne dajte da vas sekiraju. Pozdrav