Ja sam jutros preživela traumu

Ispade Stefke iz kreveca, uz takav tresak da sam se sledila u deliću sekunde. Kada sam ga čula da plače, tek onda sam skočila da reagujem

I, šlag na tortu, ja ga uzmem u ruke, onako oprezno, pažljivo - ako se povredio da ne pogoršam, a on kme,kme, kme i prestade, a za pola minuta poče da se smeje.
Kako je uspeo, nije mi jasno. I to je pao glavom ka krevecu, iz stojećeg položaja, znači da je neki salto napravio dok je padao, što me je posebno šokiralo i zabrinulo. Ebte, vrat je mogao da slomi. Uopšte mi nije jasno kako je pao kada je završio na ledjima, glavom ka krevecu.

Još mi je manje jasno kako je uspeo da padne. Elem, ponela sam ga da ga presvučem, a on, kao i svakog jutra, mokar. I setim se da sam pripremila sve osim bodija. Vratim ga u krevetac, u stojeći položaj i okrenem se da uzmem bodi iz ormarića. Ormarić na suprotnom zidu, a bodići na dnu. Čučnem, zahvatim nekoliko savijenih da izaberem koji ću i čujem tresak. Sad kontam - da je krenuo da preskače, ok, 10 meseci, on jak k'o bikčić, valjda i nije rano... ali za to treba vreme, pa bebe stenju, pokušavaju, pa ne uspeju, pa pokušavaju opet, pa stenju opet, pa guguču, pa se čuju bre, a ovo moje ni glasa ne pusti, a pade neobjašnjivo i to u roku od 4,5 sekunde

Jedino što mi je logično da se desilo je da se previše nagnuo preko ograde kreveca i da je jednostavno glavica pretegla. U tom slučaju se okrenuo tokom pada i pao na ledja, glavom ka krevecu. To mi je zastrašujuće, bre, pa mogao je na teme da padne, ili vrat da povredi, slomi....

U svakom slučaju, njemu srećom nije ništa. Evo ga, okreće kuću naopako. A ja još ne mogu da se smirim. Malopre zove mm sa posla i pita - kako je naš Feliks, a ja drvlje i kamenje po njemu, da bi se na kraju oboje smejali.... Joj, deca, blese male... pa život mi je skratio jutros, a nije ni svestan...