Sve najbolje o "otislima"

zendeli

Elita
VIP
Poruka
17.475
Da li mislite da kad neko umre treba sve najbolje o njemu da se prica i piše? Da se zaboravi sve loše i forsira samo dobra strana te osobe?
Ja ne ali vidim iz trenutnog primjera da dosta ljudi misli tako. Ne treba zaboraviti dobro ali ni zanemariti loše.
 
Da li mislite da kad neko umre treba sve najbolje o njemu da se prica i piše? Da se zaboravi sve loše i forsira samo dobra strana te osobe?
Ja ne ali vidim iz trenutnog primjera da dosta ljudi misli tako. Ne treba zaboraviti dobro ali ni zanemariti loše.
nema razloga pricati o losem, ako nemas nista dobro ne moras ni da pricas.

slazem se da ne treba zaboraviti lose.
 
Da li mislite da kad neko umre treba sve najbolje o njemu da se prica i piše? Da se zaboravi sve loše i forsira samo dobra strana te osobe?
Ja ne ali vidim iz trenutnog primjera da dosta ljudi misli tako. Ne treba zaboraviti dobro ali ni zanemariti loše.
Ako gledaš kao Hrišćanun u pravu si,Bog sudi i oprašta grehe.
Ako gledaš filozofski onda je to sasvim druga priča.
 
Зависи и о коме је реч. Да ли је то неки лични однос или живот и дело неког ко је утицао на многе.
Није исто комшија који ти је украо метар плаца и др Менгеле.

У првом случају алалиш због себе и свог мира. У другом не можеш прећи преко тога.
 
Da li mislite da kad neko umre treba sve najbolje o njemu da se prica i piše? Da se zaboravi sve loše i forsira samo dobra strana te osobe?
Ja ne ali vidim iz trenutnog primjera da dosta ljudi misli tako. Ne treba zaboraviti dobro ali ni zanemariti loše.
Zavisi.

Ali više govori o tebi šta god napišeš o pokojniku nego o preminulom.

Ne kaže se bezveze o pokojnicima sve najlepše...
 
То је тако лицемерно...кад је неко за живота био скот шта је то што његова смрт мења?
Ја могу да му опростим још за његовог живота, али памтићу да је био скот.
И ако ме неко баш пита, сигурно нећу рећи све најлепше.
У ствари, баш нешто и нисам склона опраштању, рецимо само да сам у стању да пређем преко неких ствари зарад мира, али памтићу...
Једно је рећи да је онај који је отишао био добар родитељ, или је био успешан у послу, али рећи да је био добар човек не.
Ни за себе то не могу да кажем, пуна сам мана, па ако себи и осталима то могу да признам, мислим да нема потребе да будем лицемерна што се осталих тиче.
 
Ali ako je mene neko ja povrijedio za života? Treba li da kažem da je dobar,ne govorim oprostu nego o zaboravu.
Oprost i zaborav su različite stvari.

Šta bi bila razlika između toga da nekome ko je umro oprostiš ili ne oprostiš? Pa nikakva, jer njega nema pa ga nema. Nema ga da čuje reči oprosta, nema ga da čuje reči osude, nema ga i nikada se neće vratiti. Znači razmišljanje o oprostu mrtvima je čisto gubljenje vremena, i tvoja lična stvar koja ne menja ništa, kako god okreneš.

Na drugu stranu, zaborav apsolutno nema nikakve veze sa tim da li je neko umro ili nije. Zaboravićeš kad zaboraviš, bilo da je taj neko mrtav ili živ.

Ali činjenica je da je onaj ko je umro sve zaboravio.

Zato se ne treba previše zamlaćivati time.
 
ja samo znam kad je Tito umro jugoslavija se paralizovala , ljudi su plakali kose chupali i lupali se po grudnom koshu


a moj pokojni djed kao jedan od mnogih Srba boravio na golom otoku
Сагласно овом лицемерном ставу о коме је тема, претпостављам да је и твој деда требало да плаче за њим и прича све најлепше о покојнику...зар није глупост?
 
Oprost i zaborav su različite stvari.

Šta bi bila razlika između toga da nekome ko je umro oprostiš ili ne oprostiš? Pa nikakva, jer njega nema pa ga nema. Nema ga da čuje reči oprosta, nema ga da čuje reči osude, nema ga i nikada se neće vratiti. Znači razmišljanje o oprostu mrtvima je čisto gubljenje vremena, i tvoja lična stvar koja ne menja ništa, kako god okreneš.

Na drugu stranu, zaborav apsolutno nema nikakve veze sa tim da li je neko umro ili nije. Zaboravićeš kad zaboraviš, bilo da je taj neko mrtav ili živ.

Ali činjenica je da je onaj ko je umro sve zaboravio.

Zato se ne treba previše zamlaćivati time.
Kad oprastam to radim radi sebe,jer kad me neko doveo do toga da mu moram oprastati izgubio je značaj u mom životu. Zaboravljam,nikad.
 
Приметила сам нешто код нашег народа...кад говоре о покојнику, увек то иде овако: О покојнику све најлепше, али...па крене искрена прича, можда субјективна, можда објективна, али нико се заиста не заустави и не прећути то што има да каже.
 
Kad oprastam to radim radi sebe,jer kad me neko doveo do toga da mu moram oprastati izgubio je značaj u mom životu. Zaboravljam,nikad.
Uvek treba stati pred ogledalo i zapitati se - da li smo i mi sami IKAD u životu napravili grešku.

Svaki iskren čovek će reći da jeste.

Da li smo za svaku grešku dobili oprost? Možda.

Da li treba da izgubimo značaj u tuđem životu zbog samo jedne greške?

Ne treba biti grub, sve mora da ide na vagu, nema u životu jednostavnih odgovora.
 

Back
Top