Svaki pocetak je tezak..ili ne..??

Zabavljali smo se godinu dana..i pre pet meseci uplovili smo u bracne vode!E sad sve je to lepo i krasno ali meni mnogo toga kod njega smeta!Jako je posvecen meni,trudi se da mi udovolji..ali meni i dalje nesto smeta..i sama sebi ponekad idem na zivce..ponekad se pitam sto mi je brak trebao kad sam se uvek toga bojala..pomislim da on nije covek za mene a onda shvatim da me niko ne bi bolje od njega trpeo i voleo..!Volim ga..i on mene mnogo..ali zasto onda imam stalnu potrebu da mu nesto zvocam!Da li je to panika na pocetku,strah da je to nesto konacno,strah od obaveze zvane brak..jel nekome od vas bilo tako na pocetku,kako se izboriti sa tim...!!

a zasto ti njega volis, jel zato sto on tebe trpi i voli? ako je tako, on nije covek za tebe.
 
E, ovako...
Zamisli da je neki drugi muškarac na njegovom mestu, bilo ko, neko imaginaran... da li bi se isto ponašala? Da li ti zaista smeta n stvari kod njega imenom i prezimenom, ili si se samo uplašila braka?
Razmisli da li si takvo zvocalo i prema roditeljima, bratu, sestri, koga već imaš? Da li je to tvoja karakterna osobina, da li si od onih stalno nezadovoljnih?
Ne znam, malo si toga rekla da se donese sud... Mož' biti da si jednostavno od džangrizave sorte. Mož' opet biti da si se samo isprepadala od braka, da ti je težak taj prelaz ka porodičnom životu i obavezama, da ne možeš da se opustiš... Mož' biti puno toga, uključujući i onu najgoru varijantu - da si skontala da si se zaebala, a potiskuješ to u sebi... Probaj da isčačkaš šta je u pitanju, inače... ne piše vam se dobro... Ili se usaglasite i pomozite sebi da pregurate te dečje bolesti što pre, ili budite iskreni, pa nemojte jedno drugom uzeti najbolje godine života... Po mom mišljenju, samo to je fer za oboje :ok:
 
Zabavljali smo se godinu dana..i pre pet meseci uplovili smo u bracne vode!E sad sve je to lepo i krasno ali meni mnogo toga kod njega smeta!Jako je posvecen meni,trudi se da mi udovolji..ali meni i dalje nesto smeta..i sama sebi ponekad idem na zivce..ponekad se pitam sto mi je brak trebao kad sam se uvek toga bojala..pomislim da on nije covek za mene a onda shvatim da me niko ne bi bolje od njega trpeo i voleo..!Volim ga..i on mene mnogo..ali zasto onda imam stalnu potrebu da mu nesto zvocam!Da li je to panika na pocetku,strah da je to nesto konacno,strah od obaveze zvane brak..jel nekome od vas bilo tako na pocetku,kako se izboriti sa tim...!!


cut your tongue off
 

Back
Top