Sudbine naroda u SFRJ

[Harvat]

Najbolje Slovenci koji su bili država u državi, ostali etnički čisti i prosperirali, a Kardelj je podešavao federalizam prema slovenskim interesima. Isto su se prešaltali u EU, a imaju modernu funkcionalnu svijest- iako su gnojevi u odnosu na Hrvate, i prije i sad. No uspješan su moderni zapadni narod, visoke samosvijesti, a to su bili i u FNRJ/SFRJ.

Srbi su prosperirali, i s pravom sebe doživljavaju kao centar Yu jer ih je bilo u svim republikama osim Slovenije. Ne samo glavni grad, relativna brojnost, 2. srpska država CG, a u BH najbrojniji dosta dugo, a u SRH bolji život nego u Hrvata, najviše zbog stigme NDH i partizanske prošlosti. Državni jezik u Yu je realno bio je bio srpski, u vojsci, a samostalna Makedonija je nešto što nisu mogli spriječiti. Kosovo je moralo biti autonomno jer je bilo planova da pripadne Albaniji, pa stoga kompromis. Kao minus mogu gledati autonomiju Kosova, a Vojvodine je beznačajna jer ju je Broz etnički posrbio naseljavanjem Srba iz SRH i SRBiH. Prosperirali više nego ikada i preko nesvrstanosti i bili s Beogradom glavni čimbenik koji nije bio provincijalan.

Histerija oko Memoranduma SANU je objašnjiva demografijom- izgubili su relativnu većinu u BH, Kosovo posve izgubili, a u SRH kopnili bez svoje kulture. Prosperirali jesu zbog niza činitelja, no nisu mogli ostvariti srboslaviju. No Yu štih je ostao kod njih i danas kad na sajmu knjiga izdaju knjige hrvatskih i bosanskih Jugoslavena, politolozi im pišu studije o Jugoslaviji, a AP i DW imaju dopisnike i kanale u Bg i na srpskom- dok na hrvatskom nema ništa, ni dopisnika iz Zagreba. Dakle uza sve kresanje to što imaju RS u BH, te što im se ide/išlo niz dlaku u RH, i dalje nešto umišljaju da mogu dominirati- no ne mogu, zapad ih i inercijom drži u iluziji. Posebno oko Kosova.

Muslimani su doživjeli procvat, a napose demografski od 1961. do 1971. koji je teško objašnjiv, jer kasnije nisu rasli.Njima je odgovaralo bosansko stanje puzećega širenja, a Srbima su se uvlačili. No to je puklo i sad su prepušteni islamizmu,pa su izgubili sve što im je Broz dao.

Makedonce je doslovno izumio po Kominterni, Blaže Koneski je stvorio makedonski jezik, školstvom su integrirali razne Vlahe i Cigane, a Tito je iselio i dosta- nedovoljno- Albanaca iz Makedonije u Tursku. Dao im je i crkvu, a Srbi tu nisu mogli ništa. Krivotvorio i povijest pa smo učili dio bugarske povijesti kao makedonsku.

Crna Gora je bila čista druga srpska država, a dukljanskih Crnogoraca nije bilo.

Hrvati su ispali najgore iako smo dobili Istru i ostalo, no to nije nacionalizirano- za razliku od Slovenaca. Tu je mješavina i regionalizma i straha hrvatskog komunističkog vodstva nakon obračuna s nacionalno svjesnim Hebrangom. Hrvate je najviše proganjala UDBA, nametan je tuđi jezik, uvaljivala se na hrvatsko more strana odmarališta, sisao se kapital, hranili stranu vojsku- i u mornarici su Hrvati bili manjina, sva je Yu bila antihrvatska po habitusu. Privincijalizirani, našli su snage da se izbore na nekim poljima, no išli su išli protiv struje. Nije čudo da su Hrvati teroristički tukli Yu, kao kad je Barešić ucmekao Rolovića, Zvonko Bušić stavio bombu u avion, onaj lik u kino u Beogradu... Hrvatima je to bila neprijateljska zemlja koja ih je gušila, individualnost, slobodu i perspektivu za prosperitet.

Hrvata je bilo u Hrvatskoj, a kao manjina, ali minorizirana u BH, te u Boki i Vojvodini ustrašena manjina. Hrvatski politolozi ne pišu o Yu sad ne zato što ju mrze, nego to nije hrvatska zemlja jer ih nije bilo šire izvan RH i BH, a u Srbiji i CG u okrajcima koji su stalno demografski i identitetski potiskivani.

Albanci su najviše dobili, i to demografijom. Također, plemenski mentalitet uz jasno drugačiji jezik i kulturu u kombinaciji s islamom je nepobjediv kad se ušanči na ozemlju gdje ima svojih povijesnih sela i naselja.

Ostaje da je Slovencima najbolje jer su čisti zapad, Muslimani i Srbi su čisti Balkan, kao i Makedonci, a Hrvati moraju plesati amo tamo jer su i zapad i Balkan zbog BH.

 

[zlozi]

Ostaje da je Slovencima najbolje jer su čisti zapad, Muslimani i Srbi su čisti Balkan, kao i Makedonci, a Hrvati moraju plesati amo tamo jer su i zapad i Balkan zbog BH.

ma i po mentalitetu ste balkan, samo sto to ne volite da cujete.

 

[Dobro situirani gospodin]

Najbolje Slovenci koji su bili država u državi, ostali etnički čisti i prosperirali, a Kardelj je podešavao federalizam prema slovenskim interesima.

Federalizam je u ustavu SFRJ bio jednak za sve, i za Srbiju i za Sloveniju i za Bosnu i za Makedoniju...

 

[faraonn]

...svi ne Narodi , narodnosti i enklave bilo koje nacije
ne mogu odoljeti nostalgiji
iako okoreli vampiri bjelosvjetski
opet i opet rovare...

 

[C0NSIGLIERI]

Ljudi koji govore istim maternjim jezikom a rade u dosluhu i interesu sa strancima (npr. Nemcima, Turcima, Rusima) a protiv svoje brace i komsija mogu se klasifikovati kao mentalni bolesnici.

Slovenci znaju sta je njihov interes, a emotivno su uracunljivi za razliku od ostalih budala izmedju Vardara i Triglava; te nisu taoci proslosti da bi ugrozavali svoju sadasnjost i buducnost.

Bravo
Ostali, big fail!

 

[Велики Комбинатор]

Волим те приче како су Хрвати "испали најгоре" извини немој се љутиш што се смејем

 

[Harvat]

Federalizam je u ustavu SFRJ bio jednak za sve, i za Srbiju i za Sloveniju i za Bosnu i za Makedoniju...

Do pada Rankovića, Tito, koji je gledao na Jugoslaviju kao na svoj feud, držao se federalizma više kao smokvinog lista. Tek nakon 1966. se SFRJ počela više federalizirati, s tim da se došlo do elemanata konfederacije.

Ivo Banac je u velikoj većini ovdje u pravu:

Također, nije bez razloga što srpski mitomani, a i najobrazovaniji, kao što je bio Milorad Ekmečić, proglašavaju Kardelja "Mefistom Jugoslavije".

 

[aleksije radicevic]

Zagrebački Srbin u Kraljevini Jugoslaviji ima nad sobom srpskog kralja, srpsku vladu, srpsku vojsku i policiju.
Zagrebački Srbin u SFRJ ima iznad sebe hrvatskog komunistu, višenacionalni sklepanu saveznu vladu, vojsku kojom često komanduje nesrbin, hrvatsku republičku vlast i ostale hrvatske republičke institucije.

Hrvat u Zagrebu, u KJ ima iznad sebe srpskog kralja, srpsku vladu, srpsku vojsku i policiju.
Hrvat u Zagrebu za vreme SFRJ ima iznad sebe hrvatskog komunistu, višenacionalni sklepanu saveznu vladu, vojsku kojom često komanduje nesrbin, hrvatsku republičku vlast i ostale hrvatske republičke institucije.

Dakle, pravaški debelokošci svašta su u stanju da izlaju, skoro kao Vučić, i još da se udube u analizu i dokazivanje apsurdnih stvari.

KJ je funkcionisala kao Kraljevina Srbija, za sve Srbe koji su se u njoj našli. Sa SFRJ je očigledno vidi degradacija kad se uporedi pozicija Srba sa KJ.

 

[Dobro situirani gospodin]

Do pada Rankovića, Tito, koji je gledao na Jugoslaviju kao na svoj feud, držao se federalizma više kao smokvinog lista. Tek nakon 1966. se SFRJ počela više federalizirati, s tim da se došlo do elemanata konfederacije.

Ivo Banac je u velikoj većini ovdje u pravu:

Također, nije bez razloga što srpski mitomani, a i najobrazovaniji, kao što je bio Milorad Ekmečić, proglašavaju Kardelja "Mefistom Jugoslavije".

jugoslavija je nastala kao federacija i raspala se kao federacija, nikad nije bilo drugačije

 

[Sannndrina]

Drugovi i drugarice,
Nikome nije dobro i
svi smo u krasnom klincu.

Laku noć, prijatno!

 

[Harvat]

Волим те приче како су Хрвати "испали најгоре" извини немој се љутиш што се смејем

Većina je podataka iz knjige Zdenka Radelića: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., Zg, ŠK, 2006.

Moja je teza: koliko god mi Hrvati bili heterogeni i imali i te hrvatske Jugoslavene, većina nas, sumarno, nikad nije prihvatila tu Jugoslaviju kao svoju zemlju- i za to smo imali debelih, konkretnih razloga. To je vjerojatno u domeni iracionalnog- no to iracionalno pokazuje prave porive naroda koji zna za što jest, a protiv čega jest- ili barem nevoljko traje u nekoj tvorevini, ali stalno ga ta žulji. Ta je Jugoslavija zbog 500 čimbenika bila obojena srpski- ili, precizniije- antihrvatski- i nije bilo manevarskoga prostora da se učini i hrvatskom, da ju mi osjećamo kao svoju.

Dostajat će podatci-kojima se može prigovoriti da su selektivni- no svima se to može.

Crkva

KC u Hrvata se nikad nije uklopila u taj režim, za razliku od pravoslavne i one u Slovenaca, te islamske.

U doba rata u Yu je ubijeno ukupno 385 katoličkih svećenika, a od toga, partizani su ubili 355. Pravoslavih je ubijeno 498, od toga od ustaša 188, partizana 153 i ostalo ostali.
Katoličke se svećenike nastavilo ubijati i 1946, 1947,..a pravoslavne - ne.
Očito je da je ta disproporcija stavila katolike u opoziciju prema komunistima jer su četnici ubili 24 svećenika, a partizani- 355. U BiH je bilo suđenja vjerskim službenicima. Podatci od 1945.-1953. pokazuju da je tamo osuđeno 154 katolička svećenika (a Hrvati su bili oko 23% stanovništva), 48 pravoslavnih (a Srbi su bili oko 43%) i islamskih 110 (a Muslimani su bili oko 35%). Gangsterskim načinom ubijeno je do kraja 1945. 206 katoličkih svećenika, a do kraja 1951. još 30.
O Stepincu i ostalom da ne govorimo....
Vidi se da je Katolička crkva kod Hrvata najviše stradala od komunističkog režima i nije se nikad savinula, kao što su SPC i islamska.

Ratno nasljeđe

Iako su Hrvati bili debelo zastupljeni u partizanskom pokretu- Broz je dao podatke o 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca itd.- činjenica je da je vojska NDH bila najbrojnija i najantipartizanskija vojska u doba rata. Maksimum broja su Dražini četnici imali oko bitke na Neretvi, oko 80.000, a Nedić, Ljotić i ostali zanemarivo. Slovenci isto postotno manje, Muslimani boranija, a Hrvati su imali u snagama NDH od 1942. do 1945. (bez legionara u kojima je bilo 15.000-30.000 ljudi) uvijek oko 150.000, a možda i 200.000). Hrvati su u 2. svj. ratu bili narod koji je najviše bio "pod oružjem", na obje strane, i to nešto više na NDH. Kroz vojne formacije prošlo je daleko manje Slovenaca, Srba i Muslimana, a Hrvata najviše, i u apsolutnom broju- a posebno u vojsci NDH koja je bila najjasnije protiv bilo koje Jugoslavije.

Poratna stradanja

Bleiburg i ostalo-uza sva napuhivanja.... bez komentara, jasno je da su Hrvati najviše stradali.

Politička emigracija, kako stara, tako i ona nakon 1971.

Broj glasila političke emigracije 1978.

Albanska 21
Hrvatska 140
Muslimanska 7
Slovenska 22
Srpska 75

Hrvatska zauzima 51,6%.

U 1980-im Njemačka je objavila da ima 16.000 političkih emigranata iz cijelog svijeta. Od toga su oko 10.000 ili 60% činili Hrvati.

Ekonomska emigracija i demografsko krvarenje

Hrvatska je imala najveću stopu emigracije u Europi, a drugu u svijetu, iza Portorika.

Podatci za 1970/71., po migracijskoj stopi

Hrvatska 5,8
Portugal 5,6
Jugoslavija 3,7
Grčka 3,2
Španjolska 3,1
(o ostalom, Radelić 424-428)


Podređenost u strukturama vlasti

Moglo bi se u beskraj sa statistikama u partiji, vojsci, miliciji...no nema smisla.
Dosta je navesti naporazniji podatak, za BH.
U razdoblju od 1945. do 1966. bili je među oficirima MUP-u BH 2,75% Hrvata, 9,92% Muslimana i 87,13% Srba.
Od 1945. do 1991., BH UDBA/SDB- 9,30% Hrvata, 23,60% Muslimana i 66,60% Srba.

Po dosijeima, kao državni neprijatelji, postoje podatci za BH u 1980-im godinama: Hrvati- 73,19%, Muslimani 16,83% i Srbi 15,62%.




Za cijelu Jugoslaviju, u listopadu 1966., postotak radno sposobnoga stanovništva koji je imao dosije u UDBA-i, t.j. tretirao se kao politički sumnjiv i nepodoban, bio je po republikama i pokrajinama:




BiH 172.274 ili 13%

Crna Gora 36.000 ili 22%

Hrvatska 1.300.000 ili 67%

Makedonija 96.531 ili 17%

Slovenija 200.000 ili 28%

Srbija-bez Kosova 200.000 ili 8%

Kosovo 120.000 ili 36%

U 5. vojnoj oblasti, koja je do preustroja pokrivala većinom Hrvatsku, nacionalna pripadnost oficirskoga kadra bila je- 57% Srba, 12% Hrvata, 6% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 4% Jugoslavena i 16% ostalih.
1989. u Službi državne sigurnosti (bivša UDBA), godine 1989. bilo je u saveznoj SDS: 61% Srba, 18% Jugoslavena, 12% Crnogoraca, 4% Makedonaca, 1% Hrvata, 1% Slovenaca, 1% Albanaca. Krajem 1989. bilo je u SDS Hrvatske 51% Hrvata, 29% Srba, 16% Jugoslavena, 25% ostalih.

Gospodarstvo

Paralelni razvitak Hrvatske i Srbije, godina 1925. i 1971.-omjer. Prvi podatak za 1925., drugi za 1971. Hr- Hrvatska, Sr- Srbija

Stanovništvo Hr 28, Sr 22 [] 1925.
Stanovništvo Hr 21, Sr 28 [] 1971.

Industrija Hr 33, Sr 20
Industrija Hr 18, Sr 35

Banke Hr 51, Sr 25
Banke Hr 17, Sr 52

Veletrgovina Hr 55, Sr 7
Veletrgovina Hr 7, Sr 86

Jezik i identitet

Potiskivanje hrvatskog jezika, od imena do značajki (Novosadski “dogovor” 1954.), što je uzrokovalo Deklaraciju 1967., spaljivanje pravopisa 1971., te ustavne izmjene 1974. koje je savezni Ustavni sud poništio 1988., ali se u situaciji raspada na taj unitaristički potez vlasti SR Hrvatske više nisu usudile reagirati poslušnički.Ništa slično nije zabilježeno sa slovenskim, srpskim ili makedonskim.
Nacionalna je jezična baština potiskivana u ime tobožnjega jedinstvenoga jezika, što je razvidno iz prijetisaka starijih (od 16. stoljeća nadalje) hrvatskih gramatika i rječnika: od 1945. do 1990. pretisnuto je 6 rječnika i 2 gramatike (obje jugoslavensko-vukovske); od 1990. do 2011.- 13 gramatika i 16 rječnika. Do 2024., preko 40 starijih hrvatskih gramatika i rječnika.


Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je hrvatski identitet bio guran i potiskivan više nego u drugih, i hrvatski narod najsumnjiviji i najneprijateljskiji. Jasno se vidi kako su svi pokušaji jače individualizacije i afirmacije Hrvata bili ili gušeni, ili jedva, s gunđanjem i preko volje, prihvaćeni.
To se lako pokaže preko svih parametara, njih 10-15, od kojih su neki navedeni (o katastrofalnom položaju Hrvata u Vojvodini ili Boki Kotorskoj da se i ne priča).

No, nije istina da je državna politika ili nešto slično bilo ciljano antihrvatski. Veći se dio zbivao po inerciji događaja, a i zbog centralizma i dogmatizma koji nisu nužno "srpski", nego komunistički i staljinistički. Nije- generalno- bilo urote protiv Hrvata kao takvih. No, cijeli je trend života bio takav da je Hrvate, i baš Hrvate, gurao "dolje", a ostale ili "dizao" ili bar držao na nekoj razini odprije.

I nedodirljivi vođa Tito nije mogao sve, nije bio Bog. U svim tim laviranjima, on je bio i ostao jugoslavenski državnik koji je u nizu prilika pokušao poboljšati položaj Hrvata- koliko ide, ako ide. Najbolje je to bilo vidljivo od 1967.-1974. No, i njega je vezivala ideologija socijalizma, a i Jugoslavija kao okvir (kojeg, usput, nije nešto obožavao, što pogrješno misle njegovi apologeti).

Na ostale doktrinare ne treba trošiti riječi (Kardelj je Savki rekao 1971. da bi više volio "ruske tenkove na ulicama, nego tu vašu 'dubčekovštinu'"), Bakarić 1969. da je "bolje ruski socijalizam, bolje Brežnjevljev socijalizam, bolje i Rankovićev socijalizam, nego da socijalizam propadne"). Stoga, jasno je:


Jugoslavija je morala umrijeti da bi Hrvati živjeli.

 

[Dobro situirani gospodin]

Zagrebački Srbin u Kraljevini Jugoslaviji ima nad sobom srpskog kralja, srpsku vladu, srpsku vojsku i policiju.
Zagrebački Srbin u SFRJ ima iznad sebe hrvatskog komunistu, višenacionalni sklepanu saveznu vladu, vojsku kojom često komanduje nesrbin, hrvatsku republičku vlast i ostale hrvatske republičke institucije.

Hrvat u Zagrebu, u KJ ima iznad sebe srpskog kralja, srpsku vladu, srpsku vojsku i policiju.
Hrvat u Zagrebu za vreme SFRJ ima iznad sebe hrvatskog komunistu, višenacionalni sklepanu saveznu vladu, vojsku kojom često komanduje nesrbin, hrvatsku republičku vlast i ostale hrvatske republičke institucije.

Dakle, pravaški debelokošci svašta su u stanju da izlaju, skoro kao Vučić, i još da se udube u analizu i dokazivanje apsurdnih stvari.

KJ je funkcionisala kao Kraljevina Srbija, za sve Srbe koji su se u njoj našli. Sa SFRJ je očigledno vidi degradacija kad se uporedi pozicija Srba sa KJ.

kraljevina je donela srbima i svim ostalima sramnu kapitulaciju i begstvo kralja i vlade sa sve narodnim zlatom u inostranstvo
komunisti su vratili čast i respekt i srbima i ostalim narodima jugoslavije pod vodstvom druga Tita

 

[Велики Комбинатор]

Većina je podataka iz knjige Zdenka Radelića: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., Zg, ŠK, 2006.

Moja je teza: koliko god mi Hrvati bili heterogeni i imali i te hrvatske Jugoslavene, većina nas, sumarno, nikad nije prihvatila tu Jugoslaviju kao svoju zemlju- i za to smo imali debelih, konkretnih razloga. To je vjerojatno u domeni iracionalnog- no to iracionalno pokazuje prave porive naroda koji zna za što jest, a protiv čega jest- ili barem nevoljko traje u nekoj tvorevini, ali stalno ga ta žulji. Ta je Jugoslavija zbog 500 čimbenika bila obojena srpski- ili, precizniije- antihrvatski- i nije bilo manevarskoga prostora da se učini i hrvatskom, da ju mi osjećamo kao svoju.

Dostajat će podatci-kojima se može prigovoriti da su selektivni- no svima se to može.

Crkva

KC u Hrvata se nikad nije uklopila u taj režim, za razliku od pravoslavne i one u Slovenaca, te islamske.

U doba rata u Yu je ubijeno ukupno 385 katoličkih svećenika, a od toga, partizani su ubili 355. Pravoslavih je ubijeno 498, od toga od ustaša 188, partizana 153 i ostalo ostali.
Katoličke se svećenike nastavilo ubijati i 1946, 1947,..a pravoslavne - ne.
Očito je da je ta disproporcija stavila katolike u opoziciju prema komunistima jer su četnici ubili 24 svećenika, a partizani- 355. U BiH je bilo suđenja vjerskim službenicima. Podatci od 1945.-1953. pokazuju da je tamo osuđeno 154 katolička svećenika (a Hrvati su bili oko 23% stanovništva), 48 pravoslavnih (a Srbi su bili oko 43%) i islamskih 110 (a Muslimani su bili oko 35%). Gangsterskim načinom ubijeno je do kraja 1945. 206 katoličkih svećenika, a do kraja 1951. još 30.
O Stepincu i ostalom da ne govorimo....
Vidi se da je Katolička crkva kod Hrvata najviše stradala od komunističkog režima i nije se nikad savinula, kao što su SPC i islamska.

Ratno nasljeđe

Iako su Hrvati bili debelo zastupljeni u partizanskom pokretu- Broz je dao podatke o 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca itd.- činjenica je da je vojska NDH bila najbrojnija i najantipartizanskija vojska u doba rata. Maksimum broja su Dražini četnici imali oko bitke na Neretvi, oko 80.000, a Nedić, Ljotić i ostali zanemarivo. Slovenci isto postotno manje, Muslimani boranija, a Hrvati su imali u snagama NDH od 1942. do 1945. (bez legionara u kojima je bilo 15.000-30.000 ljudi) uvijek oko 150.000, a možda i 200.000). Hrvati su u 2. svj. ratu bili narod koji je najviše bio "pod oružjem", na obje strane, i to nešto više na NDH. Kroz vojne formacije prošlo je daleko manje Slovenaca, Srba i Muslimana, a Hrvata najviše, i u apsolutnom broju- a posebno u vojsci NDH koja je bila najjasnije protiv bilo koje Jugoslavije.

Poratna stradanja

Bleiburg i ostalo-uza sva napuhivanja.... bez komentara, jasno je da su Hrvati najviše stradali.

Politička emigracija, kako stara, tako i ona nakon 1971.

Broj glasila političke emigracije 1978.

Albanska 21
Hrvatska 140
Muslimanska 7
Slovenska 22
Srpska 75

Hrvatska zauzima 51,6%.

U 1980-im Njemačka je objavila da ima 16.000 političkih emigranata iz cijelog svijeta. Od toga su oko 10.000 ili 60% činili Hrvati.

Ekonomska emigracija i demografsko krvarenje

Hrvatska je imala najveću stopu emigracije u Europi, a drugu u svijetu, iza Portorika.

Podatci za 1970/71., po migracijskoj stopi

Hrvatska 5,8
Portugal 5,6
Jugoslavija 3,7
Grčka 3,2
Španjolska 3,1
(o ostalom, Radelić 424-428)


Podređenost u strukturama vlasti

Moglo bi se u beskraj sa statistikama u partiji, vojsci, miliciji...no nema smisla.
Dosta je navesti naporazniji podatak, za BH.
U razdoblju od 1945. do 1966. bili je među oficirima MUP-u BH 2,75% Hrvata, 9,92% Muslimana i 87,13% Srba.
Od 1945. do 1991., BH UDBA/SDB- 9,30% Hrvata, 23,60% Muslimana i 66,60% Srba.

Po dosijeima, kao državni neprijatelji, postoje podatci za BH u 1980-im godinama: Hrvati- 73,19%, Muslimani 16,83% i Srbi 15,62%.




Za cijelu Jugoslaviju, u listopadu 1966., postotak radno sposobnoga stanovništva koji je imao dosije u UDBA-i, t.j. tretirao se kao politički sumnjiv i nepodoban, bio je po republikama i pokrajinama:




BiH 172.274 ili 13%

Crna Gora 36.000 ili 22%

Hrvatska 1.300.000 ili 67%

Makedonija 96.531 ili 17%

Slovenija 200.000 ili 28%

Srbija-bez Kosova 200.000 ili 8%

Kosovo 120.000 ili 36%

U 5. vojnoj oblasti, koja je do preustroja pokrivala većinom Hrvatsku, nacionalna pripadnost oficirskoga kadra bila je- 57% Srba, 12% Hrvata, 6% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 4% Jugoslavena i 16% ostalih.
1989. u Službi državne sigurnosti (bivša UDBA), godine 1989. bilo je u saveznoj SDS: 61% Srba, 18% Jugoslavena, 12% Crnogoraca, 4% Makedonaca, 1% Hrvata, 1% Slovenaca, 1% Albanaca. Krajem 1989. bilo je u SDS Hrvatske 51% Hrvata, 29% Srba, 16% Jugoslavena, 25% ostalih.

Gospodarstvo

Paralelni razvitak Hrvatske i Srbije, godina 1925. i 1971.-omjer. Prvi podatak za 1925., drugi za 1971. Hr- Hrvatska, Sr- Srbija

Stanovništvo Hr 28, Sr 22 [] 1925.
Stanovništvo Hr 21, Sr 28 [] 1971.

Industrija Hr 33, Sr 20
Industrija Hr 18, Sr 35

Banke Hr 51, Sr 25
Banke Hr 17, Sr 52

Veletrgovina Hr 55, Sr 7
Veletrgovina Hr 7, Sr 86

Jezik i identitet

Potiskivanje hrvatskog jezika, od imena do značajki (Novosadski “dogovor” 1954.), što je uzrokovalo Deklaraciju 1967., spaljivanje pravopisa 1971., te ustavne izmjene 1974. koje je savezni Ustavni sud poništio 1988., ali se u situaciji raspada na taj unitaristički potez vlasti SR Hrvatske više nisu usudile reagirati poslušnički.Ništa slično nije zabilježeno sa slovenskim, srpskim ili makedonskim.
Nacionalna je jezična baština potiskivana u ime tobožnjega jedinstvenoga jezika, što je razvidno iz prijetisaka starijih (od 16. stoljeća nadalje) hrvatskih gramatika i rječnika: od 1945. do 1990. pretisnuto je 6 rječnika i 2 gramatike (obje jugoslavensko-vukovske); od 1990. do 2011.- 13 gramatika i 16 rječnika. Do 2024., preko 40 starijih hrvatskih gramatika i rječnika.


Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je hrvatski identitet bio guran i potiskivan više nego u drugih, i hrvatski narod najsumnjiviji i najneprijateljskiji. Jasno se vidi kako su svi pokušaji jače individualizacije i afirmacije Hrvata bili ili gušeni, ili jedva, s gunđanjem i preko volje, prihvaćeni.
To se lako pokaže preko svih parametara, njih 10-15, od kojih su neki navedeni (o katastrofalnom položaju Hrvata u Vojvodini ili Boki Kotorskoj da se i ne priča).

No, nije istina da je državna politika ili nešto slično bilo ciljano antihrvatski. Veći se dio zbivao po inerciji događaja, a i zbog centralizma i dogmatizma koji nisu nužno "srpski", nego komunistički i staljinistički. Nije- generalno- bilo urote protiv Hrvata kao takvih. No, cijeli je trend života bio takav da je Hrvate, i baš Hrvate, gurao "dolje", a ostale ili "dizao" ili bar držao na nekoj razini odprije.

I nedodirljivi vođa Tito nije mogao sve, nije bio Bog. U svim tim laviranjima, on je bio i ostao jugoslavenski državnik koji je u nizu prilika pokušao poboljšati položaj Hrvata- koliko ide, ako ide. Najbolje je to bilo vidljivo od 1967.-1974. No, i njega je vezivala ideologija socijalizma, a i Jugoslavija kao okvir (kojeg, usput, nije nešto obožavao, što pogrješno misle njegovi apologeti).

Na ostale doktrinare ne treba trošiti riječi (Kardelj je Savki rekao 1971. da bi više volio "ruske tenkove na ulicama, nego tu vašu 'dubčekovštinu'"), Bakarić 1969. da je "bolje ruski socijalizam, bolje Brežnjevljev socijalizam, bolje i Rankovićev socijalizam, nego da socijalizam propadne"). Stoga, jasno je:


Jugoslavija je morala umrijeti da bi Hrvati živjeli.

Ево расплакаћу се над судбином Хрвата, шта ћу кад сам емотивац, надам се да вам је сада ок.

 

[aleksije radicevic]

kraljevija je donela srbima i svim ostalima sramnu kapitulaciju i begstvo kralja i vlade sa sve narodnim zlatom u inostranstvo
komunisti su vratili čast i respekt i srbima i ostalim narodima jugoslavije pod vodstvom druga Tita

Nabi ti sebi komunistički respekt i čast tamo gde sunce ne dopire... Mi smo kraljevinom bili zadovoljni, a SFRJ-om nismo, iako bi ti sad da nas ubeđuješ kako nam je bilo baš superiška.

 

[Dobro situirani gospodin]

Moja je teza: koliko god mi Hrvati bili heterogeni i imali i te hrvatske Jugoslavene, većina nas, sumarno, nikad nije prihvatila tu Jugoslaviju kao svoju zemlju

To se vidi i po Jasenovcu
Tamo je ubijano sve što nije hrvatsko ili za čistu hrvatsku

 

[aleksije radicevic]

Većina je podataka iz knjige Zdenka Radelića: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., Zg, ŠK, 2006.

Moja je teza: koliko god mi Hrvati bili heterogeni i imali i te hrvatske Jugoslavene, većina nas, sumarno, nikad nije prihvatila tu Jugoslaviju kao svoju zemlju- i za to smo imali debelih, konkretnih razloga. To je vjerojatno u domeni iracionalnog- no to iracionalno pokazuje prave porive naroda koji zna za što jest, a protiv čega jest- ili barem nevoljko traje u nekoj tvorevini, ali stalno ga ta žulji. Ta je Jugoslavija zbog 500 čimbenika bila obojena srpski- ili, precizniije- antihrvatski- i nije bilo manevarskoga prostora da se učini i hrvatskom, da ju mi osjećamo kao svoju.

Dostajat će podatci-kojima se može prigovoriti da su selektivni- no svima se to može.

Crkva

KC u Hrvata se nikad nije uklopila u taj režim, za razliku od pravoslavne i one u Slovenaca, te islamske.

U doba rata u Yu je ubijeno ukupno 385 katoličkih svećenika, a od toga, partizani su ubili 355. Pravoslavih je ubijeno 498, od toga od ustaša 188, partizana 153 i ostalo ostali.
Katoličke se svećenike nastavilo ubijati i 1946, 1947,..a pravoslavne - ne.
Očito je da je ta disproporcija stavila katolike u opoziciju prema komunistima jer su četnici ubili 24 svećenika, a partizani- 355. U BiH je bilo suđenja vjerskim službenicima. Podatci od 1945.-1953. pokazuju da je tamo osuđeno 154 katolička svećenika (a Hrvati su bili oko 23% stanovništva), 48 pravoslavnih (a Srbi su bili oko 43%) i islamskih 110 (a Muslimani su bili oko 35%). Gangsterskim načinom ubijeno je do kraja 1945. 206 katoličkih svećenika, a do kraja 1951. još 30.
O Stepincu i ostalom da ne govorimo....
Vidi se da je Katolička crkva kod Hrvata najviše stradala od komunističkog režima i nije se nikad savinula, kao što su SPC i islamska.

Ratno nasljeđe

Iako su Hrvati bili debelo zastupljeni u partizanskom pokretu- Broz je dao podatke o 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca itd.- činjenica je da je vojska NDH bila najbrojnija i najantipartizanskija vojska u doba rata. Maksimum broja su Dražini četnici imali oko bitke na Neretvi, oko 80.000, a Nedić, Ljotić i ostali zanemarivo. Slovenci isto postotno manje, Muslimani boranija, a Hrvati su imali u snagama NDH od 1942. do 1945. (bez legionara u kojima je bilo 15.000-30.000 ljudi) uvijek oko 150.000, a možda i 200.000). Hrvati su u 2. svj. ratu bili narod koji je najviše bio "pod oružjem", na obje strane, i to nešto više na NDH. Kroz vojne formacije prošlo je daleko manje Slovenaca, Srba i Muslimana, a Hrvata najviše, i u apsolutnom broju- a posebno u vojsci NDH koja je bila najjasnije protiv bilo koje Jugoslavije.

Poratna stradanja

Bleiburg i ostalo-uza sva napuhivanja.... bez komentara, jasno je da su Hrvati najviše stradali.

Politička emigracija, kako stara, tako i ona nakon 1971.

Broj glasila političke emigracije 1978.

Albanska 21
Hrvatska 140
Muslimanska 7
Slovenska 22
Srpska 75

Hrvatska zauzima 51,6%.

U 1980-im Njemačka je objavila da ima 16.000 političkih emigranata iz cijelog svijeta. Od toga su oko 10.000 ili 60% činili Hrvati.

Ekonomska emigracija i demografsko krvarenje

Hrvatska je imala najveću stopu emigracije u Europi, a drugu u svijetu, iza Portorika.

Podatci za 1970/71., po migracijskoj stopi

Hrvatska 5,8
Portugal 5,6
Jugoslavija 3,7
Grčka 3,2
Španjolska 3,1
(o ostalom, Radelić 424-428)


Podređenost u strukturama vlasti

Moglo bi se u beskraj sa statistikama u partiji, vojsci, miliciji...no nema smisla.
Dosta je navesti naporazniji podatak, za BH.
U razdoblju od 1945. do 1966. bili je među oficirima MUP-u BH 2,75% Hrvata, 9,92% Muslimana i 87,13% Srba.
Od 1945. do 1991., BH UDBA/SDB- 9,30% Hrvata, 23,60% Muslimana i 66,60% Srba.

Po dosijeima, kao državni neprijatelji, postoje podatci za BH u 1980-im godinama: Hrvati- 73,19%, Muslimani 16,83% i Srbi 15,62%.




Za cijelu Jugoslaviju, u listopadu 1966., postotak radno sposobnoga stanovništva koji je imao dosije u UDBA-i, t.j. tretirao se kao politički sumnjiv i nepodoban, bio je po republikama i pokrajinama:




BiH 172.274 ili 13%

Crna Gora 36.000 ili 22%

Hrvatska 1.300.000 ili 67%

Makedonija 96.531 ili 17%

Slovenija 200.000 ili 28%

Srbija-bez Kosova 200.000 ili 8%

Kosovo 120.000 ili 36%

U 5. vojnoj oblasti, koja je do preustroja pokrivala većinom Hrvatsku, nacionalna pripadnost oficirskoga kadra bila je- 57% Srba, 12% Hrvata, 6% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 4% Jugoslavena i 16% ostalih.
1989. u Službi državne sigurnosti (bivša UDBA), godine 1989. bilo je u saveznoj SDS: 61% Srba, 18% Jugoslavena, 12% Crnogoraca, 4% Makedonaca, 1% Hrvata, 1% Slovenaca, 1% Albanaca. Krajem 1989. bilo je u SDS Hrvatske 51% Hrvata, 29% Srba, 16% Jugoslavena, 25% ostalih.

Gospodarstvo

Paralelni razvitak Hrvatske i Srbije, godina 1925. i 1971.-omjer. Prvi podatak za 1925., drugi za 1971. Hr- Hrvatska, Sr- Srbija

Stanovništvo Hr 28, Sr 22 [] 1925.
Stanovništvo Hr 21, Sr 28 [] 1971.

Industrija Hr 33, Sr 20
Industrija Hr 18, Sr 35

Banke Hr 51, Sr 25
Banke Hr 17, Sr 52

Veletrgovina Hr 55, Sr 7
Veletrgovina Hr 7, Sr 86

Jezik i identitet

Potiskivanje hrvatskog jezika, od imena do značajki (Novosadski “dogovor” 1954.), što je uzrokovalo Deklaraciju 1967., spaljivanje pravopisa 1971., te ustavne izmjene 1974. koje je savezni Ustavni sud poništio 1988., ali se u situaciji raspada na taj unitaristički potez vlasti SR Hrvatske više nisu usudile reagirati poslušnički.Ništa slično nije zabilježeno sa slovenskim, srpskim ili makedonskim.
Nacionalna je jezična baština potiskivana u ime tobožnjega jedinstvenoga jezika, što je razvidno iz prijetisaka starijih (od 16. stoljeća nadalje) hrvatskih gramatika i rječnika: od 1945. do 1990. pretisnuto je 6 rječnika i 2 gramatike (obje jugoslavensko-vukovske); od 1990. do 2011.- 13 gramatika i 16 rječnika. Do 2024., preko 40 starijih hrvatskih gramatika i rječnika.


Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je hrvatski identitet bio guran i potiskivan više nego u drugih, i hrvatski narod najsumnjiviji i najneprijateljskiji. Jasno se vidi kako su svi pokušaji jače individualizacije i afirmacije Hrvata bili ili gušeni, ili jedva, s gunđanjem i preko volje, prihvaćeni.
To se lako pokaže preko svih parametara, njih 10-15, od kojih su neki navedeni (o katastrofalnom položaju Hrvata u Vojvodini ili Boki Kotorskoj da se i ne priča).

No, nije istina da je državna politika ili nešto slično bilo ciljano antihrvatski. Veći se dio zbivao po inerciji događaja, a i zbog centralizma i dogmatizma koji nisu nužno "srpski", nego komunistički i staljinistički. Nije- generalno- bilo urote protiv Hrvata kao takvih. No, cijeli je trend života bio takav da je Hrvate, i baš Hrvate, gurao "dolje", a ostale ili "dizao" ili bar držao na nekoj razini odprije.

I nedodirljivi vođa Tito nije mogao sve, nije bio Bog. U svim tim laviranjima, on je bio i ostao jugoslavenski državnik koji je u nizu prilika pokušao poboljšati položaj Hrvata- koliko ide, ako ide. Najbolje je to bilo vidljivo od 1967.-1974. No, i njega je vezivala ideologija socijalizma, a i Jugoslavija kao okvir (kojeg, usput, nije nešto obožavao, što pogrješno misle njegovi apologeti).

Na ostale doktrinare ne treba trošiti riječi (Kardelj je Savki rekao 1971. da bi više volio "ruske tenkove na ulicama, nego tu vašu 'dubčekovštinu'"), Bakarić 1969. da je "bolje ruski socijalizam, bolje Brežnjevljev socijalizam, bolje i Rankovićev socijalizam, nego da socijalizam propadne"). Stoga, jasno je:


Jugoslavija je morala umrijeti da bi Hrvati živjeli.

Znači usitnio si i sveo polje analize na nivoe niže od kategorije države da bi našao neki argument kako su Hrvati nešto izgubili.

 

[Dobro situirani gospodin]

Nabi ti sebi komunistički respekt i čast tamo gde sunce ne dopire... Mi smo kraljevinom bili zadovoljni, a SFRJ-om nismo, iako bi ti sad da nas ubeđuješ kako nam je bilo baš superiška.

mi smo mrzeli kraljevinu, kralj je gledo samo da sebe okiti zlatom i dijamantima i da ima da ruča svakakve đakonije a za narod ga nije bilo briga
Dok su se u jugoslaviji, narodi pod vođstvom druga Tita borili za slobodu, kralj je sa porodicom u londonu trošio narodno blago po balovima, orgijama, šampanjima i delikatesima

 

[aleksije radicevic]

To se vidi i po Jasenovcu
Tamo je ubijano sve što nije hrvatsko ili za čistu hrvatsku

Tamo su se ljudi opredeljivali za Satanu, samo da izvuku to o čemu pišeš za Hrvatsku.

Mačekovi memoari: Maček pitao jasenovačkog stražara: da li znaš da ćeš goreti u Paklu zbog ovog što radiš. Stražar mu je odgovorio: Znam, ali ću goreti za Hrvatsku.

 

[aleksije radicevic]

mi smo mrzeli kraljevinu, kralj je gledo samo da sebe okiti zlatom i dijamantima i da ima da ruča svakakve đakonije a za narod ga nije bilo briga
Dok su se u jugoslaviji, narodi pod vođstvom druga Tita borili za slobodu, kralj je sa porodicom u londonu trošio narodno blago po balovima, orgijama, šampanjima i delikatesima

Lažeš, naravno, i to na jedan vrlo besraman način. "Slobodu" vam je doneo Staljin, a ne Tito.

 

[Dobro situirani gospodin]

Tamo su se ljudi opredeljivali za Satanu, samo da izvuku to o čemu pišeš za Hrvatsku.

Mačekovi memoari: Maček pitao jasenovačkog stražara: da li znaš da ćeš goreti u Pakli zbog ovog što radiš. Stražar mu je odgovorio: Znam, ali ću goreti za Hrvatsku.

kako se zvao taj stražar?

 

[Dobro situirani gospodin]

Lažeš, naravno, i to na jedan vrlo besraman način. "Slobodu" vam je doneo Staljin, a ne Tito.

I staljinu smo dali otpor i nije uspeo da nas porazi ni posle 5 godina blokada pretnji i nasilja
dok su kraljevinu porazili za 10 dana

 

[aleksije radicevic]

kako se zvao taj stražar?

Nemam pojma. Pročitaj Mačekove memoare.

 

[Sannndrina]

Nabi ti sebi komunistički respekt i čast tamo gde sunce ne dopire... Mi smo kraljevinom bili zadovoljni, a SFRJ-om nismo, iako bi ti sad da nas ubeđuješ kako nam je bilo baš superiška.

'ajde, 'ajde, nema potrebe za prostačenjem i koji ste to vi?

Navedi primere.

 

[aleksije radicevic]

I staljinu smo dali otpor i nije uspeo da nas porazi ni posle 5 godina blokada pretnji i nasilja
dok su kraljevinu porazili za 10 dana

Staljinu je trebalo da pružite otpor 1944. kad je CA ulazila u zemlju, a ne 1948-1953 kad CA nije ulazila u zemlju.

 

[aleksije radicevic]

'ajde, 'ajde, nema potrebe za prostačenjem i koji ste to vi?

Navedi primere.

Mi Srbi, Crvena Sandro!