Studenti fakticki jesu najpismeniji deo populacije u toj drzavi, voleo ti to ili ne. Doduse fali im zivotno i strucno iskustvo te se ne moze reci da su upuceni ili potkovani da se bave velikim zivotnim stvarima bitnim za sve nas, fali im 10-tak godina zivota i rada posle skole. Kao sto niko sa gramom mozga ne bi dao studentu medicine da mu operise dete, studentu gradjevine da projektuje nadstresnicu na ulazu u zeleznicku stanicu, studentu prava da ga brani pred sudom u slucaju krivicne prijave (dobro, ove situacije ne dozvoljava ni zakon)... ali bi zato studentu uciteljskog fakulteta dao da bude vaspitac u predskolskom, studentu matematike da bude nastavnik matematike u srednjoj skoli, studentu FPN da bude novinar, na kraju sustina - i studentu bilo cega da bude politicar. Ohh, vidite li stepen ozbiljnosti u ljudskim delatnostima? Politikom moze aposlutno svako da se bavi, od grobara, keramicara pa do studenata bilo kakve skole, ne treba ti nikakva diploma, nikakva strucna i zivotna potvrda, nikakvo iskustvo, nikakav uspeh, nikakva istina u tvojoj zvaci, bitna je samo volja da se valjas u (politickom) blatu.
U svetlu svega ovoga meni je uloga Bogdana Diklica u filmu "Cudo nevidjeno", uloga inzenjera koji radi projekat na isusenju jezera vrhunska. Kad zestoko omane i na pitanje "

a kakav si tiu inzenjer bre?" odgovori "Pa i nisam, ostalo mi je jos dva ispita...".