- Poruka
- 6.482
Stradanje Hrvata u Vojvodini: Grižnja savijesti
Ovo pišem dan nakon obilježavanja (proslave) Dana pobjede (ili Dana Europe) koju u Srbiji istodobno proslavljaju četnici i partizani, samoproglašeni pobjednici u ratu.
Prije nekoliko godina, u novosadskom kliničkom centru, čovjek teško obolio od karcinoma, čeka svoj kraj na ovome svijetu. Teška situacija za njega i za obitelj, budući trpi jake bolove, a obitelj se financijski iscrpljuje. Rekli bismo, dok on umire u teškim mukama, njegova obitelj umire psihološki, te svi mole Boga da kraj dođe čim prije. Ali, kraj nikako ne dolazi.
Nekako pred Uskrs, bolesnik, teško govoreći, objašnjava medicinskoj sestri što mu treba:
- Pozovite mi svećenika!
Sestra pokušava razumjeti tiho izgovorene riječi umirućeg čovjeka i provjerava:
- Hoćete da zovem popa, je li?
- Ne, katoličkog svećenika. Ako može - iz Slankamena.
Sestra, zbunjena ovim zahtjevom, pokušava razjasniti zahtjev:
- Gledajte, znam da ste Srbin i pravoslavac, pa Vas ponovno pitam: želite li da dođe pravoslavni pop? Da obavijestim Vašu obitelj...
Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, bolesnik zgrabi sestru za ruku, privuče je bliže i zavapi:
- Molim Vas, sestro,...katoličkog svećenika iz Slankamena.
Sad joj bilo posve jasno da bolesnikova želja nije plod pomućene svijesti, nego dubokog promišljanja, a znajući kako su mu dani odavna izbrojani, odlučila je poslušati ga. Poznavala je jednog katoličkog svećenika iz Petrovaradina, te ga je pozvala telefonom i objasnila što je u pitanju. Svećenik je sutradan došao u bolnicu i ušao u sobu onoga čovjeka.
- Vi ste slankamenački župnik? - ponizno je upitao, vidno uzbuđen.
- Ne, kolega je na odmoru - slagao je svećenik - ali ja ga mijenjam, pa možete meni reći što trebate - umirujuće je pokušao započeti razgovor svećenik.
- Ja vrlo dobro znam da kod vas katolika postoji ispovijed, ali ne bih htio da ovo tako shvatite. Prije bih ovo nazvao svjedočanstvom.
- Gledajte, budući ste pravoslavac, mogu Vam urediti da dođe Vaš...
- Ne, Vama želim nešto ispričati!
- Slušam.
- Događaj koji Vam želim opisati dogodio se potkraj drugoga rata, u Surduku, selu u kom sam živio. Znate da je Srijem pripao Hrvatskoj, a u mom selu nije bilo niti jednoga Hrvata, te smo vlast doživljavali kao okupatorsku. No, bili smo svjesni da nekakvoga reda mora biti, kao i u svakoj državi, pa su tako kod nas dolazile policijske ophodnje koje su kontrolirale javni red. Jednom prilikom, došli su četvorica hrvatskih mladića iz Slankamena, odjeveni u policijske odore. Šetali su lagano selom, veselo razgovarajući među sobom. Ne vjerujem da su bili stariji od dvadeset godina. Meni je onda bilo petnaest. Večer se spuštala, a policajci su jednako šetali po selu, čekajući smjenu. U jednom trenutku, prišao im je moj otac i, glumeći srdačnost, pozvao dečke na kapljicu vina i razgovora. Kraj smjene je bio blizu, te su se policajci odazvali pozivu i ušli u našu kuću. Otac je iznosio litru po litru, dok se dečki nisu dobro napili. Onda su, iz susjedne sobe, dotrčali još trojica susjeda, te su ih razoružali i svezali. Svezane su ih izveli u stražnje dvorište i ondje pretukli do smrti. Još mi u ušima odjekuje plač i zapomaganje nesretnih mladića - zastao je čovjek i počeo drhtati.
- Smirite se - blago će svećenik - bio je rat, a onda ljudi ne razmišljaju svojim glavama, nego tuđim. Sotona je uvijek prisutan, te nije slučajno...
- Da nastavim. Sve sam to gledao s razdaljine od nekih deset metara, a onda me je mati otjerala u kuću, no i dalje sam virio kroz prozor. Vidio sam kad su ih odnijeli nekamo, konjskom zapregom. Onda su se otac i susjedi vratili, sjeli za stol i natočili vino. Moj je otac hladnokrvno izjavio: "Sad nek ih pojedu svinje, mater im ustašku!" Cijeloga života sanjam tu krvavu večer i nikad nisam htio otići u Slankamen, premda je samo osam kilometara daleko od moga mjesta. Bojao sam se da će me netko od rodbine ubijenih mladića upitati za njihovu sudbinu, a nisam htio biti baš ja onaj koji će im je priopćiti. Vidite, gospodine, već mi je lakše. Vi ste prvi i jedini komu sam ovo rekao i molim Vas da me spomenete u molitvama, a Slankamencima možete reći sve što sam Vam ovdje ispričao, jer je istina. Neka znaju. Stidim se svog oca i naših susjeda što su to napravili! Sad mogu umrijeti.
Svećenik je bez riječi i skoro bez daha izišao iz sobe i bolnice i vjerojatno odlučio o tome šutjeti, kao da se radi o ispovjednoj tajni. Ali, cijeli razgovor je čula medicinska sestra i zahvaljujući njoj čitate ove redove. U susretu s nekim Slankamencima odseljenim u Hrvatsku, doznao sam za mnoga zvjerstva koja su počinjena nad Hrvatima nakon "oslobođenja", a na njihovu zamolbu sam i objavio ovaj post. Svjedočanstvo je odveć potresno, da bih ga volio komentirati, ali su svakako pozvani svi oni koji takvih imaju još da ih iznesu u javnost, na bilo koji način, pa i putem komentara na ovome blogu, kako bi se prekinula šutnja o tim događajima kojih je bilo posvuda po Srijemu, od Zemuna do Petrovaradina i od Mitrovice do Slankamena. Neka se ovaj post ne shvati kao buđenje aveti prošlosti, nego kao vraćanje duga nevinim žrtvama.
I, da: onaj bolesni čovjek, umro je iste večeri, nakon što je posvjedočio o grijesima svoga oca.
Umro je i msgr. Stjepan Miler, svećenik i dugogodišnji upravitelj svetišta Majke Božje Sniježne na Tekijama kod Petrovaradina.
Ovo pišem dan nakon obilježavanja (proslave) Dana pobjede (ili Dana Europe) koju u Srbiji istodobno proslavljaju četnici i partizani, samoproglašeni pobjednici u ratu.
Prije nekoliko godina, u novosadskom kliničkom centru, čovjek teško obolio od karcinoma, čeka svoj kraj na ovome svijetu. Teška situacija za njega i za obitelj, budući trpi jake bolove, a obitelj se financijski iscrpljuje. Rekli bismo, dok on umire u teškim mukama, njegova obitelj umire psihološki, te svi mole Boga da kraj dođe čim prije. Ali, kraj nikako ne dolazi.
Nekako pred Uskrs, bolesnik, teško govoreći, objašnjava medicinskoj sestri što mu treba:
- Pozovite mi svećenika!
Sestra pokušava razumjeti tiho izgovorene riječi umirućeg čovjeka i provjerava:
- Hoćete da zovem popa, je li?
- Ne, katoličkog svećenika. Ako može - iz Slankamena.
Sestra, zbunjena ovim zahtjevom, pokušava razjasniti zahtjev:
- Gledajte, znam da ste Srbin i pravoslavac, pa Vas ponovno pitam: želite li da dođe pravoslavni pop? Da obavijestim Vašu obitelj...
Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, bolesnik zgrabi sestru za ruku, privuče je bliže i zavapi:
- Molim Vas, sestro,...katoličkog svećenika iz Slankamena.
Sad joj bilo posve jasno da bolesnikova želja nije plod pomućene svijesti, nego dubokog promišljanja, a znajući kako su mu dani odavna izbrojani, odlučila je poslušati ga. Poznavala je jednog katoličkog svećenika iz Petrovaradina, te ga je pozvala telefonom i objasnila što je u pitanju. Svećenik je sutradan došao u bolnicu i ušao u sobu onoga čovjeka.
- Vi ste slankamenački župnik? - ponizno je upitao, vidno uzbuđen.
- Ne, kolega je na odmoru - slagao je svećenik - ali ja ga mijenjam, pa možete meni reći što trebate - umirujuće je pokušao započeti razgovor svećenik.
- Ja vrlo dobro znam da kod vas katolika postoji ispovijed, ali ne bih htio da ovo tako shvatite. Prije bih ovo nazvao svjedočanstvom.
- Gledajte, budući ste pravoslavac, mogu Vam urediti da dođe Vaš...
- Ne, Vama želim nešto ispričati!
- Slušam.
- Događaj koji Vam želim opisati dogodio se potkraj drugoga rata, u Surduku, selu u kom sam živio. Znate da je Srijem pripao Hrvatskoj, a u mom selu nije bilo niti jednoga Hrvata, te smo vlast doživljavali kao okupatorsku. No, bili smo svjesni da nekakvoga reda mora biti, kao i u svakoj državi, pa su tako kod nas dolazile policijske ophodnje koje su kontrolirale javni red. Jednom prilikom, došli su četvorica hrvatskih mladića iz Slankamena, odjeveni u policijske odore. Šetali su lagano selom, veselo razgovarajući među sobom. Ne vjerujem da su bili stariji od dvadeset godina. Meni je onda bilo petnaest. Večer se spuštala, a policajci su jednako šetali po selu, čekajući smjenu. U jednom trenutku, prišao im je moj otac i, glumeći srdačnost, pozvao dečke na kapljicu vina i razgovora. Kraj smjene je bio blizu, te su se policajci odazvali pozivu i ušli u našu kuću. Otac je iznosio litru po litru, dok se dečki nisu dobro napili. Onda su, iz susjedne sobe, dotrčali još trojica susjeda, te su ih razoružali i svezali. Svezane su ih izveli u stražnje dvorište i ondje pretukli do smrti. Još mi u ušima odjekuje plač i zapomaganje nesretnih mladića - zastao je čovjek i počeo drhtati.
- Smirite se - blago će svećenik - bio je rat, a onda ljudi ne razmišljaju svojim glavama, nego tuđim. Sotona je uvijek prisutan, te nije slučajno...
- Da nastavim. Sve sam to gledao s razdaljine od nekih deset metara, a onda me je mati otjerala u kuću, no i dalje sam virio kroz prozor. Vidio sam kad su ih odnijeli nekamo, konjskom zapregom. Onda su se otac i susjedi vratili, sjeli za stol i natočili vino. Moj je otac hladnokrvno izjavio: "Sad nek ih pojedu svinje, mater im ustašku!" Cijeloga života sanjam tu krvavu večer i nikad nisam htio otići u Slankamen, premda je samo osam kilometara daleko od moga mjesta. Bojao sam se da će me netko od rodbine ubijenih mladića upitati za njihovu sudbinu, a nisam htio biti baš ja onaj koji će im je priopćiti. Vidite, gospodine, već mi je lakše. Vi ste prvi i jedini komu sam ovo rekao i molim Vas da me spomenete u molitvama, a Slankamencima možete reći sve što sam Vam ovdje ispričao, jer je istina. Neka znaju. Stidim se svog oca i naših susjeda što su to napravili! Sad mogu umrijeti.
Svećenik je bez riječi i skoro bez daha izišao iz sobe i bolnice i vjerojatno odlučio o tome šutjeti, kao da se radi o ispovjednoj tajni. Ali, cijeli razgovor je čula medicinska sestra i zahvaljujući njoj čitate ove redove. U susretu s nekim Slankamencima odseljenim u Hrvatsku, doznao sam za mnoga zvjerstva koja su počinjena nad Hrvatima nakon "oslobođenja", a na njihovu zamolbu sam i objavio ovaj post. Svjedočanstvo je odveć potresno, da bih ga volio komentirati, ali su svakako pozvani svi oni koji takvih imaju još da ih iznesu u javnost, na bilo koji način, pa i putem komentara na ovome blogu, kako bi se prekinula šutnja o tim događajima kojih je bilo posvuda po Srijemu, od Zemuna do Petrovaradina i od Mitrovice do Slankamena. Neka se ovaj post ne shvati kao buđenje aveti prošlosti, nego kao vraćanje duga nevinim žrtvama.
I, da: onaj bolesni čovjek, umro je iste večeri, nakon što je posvjedočio o grijesima svoga oca.
Umro je i msgr. Stjepan Miler, svećenik i dugogodišnji upravitelj svetišta Majke Božje Sniježne na Tekijama kod Petrovaradina.
,razmnozili se ko pacovi, ko bi reko sa onako malom populacijom, bice ipak da su glavnu ulogu u prosirenju rvata imali strani faktori ,u totalnom opstenju sa cednim ,kulturnim i poslusnim mladim rvaticama ,koje nikad ne znaju reci , ne .......
