- Poruka
- 3.886
А ти се не прави блесав НЕГО НАПРЕД У ВЕЗИ ТЕАТРА ДА МИ УПУТИШ ИЗВИЊЕЊЕ И ДА НАПИШЕШ КАО И ОНАЈ АНТОНИУС ДА ПОЈМА НЕМАТЕ О ИСТОРИЈИ ТЕАТРА............![]()
Evo ja se izvinjavam. A sad pročitaj ovo PA NAUČI NEŠTO

JOKULATOR (lat. iocultor) Putujući srednjevekovni glumac, koji samostalno kao lutajući umetnik, ili u okviru pozorišne družine, prikazuje različite veštine (gluma, muzika, akrobatika, dresura, igra).
Stara knjiga o Faustu zna da čarobnjaci na svojoj visokoj školi u Krakovu barataju kaldejskim, perzijskim, arapskim i grčkim riječima i da ondje uče kako se navode takvi nazivi za prizivanje duhova i drugih čarolija – dakle, stječu umijeće pravog izgovora neobičnih slogova, što mi ovdje, razumije se, ne možemo pridodati našim primjerima magičnih čarobnjačkih stihova! I Paracelsus je utvrdio kako se u bezbrojnim knjigama crnih umjetnika, ili kako on lijepo kaže, nigromantijskih pjesnika, pojavljuju mnoge riječi koje ne spadaju ni u jedan jezik, zbog čega je svaki pokušaj njihova prevođenja osuđen na propast.
Ti putujući glumci, koji su živjeli i izvan i unutar čvrstog državnog sklopa i područja moći crkvenih vladara, ti su se putujući muzikanti, pjevači na godišnjim sajmovima – kao svjedočanstvo vremena treba samo pročitati Carminu Buranu ili Villonovu poeziju – osjećali iznad svih državnih i jezičnih granica, kao silovita cjelina: među njima je nastao neobični dijalekt autsajdera, argo, rotwelsch, jänisch itd.; dijalekti koji su međusobno lako razmjenjivali svoje izraze, a koji su višim slojevima bili nerazumljivi.
Kasniji protivnici čarobnjačkih knjiga tvrdili su otprilike kako su one morale biti nerazumljive, potpuno besmislene, već zbog toga što su se obraćale samom vragu, utjelovljenju svega zamršenoga, nesređeno-kaotičnog. Herpentilijeva crna magija, zapisana navodno u Salzburgu 1505., objašnjava, međutim, tobože zbiljski: Znanost prizivanja duhova ne sastoji se od mnogih i razmetljivih riječi, nego od tajnih i samo duhovima poznatih, a nama nepoznatih riječi.
I francuska, slično kao i švicarska narodna predaja dovodi u vezu torbare i putujuće glumce koji među građanstvom i seljacima ispod ruke šire osobito knjige crne umjetnosti, pune čudnovatih čarobnih formula i slika demona – s lopovskim bratstvima, koja čine nesigurnim ceste i godišnje sajmove. U Rusiji vidimo kako država i crkva progone prodavače ilustriranih knjiga i letaka kao one koji šire heretičke predodžbe o Bogu i svijetu. Ali ovdje je opet jasan upravo utjecaj lutkarskoga kazališta na pučki tisak tako da nam se sva umijeća starog šarlatana (glumca) čine kao izraz upravo jedne jedinstvene kulture podzemlja – kojoj je običan narod stoljećima upravo preko godišnjih sajmova imao zahvaliti za unošenje prilične raznolikosti u njegovu svakodnevicu.
