Stihovi za moju dusu

Krasiva

Krasiva je bila,
i svaka misao u porinuću vremena
otvarala je ambis!

Raširenih ruku i skopljenih očiju
let nam je bio alternativa.

U kompletnom narativu
želja, miški, uzdaha i isprepletenih tela.

Sada više nije važno da li padamo
ili je to bio sam let u bezbrižnost
koji nam je život režirao.

Nikola Petričić
 
  • Voli
Reactions: Tea
Nisam bio usamljen.
Nisam osećao samosažaljenje.
Samo sam bio zarobljen u
životu u kome
nisam mogao da nađem
smisao.

Tada sam bio
mladi čovek
star hiljadu godina.
A sada sam stari čovek
koji čeka da se rodi.

Gde sam bio?

Bukovski
 
  • Voli
Reactions: Tea
PESMA O KRAJU SVETA

Na dan kraja sveta
Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
Ribar blistavu mrežu popravlja,
U moru skaču veseli delfini,
Vrapci čavrljaju u detelini
I zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.

Na dan kraja sveta
Poljem idu žene sa suncobranima,
Na rubu travnjaka pijanac spava,
Na ulici viče prodavac variva,
I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
U vazduhu traju zvuci violine
I noć se zvezdana otvara.

A oni što čekali su munje i gromove
Razočarani su.
A oni što čekali su arhanđelske trube i horove
Ne veruju da to već počinje.
Dok sunce i mesec na nebu stoje,
Dok bumbari posećuju ruže svoje,
Dok se rađaju rumena deca,
Niko ne zna da to već počinje.

Samo sedi starac što bio bi prorok,
Ali nije prorok jer brižljivo mora raditi,
Paradajz privezujući govori:
Drugog kraja sveta neće biti,
Drugog kraja sveta neće biti.

Česlav Miloš
 
I ova noć je tako lako digla ruke od nas,
od naših stidljivih želja skrivenih ispod pokrivača.
Nemamo više ni mrak da se krijemo iza njega
iz straha da nam oči ne progovore.

Znam, nećeš mi ništa reći…

I opet ćeš me pustiti da komuniciram sa tvojim ćutanjem.
Jer takav si ti – ne govoriš previše.
I takva sam ja – uvek govorim jezikom srca.
Iz pogleda tvog naslućujem da ne razumeš moj jezik,
ali i da te moje reči u isto vreme i raduju i plaše.

I ova noć je pobegla od nas, prestravljena neizvesnošću,
sa kojom smo mi naučili da živimo.
Zbog nje ti svoje dlanove uvek stavljaš u džepove.
Zbog nje ja uvek ostajem bez tvojih zagrljaja.

I nema ni zvezda padalica u ovom našem malom univerzumu,
iako ja imam milion neostvarenih želja…

Nema ni odžačara…
Ni deteline sa četiri lista…
Ni trepavice na tvom obrazu.
Ni odsjaja nade u tvom oku.

A nema više ni mraka. Tek sad smo ostali bez svega.
Tek sada nikada nećeš izvaditi ruke iz svojih džepova.
Jer takav si ti – ne želiš da daješ.
I takva sam ja – ne želim da otimam…

Sonja Josipović
 
  • Voli
Reactions: Tea
Elegija

Veselje bujno razvejanih leta
Sad ko pijanstva čemer duši smeta;
A tuga prošlih dana, slično vinu,
Sve jača je što dublje dani plinu.
I nose puno umora i žali
Budućnosti uznemireni vali.

Al´ nije smrt to što mi srce moli,
Već život, radi misli, radi boli.
Ja znam da opet biće naslañenja
Da harmonija moj će sadrug biti,
Da ću nad bajkom snova suze liti,
I možda će na smiraj dana tajni
Da pošalje ljubav osmeh oproštajni

Puškin
 
  • Voli
Reactions: Tea
Mahmud Derviš - palestinski pesnik

Rat će se završiti,
a vođe će se rukovati.

Ali ostaće ona iznemogla majka
koja čezne za sinom svojim.

I ona žena, koja svog voljenog muža čeka.
I ona deca koja traže svog oca junaka.

Ne znam ko je prodao domovinu,
ali videh ko je platio cenu.
 
Ja uvijek sakrijem po neki sunčev zrak u očima
Za dana kada crni oblaci nadođu
I uvijek napunim srce ljubavlju za onda kada dalje moram sama ...
Moji su džepovi puni snova, malo upornosti i odlučnosti
da uvijek u dan krenem jača i nova
A tu je i čarobna olovka,
nosim je sa mnom oko vrata
moj čarobni štapić za dan
spustim je u njedra, ne pokazujem svima
nacrtam sebi ružičasti osmijeh,
tvrdoglavo životu prkosim
i niko ne zna šta u srcu nosim...-žac-*
 
Mi se čudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja,
odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno;
svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.

Stanislav Vinaver
 
TI SI MI...

Ti si mi jutro: svićeš u meni,
sa novom zorom svakoga dana.
Kad zora svane, njen mi je dodir
Nežan k'o dodir tvojih usana.

A kad u podne upeče zvezda,
I vatru prospe na sve vrhunce,
Taj žar u mom se srcu rasplamsa
I jedno shvatim: ti moje si sunce.

I već se ponoć polako bliži,
Tama se uvlači u moje pore…
Ja sklapam oči i svitanje slutim
Još jedne nove, prekrasne zore.

I ti tad sanjivo otvaraš oči,
a nisi svestan da svim svojim bićem
Čeznem da i ja jednoga dana
U tebi spavam, budim se, svićem.

I moje srce - kaleidoskop
Iznova stvara svu tu lepotu:
Ti jutro si, podne, veče i ponoć,
Jedina izvesnost u mom životu.

I ceo svet, ta šarena laža,
samo je odsjaj lepote tvoje.
Znam: ti si mi jutro, podne i veče,
Ljubavi moja, i sve moje…


– Violeta Milićević
 
inbound463149841778981895.jpg
inbound7778650377187567108.jpg


...
 
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.

Desanka Maksimović
 
Padni mi samo na pamet
misli moje obraz da ti izgrebu.

Iziđi samo preda me
oči da mi zalaju na tebe.

Samo otvori usta
ćutanje moje da ti vilice razbije.

Seti me samo na sebe
sećanje moje da ti zemlju
pod stopalima raskopa.

Dotle je među nama došlo.

Vasko Popa
 
Na dan njenog venčanja

I srušiše se lepi snovi moji,
Jer glavu tvoju venac sad pokriva,
Kraj tebe drugi pred oltarom stoji-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Čestit'o sam ti. I ti reče “Hvala!”…
A da li znadeš da se u tom času
Granitna zgrada mojih ideala
Sruši i smrvi i u pep’o rasu?

Al’ ne! Ne vidim od toga ni sena;
Po tvom licu radost se razliva...
I svršeno je! Ti si sada žena-
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Ja neću kleti ni njega ni tebe,
Ni gorku sudbu što sam tebe sreo;
Ja neću kleti čak ni samog sebe,
Jer ja bih time svoju ljubav kleo.

I našto kletve! Našto ružne reči?
O sreći svojoj čovek vazda sniva;
Bol, jad i patnju smrt jedino leči.
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Pa pođi s Bogom! Još ti mogu reći:
Da Bog da sunce sreće da ti sija!
Sve što god počneš svršila u sreći!
Sa tvoje sreće biću srećan i ja.

I svakog dana ja ću da se molim
Kad zvono verne u crkvu poziva...
Ja nisam znao da te tako volim.
Prosta ti bila moja ljubav živa!

Čuj, Bože, molbu moje duše jadne:
Sva patnja što si pis’o njoj, k’o ženi,
Nek’ mimoiđe nju, i nek padne
Na onaj deo što je pisan meni!

Usliši ovu molitvu, o Bože!
I duša će mi mirno da počiva;
I šaputaće večno, dok god može:
Prosta ti bila moja ljubav živa!

I onda kada dođe ono doba
U kom će zemlja telo da mi skriva,
Čućeš i opet sa dna moga groba:
"Prosta ti bila moja ljubav živa!”

Velimir Rajić
 
  • Voli
Reactions: Tea
Hoćeš li da pođeš sa mnom, pitala je srnooka.
Hoću, rekao je,
i nije pitao kuda,
i nije pitao zašto.

Znaš li da hodaš bez straha,
pitala je devojčica.
Znam, odgovorio je plavokosi.

A znaš li da hodaš tako da te svi čuju?
I to znam, rekao je.

A zašto da nas svi čuju?
Zato što se nećemo skrivati
ni pred kim, odgovorila je.

Pavel Poljanski
 
  • Voli
Reactions: Tea
PITANJA
Da se bude stranac
ili
da se ne otputuje

Da se okrene glava
ili
da se oslepi

Da se zatvore usta
ili
da se padne na leđa

Neće još dugo kucati satovi
pruži ruku

Umreti
ili
ne roditi se
preporoditi se

Miodrag Pavlović
 
Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote,
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.

Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča,
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.

Čija li si noćas — čija,
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.

Vitomir Nikolić
 
  • Voli
Reactions: Tea
INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.

Ja sam bio kafanski i više niči,
i bio pust i prezren – neželjen ko grobar
Noćas bi htio sebi – dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.

Vitomir Vito Nikolić
 
Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi

budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova

budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore

budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim

uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu

uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku.

Branko Miljković
 
  • Voli
Reactions: Tea
Poljubi me..

U jednoj četvrti blistavog grada
Zraka nikad nema sunca retko kada
Čak i usred leta tamo zima vlada
Stajala je na stepeništu
On pored nje pored njega ona
Bila je noć
Mirisalo je na sumpor
Jer su to popodne ubijali stenice
Ona mu kaže
Ovde vazduha nikad nema
A sunca retko kada
Čak i kad dodje leto zima večito vlada
Dobro božje sunce za nas ništa ne haje
Ono u bogataskim četvrtima ostaje
U naručje me uzmi
Ljubi me
Ljubi me dugo dugo
Ljubi me strasno
Kasnije će biti suviše kasno
Nas život je sada
Od bilo čega ovde se crkava
Od toplote od hladnoće
Čovek se guši ili smrzava
Vazduha nema
Da prestaneš da me ljubiš
Čini mi se zagušila bih se
Tebi je petnaest meni petnaest godina
Zajedno imamo trideset
Sa trideset više nismo deca
Dorasli smo za rad
Dorasli za ljubav
Kasnije će biti suviše kasno
Danas život je sad
Poljubi me!

Žak Prever
 
Izgubljeno vreme

Ispred fabričke kapije
radnik je odjednom stao
lep dan ga je za kaput povukao
a kad se okrenuo
i ugledao sunce
na bleštavom nebu
crvenu i okruglu nasmejanu kuglu
prijateljski mu je
namignuo

Reci druže Sunce
bi l' ti bilo žao
kad bih dan ovakav
svome gazdi dao?

Žak Prever
 
  • Voli
Reactions: Tea
Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na Zemlji
Na Zemlji koja je zvezda.

Žak Prever-"Bašta"
 
Kako da ti kažem

Vučem za sobom reči smrznute hladnoćom pogleda.
Nemam kome da ostavim tragove jučerašnjeg dana...
Uspavana slutnjom o boljem sutra već predugo sanjam.
Kako da ti kažem da su moja jutra osunčana smehom.
Trajem samo kad mi kažeš da me muški voliš.
Al sve teže ustrajem kad me ćutnjom boliš...
I kad spavaš,kad se Bogu molis (ili vragu,ko će znati)
kada me jednim svojim dodirom celu možeš uzeti,
i kad me počneš mrzeti...
Uspravne glave podnosim breme tvojih požuda
nestajanja i vraćanja...Ima u tome neke magije...
Ko ritual ponavljaš mi arije svojih grehova...
I duži od vekova i kraći od trena u meni nestajanjem traješ..."

Marina Živković
 
Nema na svetu nezanimljivih ljudi.
Njihove sudbine su kao istorije planete.
Svaka ima posebnu, svoju,
i nema planeta koje su joj slične.

A ako je neko neprimetno živeo
i sa tom neprimetnošću se družio
on je zanimljiv bio među ljudima
samom svojom nezanimljivošću.

Svako ima svoj tajni lični svet.
U tom svetu je najbolji pokret.
U tom svetu je najstrašniji čas,
ali sve to nije nama znano.

I ako umire čovek,
sa njim umire i njegov prvi sneg,
i prvi poljubac, i prva borba…
Sve to on sa sobom odnosi.

Da, ostaju knjige i mostovi,
mašine i umetnička platna,
da mnogočemu je suđeno da ostane,
ali na kraju krajeva nešto svakako odlazi!

Takva su pravila nemilosrdne igre.
Ne umiru ljudi, već svetovi.
Ljude pamtimo, grešne i zemaljske
Ali šta smo zaista o njima znali?

Šta znamo o braći, o drugovima,
šta znamo o svojoj voljenoj?
I o svom ocu rođenom
mi, znajući sve, ne znamo ništa.

Odlaze ljudi… neće se vratiti.
Njihovi tajni svetovi se neće ponovo roditi.
I svaki put mi se opet
o toj nepovratnosti vrišti.

Jevgenij Jevtušenko
 

Back
Top