Stihovi za moju dusu

Kroz koliko sam koracala vekova,
Koliko sam okajala grehova?
Gde su me stizala stradanja,
Kako sam gubila nadanja?

Borila se grcevito,
Ili se predavala munjevito?
Stazama hrabro stupala,
Ili u ocaju jaukala?
U bespucima se gubila,
Sanjala,volela I ljubila…?

Sto me to napred gonilo,
Sa koje me zvezde strmoglavilo i slomilo…
Da zastanem,stanem I ostanem,
Led il’ vatra da postanem?

Sazdana od snage uragana,
Ili krvava od neprebolnih rana?

Krstili me krstom radovanja,
Ili mi u pletenice upleli latice samovanja?
Umivali me vodama bistrih izvora,
Ili me dojili mlekom iz najdubljih ponora?

U povojnicu crvenu nit beskraja utkali I voleli,
Ili mi kolevku zanjihali pa prokleli?

Niz koliko sam provalija klizila,
Koliko visova nadvisila?
Ka kojoj tamnici me staze vodile,
Koje me vile volele,spazile I oslobodile?

Da sanjam,ljubim I volim…
Bol svoju da u nedrima gajim I bolim…
Da ne prebolim...:heart::heart::heart:
 
To što je prošlo, to nisu uspomene
to nije žuti golub, što spava u zaboravu,
to su lica sva u suzama,
prst u nekom grkljanu,
i ono što kaplje iz lišća,
tama nekog dana što se otkotrljao,
nekog dana, zasićenog našom tužnom krvlju.
Neruda
 
Pesma za moj 27. rođendan

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,
U dve noći bio zaljubljen noću,
Dok jug i sever u istome plodu
Sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
A poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
Povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,
Zaljubljen u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
Moliću se pobožnoj vodi.



Branko Miljković
 
GRADINAR
67246374.gif





Ceznem da ti kazem najdublje reci koje ti
imam reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mi
se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u sali.
Olako uzimam bol svoj, strahujuci da bi to mogla ti uciniti.
Ceznem da ti kazem najvernije reci koje ti imam
reci; ali se ne usudjujem, strahujuci da bi mogla
posumnjati u njih.
Zato ih oblacim u neistinu, i govorim suprotno
onome sto mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da
bi to mogla ti uciniti.
Ceznem da upotrebim najdragocenije reci sto
imam za te ; ali se ne usudjujem strahujuci da mi se
nece vratiti istom merom.
Zato ti dajem ruzna imena i hvalim se svojom
surovoscu.
Zadajem ti bol, bojeci se da neces nikada saznati sta je bol.
Ceznem da sedim nemo pored tebe; ali se ne
usudjujem, jer bi mi inace srce iskocilo na usta.
Zato brbljam i caskam olako, i zatrpavam svoje
srce recima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci da bi to mogla
ti uciniti.
Ceznem da te ostavim zauvek; ali se ne usudjujem,
strahujuci da bi mogla otkriti moj kukavicluk.
Zato ponosito dizem glavu i dolazim veseo u
tvoje drustvo.
Neprekidne strele iz tvojih ociju cine da je moj
bol vecito svez.

Tagore
 
024358953.png
024358953.png
024358953.png


Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne?
Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih sklonio
na koje zaboravljeno mesto
usred tmine, u neki izgubljeni kut,
u kom neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne
nas dvoje ko gudalo nas neko spaja,
koje iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Rajner Maria Rilke
 
Smiraj


Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...

Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.


(Milos Crnjanski)
 
SUZE


Suze! Suze! Suze !
U noci, u samoci , suze ,
Po belom zalu kaplju, kaplju, pesak ih upija ,
Suze, ni zvezda da zasija, sve je mracno i
pustosno,
vlazne suze iz ociju umotane jedne glave;
O , ko je taj duh? Taj lik u tami, u suzama ?
Kakva je to grudva bezoblicna, sagnuta , zgurena
na tom pesku?
Suze sto teku, suze jecave, ljuti bolovi pomamnim
kricima prigusivani ;
O ta oluja , otelotvorena , sto dize se , brzim
koracima hita duz obale!
O ta divlja i kobna oluja nocna, s vetrom - o kako
riga, kako ocajnicki!
O senko sto tako sabrana si i uljudna po danu,
smirena izgleda i odmerena koraka,
Ali nocu kada pobegnes, a ne gleda te niko - o ,
onda taj oslobodjeni okean
Od suza! Suza ! Suza !

Walt Whitman
 
Dodirnes mi srce
A onda nestanes.
Pruzas mi ruku
A onda prestanes.
Pustis me da sanjam
I tad me probudis.
Udelis mi milost
A tad me pogubis

A ja bih da te ljubim
- a ti si daleko…
Ja bih da te budim
a budi te drugi neko.
Ja bih da te sanjam,
u nocima bez kraja,
Ja bih da me ljubis
dok zora noc osvaja…

Ja bih da prepoznas
sve sto nas spaja,
da moj si put do raja.
Ja bih da si blizu,
da pratis me ko sena,
Ja bih da sam tvoja
Ispunjena zelja:heart::heart::heart:
 
...pristajem....
biti Hram prijateljstva našeg
svetionik ljubavi
kiša jesenja
more kestenja
luka mira
šuma iznenađenja
cvet nadanja
put neizvesnosti
srce ludosti
oluja strasti
vetar radosti
sunce strpljivosti
jezero mudrosti
romantična žena
prijateljica draga
pomalo tajanstvena
ali... srecna
 
Sanjarenje

Ponekad sanjam da imam krila
i sedam svojih tovara zlata,
da mogu svakom ko dobra vila
staviti dukat, tiho, kraj vrata.

Sanjarim: štapić čarobni imam
i menjam, tako, svet preko noći...
sanjarim kako bolesne primam
i kako svakom mogu pomoći.

I tako rastem, snovima vođen,
pomalo tužan, jer nemam krila.
Ali ja takav, kakav sam rođen,
bar imam srce kao ta vila.

Tako ne mogu nikom pomoći
jer nemam štapić da zlato delim
i nikom neću do praga doći.
Ali bar sanjam, ali bar želim.

Nedeljko Popadić

 
Znakovi

I taman kad pomislim
da si vec izbledio,
odnekud se pojavis
kao dim iz pepela...
Uzalud ja krijem se
i od tebe sklanjam se,
prolazis kroz moje sne
prolazis kroz zidove...

Da mi srecu pokvaris
malo da se poigras,
kad na drugog pomislim
misli da mi oteras...
Bilo gde da krenem ja,
okrenes mi znakove
da ka tebi vode svi
i posle tebe,
opet ti...

I taman kad zaboravim
boju tvoga pogleda,
dodjes da me podsetis
kako tuga izgleda...

Da ti glas nepoznajem
mislila bih ljubav je,
da me bol neodaje
mislila bih vecna je...
Bilo gde da krenem ja
okrenes mi znakove
da ka tebi vode svi,
i posle tebe opet,
TI...


4ez-sama-4.gif
 
Poznata ulica mi korake broji.
Hodam lagano, a kao da me nema,
Kisa se prosipa, asfalt tugom boji
Dok oluja nemira u meni se sprema.

Sve je isto drvoredi , kuce.
Ista lica sto prolaze kraj mene,
Srce kao ludo u grudima tuce
Uzdah u grudima ko lavina krene.

Godine otisle u neka vremena
Koja nikad vise vratiti se nece
Zabluda da sam cvrsta ko stena.
Jer secanje u meni ponovo krece.

Prolece nase ovo sad nije
Druge ljubavi cvetaju u njemu
U meni se tajna i dalje krije
Zaboravljena negde u vremenu.

Sa procvalih krosnji miris opija
Okupan kisom prolecnoga jutra
Ovaj trenutak je samo kopija
Jer juce nije nikad kao sutra.

Ponekad seta ozivi u dusi
Na neko vreme za kojim se zali
U trenu kao da svet nam se rusi
A onda krenemo, tu gde smo stali.

Zivot je bitka bez zavrsetka rata
I u njemu pobednik ne postoji
I kad otkuca vreme sa njegovog sata
Shvatis da neko drugi za nas ga kroji.

Zato ne krivim ni mene , ni tebe,
Sto nas jedino jos secanje spaja.
Sacuvacu ovo jutro za sebe
U ovom trenu bez pocetka i kraja.
 
sensi.jpg


Vesna Parun
Ti koja imas ruke nevinije od mojih

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
o tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovom lezaju,
i noc tvojeg glasa vocnjak
jos nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovom snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora moje huci.

Seci njegovim zalom. Neka te susrecu
ozaloscene pliskavice
Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri
nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazove.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zlivah
svojim suzama.

Ja ne docekah najljepse doba
njegove muskosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke po sajmovima
i pohlepnih razbonika.

Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I price
koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj sumi.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
 
Secaj me se

Secaj me se kada zora bela
Sunce u svoj dvor zacaran vodi;
secaj me se dokle ispod vela
srebrnoga noc snivajuc hodi;
uzdrhtis li kad te zadovoljstvo zove
ili senka mami u vecernje snove,
cuj iz tamnog granja
glas kako odzvanja:
Secaj me se.

Secaj me se kad volja sudbine
zauvek te rastavi od mene,
kad od tuge,godina,daljine
ovo srce ocajnicko svene.
Za moju se tuznu ljubav ti pomoli.
Sta su prostor ili vreme kad se voli!
Dok je moga srca
vecno ce da grca:
Secaj me se.

Secaj me se kada slomljenoga
srca budem u san vecan pao;
secaj me se kad vrh groba moga
cvet usamljen bude nezno cvao.
Videti me neces;ali neumrlim duhom
Ko verna sestra ja cu da te grlim
Cuj u nocnoj tami
Glas ko jecaj sami:
Secaj me se...


Alfred De Mise


woman_097.jpg
 
Kad ostarim- Petar Graso

Ne vjeruj
Kad kažu da sam lud
Da me znaju
Od 'ko zna gdje
I 'ko zna kud
Reæi æe da gone mene
A boje se svoje sjene
Sjene ružne kao ljudska cud

Pobjegnu
Kad kažu da me znaju
Kad ti èasnu rijeè
Bez malo èasti daju
Miševi su to u boci
Nisu moji to svjedoci
Njihove ih oèi odaju


Trebaš mi ti, snagu mi daj
Ti budi moj poèetak i kraj
Umoran sam i malo me strah
Zagrli me, trebam tvoj dah
Trebaš mi ti, snagu mi daj
Budi moj put kroz trnje u raj
Kad utihnu svjetla i dim
Kad ostarim


Ne vjeruj
Kad kažu da sam tih
Da ne jeèi pjesma moja
I moj stih
Ne leže im moje rime
Vjeruj nemam ništa s time
Kriv sam
Jer sam bolji ja od njih


Trebaš mi ti, snagu mi daj
Ti budi moj poèetak i kraj
Umoran sam i malo me strah
Zagrli me, trebam tvoj dah
Trebaš mi ti, snagu mi daj
Budi moj put kroz trnje u raj
Kad utihnu svjetla i dim
Kad ostarim


Ne mari
Za šapat što me vrijeða
Hrabrih ratnika
Što napadaju s leða
Ne ljuti se veæ ih žali
Jer su sami, jer su mali
Ljubav nisu niti upoznali

Zagrli me dok nas ima
Zagrli me ide zima
Vrijeme ipak dolazi po svih
 
DOĐI, DA POKUŠAMO

Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas,
naslonjena na zid u najudaljenijem kutu sobe na
četvrtom spratu.
Gledaću velikim očima,
sa jako ucrtanim ponorima na svom licu,
sa dosta ironije
možda,
i sa nešto malo sažaljenja:
šta rade ovi ljudi?

Svejedno.
Ja sam najzad razumela da ono
što je u jorgovanu nije nimalo važno.
Za sanjanje nisu postelje potrebne.
Pitanje je sasvim drukčije postavljeno:
da li ćemo zatreperiti zajedno
kao one dve žice na Rilkeovoj violini,
iz kojih gudalo mami isti zvuk.
Ali ni on nije znao
na kakvom smo ludom instrumentu strune mi
i ko je majstor, koji nas drži u ruci.

Svejedno.
Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već dovoljno.
Lutaću još dovoljno na svom putu između dva
drveta
na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka,
od jednog ležišta do drugog.
Pa zašto onda ne bi došao ipak ti,
iako znam da ne postojiš?
Bio bi mi kao voda.
Ništa ne volim kao vodu,
hladan mlaz kroz grkljan,
nikad mi nije dosadila,
nikad je dovoljno nije bilo.
Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem
sasvim sama
neka ti bude dokaz
da bi mi bio dovoljan jedan čovek,
samo da te nađem.
Ko zna pre koliko vremena su
nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve
polovine
i sad tražim onu drugu.
Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.
Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što ne postojiš?

Gordana Todorović:heart:
 
OPOMENA

Čuj, reću ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako

voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku

kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

Desanka Maksimović
 
NEMA JE VIŠE

Možeš da plačeš zbog toga što je otišla
a možeš i da se smiješ zbog toga što si je imala!

Možeš da zatvoriš oči i da se moliš da ti se vrati
A možeš i da otvoriš oči i vidiš sve što ti je ostavila!

Srce ti može biti prazno, zato što nisi u stanju da je vidiš
A možeš i da ga ispuniš ljubavlju koju si uvijek dijelila.

Možeš okrenuti leđa svome sutra i živjeti u svome juče
a možeš biti i srećna što ti dolazi tvoje sutra zato što si imala to juče!

Možeš se stalno podsjećati da je više nema
a možeš i njegovati uspomenu na nju i pustiti da sve ide svojim tokom.

Možeš da plačeš i da zatvoriš um za sve
a možeš i da učiniš ono što je ona oduvijek od tebe tražila:

“Smij se, otvori oči, voli i produži naprijed.”

Ljubav te neće učiniti jakom.
Treba prvo da budeš jaka da bi uopšte i započela da voliš!

Dejvid Harkins:)
 
PLAVA PTICA

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
zeli da izadje
ali ja sam isuvise opasan za nju,
kazem joj ,ostani unutra,necu da te bilo ko vidi.
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
zeli da izadje
ali ja je nalivam viskijem i udisem
dim od cigareta
tako da ***** i barmeni
i bakalini
nikad ne saznaju
da je unutra.
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
zeli da izadje
ali ja sam isuvise opasan za nju,
kazem joj
miruj,jel' hoces nesto da zabrljas?
Hoces da zajebes stvar?
Hosec da mi urnises prodaju knjiga u Evropi?
Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
zeli da izadje
ali ja sam pametan covjek,pustim je napolje
samo ponekad nocu
kad svi zivi spavaju
kazem joj,znam da si tu
i zato ne budi tuzna.
Onda je vratim nazad
ali ona pomalo pjevusi unutra,
nisam je bas pustio da umre
i onda tako spavamo
zajedno,
sa nasim
tajnim paktom
i sve je dovoljno lijepo da
bi covjek mogao
da zaplace,ali ja ne placem,
a vi?


Čarls Bukovski.
 
Vi koji se volite cutanjem,
i vi koji volite se lutanjem;
Vas koje daljine spajaju,
znajte da cete potpuni biti
kad reci iz grla pustite
i kada razdaljina bude
tek otet uzdah iz grudi
u tmini noci dok mrak
obavija tele vasa iznemogla
od zelja i strasti.
Vi koji snove uzaludne sanjate
o ljubavi vecnoj i bezmernoj
Vi koji o ljubavi besmrtnoj pesme pevate
znajte nema ljubavi vecne
niko ne moze beskrajno voleti
i zalud pesme ispevane
to su tek reci samo
svedoci nemoci Vase.
Jer trenutka ovog u jad padate
vec sledeceg necemu lepsem se nadate.
Vi koji ceznete za zagrljajem samo
i ne usudjujete se da pozelite vise
Vi koji jadikujete sto ste ostavljeni
i niz obraze vam liju kise
Placete nad sudbinom svojom
kunete Nebo i sudbu zlu
i ne znate da ste stvoreni
da ljubite iznova i ponovo na javi i u snu
i kad patite Vi ljubite
i kad placete Vi ljubite
i kad padate Vi ljubite
i ljubicete do groba svog.
Vi koji se ljubite cutanjem
i mislite da to je dovoljno
varate se, ljubav trazi saputanje
u tami skriveni ili pod mesecinom
Vi koji ste daljiom razdvojeni
i mislite da ljubav je dovoljno jaka
da pobedi daljine i prepreke sve
zabludne su misli vase
ljubavi treba toplina dragoga tela
vatre strasti u hladnoj noci
ljubavi treba pogled nezan
i sjaj u oku sto budi plam
ljubavi treba dodir nezan,poljubac
ljubav je tuzna kad si sam.
 
Nakon toliko godina,
opet sam pred tobom,
gledam u tvoje oci,
sto su me ucinile robom

Nakon toliko godina,
zajedno smo pred Bogom
dugo sam mu htjela reci,
da sam i ja
patila za to

Brzo su nam prosle
godine, ljepota,
voljet' cu te,duso moja,
sve do kraja zivota

Brzo su nam prosle
i vratiti se nece,
sad bi bili skupa
da je bilo samo malo srece.

Uvijek sam bio sam,
lutao, trosio sebe,
u svim zenama svijeta,
trazio samo tebe

Pogledaj u ove oci,
jer one su jedini svjedok,
da sam i ja duso
zivjela u samoci
 
Dusa nije na prodaju

Natustilo se i nebo je olovno
rasprodajem sve
sto je ostalo od mene
lose ocuvano polovno
jeftino i u pola cene
rasprodajem sve
sto je ostalo od mene

Ja prodajem oci
suvise toga su videle
ugasile se i nekako su uvele
oci su sve videle
pa su se postidele
usi mnogo cule pa ogluvele
a oci uvele


Prodajem svoje ruke nerazvijene
noge koje jedva hodaju
nudim kapilare, arterije i vene
dusa mi nije na prodaju

Ona je ostala potpuno ista
ranjena mnogo je puta
ona je kao suza bistra i cista
moja je dusa netaknuta

Prodajem srce
veoma lako je ranjivo
oduvek je bilo avanturista i skitnica
pogadjali ga neodbranjivo
cena prava sitnica
prodajem srce lako ranjivo
cena sitnica, prava sitnica
 
Ti pazis na to uvijek
sta ce reci ko,
kako vjetar duva
i ti savices se
u tome je zlo,


Ti gubis tlo,
ako nemas nikog do,
uspravi se negdje ti i vrati,
budi jedan od sto

Uvijek jacem poklonices se ko i svi,
sve do groba klanjaces se, vjeruj mi
ko se bez borbe preda,
necu da ga znam,
onom ko se lako ne da,
ruku cu da dam

I bilo gdje to vec
bilo je i prije,
razmislices dobro uvijek
prije nego kazes ne, kazes ne
Nije vazno sto nisi
dalâ?Tko te gleda ko,
ako ti se place,
a ti placi, budi jedan od sto


Iza maske sakrices se ko i svi,
kad je skines bice kasno, vjeruj mi
Ovih rijeci znam da jednom
sjetices se bar,
biti iskren prema sebi velika je stvar
 
Tako sebi uvrtimo u glavu,
da smo nešto bolji od drugih…
I cekamo, da nas zadesi sudba neka veca,
a, na kraju, svima po dva metra zemlje preko,
i po koja sveca.

I sve zvezde jednako sjaje,
kad ih gleda neko treci…
Gledaj da za nekog ti sjajnija budeš,
i provedi život ceo, u ljubavi i sreci!

Ne gubi vreme na zle ljude,
jer, bice kako ti kažeš da bude!
Uzmi stvari cvrsto u svoje ruke,
sudbinu ti šiješ, s nitima i srece i muke!

Jer to klupko, uvek zajedno je,
levo, bez desnog, nigde nema…
Gde god je Sunce žarko sjalo,
sutra se vec oluja ljuta – sprema!

Probaj ljubavi,
i probaj osmehe…
Probaj noci i dane!
Dok god si živ,
vidace se, i sve rane!

E… kada odeš, tu je kraj!
Nece svet stati…
Ali i da stane!
Neceš to ni znati…
Biceš s druge strane!

S druge strane,
gde se možda sneva?
Možda voli?
Možda, ne postoji?
Ali verujem, kako bilo…
biceš sa onima boljim!

E, tamo vec negde, boljih ima!
Boljih, ali opet jednakih med’ sobom.
Cija su dela i rec ostala živa,
a, ne utihnula s grobom!

Nismo svi rodeni,
da u krvi, i junaštvu,
sve svoje najbolje damo!
Niti da breme celoga sveta nosimo!
Vec dušu i rec svoju samo…

Ako je srece, da i život neki posejemo,
pa da tek onda, sve ima smisao…
A, ako nam to, Bog, zbog necega i oduzme?!
Ne pletimo, crnu, tešku misao…

Život jeste, radi života tu samo.
Zato volimo, volimo i volimo…
Kako god?! Jer je to,
ono, što najbolje znamo.

I negde ce… možda?!
sve doci na svoje.
Ali nemoj da se život, u samoci spozna,
jer, mnogo je… mnogo! Lepši u dvoje!

p.s.

Ne budi bolji od drugih!
Prvo, budi bolji od samoga sebe!
Da bi bio dobar otac sutra,
prvo budi najbolji sin…

Ratko Petrovic
 

Back
Top