Najlepša pesma svih vremena! Mada ima mnogo boljih prevoda.
Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
Noć je: sad se tek bude sve pesme zaljubljenika. A i moja duša je pesma nekog zaljubljenika.
U meni je nešto nestišano, nestišljivo, što hoće da se oglasi.
U meni je lakomost za ljubavlju što sama govori jezik ljubavi.
Svetlost sam: ah, da sam noć! Što sam svetlošću opasan, no to je moja samotnost.
Ah, da sam taman i mračan! Kako bih srkao s dojki svetlosti!
I vas same htedoh još blagosloviti, vi male iskričave zvezde i svici tamo gore! — i blažen biti zbog vaših svetlosnih dara.
Ali ja živim u sopstvenom svetlu, usrkujem plamenje u sebe što iz mene suklja.
Ne poznam sreću uzimaoca; i često mi se prisnilo da bi krađa još blaženija morala biti nego uzimanje.
Moje je siromaštvo što mi ruka nikad ne počine zauzeta darivanjem; moja je zavist što gledam u očekujuće oči i obasjane noći čežnje.
O, neblaženstvo svih darivalaca! O, pomračenje moga sunca! O, lakomosti za žudnjom! O, nesite gladi u sićenju!
Uzimaju od mene: ali, diram li još u njihovu dušu? Jaz je između uzimanja i davanja; i najmanji jaz valja naposletku premostiti.
Raste glad iz moje lepote: da pričinim bol želeo bih onima kojima obasjavam, da opljačkam one koje sam darivao — toliko sam gladan zline.
Trgnuv ruku kad joj druga već pođe u susret: nalik vodopadu koji dok se obrušava još okleva — toliko sam gladan zline.
Takvu osvetu smišlja moje obilje, takvo pritvorstvo izvire iz moje samotnosti.
Sreća moja u darivanju preminu s dariva-njem, vrlina moja zamori se od sebe u svome preobilju!
Ko neprekidno dariva preti mu opasnost da postane bestidan; ko neprekidno deli, nažuljiće ruke sve samim deljenjem.
Moje oko ne preliva se više pred stidom molilaca; moja ruka posta odveć tvrda prema drhtanju nakrcanih ruku.
Kuda izmače suza mome oku i paperje mome srcu? O, usamljenosti svih darivalaca! O, ćutljivosti svih obasjavalaca!
Mnoga sunca kruže u pustom prostoru: svemu što je tamno govore svojim svetlora — meni ćute.
O, eto neprijateljstva svetlosti prema obasjavaocima: nemilostivo grede ona svojim stazama.
Nepravično prema obasjavaocu najdubljeg u srcu, ledno prema suncima — tako grede svako sunce.
Nalik nekom vihoru hode sunca svojim stazama. Slede svoju neumoljivu volju, svoju studen.
O, vi ste tek, vi tamni, vi noćni, oni koji joj stvarate toplotu iz onoga što obasjava! O, vi tek se dojite mlekom i potkrepom iz vimena svetlosti!
Ah, led je oko mene, ruka moja gori na lednom! Ah, žeđ je u meni koja sahne za vašom žeđi.
Noć je: ah, da moram biti svetlost! I žeđ za noćnim! I samotnost!
Noć je: sada poput vrela iz mene suklja moja žudnja — za besedom žudim.
Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
Noć je: sad se bude sve pesme zaljubljenika. A i moja duša je pesma nekog zaljubljenika. —
