Stari manastir Devič

Veoma sam zahvalan administraciji pdf-a što je očistila temu od neprikladnog pisanja i ponašanja. Međutim, i ja bih pokušao da priložim neke tekstove napisane u Wordu, ali nisam uspeo da to učinim. Ono što je nekada pisanao kako se to radi, verovatno više nije aktuelno. U nekim fajlovima uspeo sam da ubacim sliku, ali tekst nisam uspeo. Ako bi mi neko to objasnio, bio bih mu zahvalan. Hvala.
 
Više puta sam pročitao tekst u celini i uvek mi se čini da predstavlja delove iz neke književne proze; napisano nadahnuto i sa puno mere. Možda su to delovi iz knjige koju je nekada davno napisao autor o tom svom kraju, ili iz nove koju priprema za objavljivanje. Posmatrajući prethodnu sliku monahinja došao sam do zaključka da sve što se piše trebalo bi ilustrovati odgovarajućim prilozima. Ako za to postoje tehničke mogućnosti. Zahvaljujem
 
Više puta sam pročitao tekst u celini i uvek mi se čini da predstavlja delove iz neke književne proze; napisano nadahnuto i sa puno mere. Možda su to delovi iz knjige koju je nekada davno napisao autor o tom svom kraju, ili iz nove koju priprema za objavljivanje. Posmatrajući prethodnu sliku monahinja došao sam do zaključka da sve što se piše trebalo bi ilustrovati odgovarajućim prilozima. Ako za to postoje tehničke mogućnosti. Zahvaljujem

Negde ranije sam govorio o tome kako sam se osećao kada sam pomoću Google-a posetio rodno mesto. Pusto i bez tragova života. Tamo gde su se decenijama odvijali životi ljudi, ispunjeni radom, veseljem, snovima i maštanjima o budućnosti. I gde je svaki kutak prostora odzvanjao od dečje igre i radosti. A, danas, od toga više neme ni traga. Na slici koju prilažem, te kuće koje se vide daleko van naselja, koje je bilo ušoreno i planski podignuto, to su takođe bile srpske kuće u koje su nastavili da žive Šiptari. Od opštine i škole ostali su tragovi šuta, tako da tamo više ni korov ne raste. Slično je na groblju, koje je vulkanskog porekla i koje su prekopali da bi šljaku upotrebili za izgradnju saobraćajnice Srbica – Glogovac. I pored toga čovek mora da živi u svojim sećanjima i da se nada.

Poljance.jpg
 
U prethodnoj poruci priložena slika je od onih koje se ne mogu povećavati. Da bih to otklonio prilažem novu. Valjda će biti u redu.

Pogledajte prilog 221631


Ne poznajem monahinje koje su sa leve i desne strane. Da li su upokojene ili su iz drugih Manastira.
Ostale su mi jako dobro poznate. Divna Igumanija Mati Anastasija, Mati Marina, sestra Jefimija, Mati Anisija- Marija.
Baš mi nedostaju. Bog neka ih čuva!!
 
Neobično mi je drago što gajite simpatije prema monahinjama Deviča i što vam ta svetinja puno znači. Sa mati Anastasijom sam se, posredstvom mobilnog telefona, čuo neposredno posle poslednjeg razaranja Manastira. Tom prilikom boravila je u Ibarskom Kolašinu. Interesovao sam se za sudbinu porodičnog zvona, koje se više decenija oglašavalo sa zvonika manastira, i koje su banditi odvezli u nepoznatom pravcu sa još jednim zvonom. Tom prilikom ispričala mi je pojedinosti kako je to izgledalo, ali je zatražila da im pošaljem knjigu u kojoj sam opisao kako sam se osećao kako petogodišnjak prilikom pričesta negde 1938. godine, jer je manastirski primerak uništen. A knjiga im je kao pisani dokument mnogo značila. Kako je knjigu izdao strani izdavač, i nije je bilo u prodaji, obećao sam da ću videti u Patrijaršiji da im se knjiga pošalje. Tako je i bili.
Porodična slika koju prilažem je objavljena kasnije u knjizi koja u obliku književne proze govori o tom kraju. Mogu se videti posetioci iz mog sela, među kojima su i moji roditelji i igumanija Paraskeva. Slika je nastala negde sredinom pedesetih godina. Hvala.

Doc1.jpg
 
Vi ste iz Srbice?
Istina je da sam dosta vezana za njih, jer sam mesec dana provela sa njima.
Sve su divne, ali najvise sam se vezala za mati Mariju-Anisiju. Kad sam kretala obostrano smo pustile suze :)
Dace Bog da opet bude prilike da ih vidim nekada.
 
Pomislim, kada u svakom kutaku našeg glavnog grada mećava usporava normalni život, kako je tek onim našim monahinjama u Deviču. Sobzirom na činjenicu da je drenička visoravan znatno hladnija od svakog dela u toj pokrajini. To je prava borba sa neviđenim nedaćama prirode. Da li iko sa njima stupa u bilo kakav kontakt? Šteta što nemaju Internet. Samo da prežive. Hvala
 
Pomislim, kada u svakom kutaku našeg glavnog grada mećava usporava normalni život, kako je tek onim našim monahinjama u Deviču. Sobzirom na činjenicu da je drenička visoravan znatno hladnija od svakog dela u toj pokrajini. To je prava borba sa neviđenim nedaćama prirode. Da li iko sa njima stupa u bilo kakav kontakt? Šteta što nemaju Internet. Samo da prežive. Hvala

Sestra Jefimia je ovih dana trebala da svrati do Bg-a, ne znam šta je na kraju bilo. Sasvim moguće da je odložila put zbog vremenskih nepogoda
 
Kada u tako maloj napaćenoj svetoj porodici nestane jedan član, nastaju vrlo teški trenuci, koji mi sa strane ne možemo da shvatimo i doživimo. Svaka od njih se duhovno i fizički bori do krajnjih mogućnosti, kako bi ispunio svoju svetu misiju. A sve zajedno da očuvaju tu svetinju od svih ovozemaljskih nedaća i nasrtaja. I tako iz godine u godinu, iz dana u dan. A kada nestane samo jedan član to se, po prirodi stvari, mora tako strašno osetiti, da danima samo o tome razmišljaju, pate i mole se za njenu dušu. A u svemu tome, nenadoknadiv gubitak je što sa njom zanavek nestaju njena sećanja i njen ovozemaljski svet, i tužno saznanje što sestrinstvo ostavlja da živi u još težim uslovima.
 
Zahvaljujem na dobrodošlici.
Sinoć sam na TV pratio kako onaj neobični novinar Memedović, u ovim vremenskim nepogodama, posećuje snegom zatrpanu staru kuću i u njoj baku koja živi sama i nema gotovo ništa. Odlazi i donosi paket hrane, dovodi i predsednika opštine i donose i TV prijemnik. Čovek ne može da nađe pravu reč za taj humani čovečji postupak.
Pomislih, kako u ovim teškim vremenima, zatrpane snegom, dane provode naše drage monahinje u čuvenom Manastiru Devič. U okruženju zlikovaca i razbojnika. I kada mi neko na ovim stranicama napiše: „da će se one snaći i bez naše pomoći“, pitam se da li to može da izgovori normalan čovek, ili su u pitanju zle namere. Zato apelujem da ih neko poseti i uruči humanitarnu pomoć. Jer, kao što govori autor ove teme, a geografski uslovi to omogućuju, zime su u te krajeve izuzetno teške i surove. Mislimo na njih.
 
I ja sam ovih dana razmišljao o izgubljenom zavičaju i o monahinjama. Verujem da im nije lako. Dobro bi bilo da se konačno pojavi fotografija manastira iz vremena pre Drugog svetskog rata, koju autor uporno traži. Zahvaljujem
 
Na fotografiji „Manastir“ snimljeno je iz satelita naselje Manastir Devič sa okolinom. Sa velike visine ne mogu se videti pojedinosti, već da je usamljen i opkoljen pošumljenim predelima. Nekada davno to su bila stabla stoletna hrastova i bukava, toliko velika da je u jednoj natruloj bukvi monah Joanikije započeo svoj život u ovom kraju. Ovo što se sada vidi je nisko drveće, koje svake godine do korena seku Albanci iz okolnih sela. U pristranku uvale nalazi se manastirsko naselje i još uvek nije opasano odgovarajućom kamenom ogradom. Postoji više fotografija o porušenim zdanjima manastira, kao i onih koje prikazuju kako izgledaju posle obnove.

Manastir.jpg
 
Када посматрам пусте непрегледне пределе, као што је околина Пољанца, добијем утисак да је туда протутњала орканска непогода. Ни трага живота. Зато, ради симболике а не да би их оптужио за људска недела, прилажем две фотографије олујних вихора.

Nova3-bmp.jpg


vihor5-bmp.jpg
 
Dane i godine proveo sam iznad nebeskih karata rodnog zavičaja, i uvek iznova sam pokretao pitanje: kako je moguće da bez ikakvog traga nestanu naselja sa svim što su činila. Kako da je neka velika prirodna sila u tome učestvovala. Naravno, oni nisu želeli da naseljavaju taj kraj, već su i svaki bezvredni kamenčić uklonili, da se ne može dokučiti da su tu ikada živeli Srbi. Zato vaše simbolične monsunske nepogode (vihori) imaju puni smisao. Ne bi bilo odviše da dodate još neku vrlo impresivnu fotografiju. Pred kojima čoveku zastane dah.
 
Dane i godine proveo sam iznad nebeskih karata rodnog zavičaja, i uvek iznova sam pokretao pitanje: kako je moguće da bez ikakvog traga nestanu naselja sa svim što su činila. Kako da je neka velika prirodna sila u tome učestvovala. Naravno, oni nisu želeli da naseljavaju taj kraj, već su i svaki bezvredni kamenčić uklonili, da se ne može dokučiti da su tu ikada živeli Srbi. Zato vaše simbolične monsunske nepogode (vihori) imaju puni smisao. Ne bi bilo odviše da dodate još neku vrlo impresivnu fotografiju. Pred kojima čoveku zastane dah.


Слажем се са вама. Додајем још неколико фотографија вихора.

vihor1-bmp.jpg




Vihor2-bmp.jpg
 

Back
Top