Mi smo našu morali prodati, što je pradeda (nevoljeno prvenče mog čukundede, mladog udovca), razbaštinjen, bez golog dinara ičije pomoći, sopstvenim rukama zidao.
U toj kući mi je odrastao deda, iz te kuće mu je proterana prva žena, kad su švabe posle rata proterivali iz Vojvodine, u tu kuću je došla moja baba iz Srbobrana, tu mi je odrasla majka. Tu sam odrasla ja. U sobi koja je bila puna babinih ručno šivenih jorgana i jastuka, u sobi koja je mirisala na nanu i kamilicu, u kujnici u kojoj mi je baba nedeljom ujutro, dok svi ostali spavaju, pekla džigericu za doručak i lepinjicu od okrajaka sukanih kora, u bašti u koju je bilo dovoljno da uđem i pružim ruku i najedem se najslađeg voća, neprskanog, netaknutog.
U toj ulici sam naučila da vozim bicikli. U toj ulici sam sa braćom igrala fudbal. U toj ulici sam imala svoju prvu pravu ljubav.
Kuća je prodata jer moja mama nije želela da naruši odnose sa jedinom sestrom, kojoj ništa od svega toga nije ništa značilo.