Tokom prve inspekcije Sirmischa, 1941. godine, poznati nemački dijetetičar Dr Andreas Reich zapisao je u svoj dnevnik: "Sremska kobasica je hrana bogova, jer jedino bogovi znaju od čega je napravljena". Još od vremena Marka Aurelija, lokalno stanovništvo prinosilo je svojim bogovima žrtve-paljenice tokom obreda poznatog pod nazivom "kirbaj". Za kirbaj, muškarci, od ranog jutra nabijeni adrenalinom i rakijom, kolju sve što im padne šaka, a žene peru svinjska creva i pune ih seckanim iznutricama. Za to vreme deca, skrivena iza tarabe, očajnički stiskaju uši dlanovima i pokušavaju da ne vrište.
Sremska kobasica "Teška industrija"
Sastojci:
1 x sremska
1 x flaša rakije
Priprema:
Pozovite u posetu gošće iz Novog Sada i okoline
i zamolite ih da sa sobom ponesu sremsku i rakiju,
a ostalo možete i sami da kupite.
Na "kirbaj" se, pored kulinarskih, odlazilo i iz romantičnih pobuda
("Imam curo i merak i volju
večerati di se svinje kolju -
na šta cura odgovara:
"Kulen seckam, nožem bodem prase
krojim dragom šunke i kobase).
Ali ne jedu svi Srbi domaće kobasice. Ima i onih, doduše ne mnogo, koji nemaju rođake na selu, pa moraju da se zadovolje industrijskim, tzv. "suhomesnatim proizvodima" iz samiške - raznim "čajnim" kobasicama i "carnex" salamama. A bila je i neka "zimska" salama koja se, uprkos nazivu, mogla jesti i preko leta. Industrijski proizvedena "sremska" kobasica pripadala je pak grupi jeftinijih kobasica koje se uglavnom služe uz rakiju, i koje su u narodu poznate kao "podriguše". Zašto su se ove kobasice tako zvale, zna svako ko ih je probao. Ili sedeo pored onoga ko ih je jeo.