Mozemo mi tumaciti Bibliju svako na svoj nacin ali sustina je u tome da lanac prenosilaca svih Biblijskih knjiga starog i novog zavjeta ne postoji. Mi smo laici za tumacenje Biblije ali mozemo pogledati i posluziti se tumacenjem svetski priznatih krscanskih teologa i naucnika koji su studirali Bibliju decenijama.Valjda njima mozemo verovati .
Naves cu ti nekoliko primera kakav je stav tih eminentnih krscanskih strucnjaka na temu
Biblija
Izjave kršćanskih autoriteta o evanđeljima i kršćanstvu
ČINJENICE O DRUGIM EVANĐELJIMA,VJERODOSTOJNOST EVANĐELJA
“Govori u četiri evanđelja (čak suprotno ranim mesijanskim tvrdnjama) su tako različiti od sinoptičkih, a tako i komentari četvorice evanđelista, da oboje ne mogu biti jednako pouzdani kao zapisi onog šta je Isus rekao: literarna vjerodostojnost u davnim vremenima nije zabranjivala kao što to radi sada, pripisivanje izmišljenih govora istorijskim ličnostima: najbolji drevni istoričari imali su praksu sastavljanja i pripisivanja takvih govora na ovakav način.”
(C.J. Cadoux: The life of Jesus, p.16)
EVANĐELJA PISANA PREMA POTREBI
“Evanđelja su napravljena, što jasno reflektira koncepciju praktične potrebe zajednice za koju su bila napisana. U njima je upotrijebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklijevanja u njegovom mijenjanju ili dodajući mu ili u izostavljanju onog što ne odgovara cilju piščevom”.
(T.G. Tucker: Histary of the Christians in the light of Modern Knowledge, p. 32o)
GLEDIŠTA PREPISIVAČA UNESENA U EVANĐELJA“
Prepisivač je katkad umetao, ne ono što je bilo u tekstu nego što je mislio da treba biti. On bi povjerovao prevrtljivom pamčenju, ili bi činio da tekst bude u skladu sa gledištima škole kojoj je pripadao. U dodacima varijantama i citatima od kršćanskih otaca, skoro 4.000 grčkih MSS testamenata bilo je poznato da postoji. Kao rezultat postoji značajna raznolikost čitanja”.
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, p.16).
KO JE UTEMELJIO KRŠĆANSTVO?
“Ako pod kršćanstvom podrazumjevamo vjeru u Krista kao nebeskog Sina Božjeg, koji nije pripadao zemaljskom čovječanstvu, nego koji je živio u Božjoj jednakosti i slavi, koji je s neba sišao na Zemlju, koji je ušao u ljudskost i uzeo ljudski oblik kroz Djevicu, da bi mogao učiniti udobrovoljenje za ljudske grijehe vlastitom krvlju na križu, koji je zatim probuđen iz smrti i podignut zdesna Bogu, kao gospod svog sopstvenog naroda, koji je vjerovao u njega, koji čuje njihove molitve, štiti ih i vodi; koji pak boravi i lično dela u svakom od njih; koji će opet doći s oblacima nebeskim da sudi svijetu; koji će zbaciti sve neprijatelje Božje i koji će vlastiti narod dovesti sa sobom domu nebeske svjetlosti, tako da oni mogu postati kao njegovo proslavljeno tijelo - ako je ovo kršćanstvo, onda je takvo kršćanstvo utemeljio S. Pavle, a ne naš Gospod”.
(Jesus or Paul, p. 122),
(Dr. Annold Meyer, Prefesor of Thelogy, Zurich University)
Šta kršćanski autoriteti kažu o mitu evanđeoske Božje inkarnacije maskirane u grčkoj filozofiji.
“Maska čini sama za sebe život - Trojstvo, dvostruka priroda Kristova, bezgrešnost, i sve što prati ove dogme su proizvod istorijskih odluka i situacija koje su mogle biti sasvim drugačije… ipak… prije ili kasnije, proizvodom sile preoblikovanja ova dogma ostaje šta je bila od početka, loša navika intelektualizacije koju je Christian uzeo od Grka, kada je bježao od Jevreja.”
(Outline of the History of Dogma, Adolf Harmack, p.20)
SUKOB POSTOJEĆIH CRKAVA
Tako Theodore Zahan, npr. ilustrira gorki sukob unutar crkava. On ističe da rimokatolička crkva optužuje grčo-pravoslavnu crkvu za preoblikovanje teksta svetih spisa dodavanjem ili oduzimanjem sa dobrim i lošim namjerama. Grci sa svoje strane ističu da su sami katolici mjestimice otišli vrlo daleko od orginalnog teksta, i, uprkos njihovim razlikama oni kombiniraju da optuže nekonforniste kršćane za skretanje s “pravog puta” i osude ih kao heretike, a heretici opet optužuju katolike za “falsifikovanje istine”. On zaključuje:
“Zar činjenice ne potvrđuju ove optužbe?”
(T. Zahn: “Articles of Apostolic Creed.”)
ZASTRAŠIVANJEM GONIMO LJUDE DA VJERUJU
Stari su vrlo malo filozofirali o božanskim stvarima. Vjera je bila više u životu ljudi nego u samim dogmama. Kada je vjera došla u stanje da je ima na papiru a ne u srcima, onda je bilo onoliko vjera koliko i ljudi .
Paragrafi su se povećavali, a iskrenost smanjivala. Svađe su se podgrijavale, a ljubav se hladila. Dogma o Kristu, koja u početku nije znala za cjepidlačenje, pala je u zavisnost filozofije. Ovo je bila prva faza opadanja Crkve.
Erasmus, komentirajući ovo kaže:
“Naredbe imeratora u vezi s ovim nisu mnogo pomogle iskrenosti vjere…. Kada je vjera više u ustima nego u srcu, kada nas čvrsto znanje svetih spisa iznevjeri, ipak zastrašivanjem gonimo ljude da vjeruju ono što ne vjeruju, da vole ono što ne vole, da znaju ono što ne znaju. Ono što je prisilno, ne može biti iskreno.”
(Erasmi Epistolai, 1334 ed., P.S. Allen, V.pp 173-92)
ZBOG PAVLA JE DISKONTINUITET SA ISTORIJSKIM ISUSOM
“….diskontinuitet između istorijskog Isusa i Krista Crkve postao je tako velik da je bilo kakvo jedinstvo između njih jedva prepoznatljivo”.
(The Jesus Report, Johannes Lehmann, p.127)
PAVLOVA HEREZA JE POSTALA KRŠĆANSTVO
“Pavlovska hereza je postala temeljom kršćanske ortodoksije, a legitimna Crkva je poricana kao heretička.”
(The Jesus Report, Johannes Lehmann, p. 128)
Stav krscanskih strucnjaka i Bibliologa o Bibliji