Javi kakva je
Meni je Hese nekako odbojan... više mi se čini da je baš za uzrast tinejdžera, pošto stalno i piše o tim unutrašnjim promenama koje okupiraju to doba. Način na koji piše o ljubavi mi je malo bljutav. Ili sam ja jednostavno izgubio oset za to
Brate, ne radi se o tinjedžerskim tripovima, Hese je shvatio najdublje istine života, najtužniju poentu ljudskog postojanja... Osim Kamija i Dostojevskog, u književnosti mu nema ravnih u tom pogledu. Na stranu to što je i majstor stila, sa prefinjenim osećajem za reč, Hese je fantastičan filozof života. Njegovo delo (bar u mojoj interpretaciji) je dobra podloga za filozofiju apsurda. Evo fantastične ilustracije Harijevog unutrašnjeg nespokoja:
Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u bioskopu, jedva sam u stanju da pročitam novine, retko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim železnicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih, raskošnih gradova. Šta traže po svetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima. Ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade muče i guraju, ne mogu da razumem, pa sve i da učestvujem u njima.
Ne mogu da ti opišem koliko obož
avam tu knjigu, a pogotovo ovaj deo. Nema dana kada mi ne proleti kroz misli sve ovo... I uopšte, paralele budizmu, faustovska dvojnost, toliko je stvari koje se mogu crpiti od Hesea i njegovih junaka... Ja se recimo mnogo poistovećujem sa Stepskim Vukom i ovom delu:
Neki su ga voleli kao prefinjenog, mudrog i neobičnog čoveka, pa bi bili zgranuti i razočarani kada bi odjednom morali da otkriju vuka u njemu. A do toga je moralo doći, jer je Hari, kao svako biće, želeo da bude voljen kao celina i baš zbog toga nije mogao da krije i da lažima uklanja vuka ispred očiju onih do čije mu je ljubavi bilo mnogo stalo. Ali je bilo i takvih koji su u njemu voleli baš vuka, baš ono slobodno, divlje, neukrotivo, opasno i snažno, i ovi su, opet, doživljavali veliko razočaranje i jad kada bi odjednom divlji, zli vuk ipak postao čovek, koji u sebi nosi čežnju za dobrotom i nežnošcu, koji hoće da sluša Mocarta, da čita pesme i da ima ljudske ideale. Baš su ovi ljudi obično bili naročito razočarani i ljutiti, i tako je Stepski Vuk svoju dvojakost i podvojenost unosio i u sudbine drugih sa kojima je dolazio u dodir.
No na stranu to, Hese ne piše o izmišljenom liku, izmišljenoj patnji ili izmišljenom ropstvu, Hese je dobrim delom projektovao sebe u sva ta dela i svoju želju za slobodnom voljom. Evo šta je između ostalog napisao u jednom pismu u svojoj 15-oj godini života dok je bio u Štetenu (istina, ovo baš, baš vadim iz jednog praktičnog konteksta, ali mislim da ovom rečenicom rekao više nego sa svim ostalim):
Ja međutim u životu i radu, u nadama i ljubavi nazirem samo obmanu, samo osećanja, kao što Turgenjev kaže "magla, magla!".
Hese ima jedan prefinjen način bunta protiv sveta u celini, on želi projavu individualnosti, svet samovolje, svet bez ovakvih šablona. Hese je u nekim stvarima nalik na Ničeovog Zaratustru, bar kada su ideje u pitanju, s tim što je kod Hesea mnogo više prisutan nespokoj, očaj... Ali i sklonost nirvani... I Hese ume da bude strašno ubedljiv, strašno pozitivan, na jedan neverovatno upečatljiv način! Evo šta kaže u "Zaratustrinom povratku":
Ne treba da obožavate Zaratustru. Ne treba da podržavate Zaratustru. Ne treba da želite da postanete Zaratustra! U svakome od vas jedan je skriven lik, koji još leži u dubokom dečjem snu. Oživite ga! U svakome od vas je glas, u svakome od vas je volja i snaga prirode, želja za budućnošću, za novim i uzvišenijim. Dopustite da to sazri, dopustite da se oglasi, negujte to!
I kada je Stepski Vuk u pitanju, Hese nudi rešenja, sjajna rešenja... No, to ćeš već sam pročitati ako budeš hteo. Ali Hesea nikako ne treba potceniti. Ja mu se zaista klanjam. 