Slovenački i hrvatski istoričari priznaju da je ulazak u Jugoslaviju za njih bio spas da ih susedi ne rasparčaju.
I to je uspješno riješeno do 1921. godine. Nakon toga, nitko osim Srba nije imao bilo kakve koristi, već samo štetu od Kraljevine Jugoslavije.
Najveći problemi su bili političke a ne kulturne prirode. Hrvatska je imala interes pri ulasku u Jugoslaviju ali je dugoročno Jugoslavija nije zanimala zato je stalno pravila probleme Jugoslaviji svojim konstanntim nezadovoljstvom, tj. mekim separatizmom.
Ovo je netočna teza kojom pojedini Srbi nastoje sebi olakšati dušu, uvjeravajući sebe da nije bilo do njih, nego da je nego drugi kriv za sunovrat Kraljevine Jugoslavije. U stvarnosti, Hrvati bi itekako bili prihvatili zajedničku južnoslavensku državu da srpski režim od samog početka nije zauzeo stavove da:
1) Slovenci i Hrvati trebaju imati određena prava u novoj državi, ali nikako na istoj razini kao Srbi koji moraju imati posebniji i viši položaj
2) su Slovenci i Hrvati "poražena strana" pa da shodno tome ne mogu imati ista prava kao Srbi
3) da su Slovenci i Hrvati, uz Srbe, samo jedno od tri imena koja označavaju isti narod, a da su zapravo jedan narod. To možda ne bi bio problem da je taj famozni "jedan narod" razvio neki novi i poseban identitet, ali do toga nije došlo već je srpska strana postojanje troimenog naroda shvatila kao produžetak srspke nacije, odnosno da svi trebaju postati jednako Srbima, neovisno o imenu, čime bi se zatrli zasebni narodni identiteti, običaji i kultura
4) su sposobni voditi novu državu, iako srpski režim nije imao pojma o osnovama političkog prava, demokraciji, zakonima, normama, etici i pravilima koja su egzistirala u razvijenijim državama na zapadu Europe, među koje je spadala i Austro-Ugarska monarhija
5) je uporaba državne sile i prisile putem žandarmerije i vojske nešto posve normalno što se podrazumjeva da se koristi kao svakidašnja poluga vlasti
6) Jugoslavija mora biti produžena Srbija i da je Jugoslavija zapravo isključivo srpska država s drugim imenom.
Ne samo da su Srbi imali predodžbu nego je Srbija bukvalno među prvim državama Evrope (u svemu ispred Austrougarske) počela sa demokratozacijom vlasti. Prvi pokušaj donošenja ustava u Srbiji bio je 1835., u AU 1848. Pravo ustavno doba započelo je 1838. u AU tek 1867. Srbija je uvela jednako pravo glasa 1888. AU tek 1907. (u Hrvatskoj toga nije uopšte bilo do raspada AU). Parlamentarni nadzor izvršne vlasti 1888. Hrvati i Slovenci uopše nemaju iskustva s tim jer AU nikad to nije uvela itd. Srbi su i među prvima imali pojavu radikalizma, tj. liberalne kritike konzervativne monarhije.
To je zavaravanje i samozavaravanje. Srpski političari su imali samo izvanjsku, formalnu predodžbu o društveno-političkim fenomenima, pravilima i zakonima u demokratskom društvu, a ponekad niti to, dok o stvarnoj percepciji moderne, demokratske, ustavne države i društva nisu imali pojma, što je uvjetovano orijentalnom tradicijom koja je utkana u srpsko društvo.
Istina, sa ovim stvarima nisu imali iskustva jer je Jugoslavija prva multietnička država u kojoj su bili (ne računajući panonske Srbe)
Srbija je imala vrlo visok demokratski potencijal koji bi samo rastao i razvijao se vremenom da nije bilo Jugoslavije. To je u KJ usporeno zbog unutrašnjih problema sa hrvatskim nezadovoljstvom a potpuno uništeno u SFRJ jer je komunizam postao centralni u Srbiji (slično kako je u SSSR bio centralni u Rusiji), dakle gro komunista i komunističke propagande sjatilo se u Srbiju iz cele SFRJ, a dodatni motiv za još jače komunističko ispiranje mozgova u Srbiji je bio i jak monarhizam među Srbima, glavna pretnja komunističkoj vlasti s obzirom da su upravo od monarhije nelegalno uzurpirali vlast 1945. Dakle trenbalo je uništiti taj duh propagandom i ispiranjem mozgova, iz svega toga je komunisitčka UDBA kasnije izrodila Miloševića i indirektno Vučića, koji je nastavak tog nacional-komunističkog frankeštajna iz jugo-komunističke škole.
S druge strane, Hrvati i Slovenci su imali iza sebe stoljeća suradnje i suživota s drugim državama i narodima, bili su usmejerni univerzalno i znali su se ophoditi u multinacionalnim sredinama i politikama, dok su Srbi istodobno bili autoizolirani i donekle autiostični i nepovjerljivi prema vanjskom, drugom i drugačijem te nisu, kako si priznao, imali iskustava u zakonski i normativno uređenom suživotu s pripadnicima drugih naroda.
Pa zakoni Kraljevine Hrvatske i Slavonije, odnosno Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
