Srpskohrvatski jezik

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
220px-Bos-cro-cyr.gif


Sta bi nam komsije da ne bi srednjevjekovne Bosne i Bosancice,.....z:mrgreen:


Falsifikat 1 - tzv. "bosančica":
bosancica.jpg




Falsifikat 2 - tzv. "hrvaštica" ( © Darko Žubrinič, 2002):
fgs_002.gif



Original: Guillaume Postel, Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum, Parisiis, 1538.:
Srpski alfabet, 1538
005dgg.jpg


:kafa:
 



Molim da se pročita sledećih par rečenica:

Austrija je smatrala da nakon pada Osmanskog Carstva, koji je bio na vidiku krajem 18. veka, ima legitimno pravo da u svoj sastav uključi sve Srbe, a da se Srbi tome neće ni protiviti. Zato je, na načelima zdrave slavistike, angažovala Kopitara i Vuka da standardizuju srpski jezik. Tada Vuk dobija počasne doktorate po Nemačkoj...

Međutim, srpska nacionalna ideja bila je itekako živa, i Austrija uviđa da je sebi učinila medveđu uslugu jer je nastala opasnost da Srbi stvore moćnu državu koja bi se izvesno isprečila na putu austrijskog interesa. Zato angažuje drugog agenta, Vatroslava Jagića, da prebriše učinak Vuka i Kopitara. U godini Vukove smrti, Vatroslav Jagić, bečki kadar, donosi patent o tzv. narodu "Srbo-Hrvata" i jeziku koji će se zvati srpskohrvatski. Sada Jagić ubire doktorate...

Upravo taj isti Jagić, nakon Aneksije, daće svome asistentu Frani Vuletiću u ruke tekst Gramatike tzv. "bosanskog jezika", kojeg će naučno aminovati kao što je 1864. aminovao srpskohrvatski jezik, a sve u austrijskom interesu uništenja najjače srpske kohezione sile - srpskog jezika. Uprkos očiglednoj politizaciji, bečki agent Jagić je i danas poznat kao jedan od najvećih slavista svih vremena.

jagicjihoslovane1864.jpg


:zpozdrav:
 
Poslednja izmena:

Upravo tako - da je tzv. "bosančica" izmišljena od strane austrijskih agenata nama su otvoreno rekli i neki od najboljih poznavalaca bosanskog srednjovekovlja:

,,Изумитељем“ босанчице сматра се Хрват, Ћиро Трухелка, који од локалне варијанте српске ћирилице прави посебно, наводно потпуно независно, писмо од ћирилице коју назива босанчица. Овај термин је у неким крајевима ушао у употребу па се тако у ,,Енциклопедији ликовних умјетности“, 1959., Загреб, може пронаћи одредница ,,босанчица“, а као објашњење да је то ,,босаница, босанска буквица, хрватска ћирилица, звана и женско писмо“.

Bogumili u Bosni nisu postojali kao ni bosančica, koja je starosrpska ćirilica
http://forum.krstarica.com/entry.ph...kao-ni-bosančica-koja-je-starosrpska-ćirilica

s_2694721.jpg

Merijen Vencel (Marian Wenzel), britanska profesorka,
u svetu poznati autoritet za istoriju Bosne srednjeg veka.

Britanski istraživač Merien Vencel je na osnovu višegodišnjih istraživanja dokazala "da stećke nisu pravili bogumili", jer oni nisu ni postojali. U posebnosti "bosanske crkve", u podizanju jednog vida srpske ćirilice na nivo posebnog pisma "bosančice", kao i u nametanju "bosanske nacije" M. Vencel vidi argumente za konačni zaključak da je u svim tim falsifikatima okupaciona vlast "tražila ideološko uporište za razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije"

Merijen Vencel (Marian Wenzel), britanski, u svetu poznati autoritet za istoriju Bosne srednjeg veka, 1999. je u Sarajevu objavila dve studije o bogumilima. Veli da je 1960. došla u Sarajevo da istražuje bogumile i živela je u ubeđenju da su stećci njihovi. „Ovome su sledile godine istraživanja, tokom kojih sam shvatila da stećke nisu pravili bogumili“, i da oni nisu ni postojali. Napisala je da su ovu teoriju prvi zastupali habzburški političari „tražeći ideološko uporište njima neophodnog razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije“. Urednik koji je u Sarajevu objavio prevod ove studije Merijen Vencel, autor je velike knjige o nastanku bošnjačke nacije od srednjovekovnih bogumila. Zapadna politika ne bi bila tako nemilosrdna u razbijanju Jugoslavije a danas srpske države, da počiva na nekim istorijskim istinama.
 
Besmisao. Vlasi nemaju nikakve veze s oblikom govora u tom dijelu, jer
su samo prihvaćali okolne govore bilo gdje su se našli, i to ikavske, ekavske i ostale.

Nije bas besmisao jer Ljuba Stojanovic ipak nije usamljen... Hrabak se vrlo samopouzdano poziva na Jireceka, a Ivic pise nesto veoma interesantno sto se tice "tog dijela"...

002tn.jpg

.

003ab.jpg

.

004ans.jpg


Bogumil Hrabak,
Diskusija, Simpozijum - Vlasi u XIV i XV vijeku
, Radovi ANUBIH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983.

ivica.jpg


Pavle Ivic, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, drugo izdanje, Novi Sad, 1985.
 
Upravo tako - da je tzv. "bosančica" izmišljena od strane austrijskih agenata nama su otvoreno rekli i něki od najboljih poznavalaca bosanskog srědnjověkovlja:

,,Изумитељем“ босанчице сматра се Хрват, Ћиро Трухелка, који од локалне варијанте српске ћирилице прави посебно, наводно потпуно независно, писмо од ћирилице коју назива босанчица. Овај термин је у неким крајевима ушао у употребу па се тако у ,,Енциклопедији ликовних умјетности“, 1959., Загреб, може пронаћи одредница ,,босанчица“, а као објашњење да је то ,,босаница, босанска буквица, хрватска ћирилица, звана и женско писмо“.

Bogumili u Bosni nisu postojali kao ni bosančica, koja je starosrpska ćirilica
http://forum.krstarica.com/entry.ph...kao-ni-bosančica-koja-je-starosrpska-ćirilica

s_2694721.jpg

Merijen Vencel (Marian Wenzel), britanska profesorka,
u světu poznati autoritet za istoriju Bosne srědnjeg věka.

Britanski istraživač Merien Vencel je na osnovu višegodišnjih istraživanja dokazala "da stećke nisu pravili bogumili", jer oni nisu ni postojali. U posebnosti "bosanske crkve", u podizanju jednog vida srpske ćirilice na nivo posebnog pisma "bosančice", kao i u nametanju "bosanske nacije" M. Vencel vidi argumente za konačni zaključak da je u svim tim falsifikatima okupaciona vlast "tražila ideološko uporište za razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije"

Merijen Vencel (Marian Wenzel), britanski, u svetu poznati autoritet za istoriju Bosne srednjeg veka, 1999. je u Sarajevu objavila dve studije o bogumilima. Veli da je 1960. došla u Sarajevo da istražuje bogumile i živela je u ubeđenju da su stećci njihovi. „Ovome su sledile godine istraživanja, tokom kojih sam shvatila da stećke nisu pravili bogumili“, i da oni nisu ni postojali. Napisala je da su ovu teoriju prvi zastupali habzburški političari „tražeći ideološko uporište njima neophodnog razdvajanja Bosne i Hercegovine od Srbije“. Urednik koji je u Sarajevu objavio prevod ove studije Merijen Vencel, autor je velike knjige o nastanku bošnjačke nacije od srednjovekovnih bogumila. Zapadna politika ne bi bila tako nemilosrdna u razbijanju Jugoslavije a danas srpske države, da počiva na nekim istorijskim istinama.

Аууууууууу....... ај, немој више...
th_wink1.gif
.........z:lol:z:lol:z:lol: таман су се лепо занели у лагаријама...
 
Molim da se pročita slědećih par rečenica:

Austrija je smatrala da nakon pada Osmanskog Carstva, koji je bio na vidiku krajem 18. věka, ima legitimno pravo da u svoj sastav uključi sve Srbe, a da se Srbi tome neće ni protiviti. Zato je, na načelima zdrave slavistike, angažovala Kopitara i Vuka da standardizuju srpski jezik. Tada Vuk dobija počasne doktorate po Němačkoj...

Međutim, srpska nacionalna ideja bila je itekako živa, i Austrija uviđa da je sebi učinila medvěđu uslugu jer je nastala opasnost da Srbi stvore moćnu državu koja bi se izvěsno isprěčila na putu austrijskog interesa. Zato angažuje drugog agenta, Vatroslava Jagića, da prěbriše učinak Vuka i Kopitara. U godini Vukove smrti, Vatroslav Jagić, bečki kadar, donosi patent o tzv. narodu "Srbo-Hrvata" i jeziku koji će se zvati srpskohrvatski. Sada Jagić ubire doktorate...

Upravo taj isti Jagić, nakon Aneksije, daće svome asistentu Frani Vuletiću u ruke tekst Gramatike tzv. "bosanskog jezika", kojeg će naučno aminovati kao što je 1864. aminovao srpskohrvatski jezik, a sve u austrijskom interesu uništenja najjače srpske kohezione sile - srpskog jezika. Uprkos očiglednoj politizaciji, bečki agent Jagić je i danas poznat kao jedan od najvećih slavista svih vrěmena.

jagicjihoslovane1864.jpg


:zpozdrav:

Опште је познато да је Ватрослав Јагић као слависта био експонент политике Беча о словенском и језикословном питању на Балкану.
Након окупације БиХ у време Берлинског конгреса, савршено се уклапа у талас тзв. "боснификације" (у суштини похрваћивања) политике Бењамина Калаја, а која је за циљ имала управо сузбијање развоја српског народа, како културног, тако и духовног.
Ипак Јагићу се и поред политичке пристрасности не може оспорити величина у реду каснијих слависта, али он се уклапа у призму тзв. Штросмајеровог "аустрофилског југословенства"....
То јест онако како је по плановима и политици Mitteleurope био замишљен овај регион. Касније је штафету у истом правцу политике повео Броз....
 
Jedan laže, drugi polaguje, a svi zajedno kite se tuđijem perjem.
No, lijepo je čut priznanje kako je Ćopavi Vuk bio bečki špijun koji je agitova za račun bečkoga dvora koji mu je naložio da radi na "unifikaciji" južnijeh Slavena, a po srbskoj mustri. Zašto srbskoj? Logično, cijeli marifetluk je i smišljen radi lakšega širenja Monarhije prema Turskoj carevini, đe je Srbija bila glavni zalogaj.
A, onda se tek okuraženijema Srbima osladio taj "bombon" i dan danji se na nj "primaju".
 
Аууууууууу....... ај, немој више...
th_wink1.gif
.........z:lol:z:lol:z:lol: таман су се лепо занели у лагаријама...

Hajde da se smilujem... Sad ćemo malo da citiramo velike Hrvate, jednog od Hroboatosovih duhovnih otaca, Tomislava Raukara iz 1973. (jako važan citat!):


Pišući u dva navrata o ćirilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Rešetar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kritički osvrnuo na Truhelkino mišljenje, razmotrivši istodobno, doduše ne uvijek sasvim uspješno, i neka metodološka pitanja o razvitku ćirilskog brzopisa. U prvom radu Rešetar je istakao da je zbornik:

... pisan tako zvanom bosanskom ćirilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija ćirilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u običaju u svim našim krajevima u kojima se uopće pisalo ćirilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Rešetar 1926:12).

Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon što je istakao da je čitav zbornik pisan ćirilskim "skoropisom", što nije bilo sasvim točno, Rešetar je upozorio da je vrla "obična stvar da se naš skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosančicom'", zaključivši da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ograničen" (Rešetar 1933:112). Rešetar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to već za vladanja Stefana Prvovjenčanoga", dakle u prvoj četvrtini 13. stoljeća, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim našim krajevima gdje se je uopće pisalo ćirilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Rešetar 1933:112). Gregor Ćremošnik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Rešetar ne pripada Stefanu Prvovjenčanomu, nego kralju Dragutinu.

Rešetar ističe da je "ime bosansko pismo, bosanska ćirilica ili bosančicom" opravdanosamo utoliko što su naš stari skoropis upotrebljavali za štampanje knjiga samo Bošnjaci katolici (od početka 17. stoljeća) i što se je on do našega vremena sačuvao samo u Bosni i Hercegovini" (Rešetar 1933:112).

Zaključio je, ipak, da za brzopis:

... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga hoćemo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom ćirilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, što se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stoljeća vijeka, a poslije toga gotovo samo u našim zapadnim krajevima (Rešetar 1933:112).

Istom prilikom Rešetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosančici iz 1889. godine, istaknuvši da se "ne može naime odobriti njegova očevidna tendencija da prikaže ovo pismo kao nešto što je baš specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na račun ondašnje tendencije sarajevskog Glasnika uopće" (Rešetar 1933:112).

Na isti način odbacio je Truhelkino mišljenje da se brzopis razvio iz lapidarne ćirilice zaključivši da je "sigurno baš naopako tačno: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Rešetar 1933:112), ne ulazeći pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja.

Premda je Rešetarovu, u načelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfološka analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku ćirilskog brzopisa, pa je odviše jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stoljeća s ćirilicom tiskanih knjiga iz 17. stoljeća i s tipičnom bosančicom 17.-18. stoljeća, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Rešetara na njoj više nisu mogla graditi mišljenja o bosančici, pogotovo što Rešetarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govoreći o Truhelkinu proučavanju ćirilske paleografije, u studiji o njegovu životu i radu, Jaroslav Šidak (1952), nakon što je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zaključio da je "pravilne smjernice za rješenje toga pitanja dao u više prilika M. Rešetar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrovački zbornik od god. 1520", čime je kritički stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu mišljenju bio dograđen (Šidak 1952:105).
 
evo kako su srbi divanili prije nego li je vuk maznuo Hrvatske rijecnike.mrki,ca kaze pop.prevedi,leba ti..


Па још ниси научио да пишеш ?!
Вала вријеме ти је да се описмениш и да научиш зборити Вукову штокавицу ! Набави себи неки рјечник што прије можеш живота ти !

:mazipsa:

Немој да ти ја купујем букваре ! :deda:
 
Poslednja izmena:
Odgovarati na netočan argument o srpskim prezimenima kod moliških i gradišćanskih Hrvata je u neku ruku dati važnost nečem totalno nebuloznom.
A autorima je to upravo i cilj.
Bitno da nije hrvatsko (i).
Pa nek bude ilirski, slavenski .... bilo kaj samo ne hrvatski.
Njih najviše i muči što se ovi nazivaju Hrvatima.
Dakle molim gdje je to kod Srba recimo prezime MIRCO ili PAPIĆ ili FRANIĆ ili ŠEPIĆ.

Има Франића Срба. То ти поуздано тврдим. Порекло воде од црногорског племена Паштровићи у приобалном појасу Kуфина до Бабиног вира код Бечића. Да не улазим у детаље, настало је 1630 године.
 
Bosancica http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosančica je bila prvo bosankso pismo ispisivano na humackoj kamenom ploci http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Humacka_ploca.jpg&filetimestamp=20070730150546 ali i po Stecku

Stecci http://en.wikipedia.org/wiki/Stećak su naslijede srednjevjekovne Bosne kao nadrgrobne spomenike sto je jedinstven slucaj u Evropi i Svijetu a koji su bili rasporedeni unutrar granica srednjevjekovne Bosne,... http://www.google.com/images?q=stec...&source=og&sa=N&hl=en&tab=wi&biw=1920&bih=952 ,......Ovo je samo jos jedan dokaz krade i kopije bosanskog pisma kao i bosanskog jezika,.... http://bs.wikipedia.org/wiki/Historijski_pregled_jezika_u_Bosni_i_Hercegovini

U Bosnu su zivjeli Bogumili i imali svoju bosansku Bogumilsku Crkvu,oni su se zvali jos i Bosnjani,Turci naseljavali Vlahe kako su napredovali i osvajali Bosnu,Liku i Krajinu,prema Hrvatskoj odnosno Ugarskoj i Ugarima(Hungarima).



Njemacka televizija o steccima jos davnih sesdesetih godina

СТварно се питам јеси ли ти ћорав или неко треба да вам поставља 100 Х један те исти текст да би вам дошло "из дупета у главу"???
http://forum.krstarica.com/showthre...tski-jezik?p=16400123&viewfull=1#post16400123
 
Kao, uostalom, i hrvatsko spisateljstvo u Bosni, kopnenoj Dalmaciji i drugdje.
Jedino vidljivo u prijevodima na srpski s hrvatskoga Vida Došena, Gundulića, a kasnije i Šenoe.
I sam jeSkerlić rekao da je za Srbe do Karadžića dbrovačka regionalna književnost bila strana i da ju obrazovani Srbi, koji su znali za njeno postojanje, nisu držali za svoju.

I tu se nema što "dokazivati".

Поставићу овде важан текст професора Николе Жутића који отворено указује на начин и безобзирност како су хрватски романописци, колекционари еклектичарски присвојили српско хајдучко и ускочко национално предање, које је касније Матица хрватска представљала као "хрватске јуначке пјесме" и "хрватско народно стваралаштво" производећи чисте фалсификате:

"Најзначајнији и најплоднији писац „хрватских повијесних приповијести“, Аугуст Шеноа, уопште није био хрватског порекла. Његовог оца, посластичара Алојза, довео је 1830. из Будима у Загреб загребачки бискуп Александар Алаговић. Чешки језик својих предака Алојз је у потпуности заборавио, а говорио је само немачки и мађарски. Шеноина мајка Терезија била је ћерка Мађара Максимилијана Едуарда Рабача (Rabacs). Међутим, нехрватско порекло није му сметало да напише бројне псеудоисторијске романе и приповетке
у којима је истицао и величао Хрвате, хрватство и римокатолицизам. У историјској приповијести - Чувај се сењске руке - он Хрватима, додуше преко јуначких подвига српских ускока, оставља следећи аманет: „Сине хрватски! И у
твом срцу гори божји пламен, и твоје груди су крути камен; сине хрватски,
памти до гроба старинску пјесму: Чувај се сењске руке!"
На обликовање историјске свести хрватског национа нарочито је утицала културна елита која је популарисала и усвајала вредности књижевних дела
која су својим садржајем извирала из „радикалног католицизма“. У делима
савремених хрватских књижевника и књижевних историчара Дубровник је на
пример представљан као старо хрватско културно средиште, иако он у раздобљу од XVI до XIX века није имао никакво хрватско народносно обележје.
У то време Дубровник је био римокатолички град мешане латинско-славенске
културе, са доминацијом романских културних елемената. Католичанство, па
потом и хрватство Дубровника, захваљујући интензивној вековној активности
фрањеваца и језуита, нарочито у раздобљу тзв. „католичке обнове“ (противреформације), успешно је укорењено у савремени Дубровник. Нарочито се осећао утицај исусоваца на културни и политички живот Дубровника.
Рефлексије данашњег хрватства у далеку прошлост интензивно су преносили хрватски грађански, нпр. Стјепан Радић, и клерикални политичари, а
нарочито хрватски књижевници и књижевни историчари. Тако је Марин Франичевић приписао дубровачком песнику Мавру Ветрановићу (1482-1576) да се он обраћа „славним Хрватима, браниоцима Клиса“, иако је непобитна исто
ријска чињеница да су у Клису живели и Клис бранили ускоци – православни
Срби, који после пада града, 1537. године, прелазе у Сењ, и, временом, прозелитским чином, постају унијати настањени у Жумберку. На сличан начин, пораз мађарске војске на Крбавском пољу 1493, коју је водио мађарски бан Емерик Деренчин (Derenncenui), М. Франичевић, преко стихова Ветрановића, интерпретира као „хрватску славу“.
Јунаке косовског, хајдучког и ускочког епског циклуса, хрватски књижевни теоретичари, нарочито они монашког фрањевачког порекла, знали су
приписати хрватској јуначкој епици. Котарски и сењски српски ускоци и епски
јунаци (Стојан Јанковић, Вук Мандушић, Илија Смиљанић, Комљен барјактар,
Тадија Сењанин, Иван Сењанин, Ускок Радојица др.) насилно су уклапани у
хрватске епске песме и носили хрватско народносно име. Клерикалац Драгутин Нежић прогласио је Сењ „средиштем најљепшег циклуса хрватске народне
епике из доба турских ратова“. Зато и град православних и римокатоличких
србских ускока проглашава „најхрватскијим хрватским градом“. За Илију
Смиљанића се обично говорило да је син хрватског јунака Петра Смиљанића и
да је био харамбаша хрватских ускока. Песма о Смиљанићима ("Смиљанићу,
Смиљанићу покисло ти перје") у савременој хрватској верзији третира се као
стара католичка далматинска (хрватска) песма. Превиђа се податак да су
Смиљанићи били пореклом са српске Удбине у Лици. Вук Мандушић је такође
представљан као хрватски јунак и одбацивано је његово српско порекло. Фрањевачка свехрватска национална пропаганда представљала је муслиманске
("турске") јунаке као „јунаке хрватских муслиманских народних песама“.
Слично су радили и световни хрватски књижевни историчари. Рафо Богишић је, на пример, истицао да се „поред фрањевачке католичке књижевно-
сти, и неовисно од ње, јавља у Босни крајем XVI стољећа, а обилније у XVII
стољећу, и друга једна књижевност на хрватском језику: књижевност босанских муслимана писана арапским писмом. Називамо је 'аљамиадо поезија' према арапској ријечи 'алаџамије', која значи страни, неарапски“. „Хрват муслиманске вере“, „обзораш“ Мухамед Хаџијахић, пише о почецима хрватског муслиманског пјесништва и о „Хрватској муслиманској књижевности прије
1878. године“."


Хрвати су иначе народ који није задржао никакво аутентично народно предање, и има веома оскудне културно-историјске трагове иза себе, али се Матица хрватска с краја 19-ога вијека дрзнула да и пјесме о Краљевићу Марку штампа као "хрватске пјесме".
Поред свега тога постоји мноштво података у хрватском присвајању српске културне баштине што преко Илирског покрета, што преко касније "римокатоличког југословенства" којим се хрватски национални идентитет с краја 19-ог вијека буквално насадио на српске слободарске јасле и пожео плодове слободарске традиције српског народа.
Нити се Илирски покрет може историјски идентификовати као "хрватски" нити су илирци користили назив "хрватски језик", остало су све неутемељене сомнамбулне спекулације и фантазми.
Стога, искључива хрватска политика с почетка 20-ог века, која је настављена у Брозово вријеме је била присвајање дубровачке књижевности и римокатоличке баштине града Дубровника, а не језика дјела на ком су она писана.
 
Poslednja izmena:
Поставићу овде важан текст професора Николе Жутића који отворено указује на начин и безобзирност како су хрватски романописци, колекционари еклектичарски присвојили српско хајдучко и ускочко национално предање, које је касније Матица хрватска представљала као "хрватске јуначке пјесме" и "хрватско народно стваралаштво" производећи чисте фалсификате:
Ako su. Tako ste i vi prisvajali naše uz pomoć Beča i njegova špijuna iz Tršića, "proizvodeći čiste falsifikate". I inače često obtužujete druge za ono te ste sami činjeli i činite.
 
Ako su. Tako ste i vi prisvajali naše uz pomoć Beča i njegova špijuna iz Tršića, "proizvodeći čiste falsifikate". I inače često obtužujete druge za ono te ste sami činjeli i činite.

pesko,evo tebi material,pa ga ti lipo matiraj...

++++

Ivan Franjo Jukić u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Crnogorci u Carigradu odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego, Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937.)

++++
 
Има Франића Срба. То ти поуздано тврдим. Порекло воде од црногорског племена Паштровићи у приобалном појасу Kуфина до Бабиног вира код Бечића. Да не улазим у детаље, настало је 1630 године.
Sve go Srbin do Srbina. Mora da su bili nudisti?
 
Tipičan falsifikat, kao Karadžićeva teza da je "Kovčežić" iz 1849., napisao još 1836., kad
o odnosima naroda i narječja nije imao pojma- ni on, ni njegovi suradnici i pokrovitelji.

Vuk Karadžić:

"Њих је тешко наговорити да признаду да су Срби, а ми бисмо луди били кад бисмо пристали на то да оставимо наше славно име и да примимо друго мртво (илирско...) које данас у себи ништа не значи." (Писмо Јустину Михајловићу из 1836. године).

"Само да је Шокце дотле довести да рекну да су Срби и да приме наша слова, а нека верују што им драго (и Немаца и Мађара има од три закона, па су опет један народ)." (Писмо Лукијану Мушицком из 1833. године.)Vuk Karadžić:​

Pozdravi Marija. :bye:
 
Vuk Karadžić:

"Њих је тешко наговорити да признаду да су Срби, а ми бисмо луди били кад бисмо пристали на то да оставимо наше славно име и да примимо друго мртво (илирско...) које данас у себи ништа не значи." (Писмо Јустину Михајловићу из 1836. године).

"Само да је Шокце дотле довести да рекну да су Срби и да приме наша слова, а нека верују што им драго (и Немаца и Мађара има од три закона, па су опет један народ)." (Писмо Лукијану Мушицком из 1833. године.)Vuk Karadžić:​

Pozdravi Marija. :bye:
On je ozbiljno razumio svoj zadatak. Zna da s Švabama nema šale. "Srbi svi i svuda" pod svaku cijenu. Evo, još je plaćamo.
No, Monarhiju su pojele njezine ambicije, a evo i Srbiju proždiru. Alavost je prokleta stvar.
 
Ma da, 'alavost' Srbije je problem. Zar od tog problema ne pate svi? Srbi su alavi a svi okolo su male mace.

Pitanje jezika je bitno zato niko ne zeli da svoje stavove pomeri ni za milimetar.
Pa tako idemo dotle da ne priznajemo da su (ajde da budem moderan) srpski, hrvatski, bosanski, maternji isti jezik iako je to svakom normalnom sasvim jasno (i pri tom ne mora da bude nikakav 'strucnjak' niti da izucava knjige iz 900 pa na dalje).

Ide se dotle da sagovornik (Hrvat) par puta navodi kako mu ja jako lakse da razume bugarski nego srpski. Ja sam u inostranstvu, znam daleko vise Hrvata nego Bugara. Razgovor sa Bugarima me dobro izmori dok sa Hrvatima (sve dok tema nije jezik ili politika) nemam nikakvih problema sa umorom. Cak mi je simpaticno slusati dalmatinca, zagrepcanina i sl.. Vidim, pricaju moj jezik, ali malo vrskaju.

Tu spadaju Hrvati iz BiH, Dalmacije, Zagreba, Karlovca, Zadra. Cak sam u Srbiji imao i komsinicu iz Zagorja, sasvim smo fino komunicirali (mada je ona verovatno malo prilagodila svoj govor okolini).

To isto vazi i za one koji govore makedonski i slovenacki. Teze mi je da pratim slovenacki nego makedonski.

Prema tome, osim par ozbiljnih sagovornika (koji se iz teme u temu potpomazu istim argumentima), sve ostalo je lakrdija.

Daklem, zovite ga kako hocete - ISTI JE JEZIK. Naziv teme: nije bitan, uvek se svodi na istu bitku dokazivanja ko je sta kome ukrao.

Kao sto su i katolici i pravoslavci u sustini ili biti hriscani i kao sto u sustini ne postoji razlika (osim organizacione) tako su i nasi jezici u biti isti jezik. Kao sto Hrvatima ne smetaju neki drugi pravoslavci i obrnuto (eto na primer Bugari, toliko ih vise vole da ih cak i bolje razumeju). Hocu reci, obrni okreni, nema sustinske razlike izmedju nas (probali smo zajedno, nije islo, ne zagovaram novo udruzivanje, ali vidim da komsije dolaze na razgovor - ne verujem da koriste recnik, pisu latinicom, govore hrvatski, bosanski, crnogorski - sve ih lepo pratim).

Sto se razgovora o jeziku tice (moje licno iskustvo) sa 'obicnim' ljudima (koji u stvari ne zele da se zamaraju), postoje dve kategorije: oni koji nikada nece priznati da je u pitanju isti jezik i oni koji o tome ne zele da diskutuju.

Da dodam jos, mislim da Srbi, dakle oni alavci koji tvrde da su svi drugi jezici u stvari srpski jezik, najmanje se u biti trude da dokazu da je to tako. Najmanje se trude da svoj jezik menjaju, prilagodjavaju, izmisljaju nove reci ili ga brane od drugih (ne samo komsija nego i drugih stranih jezika). Opet, cast aktivnim izuzecima na internetu. Za one druge ne znam jer mi njihovi radovi nisu uvek dostupni niti imam vremena da se jeziku posvetim toliko kao drugi. Primoran sam da usavrsavam engleski, a svoj jezik i one iz okoline znam sasvim dobro i ponosan sam sto sam toliki poliglota.

Idemo dalje; kako cemo nazvati novu jezicku temu? Da bar ispocetka izgleda 'fresh'? z:ddm:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top