Srpsko slikarstvo 20.veka

Beta Vukanović, Letnji dan,1919 g.
118155993_2968653649928006_685735777806658538_o.jpg
 
Poslednje delo Save Šumanovića je triptih „Beračice”.

90523409_2592535567539818_7819328235446992896_o.jpg

Na osnovu zapisa koje je umetnik ostavio pouzdano se zna vreme nastanka. Na poleđini prve slike zapisao je: „Počeo crtati 30. VII 42. počeo uljem 3. VIII 42, počeo finim bojama 5. VIII 42. po podne.“ Rano ujutro 28. avgusta ustaški agenti su došli po Savu, odveli ga kao taoca i 30. avgusta 1942. godine streljali u Sremskoj Mitrovici, zajedno sa 120 meštana. Delo se čuva u Galerija slika "Sava Šumanović" u Šidu.

Da se Savin život okončao prirodnom smrću, ova kompozicija bi se danas doživljavala sa drugim primislima. Stoga ovakvo umetnikovo stradanje neizbežno opredeljuje današnje iščitavanje triptiha, Savinog poslednjeg dela. Sa svešću o Savinom mučeničkom kraju, sve na njemu dobija drugu simboliku.

Kompoziciju triptiha drži 12 mladih žena, svaka sa korpom punom crnog grožđa. U središnjoj slici između dva vinograda prostire se njiva zrelog žita. Kako se žito u Sremu žanje u julu, a grožđe bere dva meseca kasnije, neizbežna je primisao kako je slikar sastavio vino i hleb za svoju euharistiju. Sasvim je moguće da je, sluteći strašne događaje, ovu svoju „tajnu večeru” sa 12 beračica grožđa sakrio u tri kompozicije koje će ostati nepročitane više od 60 godina i koje će se slučajno spojiti u celinu tek u našem vremenu.
 
Slika Uroša Predića „Sveti Sava blagosilja Srpčad” (1921) pripada nizu slikarskih ostvarenja koja su razvijala svetosavski kult u srpskoj kulturi. Naručilo ju je Ministarstvo prosvete sa ciljem da se umnožava i postavlja po školama, pa je iz tog razloga napravljen veliki broj kopija u Državnoj štampariji. Međutim, malo je poznato da blagoslov nije primarna poruka slike, već deljenje knjiga.
84262684_2484802338313142_6800598302489313280_n.jpg
 
VLADISLAV LALICKI
(Šabac, 01.06.1935 — Beograd, 29.12.2008)
Vladislav Vlada Lalicki, slikar i scenograf, ali i kostimograf, grafičar i dekorater, rođen je
u Šapcu, 1. juna 1935. godine.
Vladislav_Lalicki_-_Zamak_devojaka,_1968-1969..jpg

U rodnom gradu, Vlada je završio osnovnu školu i Gimnaziju. U Gimnaziji je imao privilegiju
da mu likovni pedagog bude profesor Đorđe Kostić, koji je odmah zapazio njegov raskošni
slikarski talenat. Ubrzo je postao član gimnazijskogh ateljea profesora Đorđa Kostića, zajedno
sa ostalim šabačkim talentima, gde je izučio osnove slikarskog umeća. Rad u ateljeu profesora Kostića presudno je uticao na Vladino dalje umetničko angažovanje i životno opredeljenje.
Koliki je bio stručni autoritet i renome profesora Kostića, najbolje svedoči podatak da su kroz
njegov atelje prošli, pored ostalih, i potonji velikani srpske kulturne scene — slikar Milić Stanković
i režiser Živojin Pavlović. Po ocenama mnogih stručnjaka i znalaca, Vlada je među njima bio
najveći slikarski talenat.
Vladislav_Lalicki_-_Krvavi_mars_prema_Jarku,_1976..jpg

Vladislav Lalicki - Krvavi marš prema Jarku,1976.
Od 1984. do 2002. godine, Vlada je, sa porodicom, godinama živeo i radio u Johanesburgu, u Južnoafričkoj republici. I ovde, na ovim dalekim meridijanima, nastavio je da se bavi slikarstvom,
onim što je najviše voleo i najbolje radio. Njegove slike danas se nalaze u mnogim muzejskim i privatnim galerijama. (Muzej u Johanesburgu; poznata umetnička galerija Everalda Rida i dr.).
Pored slika u naturalističkom stilu, naslikao je i stotinak pravoslavnih ikona za srpske iseljenike i njihove potomke. I u ovoj dalekoj egzotičnoj zemlji, bio je poznat i priznat.
Čak je ušao i u Enciklopediju Južnoafričke republike.
 
PETAR LUBARDA
(Ljubotinja kod Cetinja, 27.07.1907 — Beograd, 13.02.1974)
Petar_Lubarda_-_Sremski_predeo,_1937..jpg


Petar Lubarda, jedan od najistaknutijih umetnika srpske umetnosti XX veka.

Kao gimnazijalac stekao je prva ozbiljnija znanja o slikarstvu od Jovana Lubarde, rođaka i
profesora crtanja u nikšićkoj gimnaziji. Studije slikarstva je započeo u Umetničkoj školi u
Beogradu (1925), učeći kod Bete Vukanović, Ilije Šobajića i Ljubomira Ivanovića. Uprkos
naklonosti profesora, posle svega nekoliko meseci je napustio Beograd i otišao u Pariz (1926). Kratko je pohađao Academie des Beaux Arts, a zatim je obilazio muzeje, galerije, ateljee pariskih umetnika, upoznavao kritičare i radio u otvorenim ateljeima. U Parizu je ostao do 1932. godine
a u međuvremenu je izlagao na Salonu nezavisnih (1927) i priredio u Rimu svoju prvu samostalnu izložbu (1929). U Beograd se vratio 1932. godine, i priredio dve samostalne izložbe 1933. i 1934. godine.
 

Back
Top