A kaj je to, molicu lepo u vreme Boskovica bio "hrvatski jezik"? Onaj kojim su govorili slovenski Hrvati koji su naselili Dalmatinsku zagoru ili onaj kojim se govori u zaledju Dubrovnika? Ili pak onaj koji se govori u Zagorju? Ne moze postojati "hrvatski jezik" na prostoru gde je on ziveo i odakle je poreklom, pogotovu u ta vremena. Moze samo postojati kriva interpretacija.
Ne postoji niti jedan jedini merodavan istorijiski izvor o postojanju Hrvata u zaledju Dubrovnika sve do XIX veka.
Boskovici iz zaledja Dubrovnika i Boskovici iz Crne Gore su pravoslavci i Srbi. Hrvata tamo nije bilo i o njima ne postoje pisani tragovi. Da su postojali, to bi svakako ostalo zabelezeno na ovaj ili onaj nacin. Otac Aleksandra Petrovica je pravoslavni Srbin iz zaledja Dubrovnika dok je njegov sin Aleksandar Hrvat. Prezime Gotovina ima srpsko-pravoslavno poreklo iz zaledja Dubrovnika. Ante gotovina je Hrvat. Takvih primera ima da se nabraja do sutra.
I da ti olaksam trud, katolik po automatizmu ne znaci Hrvat posto su i Srbi bili katolici jedno vreme. Veliki deo Srba nikada nije ni postao pravoslavcima i oni su danas Hrvati.
http://www.matica.hr/vijenac/478/Na Istoku ništa novo II. ili Kako znameniti Hrvati postaju Srbi/
Srpska prisvajanja hrvatskih znanstvenika: primjer Ruđera Josipa Boškovića
Na Istoku ništa novo II. ili Kako znameniti Hrvati postaju Srbi
Stipe Kutleša
Ako se uvaže činjenice, posve je jasno da Bošković sa Srbima nema ama baš nikakve veze. U pozadini prisvajačkih teza o njegovu pravoslavnom podrijetlu ili o Boškoviću kao Srbinu katoličke vjere zapravo je ekstremno nastojanje da se sve što je hrvatsko, u krajnjoj liniji, proglasi srpskim. Premda je to posve besmislena teza, ona politički može biti sjeme novih sukoba
.......................
Prvi je srpski autor koji ističe srpstvo Boškovića i Dubrovnika
Kosta T. Stojanović, koji u svom djelu Atomistika, jedan deo iz filozofije Ruđera Josifa Boškovića (1891) kaže: „U Dubrovniku su bile dve familije pod imenom Bošković poznate. Jedna od tih... dala je srpskom narodu čuvenog Boškovića... Preci jedne od ovih dveju familija behu iz Dola, sela u stonskom primorju, a druga uz Orahova, sela u Hercegovini; i ovi poslednji behu preci Boškovićevi“. U daljem navođenju članova Ruđerove obitelji posve pogrešno navodi nepostojećega Ruđerova brata Avgustina, a najmlađu sestru Anicu, s kojom je Ruđer bio najviše povezan, ne spominje....................
Stojanovićevu i Milovanovićevu ekstremno nacionalističku retoriku donekle je ublažio vjerojatno najveći srpski filozof Branislav Petronijević kada je 1911. prikazao rad Vladimira Varićaka pod naslovom Matematički rad Ruđera Boškovića. Petronijević tu kaže da „Ruđer Bošković po svom poreklu pripada bar podjednako i Srbima i Hrvatima, kako i mi i Hrvati dolazimo sve više do svesti o kulturnoj i nacionalnoj zajednici, koja treba da nas nerazdvojno veže…“ No kada su Hrvati i Srbi postali „nerazdvojno“ povezani u novoj državnoj zajednici, Petronijević je promijenio mišljenje te je u uvodnom tekstu latinsko-engleskog izdanja Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije (1922) pod naslovom: Life of Roger Joseph Boscovich (Petronijevićev tekst je naručen i financiran od tadašnje Jugoslavenske vlade) izričito zastupao Boškovićevo srpsko podrijetlo.
.........................
Vladimir Varićak u tekstu U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela „Theoria philosophiae naturalis“ kritizirao je Petronijevićevu tvrdnju o srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića, između ostaloga napisavši: „Veoma bi me zanimalo znati, da li je to napisano na osnovu kakvih dokumenata?“. Taj tekst nije uvršten u knjigu Srpski istraživači dela Ruđera Boškovića (Beograd, 2011) Radomira Đorđevića, koji u uvodnoj riječi kaže: „Osamnaestog maja ove, 2011. godine navršilo se tri stotine godina od rođenja Ruđera Josifa Boškovića, jednog od najistaknutijih umova srpskog porekla, filozofa i naučnika…“. U knjizi se nalaze prilozi dvanaest različitih autora. Među njima su i dva „dvojbena“ imena srpskih istraživača. Jedan je Varićak, „istaknuti srpski matematičar iz Hrvatske, profesor Sveučilišta u Zagrebu…“, a drugi Ernest Stipanić „…značajan matematičar i istoričar matematike i nauke uopšte, bio profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu i član SANU“. Kriterij za „srpstvo“ Stipanića, Hrvata iz Boke kotorske, jest što je živio i radio u Srbiji. Varićaka, Srbina rođena u Hrvatskoj, koji je odbio ponudu da predaje u Beogradu, također se naziva srpskim matematičarom. Botaničar Josip Pančić (u svjetskoj znanosti poznat po Pančićevoj omorici), Hrvat po rođenju i rođen u Hrvatskoj, a dugo radio u Srbiji i koji svakako ima zasluga za srpsku znanost, proglašava se srpskim znanstvenikom. Ako je mjesto rođenja kriterij za određivanje nacionalne pripadnosti, onda su i Varićak i Pančić hrvatski znanstvenici, a Stipanić nije srpski nego crnogorski ili jugoslavenski matematičar (strogo uzevši nije ni jugoslavenski jer je rođen 1917, kada Jugoslavija kao država još nije postojala). Ali onda ni Milutin Milanković (Srbin rođen u Dalju 1879) nije srpski nego hrvatski ili austro-ugarski znanstvenik. Ako je kriterij mjesto (država) djelovanja, onda je Varićak hrvatski, a Pančić srpski znanstvenik. No u srpskoj su historiografiji oba srpski znanstvenici.
U Boškovićevu rodnom selu nije bilo pravoslavaca
Za manje upućena čitatelja potrebno je iznijeti neke osnovne podatke o Boškovićevu životu i podrijetlu, tako da sam može donijeti svoj sud. Boškovićeva obitelj s očeve strane potječe iz Hercegovine, župe Ravno u Popovu polju, iz katoličkog sela Orahova Dola. Ruđerov pradjed zvao se Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po svom imenu dao je lozi, koja se odvojila od plemićke loze Pokrajčića, prezime Bošković. Ruđerov djed, također Boško, imao je sina Nikolu koji je kao dječak došao u Dubrovnik i zaposlio se kod trgovca Rade Gleđevića, koji ga je poslao u važnu dubrovačku trgovačku koloniju Novi Pazar. Nakon turskoga napada na Novi Pazar Nikola je s bratom pobjegao i nastanio se u Dubrovniku, gdje je oženio Pavlu Bettera, čiji je djed bio trgovac podrijetlom iz Bergama u sjevernoj Italiji. Njegov sin Baro pisao je pjesme na hrvatskom jeziku te je bio cijenjen u Dubrovniku. Barina kći Pavla imala je s Nikolom Boškovićem devetero djece: tri kćeri i šest sinova, od kojih je samo najstarija kći Marija Ruse zasnovala obitelj, dok je Marija Dumna bila časna sestra u samostanu sv. Katarine Sijenske u Dubrovniku. Najmlađa sestra Anica, s kojom je Ruđe, kako su ga zvali u obitelji, bio najprisniji, također se nije udavala. Bila je poznata kao vrsna pjesnikinja. Brat Božo (Natalis) ostao je u Dubrovniku i nije se ženio, Bartolomej Ignacije ili Baro bio je svećenik isusovac, a Ivan Dominik dominikanac. Braća Petar (Pero) i Marko Antonije umrli su mladi.
Srpska historiografija svoju tezu o Boškoviću kao Srbinu gradi na navodnom pravoslavnom podrijetlu Ruđerova oca Nikole Boškovića, koji je iz Orahova Dola u istočnoj Hercegovini doselio u Dubrovnik i pokatoličio se. Da Ruđerov otac Nikola nije bio ni pravoslavac ni Srbin, svjedoči arhivska građa prema kojoj je Orahov Dol bio čitavo katoličko selo (popisi stanovništva iz 1624, 1733, 1871, 1879; godine 1776. postoji 15 katoličkih i jedna muslimanska obitelj, a 1959. sve su obitelji katoličke, a samo je jedna pravoslavna). Pravoslavci se u Orahovu Dolu javljaju tek 1885. godine. Uz 185 katolika tu je i 12 pravoslavaca. Ti su prvi pravoslavci u Orahovu Dolu popravoslavljeni katolici iz obitelji Šešelj.
Ja ti po tom pitanju zaista garantujem jer sam to sve toliko istražio da mogu tvrditi da mi je malo šta moglo promaći. 
) до данашњега дана.”
