Пошто сам био сведок догађаја и тамо провео три месеца бомбардовања сви су говорили да не постоји националност Црногорац а да је Мило већи и чистији Србин од Николе Шаиновића и већег дела тадашњег српског руководства.Многи су пришли Милу из наде за бољи живот и збох неслагања са Милошевићевом политиком.
Међутим када су постали свесни да се ствара нова нација која поништава српско можда су се само 2001 директније изјаснили јер је тада било подвучено да се иза Црногорац не подразумева Србин онда је почело такво изјашњавање не због промене националног осећања већ због политичке промене идентитета националног осећања.
Грбљани , Будвани ,Которани , Херцег Нови , Радовићи , Луштица , Тиват све су то биле српски настројене општине многе сам заборавио да набројим али нема везе.
Ja bih rekao da je prelomni trenutak bio 5 oktobar 2000 godine.
Mnogo ljudi u Srbiji je takođe podržavalo Mila pre 5 oktobra.
Tadašnja priča je bila da Milo u stvari želi da bude predsednik SRJ i da nema želju da odvoji CG od Srbije.
Oni koji su podržavali opoziciju u Srbiji su verovali da je jedini razlog Milove tadašnje politike bilo smenjivanje Miloševića.
A onda je smenjen Milošević i Milo je krenuo otvoreno da sprovodi politiku LSCG.
U medijima su počeli da se forsiraju kvaziistoričari, kvazilingvisti i razne budale koje su tvrdile da je CG oduvek bila entitet koji nema ništa sa srpstvom.
Tako je Milo koji je počeo politički put kao potomak crvene buržoazije , kadar saveza studenata i saveza socijalističke omladine, nastavio priču kao veliki Srbin a završio kao crnogorski šovinista i negator srpstva.
Tada su ljudi u velikom broju i odlučili da više nemaju ništa sa takvim crnogorstvom i počeli masovnije da se izjašnjavaju kao Srbi.
Razmera podele je bila otprilike 60:40 u korist crnogoraca.
Vojvođanski crnogorci u enklavama u centralnoj Bačkoj su se podelili 50:50, što pokazuje da je procenat podele u samoj Crnoj Gori u velikoj meri bio uslovljen zaposlenjem u državnoj službi i raznim privilegijama.