Српска крсна слава - одакле, откада...

Moračanin

Veoma poznat
Poruka
11.434
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.

FORUMICA:

Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.

Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje
 
Poslednja izmena:
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.

FORUMICA:

Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.

Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje

Ovo nije tacno: U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje
NE to je cista glupost !!!!!!!!!!!!!!!!
koliko ja znam recimo za moju slavu znam da je pominjana u 14-15 veku i to u okolici Valjeva i da je danas jedna od retkih slava ako ne i najredjih Casne Verige 29 januar
 
Заиста не знам ко је могао да поверује у то да је слава обичај из 18,/19. века. О томе су људи толико писали, толико истраживали - и сада неко "бане" и вели да је слава из 19. века.

Pa to samo Srbo-mrzci mogu da izmisle ( forumica; bez uvrede) tako nesto
 
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.

FORUMICA:

Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.

Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje

Covece ti si PANDAN KASTE EVNUHA NA DVORU SULTANA .
 
Koliko se ja secam, pricalo se da su pre hriscanstva slaveni slavili svoje bogove na odredjene datume. Onda, sa dolaskom hriscanstva, slaveni su i dalje slavili svoje stare bogove. Da bi se to istrebilo onda, umesto njihovih bogova, ponudjeni su hriscanski sveci. Mada, koliko sam uspeo da ispratim, jos uvek ima nekih datuma, kao sto je Vidovdan, valjda, koji poticu iz tog vremena.
 
Razlike između pojedinih ilirskih plemena najuočljivije su upravo u njihovoj duhovnoj kulturi, što ne čudi jer žive u različitim društveno-političkim prilikama, klimatskim podnebljima te u blizini različitih susjednih kultura koje na različite načine utječu na Ilire. Oni nisu nikada imali jednu, u duhovnom pogledu, konzistentnu i zrelu kulturu, kao što su to bile keltska, skitska ili etrurska. Jednako kao što su bili nejedinstveni u različitim područjima kulture (npr. u plesu, glazbi, jeziku, itd.), šarolikost koja vlada na religioznom polju govori o duhovnom nejedinstvu Ilira. Ta nejedinstvenost u duhovnoj, kao i u materijalnoj, kulturi te politička nejedinstvenost stvarale su pomutnju kod pisaca koji su pisali o njima već u antici, kao i kod suvremenih pisaca koji nisu mogli povezati u cjelinu sva plemena koja su se smatrala ilirskima.


Nemogućnost Ilira da stvore jednu veliku panilirsku političku organizaciju umnogome je umanjila priliku da su u ilirskih plemena stvori pripadnost jednome nadplemenskom nacionalnom biću, da se formira jedinstveni panteon koji bi stvorio barem iluziju o zajedničkoj sudbini svih Ilira. Iz znanoga se može iščitati da si Iliri više zajedničkog u religiji imali u doba starijega željeznog doba, nego li kasnije pri stvaranju manjih političkih entiteta koji su doveli do duhovne razjedinjenosti koja ranije nije bila toliko izražena. Kasniji utjecaji uključuju grčke polise, ali i Rima, što je izravna posljedica pada pod Rimsko Carstvo.

Sve do Rimske okupacije, najbrojniji ostaci Ilirske religije su oni koji se odnose na posebno područje religijskih i magijskih vjerovanja – na religioznu simboliku. Sistematiziranjem simbola pronađenih na područjima gdje su živjeli Iliri povjesničari su došli do spoznaje da je pri formiranju ilirskih vjerovanja sudjelovalo nekoliko važnih kulturno- etničkih komplekasa. Ponajprije, Iliri su, kao i mnoge druge neoenolitičke populacije, štovali kult Velike Majke, odnosno kult plodnosti. Simboli toga kulta su govedo, odnosno bik koji je bio personifikacija regenerativnih sila u prirodi, jarac koji se žrtvovao bogovima da bi se osigurala plodnost zemlje i stoke te sjekira kao simbol Velike Majke. Odlučujući zaokret u repertoaru simbola događa se dolaskom Indoeuropljana, dok su kasniji prodori stepskih plemena, dolazak Kelta te utjecaji helenskoga svijeta i Italije u vrijeme željeznoga doba nizom novih značajnih simbola tek obogatili postojeći repertoar, pritom ga ne mijenjajući. Iliri će s vremenom prihvatiti mnoge religiozne simbole okupatora, ali i istovremeno ljubomorno čuvati vlastite pa će tako mnogi ilirski simboli u vjerovanjima kasnijih naroda nadživjeti i samo Rimsko carstvo.

Zahvaljujući usporedbama što se pojavljuju u okolnim civilizacijama, povjesničari su dešifrirali pojedine simbole i smjestili ih unutar ilirskoga simboličkog sustava. Analiza mnogobrojnih simbola iz ilirskih nekropola i naselja dovodi do zaključka da je glavni objekt kulta Ilira u prapovijesno doba bilo Sunce. O velikoj raširenosti toga kulta svjedoče mnogi simboli pronađeni na raznim predmetima: koncentrični krugovi, svastika, spiralni ornament, privjesci u obliku konja, likovi u obliku zmija, ptica selica, itd. Svaki simbol otkriva neku od pojedinosti vrlo kompleksnoga solarnog kulta kod Ilira. Svastika simbolizira Sunce u pokretu, Sunčeva lađa, čest je prikaz kod Liburna, nosi Sunčev disk po nebeskom svodu; zmija je simbol plodnosti, čuvarica kućnog ognjišta, a mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom; jelen je, kao žrtvena životinja, simbol Sunca, a javlja se i konj koji vuče kolica. Ovo posljednje nas podsjeća na konje koji vuku Faetonova kola po nebeskom svodu. Kult Sunca je najizraženiji bio u sjevernim ilirskim krajevima, dok je u južnim krajevima dominirao kult zmije koja, kao životinja – totem ilirskoga roda, ima središnju ulogu u mitološkome i religijskome sustavu južnih Ilira. I sam je naziv Ilira povezan sa zmijom.

Naime, prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći.

Mnogi su filolozi također nastojali dokazati povezanost imena Ilira sa zmijom. Prvi je to učinio O. Grrupe, da bi Slovenac Karel Oštir kasnije pronašao poveznicu, i to kod indoeuropskih Hetita, u nazivu Illurjanke, velike mitske zmije. Prikaz zmije se može vidjeti na raznim narukvicama, ogrlicama, fibulama, itd. Takvi su prikazi već od 5. st. pr. Kr. osobito česti u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji. Zmija se pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta, čuvarica groba, simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja, totem, demon voda, itd. Kao simbol južnih Ilira, zmija će odolijevati nedaćama koje će zadesiti Ilire zadesiti te, zajedno s njima, nadživjeti nekoliko stoljeća dug proces romanizacije, kao i mnoge povijesne i kulturne promjene. Kršćanstvo će pokušati iskorijeniti taj ilirski simbol, ali to mu nikada neće uspjeti u potpunosti. Pojava kulta zmije samo u južnim krajevima navodi nas da razlikujemo dva jasno definirana religiozna kompleksa –južni kompleks kulta zmije s raznovrsnim manifestacijama te sjeverni kompleks kulta Sunca. Veliku skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Oni su, naime, kao amulete oko vrata vješali mnoge predmete a sreću, kao i predmete slična djelovanja. Zadaća amuleta bila je štititi vlasnika od neprijatelja, zlog pogleda, i sl.

Spomenuti amuleti i simboli nisu bili dovoljni da čovjeka zaštite od raznih opasnosti, a zasigurno nisu nudili ni odgovore na mnoga pitanja koja su se odnosila na opstojnost i smisao života. To je bila zadaća moćnijih zaštitnika – antropomorfnih bogova koji su mogli razumjeti probleme Ilira i kojima su se mogli moliti te obraćati za pomoć.

O Ilirskim bogovima znamo tek ono što su nam oni sami ostavili nakon što su pali pod Rimsku vlast, iz vremena kada su, po uzoru na Rimljane, svojim bogovima podizali spomenike na kojima se po prvi puta pojavljuju originalna imena ilirskih bogova. Iliri će i pod Rimljanima nastaviti sa štovanjem vlastitih bogova, a prihvatit će i one rimske bogove koji su po svojim atributima slični ili jednaki njihovima. Tako se u natpisima često mogu pročitati imena ilirskih bogova s imenima odgovarajućih rimskih bogova. Nerijetko će rimsko ime potpuno istisnuti ilirsko, no pažljiva analiza natpisa i ikonografskih prikaza tih božanstava pokazuje da se pod rimskim imenom krije ilirsko božanstvo koje, osim imena, nema ništa rimskoga u sebi.

Prva stvar koja se uočava pri razmatranju iliskih božanstva jest činjenica da se pojedina imena pojavljuju samo u određenom prostoru. Tako se, na primjer, u Istri pojavljuje niz imena božanstava koja nećemo susresti na drugim prostorima: božica Fia, Melesocus, Boria, Iria, i drugi. Već na teritoriju Liburna pronalazimo druga imena pa tako i Anzoticu koja se podudara s rimskom božicom Venerom, Icu kojoj je, u blizini izvora koji se i danas po njoj zove Ika, podignut spomenik u Flanoni (Plomin), Iutossicu, Latru, Sentonu, itd. Na području Japoda najznačajnije je božanstvo bio Bindus, čije je svetište otkriveno kod rječice Privilice kod Bihaća. U natpisima ga se oslovljava kao zaštitnika izvora i voda, po čemu bi bio najbliži Neptunu, rimskome bogu mora i izvora. Zaštitnik izvora bio je i ilirski bog Vidsus koji se u natpisima spominje s pratiljom Thanom. U blizini Topuskog otkrivene su četiri zavjetne are posvećene upravo njima. U Topuskom su otkriveni i ostaci hrama Silvanu, rimskome bogu šuma. Po atributima, Vidasus i Silvan jednaki su bogovi. Sukladno tome, Thana bi mogla biti izjednačena s rimskom Dianom koja je boginja lova, divljači i prirode. Pretpostavlja se da je ovaj božanski par u ilirskoj hijerarhiji bogova imao vrlo važno, a možda i najvažnie, mjesto, a možda i najvažnije u ilirskoj hiararhiji bogova. Na njihovu važnost upućuju i brojni spomenici, posebno na području Dalmata, podignuti u čast Silvanu, Diani i njenih nimfa. Na slikama i Silvan i Vidasus imaju siringu, vrlo rasprostranjen instrument sastavljen od pet, šest ili sedam cijevi.
 
Kako su Iliri voljeli uživati u alkoholu, imali su i boga vina koji je atributima sličan grčkom bogu Dionisu. Leksikograf Hezikije spominje boga Dualosa koji se veže uz vino i pijanstvo, a kojega nalazimo kod Peonaca, dok ga je suvremena filologija povezala s albanskom riječi „dej“ (pijan) i gotskom „dwals“ (luđak). Ove dvije riječi nastele su iz istoga korijena kao i ime Dualos.

Natpisi u Bosni i Hercegovini spominju i nekoliko domaćih božanstava, no nekima od njih ne znamo ni imena jer su sačuvana samo rimska nazivlja. Jedan je od njih i Armatus, božanstvo koje ne postoji u Rimskom panteonu, i koje je, ako je suditi po pronađenim žrtvenicima, najvjerojatnije bio lokalni bog rata. Slično je i s Liberom koji je vrlo sličan Silvanu ili Terminusom koji je, kako mu i samo ime kaže, najvjerojatnije bio zaštitnikom međa. Na žrtveniku iz Ilidže kraj Sarajeva možemo iščitati ime boga Tadenusa koji je bio identificiran s rimskim bogom Apolonom. Natpis potječe iz 3. stoljeća poslije Krista te se smatra da on nije ilirskoga, već tračkoga podrijetla jer u to doba na tlu Ilira susrećemo mnoštvo rimskih, orijentalnih i drugih bogova.

Od ilirskih bogova treba spomenuti i Medarusa koji na ilirskome tlu i nije ostavio nekog traga. No, njegovo je postojanje nam posvjedočeno u Lambesiju, u Numidiji – u tamošnjem je hramu, naime, jedan Ilir u sklopu Rimske vojske, podigao dva natpisa o njemu. Stručnjaci koji su pokušali rekonstruirati lik Medarusa i njegove atribute pošli su od pretpostavke da su natpisi podignuti u hramu boga Eskulapa (vrlo poštovanoga u Iliriku) i od etimologije samog imena Medarus. Zaključak je dvojak: dok jedni smatraju da se radi o bogu liječništva, drugi su skloniji teoriji da je Medarus bog rata, što potkrepljuju opisom što ga nalazimo u natpisu.

Treba spomenuti i bogove Dracona i Draccena koji predstavljaju ostatke staroga kulta zmija. Natpis je otkriven u mjestu Sopot blizu Titovog Velesa. tj. na području na kojemu je u prapovijesno doba kult zmija bio vrlo jak. U ovim natpisima nije teško uočiti domaći božanski zmijski par.

Natpisi iz rimskoga doba donose još niz drugih ilirskih bogova -nekima od njih znamo tek ime, dok se o drugima mogu skupiti neznatne informacije identifikacijom sa srodnim rimskim bogovima, što nikako nije dostatno za utvrditi predstavlja li određeni bog ostatak iz predrimskoga razdoblja. Teže je ustanoviti što je u ilirskim božanstvima, koje pokušavamo rekonstruirati po atributima iz rimskoga doba, izvorno ilirsko, a što je njihovom izvornom identitetu dodala višestoljetna romanizacija -niti su antički pisci mnogo pisali o vjerovanjima Ilira, niti su Iliri imali pismo koje bi nam omogućilo više saznanjai o njihovim vjerovanjima, mitovima i legendama. Ilirska će nam mitologija vjerojatno zauvijek ostati nepoznanicom.

Neutralan izvor opšte poznat sada sa Bošnjačke strane.
 
Iliri je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III vijeku pne) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postepene asimilacije ostataka.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Iliri

Bilo da li je Gustav Kossina u pravu ili nije verujem da se oslanjao na Jadranske Venete koji imeni i Nemcima pa i Rimljanima smrde na neke pra Slovene.
Gustav koliko znam nije argumentovano pobijen već dekriminisan zbog učešća u nekim nacističkim ideologijama.

To naravno nije bitno možemo verovati i Ćoroviću i Alojzu Bencu i stari Crnogorsku istoričari govore da su pre Ilira tu živeli Tračani i da je u pre Slovensko vreme predeo Balkana bio razoren većim zemljotresom ne samo pustošenjima Avara i Slovena.

Svakako znamo da je nešto izazvalo seobu Grka i Dorjana neki nama nepoznati "Narodi sa mora" koji su tek zaustavljeni u Egiptu i Siriju i nastanjuju Palestinu.
Radi se o federaciji naroda kako je opisano sa ženama decom dobro organizovanim i sa mora i sa kopna.
Ljudi su uzeli da su to Pelasti ili Pelazgi pa je od njih ostao naziv Palestina.

Ne mogu ovde da se ne nasmejem i da vidim da opet neki famozne "Ljude sa Mora" koji čuvaju svoj izvorni običaj koji ne upražnjavaju kroz katoličanstvo i famozno ga u 16 veku donose sa sobom i implementiraju u pravoslavlje odnosno Srpsku crkvu.

Mi znamo i za Pelazge kao miroljubiv i jako kulturan narod za koje uzimaju pa čak sami sebe smatraju prvim ljudima a nauka kao proto indoevropljanima.

Međutim znamo da su u najranijem pre Helenskom vremenu a izgleda i u Mesopotamiji je zapravo vladao matrijarhat , očinstvo se nije mnogo cenilo a poznati su i obredi u ranom Helenskom periodu gde su žene prilikom rituala odsecali muškarcima faluse u dar boginji meseca ili majci zemlji.

Pelaški mit o stvaranju je pripisan majci okeana koja je izrodila čoveka i prvi čovek beše Pelazg.
Oni su razlikovali
1 Zlatne ljude nisu ratovali živeli su jako dugo i slušali svoje majke i živeli stotinama godina neki pandam biblijskim metuzalemima
2 Srebrne ljude koji takođe nisu ratovali ćiveli su dugo slušali svoje majke ali su bili gunđala zanovetala
3 Bronzani ljudi koji su došli koji su ratovali , pustarili bili sebični i svirepi i živeli su kratko.

Njih je Zevs sve redom uništio.
Dakle dolaze prvi Heleni preko Anadolije ili Ruskih stepa ili Palestine koji dolaze sa indoevropskim vedskim pantenonom na čelu sa muškarcem.
Ceo rani Helenski period je obeležen raznim sukobima između došljaka Helena i starosedelaca u vidu ratova između matrijarhata i patrijarhata koji se sporadično završavaju pobedama a ponekad primirjem između Zevsa i Here ili Atine a ponekad porazima matrijarhata tj. plemena starosedelaca.
Međutim Zevs da bi zavladao morao je poraziti najpre Titane koji su bili ili brojni ili veliki pa su gutali Bogove kao i kasnije Kiklope prve kovače sa maskama tj. jednooke uz pomoć storukih očigledno Makedonaca koji su bili raspoređeni već tada u nešto što je kasnije nazvano Rimskim Legijama.
Ti Kiklopi ,kovači su očigledno ostaci nekih da kažem pred Keltskih Vinčanaca koje je zajedno sa Titanima velikim ili brojnim Zevs uz pomoć storukih Makedonaca proterao čak na Britansko ostrvo.
Ovde Zevs ostaje samo da se obračunava sporadično sa već oslabljenim matrijarhalnim zajednicama i postaje polako punopravni gospodar Helade međutim sa malim skrnavljenjem indoevropskog pantenona u kojem su gromovnici zauzimali važnu ulogu ali nisu ipak bili prvaci.
Kod Helena je ipak gromovnik postao glavni.
Dalje se spominje kazne da li tantala ili koga koji je božansku ambroziju podelio ljudima određenim uz zavet ćutanja.
Verovatno se radilo o halucinogenim pečurkama nalik psylociba-ma kod Južno Američkih i Meksičkih indijanaca za koje se sumnja da su znali i Vikinzi koja je ljudima davala nadprirodnu sposobnost snage i orgijanja.
Dionis se valja sa ambrozijom zajedno sa Tračanskim plemenom Kentaura konjanicima ili takođe koji su slavili totem konja šeta do Indije i vraća.
 
Tračani su posedovali ambroziju posvećivali su je bogu Bahu i čiju su čast orgijali i slavili pa Iliri je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezičke porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za bronzanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III vijeku pne) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postepene asimilacije ostataka.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Iliri

Bilo da li je Gustav Kossina u pravu ili nije verujem da se oslanjao na Jadranske Venete koji imeni i Nemcima pa i Rimljanima smrde na neke pra Slovene.
Gustav koliko znam nije argumentovano pobijen već dekriminisan zbog učešća u nekim nacističkim ideologijama.

To naravno nije bitno možemo verovati i Ćoroviću i Alojzu Bencu i stari Crnogorsku istoričari govore da su pre Ilira tu živeli Tračani i da je u pre Slovensko vreme predeo Balkana bio razoren većim zemljotresom ne samo pustošenjima Avara i Slovena.

Svakako znamo da je nešto izazvalo seobu Grka i Dorjana neki nama nepoznati "Narodi sa mora" koji su tek zaustavljeni u Egiptu i Siriju i nastanjuju Palestinu.
Radi se o federaciji naroda kako je opisano sa ženama decom dobro organizovanim i sa mora i sa kopna.
Ljudi su uzeli da su to Pelasti ili Pelazgi pa je od njih ostao naziv Palestina.

Ne mogu ovde da se ne nasmejem i da vidim da opet neki famozne "Ljude sa Mora" koji čuvaju svoj izvorni običaj koji ne upražnjavaju kroz katoličanstvo i famozno ga u 16 veku donose sa sobom i implementiraju u pravoslavlje odnosno Srpsku crkvu.
 
Mi znamo i za Pelazge kao miroljubiv i jako kulturan narod za koje uzimaju pa čak sami sebe smatraju prvim ljudima a nauka kao proto indoevropljanima.

Međutim znamo da su u najranijem pre Helenskom vremenu a izgleda i u Mesopotamiji je zapravo vladao matrijarhat , očinstvo se nije mnogo cenilo a poznati su i obredi u ranom Helenskom periodu gde su žene prilikom rituala odsecali muškarcima faluse u dar boginji meseca ili majci zemlji.

Pelaški mit o stvaranju je pripisan majci okeana koja je izrodila čoveka i prvi čovek beše Pelazg.
Oni su razlikovali
1 Zlatne ljude nisu ratovali živeli su jako dugo i slušali svoje majke i živeli stotinama godina neki pandam biblijskim metuzalemima
2 Srebrne ljude koji takođe nisu ratovali ćiveli su dugo slušali svoje majke ali su bili gunđala zanovetala
3 Bronzani ljudi koji su došli koji su ratovali , pustarili bili sebični i svirepi i živeli su kratko.

Njih je Zevs sve redom uništio.
Dakle dolaze prvi Heleni preko Anadolije ili Ruskih stepa ili Palestine koji dolaze sa indoevropskim vedskim pantenonom na čelu sa muškarcem.
Ceo rani Helenski period je obeležen raznim sukobima između došljaka Helena i starosedelaca u vidu ratova između matrijarhata i patrijarhata koji se sporadično završavaju pobedama a ponekad primirjem između Zevsa i Here ili Atine a ponekad porazima matrijarhata tj. plemena starosedelaca.
Međutim Zevs da bi zavladao morao je poraziti najpre Titane koji su bili ili brojni ili veliki pa su gutali Bogove kao i kasnije Kiklope prve kovače sa maskama tj. jednooke uz pomoć storukih očigledno Makedonaca koji su bili raspoređeni već tada u nešto što je kasnije nazvano Rimskim Legijama.
Ti Kiklopi ,kovači su očigledno ostaci nekih da kažem pred Keltskih Vinčanaca koje je zajedno sa Titanima velikim ili brojnim Zevs uz pomoć storukih Makedonaca proterao čak na Britansko ostrvo.
Ovde Zevs ostaje samo da se obračunava sporadično sa već oslabljenim matrijarhalnim zajednicama i postaje polako punopravni gospodar Helade međutim sa malim skrnavljenjem indoevropskog pantenona u kojem su gromovnici zauzimali važnu ulogu ali nisu ipak bili prvaci.
Kod Helena je ipak gromovnik postao glavni.
Dalje se spominje kazne da li tantala ili koga koji je božansku ambroziju podelio ljudima određenim uz zavet ćutanja.
Verovatno se radilo o halucinogenim pečurkama nalik psylociba-ma kod Južno Američkih i Meksičkih indijanaca za koje se sumnja da su znali i Vikinzi koja je ljudima davala nadprirodnu sposobnost snage i orgijanja.
Dionis se valja sa ambrozijom zajedno sa Tračanskim plemenom Kentaura konjanicima ili takođe koji su slavili totem konja šeta do Indije i vraća.
Tračani su posedovali ambroziju posvećivali su je bogu Bahu i čiju su čast orgijali i slavili pa se taj običaj i danas zovu BAHANALIJE.
Samo su kraljevi slavili Heraklita narod nije.

Da se Vratimo Ilirima koji su naseljavali čitavu Jadransku obalu zajedno sa Italijanskom i dobar deo unutrašnjisti ma da nema podataka već naprotiv njihov pantenon pre i za vreme Rimljana pokazuje heterogenost i raznolikost od Istre do Albanije.

Međutim sam mit o Ilirima izgleda isprva matrijarhalnim:

Naime, prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći.

Dakle da li je Gustav ili je Ustav ili je Ćorović , Njegoš ili Garašanin nebitno je.
Mi dakle znamo da su Feničani imali kolonije u Evropi Etrursku civilizaciju i u Africi Kartaginu.
Međutim Feničanskom kralju i ženi Harmoniji nad velikim carstvom tj. imperijom
očigledno matrijarhalnom neki Zevs otima ćerku Evropu vrlo drsko i bezobrazno pretvoren u Bika preplima celo more sa Evropom na leđima.
I šalje sina Kadma da okupi feničane po čijem sinu se kasnije zovu Iliri da sredi Zevsa odnosno pra Heladu.

Dakle jedini kućni običaj ilira koji je vezan ili možemo dovesti u vezu sa kućnim slavama je kult kućne zmije i zmije uopšte.
Međutim taj običaj postoji i kod Slovena da se zmija nikada ako uđe u kuću nije smela terati već je postajala zaštitnik kuće.
Predpostavlja se da se radi o Blavoru a običaj je sačuvan i danas pošto Blavor davi zmije otrovnice i štakore i svu gamad pa se i dalje ne tera od kuće a još uvek je prokletstvo ubiti ga .
Neki ljudi su mi govorili to jest govorili kako im se jedan te isti svake godine vraća.
U to su verovali naročito u Crnoj Gori.
Postoji i običaj da mu se daje mleko i da ga pije ali ovo nije provereno ma da se zna da Indijske kobre hrane mlekom u zarobljeništvu ali da oboljevaju zbog toga od nekih bolesti.

U Srbiji postoji verovanje da u temelju svake kuće živi zmija ili njih više u varijacijama sa belom glavom ili sa krstom ako je našao dodir sa Hrišćanstvom ako je od pre verovatno kosmičkim dečanskim krstom ili možda svastikom ,
nebitno koju ako ubiješ satire ti se kuća i seme i pleme.

Dakle ovaj običaj možemo dovesti sa korenom kućnih slava.
Nije sporno da su ga možda Sloveni preuzeli od Ilira i navodno ojkalice ili narilače.

Međutim kako to da je običaj lociran na malu grupu Ilira Diokleta i Zahumljana navodno prošao kroz katoličanstvo pa zatim kroz popravoslavljenje pa je došao u kontinentalnu Srbiju i tu se implementirao i zadržava u pravoslavlju i onda za 100 godnina postaje masovni fenomen skoro isključivo Srpske pravoslavne crkve na svim južno Slovenskim i stranim zemljama.
Dakle po toj osnovi možemo reći da smo sa Mora uvezli Vidovdan i Kosovski Boj.

Hrvati su prvi postali i ostali katolici imaju mnogo toga Ilirskog što Dalmatskog što Zagorskog i gle čuda nema slava od Dalmacije do cele obale Italije osim pravoslavaca.
Što je još čudnije geneza Hrvata njihovog katoličanstva ,slovenstva ,kulture duhovnog bića uopšte nije poremećeno osvojeni su istovernicima.
I samim tim mogli su da sačuvaju šta hoće neuporedivo bolje i tačnije nego bilo koji narod pod Turcima.

Gle kvake kolke Dalmacije, Hrvatske i Italije a nema krsnih slava.
Po svemu sudeći da je Sveti Sava jednostavno bio malo mekši poput Apostola Pavla i imao malo više tolerancije za paganske običaje nasuprot Petrovoj malo tvrđoj struji koja je isprva nalagala obrezivanje što ga je dovelo u sukob sa Pavlom lično.

Što se tiče najstrašnijeh ad hominem penalčina tipa staviti celu baštinu pravoslavlja i hilandarsku biblioteku u "Popovske priče"

To jednostavno je ipod svakog nivoa komentarisanja.

Drugo da neko dovodi u sumnju narodna predanja stara 600 i 400 godina kao neosnovana ok.

sa druge strane da mitologiju staru i neproverenu i populističke teze , članke stavlja kao dokaz jači od bilo kog istorijskog i od Popovskih priča a da prito čak ni o Ilirima dovoljno ne zna pa ni mitologiji.

Dakle to su dokazi , a Amfilohije ili recimo Njegoš ,Petrovići Sveti Sava ,Porfirogenit pričaju bajke.

Takvi dvostruki aršini sagledavanja istorije su nedopustivi za bilo kog normalnog čoveka.

Nije problem što je neko to napisao toga je bilo i biće a da se neko oduševi i uzplahira kao da je samo to i želeo da čuje i sav srećan tobož naivno poskoči na od toga napravi temu senzaciju.

Treba da preispita sebe duboko jer mi se čini da je istorija ili bilo koja nauka koja teži objektivnošću jako tesna kuća za njega.

Ali što ću im ja , čuš ovo je demokratska država i forum i tako slobodno nastavite da lupate gluposti.

Tako da po tim kriterijumima dokayivanja ja sam zapravo otkrio toplu vodu napravio novu Antičku istoriju.
 
Za kult zmije se smatra još da je uvežen iz Hetitske istorije.
Herodot ne spominje posebnost Ilirskih praznovanja sem kod Jadranskih Veneta kao kod Vavilonaca lep običaj.
Ako bi žena bila ružna svi iz sela bi platili miraz mladoženji da je oženi a najlepši muškarci bi je pratili da bi je udali.

Međutim hram amon ra u Egiptu zove Zevsovim i govori da u Palestini postoji najstariji Atinin hram stariji od onog na Minojskom Kritu.
A za celu Helensku mitologiju tj. bozanstav da su Heleni preuzeli od Pelazga koji su nekako komunicirali sa Egiptom.
Naravno Herodot je smatrao Egipćane za najstariji narod na svetu takođe pronalazi Heraklita u Egiptu pa kaže Grci slave dva Heraklita , Olimpskog i izgleda Egipatskog u zavisnosti od plemena.
 
Nije problem što je neko to napisao toga je bilo i biće a da se neko oduševi i uzplahira kao da je samo to i želeo da čuje i sav srećan tobož naivno poskoči na od toga napravi temu senzaciju.

Nije problem što je neko to napisao već da to niko argumentovano nije opovrgao. Za mene je to bilo veliko iznenađenje, jer sam čitao i slušao, da je krsna slava počela od Sv.Save i da je to neka srpska specifičnost, koje drugi nemaju.

Da ti iskreno rečem, to me nije ni oduševilo ni usplahiralo već samo iznenadilo, zato sam otvorio novu temu, u kojoj sam želio saznati više detalja o tome.
Dakle radi se isključivo o radoznalosti, šta je tu istina.


Treba da preispita sebe duboko jer mi se čini da je istorija ili bilo koja nauka koja teži objektivnošću jako tesna kuća za njega.

Onome koji sve prihvaća zdravo za gotovo je istina i objektivnost tesna kuća. Bar ja tako gledam(QUOTE]


1. Još uvijek bi želio znati, zašto je krsna slava srpska specifičnost i od kada se ona prakticira kod Srba?

2. Ta slava ima u srpskom i crnogorskom narodu vrlo jaku važnost i tradiciju, pa me iznenadilo, kako se to moglo tako ukorijeniti u narodne običaje ako je čak i crkvenim i političkim sredstvima zabranjivano u prošlosti, što prvi put čujem.

3. Izvini Mick Freak, ali je ovo za mene iznenađenje i želio bih da se to argumentira i da se sazna prava istina.
 
Nije problem što je neko to napisao toga je bilo i biće a da se neko oduševi i uzplahira kao da je samo to i želeo da čuje i sav srećan tobož naivno poskoči na od toga napravi temu senzaciju.

Nije problem što je neko to napisao već da to niko argumentovano nije opovrgao. Za mene je to bilo veliko iznenađenje, jer sam čitao i slušao, da je krsna slava počela od Sv.Save i da je to neka srpska specifičnost, koje drugi nemaju.

Da ti iskreno rečem, to me nije ni oduševilo ni usplahiralo već samo iznenadilo, zato sam otvorio novu temu, u kojoj sam želio saznati više detalja o tome.
Dakle radi se isključivo o radoznalosti, šta je tu istina.


Treba da preispita sebe duboko jer mi se čini da je istorija ili bilo koja nauka koja teži objektivnošću jako tesna kuća za njega.

Onome koji sve prihvaća zdravo za gotovo je istina i objektivnost tesna kuća. Bar ja tako gledam(QUOTE]


1. Još uvijek bi želio znati, zašto je krsna slava srpska specifičnost i od kada se ona prakticira kod Srba?

2. Ta slava ima u srpskom i crnogorskom narodu vrlo jaku važnost i tradiciju, pa me iznenadilo, kako se to moglo tako ukorijeniti u narodne običaje ako je čak i crkvenim i političkim sredstvima zabranjivano u prošlosti, što prvi put čujem.

3. Izvini Mick Freak, ali je ovo za mene iznenađenje i želio bih da se to argumentira i da se sazna prava istina.



Već ti je odgovoreno više puta ovde na drugoj temi samo treba da pročitaš ako ti ovo gore napisano neopovrgava.

Kult slava zaštitnika je postojao svuda međutim zadržan je i prihvaće u SvetoSavskoj crkvi . Dakle u jednom obliku i Hrišćanskom i Paganskom jer u su isprva prvi Hrišćani odlazili svaki dan na neke terevenke kod Pagana i opijali se i slavili.
Uvidevši taj problem najpre Apostol Pavle a kasnije Sava je praktično rešio uvođenje to jest dozvoljavanje paganskih običaja u okviru svog Hrišćanstva.
Jedan od tih običaja je paljenje badnjaka bacanje slame po podu za Božić što je čista paganerija.
Dakle Slave nisu osobenost Srba kao naroda već osobenost SvetoSavske Crkve i prostora na kojim je ona delovala.
On ništa tu nije izmislio već je dozvolio ono što Rimokatolička crkva nije pa ni Grčka pravoslavna.
Običaj se naravno menjao i nije bio podjednak u svim krajevima a nije ni danas u Srbiji u svim krajevima dakle Mitropolit Mihajlo je to samo u 19 veku to samo liturgijski sredio da bi se u svim krajevima koliko je moguće izjednačio ma da nije ni danas.

Dakle to nije osobenost Srba već svih naroda koji su bili pod jurisdikcijom Srpske narodne crkve nadam se da je sada jasno.
 
Зашто се то приписује Српској Православној Цркви кад то има у обичајима и Римокатоличке Цркве. Познате су јаслице са сламом у читавој Европи у излозима великих робних кућа где се види и упаљен бадњак, а у пекарама се припремају бадњаци као посластица специјално за бадњу вече. Обичаји су скоро исти у Француској као код нас.Па Свети Вид и Крсна Слава су такођер у обичајима свих Хришћана. Све државе и племена имају, и славе их, као своје заштитнике. Коме све није сметала, и још увек смета, СПЦ? Није чудо да се баш ти празници употрбљују у пропаганду против СПЦ, јер се зна да су то празници који су очували Србе кроз мрачна времена турске окупације и комунистичке диктатуре. Али зашто се то и сада наставља, то је непојмљиво и то више него у прошлости. Да ли то значи да се стари непријатељи српства уједињују у истој намери против СПЦ? Ако да па Бог нека препозна своје после кад сви будемо нестали, као што је то рекао Непогрешиви Папа Иноћентије Трећи, онај прави а не онај антипапа , кад су га питали како да препознају Катаре који су хришћани а који не, побијте их свију Бог ће препознати своје., рече он и непогреши.
 
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.

FORUMICA:

Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.

Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje
Zanimljivo kako je Perun postao sv. Ilija, Mokoš sv. Petka, Dabog (delom) postao sv. Sava, itd., zar ne? Mislim ako je već reč o ilirskoj, a ne o slovenskoj religiji. :roll:
Svakako da u srspkim slavama ima primese u neslovenskih religija (na primer, sv, Đorđe je kult Herosa, koji nam je došao od Tračana), no većina slava predstavlja sinkretizam sa slovenskom religijom.
 
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.

FORUMICA:

Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.

Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje

Neznam sta je pisac hteo da kaze, ali u tekstu pise da se slava pocela nazivati krsnom slavom u Srbiji u vreme koje je naveo, a ne negira da je Slava kod Srba od vajkada.

Ako je neko citao rekonstrukciju drustvenog i duhovnog zivota Lepenskog vira mogao je uociti jasne zacetke kulta kucnih zastitnika koji su bilo sahranjeni ispod praga prema ognjistu kuce. Da ne duzim, u tom opisu se vide danasnji obicaji na zadusnicama, a sobzirom na postovanje kucnog zastitnika i zaceci slavskih obicaja. Interesantno je da je mlada pri prvom ulasku u kucu morala preskociti prag ili ga poljubiti cime je iskazivala postovanje prema kucnom zastitniku kuce u koju dolazi da zivi. Autor predpostavlja da je to koren obicaja prenosenja mlade preko praga.
 
Neznam sta je pisac hteo da kaze, ali u tekstu pise da se slava pocela nazivati krsnom slavom u Srbiji u vreme koje je naveo, a ne negira da je Slava kod Srba od vajkada.

Ako je neko citao rekonstrukciju drustvenog i duhovnog zivota Lepenskog vira mogao je uociti jasne zacetke kulta kucnih zastitnika koji su bilo sahranjeni ispod praga prema ognjistu kuce. Da ne duzim, u tom opisu se vide danasnji obicaji na zadusnicama, a sobzirom na postovanje kucnog zastitnika i zaceci slavskih obicaja. Interesantno je da je mlada pri prvom ulasku u kucu morala preskociti prag ili ga poljubiti cime je iskazivala postovanje prema kucnom zastitniku kuce u koju dolazi da zivi. Autor predpostavlja da je to koren obicaja prenosenja mlade preko praga.

Зашто сви инзистирате да је код Срба, а имају је и Црнци у Африци, Између наше Крсне Славе и Римокатолићких сличних празника разлика је само у томе ; што наше свеце благосиља Патријарх а Римокатоличке Папа и то више није проблем јер ће глобалисти то поравнати. А како је било кад смо скакали по дрвећу то нико не зна са сигурношћу.
 
Зашто сви инзистирате да је код Срба, а имају је и Црнци у Африци, Између наше Крсне Славе и Римокатолићких сличних празника разлика је само у томе ; што наше свеце благосиља Патријарх а Римокатоличке Папа и то више није проблем јер ће глобалисти то поравнати. А како је било кад смо скакали по дрвећу то нико не зна са сигурношћу.

To apsolitno nije problem nikome Vujadine.
Već je tema prenešena sa druge gde @FORMOCA tvrdi da Srbi nisu imali slave do 19 veka da su je u Sbiju donelidoseljenici Crnogorci i Hercegovci i iz Severne Albanije pa smo taj lepi običaj mi Srbi uzeli od njih i počeli da ga slavimo u 19 veku.
Ova sprdaćina je počela na Crnogorskim simbolima i prema njenim tezama su je u Srbiju doneli najpre katolici pa posle pod Svetim Savom popravoslavljeni Dukljani i Zahumljani pa su običaj doneli kolonisti iz istih u 17 veku pa smo mi to od njih uzeli i skavimo slave od 19 veka.To je problem!
 
Poslednja izmena:
Zanimljivo kako je Perun postao sv. Ilija, Mokoš sv. Petka, Dabog (delom) postao sv. Sava, itd., zar ne? Mislim ako je već reč o ilirskoj, a ne o slovenskoj religiji. :roll:
Svakako da u srspkim slavama ima primese u neslovenskih religija (na primer, sv, Đorđe je kult Herosa, koji nam je došao od Tračana), no većina slava predstavlja sinkretizam sa slovenskom religijom.

Ja sam takođe tog mišljenja međutim ako Zećani hoće da kažu da je od Ilira neka bude
međutim kako samo od Ilira iz Duklje i Zahumlja a ne iz Dalmacije i cele obale Italije.


Mislim da je Perun prvi stradao još za vreme Ćirila i Metodija jer Ilija je jedini stari , starozavetni prorok ubačen u naše Hrišćanstvo sledeći tek Jovan Krstitelj koji je opek bliži Hrišćanstvu i praktično ni jedan više srtarozavetni čovek ne postoji u kultu Svetaca Hrišćanstva.
Tako da nam od Peruna ostade samo Perunika.;)
Ako izuzmemo prvo "Bugarsko" Makedonsko Vlaško carstvo pod carom Samuelom sa bratom Mojsijem i Davidom.

Međutim da li su to uopšte bili Bugari , Makedonci ili po mom mišljenju Judaizirani Hazari iz Hazarije koja polako popušta pod pritiskom Varjaga i ruskih Slovena i kao finiš razara je Ruski knez Vladislav Kijevski u 12 veku .

To je moja samo moja hipoteza ali starotavetna imena hršćanskih Bugara se posle toga uopšte ne pominju.

Već nastaje drugo Bugarsko carstvo Trnovsko sa totalno Slovensko Ruskim ličnim imenima.
 
Poslednja izmena:

Back
Top