Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Od jednog našega forumaša pročitah nešto što me je iznenadilo i niko to još nije demantovao.
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.
FORUMICA:
Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.
Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje
Zato postavljam novu temu, da oni koji ovo poznaju dokažu, šta je istina.
FORUMICA:
Ljudi koji se razumiju u te stvari su otkrili da je običaj slave zapravo običaj romanizovanih Ilira koji je bio običaj proslavljanja kućnih božanstava zaštitnika kuća. Vrlo je moguće da se radi o običaju slavljenja totema iz vremana prije civilizacije. Kasnije kad romanizovani Iliri prihvataju hrišćanstvo onda su svoja totemska kućna božanstva preimenovali u hršćanske svetce. U Crnoj Gori i ne samo njoj nego i u Hercegovini i śevernoj Albaniji đe god je ostalo očuvano plemensko društvo običaj slava je ostao do danas u svom primitivnom obliku. Slava je u prvom redu brastvenički običaj koji proslavljaju brastvenici odnosno krvni srodnici bez obzira na broj pasova ona je sigurno upućivala na krvno srodstvo. Razna bratstva su mogla slaviti istu slavu ali nije postojala krvna veza mada se i danas posebno gleda na sve koji slave istu slavu kao na bliže ljude bez obzira što ne postoji nikakvo krvno srostvo. Plemena nikad nijesu imala plemensku slavu. Običaj uspostavljanja hrišćanskih svetaca zaštitnika plemena, sela ili crkava je pokušaj crkve da zamijeni taj drevni običaj ali nikad u narodu nije dostigao taj stepen popularnosti.
Kad su iseljenici iz gorepomenutih oblasti naseljavali kontinentalno zaleđe koje je bilo upražnjeno što zbog ratova što zbog iseljavanja, sa sobom su donijeli i taj običaj. SPC se svim silama trudila da taj paganski običaj istrijebi iz naroda tako da je za vrijeme kneževine kasnije kraljevine Srbije pod prijetnjom izopštenja iz crkve bilo zabranjeno sveštenim licima SPC da osveštaju slavski ljeb. Ništo od toga nije uspjevalo nego naprotiv čak je i ono malo preostalog strainskog stanovništva počelo upražnjavati taj običak uzimajući za slavu svetca zaštitnika sela. SPC je nemoćna čak i preimenovala običaj u "krsna slava" naglašavajući time tobožnej "hrišćanske korijene" tog običaja kao dana primanja hrišćanstva što uopšte nije tačno. Hrišćanstvo se primalo masovno odlukom vladara a ne pojedinačnim opredjeljivanjem pojedinih familija ili bratstava, naročito imajući na umu da se narod o tome nije pitao koliko pjani s gaćama. U Srbiji je običaj slave kasnije preimenovan u krsna slava donešen iz primorskih zemalja odnosno Crne Gre, Hercegovine i Śeverne Abanije ili Malesije i to od XVII vijeka pa na dalje
Poslednja izmena: