Ja sam skromna osoba i vrlo maštovita tako da mi najsrećniji dani bili svi kad se ne ide u školu a kasnije kad nisam više morala rano da ustajem i na posao.
Ispade da mi je život daleko srećniji nego što bih mislila, takvih prelepih
dana sam stvarno imala mnogo.
Svaki dan je lep ako si srećan na kraju dana. Bila sam nesrećna samo kad se razbolim. Srećom upala grla, krajnici, nikad ništa ne daj bože ozbiljnije.
Svaki minut na moru, svaki poljubac sa dečkom, svaka odigrana utakmica, svaka pobeda na takmičenju....
Au blago meni

Eto ljudi, dokaz da je sreća stanje svesti i čista percepcija.
Sa druge strane, imala sam naročito u teen periodu jako nesrećnih epizoda, takođe "iz glave".
Sećam se da sam se poistovećivala sa jednom izjavom pokojne Sonje Savić koja je u jednom trenutku rekla: "Ljudi misle da smo mi srećni.
Mi smo uslovno rečeno "srećni" samo kada upoznamo podjednako nesrećne".
Imam taj "Crn period" EKV-a koji sam jedva preživela i dugo mi je trebalo da se oporavim samo do "normale" a sreća....na početku života i posle 40-te.
Mada ni sad nisam "srećna" koliko mi više ravno sve i ne očekujem ništa.
Ja se izvinjavam što sam govorila i o "drugoj strani medalje" ali morala sam ovo "crno" da dopišem jer sam se osećala kao da sam pola prećutala, sakrila nešto...pa i sreća i nesreća ne idu jedno bez drugog...
"Čašu meda još niko ne popi
Što je čašom žuči ne zagrči"