Zločinačko negiranje krivice i nepostojenje presude za genocid, može samo malouman špekulativnim prijevozeom umanjivati ili negirati.
Ево га још један неписмени "Шпекулант" ....
Ајде бре у школу, описмените се .....
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Zločinačko negiranje krivice i nepostojenje presude za genocid, može samo malouman špekulativnim prijevozeom umanjivati ili negirati.
Pa dokazano je i pravomocno presudjeno, ali ocito vam ni to nije dosta.
У аутобус или камион стаје приближно 40 људи. За 7000 заробљеника пре егзекуције било би потребно 175 камиона или аутобуса.
За 8000 заробљеника потребно је 200 аутобуса или камиона.
За 9000 заробљеника потребно је 230 аутобуса или камиона.
Одакле генералу Младићу 1995. године толики број возила скупљених на једном месту?!
Да,
на подручју које је било под контролом NDH Срби су у већини ....
Шта ти је ту чудно ???
Да,
на подручју које је било под контролом NDH Срби су у већини ....
Шта ти је ту чудно ???
nije ništa čudno kad ti to napišeš ali bi bilo čudno da to napiše netko tko zna nešto o tome



А какво би тек чудо било да "неТко Тко нешто зна о томе"
искоментарише мој пост .....
До сада се такав са ваше стране није појавио ...
Ајде изненадите ме ....
Дајте макар неТког ко нешто зна ..... О било чему .....
![]()
inace svakog dana iskopaju poneku zrtvu srebrenice diljem zemlajske kugle gde se brani boshnjashtvo... i slazhu ih ko domine...il' ko lazhovchine


Pa dokazano je i pravomocno presudjeno, ali ocito vam ni to nije dosta.

На пољу чисте математике сребреничка прича се руши као кула од карата. Сви компетентни посматрачи, укључујући и већа МКТБЈ у предметима Крстић и Поповић, ако им признамо "ауторитет" бар по овом уском питању, сагласни су да је 11. јула 1995.године становништво у енклави Сребреница бројало око 40.000 особа. Светска здравствена организација објавила је извештај где стоји да је у Тузли 4. августа 1995.године та организација евидентирала 35.500 избеглица из Сребренице. Из тога произилази закључак да је највећи могући простор за људске губитке од свих узорака око 4.500.
Šta je sa onima koji nisu bili iz Srebrenice???
Slaba im je dioptrija!vi i dalje mislite da je u Srebrenici bilo onako kako CNN i BBC kazu?
a jel nosite vi neku dioptriju,nesto?
u Žepi je bila ista situacija a nije bilo ubistava...nekoj e smestio SRbima i Mladiću....al zaklela se Zemlja Raju da se tajne sve saznaju.....
Nije li tu VRS zarobila na pregovorima komandanta ARBiH za to podrucje, izvjesnog Avdu Palica, i pogubila ga?
Ej, na pregovorima zarobiti lika pa ga strijeljati... nevjerojatno koliko nisko ste pali...
Zločinačko negiranje krivice i nepostojenje presude za genocid, može samo malouman špekulativnim prijevozeom umanjivati ili negirati.
Не сери, заробљен је као непријатељски војник, какви преговори. Шта ти мислиш да пред сломом својих јединица он има о чему преговарати.
А иначе, његови посмртни остаци су дуго скривани у фбих од стране ИЦМП-а, а вршене су уцјене и притисци, чак је пријећено санкцијама РС-у да пронађе тијело, које није ни било на њеној територији.
Хеј, користити тијело погинулог пуковника за уцјене и притиске......дно дна.
Опет ти по старом са демагогијом и лажима смрдиш овде по форуму.
u Žepi je bila ista situacija a nije bilo ubistava...nekoj e smestio SRbima i Mladiću....al zaklela se Zemlja Raju da se tajne sve saznaju.....
Zarobljen, ali na pregovorima na kojima su prisustvovali i stranci. Nakon toga smaknut.
Ostaci nisu bili skrivani nego je doslo do zayeba prilikom identificiranja pa su analizu morali raditi nekoliko puta.
Pozvali ste covjeka na pregovore i onda ga ubili. Srpsko cojstvo i junastvo na djelu.
Dražen Erdemović, rođen u Tuzli 1971. godine, od majke Hrvatice i oca Srbina, optužen je za zločine protiv čovječnosti jer je 16. srpnja 1995. sudjelovao u pokolju Muslimana u Srebrenici. Za vrijeme istrage i suđenja opetovano je izražavao žaljenje zbog zločina koji je počinio. Erdemović je objasnio kako je morao pucati, jer kada je odbio, zapovjednik mu je zaprijetio smrću. Izrečena mu je kazna od deset godina zatvora, koja je nakon žalbe smanjena na pet, jer je Međunarodni sud priznao da je Erdemović bio pod ekstremnim pritiskom. Bio je svjedok tužitelja u slučajevima Krstić i Karadžić-Mladić. Danas je na slobodi i uživa status zaštićenog svjedoka.
Već je prošlo devet sati ujutro kada je Dražen Erdemović sa svojom jedinicom stigao na farmu Branjevo. Toga jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih zadatak očekuje. Zapovjednik Bruno Gojković nije baš bio razgovorljiv - za čitave vožnje autobusom nije svojim vojnicima rekao kamo idu. Draženu se to nije sviđalo. Zadaci njihove Desete inženjerijske jedinice Vojske Republike Srpske obično su bili jasni - izviđanje ili postavljanje eksploziva na neprijateljski teren, o čemu su uvijek bili unaprijed detaljno obaviješteni. Ali ovaj zadatak bio je obavijen velom tajne. Dražen je samo znao da sa sobom nose mnogo municije za pištolje i automatske puške.
Nakon kraće vožnje iskrcali su se u blizini neke farme. Bila je to svinjogojska farma, ali sve su zgrade bile napuštene; nije bilo životinja niti ljudi, osim jednog stražara. Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu velikog hrasta u dvorištu. Iako je bilo rano prijepodne, već je bilo vruće. Dražen je promatrao okolna polja, šumu obasjanu suncem i plavičaste planine u pozadini. Pogled je bio divan. Podsjećao ga je na seoce gdje su mu živjeli roditelji i gdje je kao dijete provodio ljeta. Bosnu je uvijek smatrao prekrasnom. Nije baš previše putovao da bi mogao uspoređivati, ali to je čuo i od drugih. Bilo mu je vruće. Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci! Baš kao kada je bio mali i s prijateljima se išao kupati u potoku kraj sela, s rajčicom i kruhom namazanim mašću koji bi mu baka dala za užinu. Dražen se još sjećao kako je to bio dobar osjećaj, vruć od trčanja skočiti u hladnu vodu i poslije zagristi rajčicu ugrijanu suncem.
Ali u Branjevo nije došao plivati. Nesigurno je zapalio cigaretu. "Što čekamo", upitao je Ivan, vojnika pored sebe. Ali ni Ivan nije bio dobro raspoložen. "Ne pitaj previše", promrmljao je. Dražen je odustao i ispružio se. Trava ispod drveta bila je još hladna i vlažna od jutarnje rose. Nebo je iznad njega bilo tako plavo da su ga skoro zaboljele oči. Sklopio ih je i odlutao u mislima. Kada bi se samo uspio izvući iz svega ovoga, rata, uniforme, pucanja. Nikada mu se nije sviđalo biti vojnik i u tome nije bio dobar. Nije pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao. Jednom su ga unaprijedili, ali to je unapređenje trajalo samo dva mjeseca, jer su nadređeni ubrzo primijetili koliko je neodlučan. Nikada mu u životu nije išlo dobro, kao da je o njemu odlučivala neka viša sila. Trebao je ostati u Tuzli, ali tamo nije bilo posla za bravare. Uostalom, svi su muškarci njegovih godina već bili mobilizirani u srpske, hrvatske ili bosanske vojne jedinice. JNA je služio u Beogradu 1990. kao vojni policajac, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske. Kada se 1992. vratio u Tuzlu, mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz HVO-a i životario izbjegavajući rat. Potom se oženio. Zatim je dobio i bebu. Činilo se kao da mu se stvari naprosto događaju, kao da nema mogućnost izbora. Kao i sada. Umjesto u Branjevu, trebao je već biti u Švicarskoj. U Republiku Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju dokumente, kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u Bijeljinu, čovjek s njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio! Bili su bez novca i s malim djetetom. Dražen je trebao posao. Prije tri mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da daju i stanove. Draženu su uskoro dodijelili napuštenu muslimansku kuću. Ali za njega je vojska bila samo privremeno rješenje, najvažnije mu je bilo da njih troje dođu do dokumenata potrebnih za izlazak iz zemlje. To je bio najlakši put, barem je tako Dražen mislio; ali ponekad se ljudi nađu u zamci i za to mogu kriviti jedino sebe. I tako, umjesto u Švicarskoj, završio je u Branjevu.
U početku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama. Već je četiri godine bio vojnik, u različitim vojskama i na različitim područjima Jugoslavije, ali rat mu se još uvijek činio nestvarnim. Draženu je izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.
D ok je ležao na travi, osjetio je lagano podrhtavanje tla. Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio uho na željezničku prugu. Iako na vidiku nije bilo vlaka, mogao je čuti zvuk lokomotive mnogo prije nego što se pojavila iza susjednog brda. Ustao je i obazreo se. Ostali još nisu ništa čuli, ali bilo je to samo pitanje vremena. Upravo je pristizao prvi autobus. Bio je to prilično derutan autobus, jedan od onih koji voze od sela do sela i često se kvare. Dražen je vidio natpis "Centrotrans" i nekoliko vojnika na prednjim sjedalima. Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom, petnaestak metara od njih. Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko riječi s vozačem, a dva su vojnika za to vrijeme otvorila stražnja vrata. Izašao je prvi muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio što im je zadatak i zadrhtao.
Njihov ih je zapovjednik sakupio i rekao im da će sada sačekivati autobuse s civilima iz Srebrenice. Mislio je na zarobljene Muslimane koji su se predali jedinicama Vojske Republike Srpske. "Naš će ih vod strijeljati", rekao je zapovjednik. Draženu se to uopće nije svidjelo. Nikada prije nisu imali takav zadatak, ali nitko nije progovorio niti riječ. Samo se jednome od njih, Peri, žurilo da počne, ali Dražen je vidio da pije rakiju pa je pomislio kako je to zbog pijanstva. Pogledao je zarobljenike. Stajali su okrenuti leđima. Jedan je čovjek glavu napola okrenuo prema njima kao da nešto očekuje. Je li nešto htio? Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti.
- Ne želim u tome sudjelovati! Ne mogu se ljudi ubijati samo tako - pomislio je. Dok je hodao prema zapovjedniku, osjetio je kako mu se tresu ruke. "Ne želim to raditi", rekao je. Brano Gojković okrenuo je glavu prema Draženu kao da ga nije dobro čuo. "Šta?" Dražen je znao da Gojković želi da on glasnije ponovi svoje riječi kako bi ga svi mogli čuti, tako da ima svjedoke. Pogledao je vojnike. "Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta radite?" Osjećao je kako ga hrabrost napušta dok su ostali izbjegavali njegov pogled. Pero mu se glasno nasmijao. Nakon toga uslijedila je neugodna tišina. Draženu je odjednom palo na pamet da cijeli dan nije čuo cvrkut ptica... Gojković ga je gledao netremice, ozbiljnog izraza lica. "Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe", napokon je izustio.
Dražen je istog trenutka shvatio da zapovjednik to misli ozbiljno. Ali bio je zbunjen, takvu reakciju ipak nije očekivao. Na trenutak se nadao da će se izvući samo ako kaže "Ne". Što je očekivao? Sada se sjetio jednog ranijeg slučaja kada je vojnik zbog neposlušnosti pogubljen po naredbi potpukovnika Pelemiša, i shvatio da je prekasno da kaže "Ne". Trebao je to reći još davno prije. Srce mu je tuklo tako snažno da ništa drugo nije mogao čuti. Jedan čas stajao je tamo nepomično s kalašnjikovim u rukama. Pomislio je da pobjegne u šumu.
Kad bi barem bio sam. Ali pred sobom je vidio lice svoje žene i osjetio se bespomoćnim. Vojnici bi se mogli osvetiti njoj i djetetu. "Odgovoran sam za tri života", pomislio je.
Zapovjednik ga više nije gledao, kao da ga Erdemovićeva odluka ne zanima. Naredio je vojnicima da stanu iza zarobljenika, a ovima je naredio da kleknu. Dražen je stao na kraj streljačkog voda. Srce mu je još uvijek glasno tuklo kada je pušku uperio u jednog starijeg čovjeka, čije lice na sreću nije vidio. Brzo, grozničavo, odvagnuo je svoje mogućnosti. Mogao je pucati između zarobljenika. Ali onda bi jednog od njih morali naknadno ubiti. Morao bi umrijeti dvaput. Uostalom, njihov je streljački vod bio mali, jedva desetak vojnika, i vrlo bi ga brzo otkrili ako ne bi dobro ciljao. Zapovjednik bi znao tko sabotira i odmah bi ga ubili. Ne, mora dobro ciljati. Tada je pala komanda "Pucaj!" i čovjek mu je nestao iz vidokruga.
Sjećao se samo da je na sebi imao sivu majicu. Dražen je sklopio oči pokušavajući se smiriti. Ali nije bilo odmora, novi su zarobljenici već stajali pred njima. Jedan je od njih viknuo: "****** se...", ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je opet pala zapovijed. Jednom kada je počeo, Dražen je pucao i pokušavao ne misliti. Jedino je pokušavao ciljati u starije ljude - činilo mu se da je šteta manja. Uskoro je prvi autobus bio prazan.
Kada je pogledao na sat, bio je šokiran: trebalo im je samo petnaest minuta da ubiju pun autobus muškaraca! U međuvremenu, sljedeći je autobus već stigao.
Zarobljenici nisu mogli vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo draže, smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro su počeli stizati autobusi puni ljudi kojima oči nisu bile vezane. Nisu im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili, ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to nije razumio. Muškarci bez poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih čekali. A ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog stroja.
.