Vreme. Jedina stvar na ovome svetu kojom ne možeš da upravljaš.
Kako god pokušavali, lepo, ružno, preteći, umilno, ili sa potpunom ravnodušnošću, praveći se da ga ne primjećujemo, a sve škiljeći prema njemu neće li se nekako umilostiviti, džaba. Ono tera po svome. Ništa ne pita, nevažni smo za njegove tokove, otresa nas kao što mi otresamo komarce. Ma jok, komarac ponekad i ubode, pa malo krvi ispije, pa ga pljesnemo... Ali vremenu ne možemo ništa, baš ništa, ma ni malo da mu naudimo. Da malo ono otekne od naše žaoke! Jednostavno, povinjavamo se njegovoj volji, i ne vredi nam trud da bude drugačije... ama baš ništa mu ne možemo!
Sad, druga je stvar što uopšte ni ne znamo šta je to.
Stvarno, a šta je vreme? Evo, ova sekunda sada, što mi je za tren bila u rukama, već je postala prošlost. Ona reč koju izgovaram u sadašnjosti već pripada tamnim vilajetima zaborava. Neka topla misao, ili zagrljaj što očekujem, ko zna hoće li i stići. Vreme odlučuje hoću li dočekati ili ne...
Svašta i sa tim vremenom! Sve misliš da je tvoje, a u stvari ti si njegovo.
Evo na primer, šetam pre neki dan sa tobom, svo vreme ovog sveta je moje, ne dam ga i ne dam, zaustavila sam ga svojim čarobnim moćima, ma sada mi ne može ništa, neka se trudi koliko god hoće, ovoga put sam ja jača. Ti mi daješ takvu snagu. Ti, ti u celosti, ne mogu ništa da izdvojim iz tvoga bića, pa da kažem - to i to mi daje najveću moć, znanje, i čarolije pred kojima bi se i stari Merlin zamislio! Ne mogu reći da je to tvoj osmeh... ni ruke... ili taj neki, čudni, pogled s kojim ti zaustavljaš vreme, bar na tren, za razliku od mene, koja mogu još tri stotine puta tako da gledam, ali meni ne staju čak ni prijatelji, da ih malo duže zadržim u životu, kraj sebe, žure za nekim svojim vremenom. A kamoli - da zaustavim vreme, bar malo, kao ti... Tvoja blizina? Ili toplota, zbog koje se ljudi osvrću za tobom kad negde uđeš? Ma ne, ne mogu ništa posebno tvoje da izdvojim, ništa što me je učinilo da poverujem u nemoguće. Jer sve si ti. Sve, svaka čestica i svaka nota udaljenih melodija.
I dok sam ja tako u svome neznanju i sreći zaustavljala vreme, puče mi narukvica sa sata, pade i rasu se po ulici.
Satovi... Oni računaju vreme, oni ga broje, u prah pretvaraju i iz praha uzdižu, prezirem ih iz dna duše, jer mi se ponekad čini da su oni prave đavolje sluge, sluge tog đavolskog izuma, vremena, pa te samo stalno podsećaju koliko je već vremena promaklo!
Stadoh, pomalo i uplašena i tužna... stade li to vreme... što me prekida u ovakvoj nasmejanoj sreći?
'E, majku mu, vidi ti ovo! Pa nisam ga kupila, nema par dana! E jes' mi sat, ne zna se!' Sat... a šta ćeš, ustaješ po njemu, ideš na posao po njemu, ležeš u krevet po njemu... sve radiš po njemu... po tom predstavniku vremena...
Samo jedno ne radiš po njemu. Voliš po sebi. Je li večno, ili nije, za trenutak, il' dok se ne ugasi sva svetlost... To je tvoje. Ljubav ne pripada čak ni satovima, čak ni svemoćnom vremenu!
'Ma šta si se tako snuždila, nema veze. Evo, taman smo blizu prodavnica, ajd' pogledaćemo odmah za neki! Šta si se tako zamislila, kao da svet stade, a?' Kažeš ti.
...Ma ok, valjda nije... Ali baš mi se ni ne ide da tražim neko novo vreme, kada sam u ovome baš tako lepo uživala.
Jedna prodavnica za drugom. Razgledavamo glasnogovornike vremena. Ma koji li je bolji, koji je tačniji, skuplji, jeftiniji, bedniji, odvratniji, duši mrzak... Čini mi se da sam ušla u kupovinu sata sa namerom da nađem onaj koji neću kupiti, a ne da nađem onaj koji hoću. A moja senka je išla za mnom, rekoh li već da imam čarobne moći... Ili sam ja njegova senka? Možda je i to... susret dana i noći tačno kroz raširene ruke sumraka... sastanak tame i svetla kroz jarke sunčeve zrake... udar vetra u krošnje, kada se drveće njiše u zagrljaju isprepletano, kao u nekom intimnom plesu... senka koju senka prati, prepliće se sa njom i kroz igru senki se stapaju u jednu...
Smrkavalo se. Tama je počela da smenjuje svetlost, ali tvoje srce mi je zlatilo puteve kroz galaksije, a kamoli neće kroz ovako skromnu, zemaljsku noć.
Sve dok je ono okačeno o moju dušu, nema tog vremena koje neće stati i pokleknuti pred nama.