Srce

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
1602599432038.png
 
PRED SLIKOM TVOJOM ZAMISLJEN STOJIM

Pred slikom tvojom zamišljen stojim
I budan sanjam nestali san,
A srce dršće ko slabi listak
Kad jednom stigne jesenji dan.

Da l' ljubljah nekad plamene oči,
I kosu crnu, i usta ta?
O, kad to beše? Sećam se, sećam,
Od tada prođe vekova tma.

Al' onda dani vedrije sjaše,
I slađa beše sanjiva noć,
I ja sam onda drukčiji bio,
I ljubav moja, i vere moć.

I sve se sruši. Kroz život bludim
Podobno seni, hladan ko kam,
A uzdah ječi ko vetar burni
Kad jekne noću kroz srušen hram.

Il' zar da nade zasnivam nove
I hram da srušen obnavljam ja?
Prošlo je, prošlo! Svetinje nema,
A s njom nesta i vera sva.

Milorad Mitrović
 
MOLITVA

Ovo bi mogla biti majska molitva
u prijatno predvečerje, pri kraju dana.
Tankim prstima rastvarate haljinu,
tamo gde obično biva ljudsko srce.
U tom nežnom skrovištu
moglo je biti srećno,
no nije bilo,
i tako sve se završilo loše.
Kao šešir iglom
beše probodeno mačem,
da ga vetar ne odnese
kad je oluja tresla utrobom.
Svoj bol ste skrili u plamen lepote,
a plamen prekrili bolom.
Na kraju ste i Vi bili
samo jadna uplakana žena
izborana lica.
Al staviše Vam zlatnu krunu
na kestenjastu kosu
što je odavno osedela.
A sad posmatrate ruke starih žena
brojanicama sputane,
njihove ispražnjene grudi
već bez nežnosti i topline,
dečijim ustima isisane,
pa ih se i haljine odriču.
I one jadne ženske trbuhe
koje su opljačkali grčevi,
verovatno bez ljubavi,
pa propali su ko grobovi.
Evo već nežno cvile frule
da rasplaču oči onih
koje tu pokorno kleče
bačene na tle.
Tada niste još ni slutili
velike ratove.
Oni su došli kasnije.
U vreme drugog od njih
bili ste davno već mrtvi.
No beše to još uvek ista krv.
Svi se molimo nekoj lepoj nadi,
sve do kraja.

Jaroslav Seifert
 
images (42).jpg








Srce
(EKV)






Nije dotakla nista sto bi moglo da boli
Njene ruke su bele kao led
Njene misli su ciste, ona misli da voli
Ona veruje, veruje
Nece doci na jesen kada opada lisce
Nece doci u zimu kad je sneg
Nije imala hrabrost, nije imala kada
Da ostane, da ostane kraj mene
Da li da verujem u to
Nisam rekao nista sto bi moglo da znaci
Nisam nasao onu pravu rec
Koja moze da veze, koja moze da boli
Kojoj verujem, verujem
 
****

Ruke nam se obavijaju, oči nam se upijaju, tako počinje povest naših srca...
Noć je u martu, mesečina svetli; vetar nosi slatki miris žene; moja svirala leži na zemlji zanemarena, a tvoj je cvetni venac nedovršen.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.
Tvoj preves boje šafrana opija mi oči. Venac jasminov, koji si isplela za me, opija mi srce drhatom kao hvala.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja; nešto osmeha i sasvim malo stidljivosti i poneka tek, slatka, besmislena kavga.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.
Nikakve tajne izvan sadašnjice; nikakve borbe oko nemogućeg; nikakve senke iza ljupkosti; nikakvo pipanje u dubinama tame.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.
Mi ne lutamo iz reči u večito ćutanje; ne podižemo ruke svoje u prazninu za stvarima izvan nade.
Zadovoljni smo onim što dajemo i onim što dobijamo.
Nismo iscedili poslednju kap radosti da iz nje pravimo vino patnje svoje.
Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.

Rabindranat Tagore
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top