Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji,
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra
na žici iznad ponora,
ponosna medju obalama
ohole reke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka,
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na oštrici sluha,
poklanjam se izvoru mora
koje pronalazi moj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgoreo pejsaz
ali ti me prepoznajes.
Zbog tebe
odevala sam se u lice trave
i zaustavljala sene meseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dana
rasprostirala sam vrtove reči,
koje pamtim od detinjstva,
kad su igre bile svečane
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korenje očiju
na obali onog drugog svetla,
što me doziva
mrežom svog glasa
i teškobom snega,
nisam stajala kraj reke ,
nisam gledala brodove,
koji odnose delove našeg tela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitog leta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dve malene bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pesku pred zatišje vetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i u srnu,
moja su stopala
bila ograde od žice.
Zbog tebe
Neznam vitka i rana jutra
na oronulim bregovima mojih ruku,
i ja se bez sećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer ko će od sinova mojih
nalik menama duge
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Ko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv
pred dolaskom divljeg stada godina