LJUBAVI NEMOJ MI ULAZITI U SNOVE
Ljubavi, nemoj mi ulaziti u snove.
Bilo je tako mirno dok nista nisam sanjao
a sada ce sve opet biti nemir i jurnjava
i budit cu se ociju crvenih poput
automobilskih farova.
Ljubavi, nemoj mi ljubav
krijumicariti u snove,
ne budi slijepi putnik na tom brodu
kojeg gusari iz sazaljenja zaobilaze
u Bermudskom trokutu mojih snova
gdje sve nestaje...
Carobnice bijela,
znam da ti to mozes,
dobro su mi znane tvoje snage,
uzmi mi sve, ali ostavi mi snove,
ostavi bar jednu tocku bijegu,
poslednju oazu, uporiste iz kojeg
nece trebati opet bjezati.
Citav tvoj zivot stane u prtljaznik
starog i prasnjavog automobila
sto se stalno kvari
a ipak napreduje.
Ljubavi, ostavi barem taj san
mirne luke i potmulog slamanja
ovo nisu dani zetve ni slavlja.
Ostavi ovog covjeka u celjustima macaka,
ostavi ga na svim autobusnim stanicama
zajedno sa svim gubicima, nadama i ocajanjima.
Ostavi ga u dnu opustjelih prigradskih kavana
u drustvu sebe samog, nasamo sa strepnjama.
I pusti njegov san dubok poput biblijskih dolina,
sirok poput pustinja obecanih naroda,
pusti taj san prazan od snova,
prazan od svega, potpuno prazan,
pusti ga jer taj je san
nesto naj mirnije sto je ikad sanjao...
(Dubravko Zebic)