SAN
Jutros ,kraljice moja,
kada su ustajali cestiti gradjani na dnevne poslove,
i kad su prestali lajati crni psi mojih zudnja,
polumrtvog tela od ruzne noci,
sa razrivenom dusom od nesna i nemilosti,
videh te ,opet,
u snu!
Iz tmine svesti izdvajaju se beli oblaci sna
sna o mom spasu
o tebi,
izdvajaju se oblaci,prozirni ,blistavi,drhtavi,
i ti kao u dimu tamjana Blazena Deva,
bleda,setna,snena
iz oblaka snova spasenja,kraljice moja,
ukaza mi se.
Blagoslovena,zlatousta,
zacaravajuca,
sa dusom dafine rajske,sa telom od sena i zvuka,
ti,
nova roditeljice duse koja zudi ljubav i lepotu,
i koja je od grubosti nemilostivih trpela dugo,
osloboditeljko,
reci zivotodavno ti,
cuh:
“Dobri gresnice,lepota moje duse bice spasonosni
melem za rane tvoje;
krv moja vruca ugrejace tvoje klonulo srce koje se
mrzne od
zudnje za ljubavlju;
radost moga duha rasprsice mrakove sumnje od kojih
ocajavas u nocima bez konca;
jer su grehovi tvoji bili milostivi i bolni,i jer su
bolovi kojima si bio kaznjavan
bili iskusenje odanosti tvoje Dobroti i Smislu u koje
verujes;
jer cu biti tvoja dok me bude, dragi patnice,da bih
zarobila tvoju dusu za vazda;
i jer me ti volis vise nego Zvezdu Vecernjacu,koju si
voleo sedam godina,
i koju si izneverio radi mene…”
I dok je bucala bestidnost dana u ludackoj hajci
onih sto su oteli i oni sto otimaju;
i dok su zvrcali novi zagrebacki tramvaju deruci mi
iznureni sluh,
opijen od reci melemnih,sto si mi u snu otpevala;
tebe je nestajalo u magli uzbudjene svesti,i ja sam sve
dublje padao u svoj mrak;
a srce mi je lupalo grcevito u groznici od radosti
bezmerne ,sto me je snasla;
i mene je nestajalo u mojoj noci kao tebe u mojim snima.
A kad sam se u vecer probudio,oci su mi bile suzne,
jer sam u mojoj noci plakao pokajnicki.
Dimitrije Mitrinovic