SILMARILLION

[Златоуст]

Kazuje se da su u ovo doba Mrki ljudi prvi put došli u Beleriand. Neki su već potajice potpali pod Morgothovu vlast i došli na njegov poziv; ali ne svi, jer su glasine o Beleriandu, njegovim krajevima i rijekama, njegovim ratovima i blagu, dopirale nadaleko i naširoko, a lutajuće stope ljudi tih su dana vječito smjerale prema zapadu. Ovi ljudi bijahu niski i široki, dugih i jakih ruku; koža im bijaše garava ili žućkasta, a kosu su imali tamnu poput očiju. Imali su mnogo kuća, a nekima su bili draži patuljci s planina nego vilenjaci. Ali poznavajući slabost Noldora i Edaina i s obzirom na to da su jame Angbanda posjedovale zalihe koje su se doimale nepresušnima i vječito obnavljanima, Maedhros sklopi savez s ovim pridošlicama i pokloni svoje prijateljstvo najvećim njihovim poglavarima, Bóru i Ulfangu. Morgoth je naprotiv bio zadovoljan, budući da je ovo upravo i snovao. Bórovi sinovi bijahu Borlad, Borlach i Borthand; a oni su slijediliMaedhrosa i Maglora i iznevjerili Morgothova nadanja, te ostali vjerni. Sinovi Ulfanga Crnog bijahu Ulfast i Ulwarth i prokleti Uldor, a ti su slijedili Caranthira i zakleli mu se na vjernost, no pokazalo se da su bili vjerolomni.Malo je ljubavi bilo među Edainima i Istočnjacima i rijetko su se kad sretali;pridošlice su, naime, dugo boravili u Istočnom Beleriandu, dok je Hadorov narod bio zatvoren u Hithlumu, a Bëorova kuća gotovo posve uništena. Halethinina se naroda u početku rat na sjeveru nije doticao, zato što su boravili na jugu u šumi Brethil; ali sad u vojevali s orkovskim uljezima, jer su bili odvažni ljudi i nisu im olako htjeli prepustiti lugove koje su voljeli. Sred priča o porazima toga doba podvizi Haladina se pamte i slave: naime, nakon zauzimanja Minas Tiritha **** su se spustili niz sjeverni prolaz, a možda bi nastavili pustošiti sve do ušća Siriona, da nije Halmir, haladinski velmoža poslao brze glase Thingolu, kako je prijateljevao s vilenjacima koji su čuvali granice

Doriatha. Tad Beleg od Čvrstog luka, vođa Thingolovih graničara, dovede brojnu snagu sjekirama naoružanih Sindara u Brethil; pa izašavši iz dubine šume Halmir i Beleg uhvatiše legiju orkova na prepad i umoriše ih. Otada je crna plima sa Sjevera u tom kraju bila ustavljena, a **** se još mnogo godina potom nisu usuđivali pregaziti Teiglin. Halethin narod nastavio je uživati oprezan mir u šumi Brethil, a za njihovom stražom nargothrondsko se kraljevstvo oporavljalo i prikupljalo snagu.U ovo su vrijeme Húrin i Huor, sinovi Galdora od Dor-lómina, boravili s Haladinima, jer su bili od iste krvi. U danima prije Dagor Bragollacha te su se dvije kuće okupile pri velikoj gozbi na kojoj su Galdor i Glóredhel, djeca Hadora Zlatokosog, vjenčala s Hareth i Haldirom, djecom haladinskog poglavara Halmira.Tako se zgodilo da je Galdorove sinove u Brethilu odgajao njihov ujak Haldir prema ondašnjem ljudskom običaju; pa su obojica sudjelovala u onoj bici s orcima, čak i Huor, kojega nitko nije mogao zaustaviti, premda je imao jedva trinaest godina. No našavši se u četi što se bila odvojila od ostalih, njih su gonili sve do gaza na Brithiachu, a ondje bi ih zasigurno zarobili ili umorili da nije bilo Ulmove moći koja je još bila jaka u Sirionu. Magla se uzdigla iz rijeke i zakrila ih od neprijatelja, pa oni utekoše preko Brithiacha u Dimbar i lutahu među brdima pod strmim zidinama Crissaegrima, sve dok ih opsjene onog kraja nisu posve smele pa nisu znali ni naprijed ni natrag. Ondje ih opazi Thorondor i posla im svoja dva orla u pomoć; a orlovi ih podigoše i preniješe iza Kružnoga gorja u tajnu dolinu Tumladen i skriveni grad Gondolin, koji dotad nijedan čovjek nije vidio.

Ondje ih kralj Turgon srdačno primi kad dozna za njihovo porijeklo; jer su mu poruke i snovi bili pristigli Sirionom s mora, od Ulma, gospodara voda, opominjući ga na nadolazeće nedaće i savjetujući mu da dobrostivo postupa sa sinovima iz Hadorove kuće od kojih će mu stići pomoć u nevolji. Húrin i Huor boravili su kao gosti u kraljevoj kući gotovo cijelu godinu; a kazuje se da je za to vrijeme Húrin naučio mnogošta od vilenjačkog nauka i doznao ponešto i o kraljevskom vijećanju i nakanama. Turgonu su se, naime, Galdorovi sinovi vrlo svidjeli, te je s njima dugo razgovarao i želio ih zadržati u Gondolinu iz ljubavi, a ne jedino zbog svojega zakona prema kojem nijedan stranac, bio on vilenjak ili čovjek, koji bi otkrio put do tajnog kraljevstva i ugledao njegov grad, nikad više nije mogao otići, sve dok sam kralj ne rastvori vrata svojega tabora, a skriveni narod ne istupi van.Ali Húrin i Huor poželješe vratiti se svome rodu i sudjelovati u ratovima i nesrećama koje su ih sad zaposjele. Pa Húrin reče Turgonu:"Gospodaru, mi smo tek smrtni ljudi i drugačiji od Eldara. Oni mogu izdržati duga ljeta iščekujući daleki dan boja protiv svojih neprijatelja; ali nama je vrijeme kratko, naša snaga i nada brzo usahnu. Štoviše, mi nismo našli puta do Gondolina i doista ne možemo biti sigurni gdje se ovaj grad nalazi; jer nas preniješe u strahu i čudu preko visokih zračnih putanja, a naše oči nekom milošću bijahu zakrite."Nato mu Turgon dopusti molbu i reče:"Istim putem kojim ste došli možete se i vratiti, ako se Thorondor pokaže voljan. Nesretan sam zbog ovoga rastanka; no, za malo vremena, barem prema računanju Eldara, možda se ponovno susretnemo."Ali Maeglin, sin kraljeve sestre, koji bijaše moćan u Gondolinu, nimalo se ne ražalosti zbog njihova odlaska, iako im je zavidio na kraljevoj naklonosti, jer nije ljubio nikoga od ljudskog roda, pa reče Húrinu:

"Kraljeva je milost veća no što mislite i zakon više nije tako krut kao prije;inače ne biste imali drugog izbora nego ovdje ostati do kraja života."A Húrin mu odvrati:"Kraljeva milost je uistinu velika; ali ako nam ne vjerujete na riječ, onda ćemo pred vama prisegnuti."I braća prisegoše da nikad neće otkriti Turgonove savjete i da će čuvati tajnu o svemu što su vidjeli u njegovu kraljevstvu. Tad se oprostiše, a orlovi ih, pristigavši, u noći odniješe odatle i pred zoru spustiše u Dor-lómin. Njihova rodbina se poveseli kad ih ugleda, jer su im glasnici iz Brethila javili kako su se izgubili; no oni ni svojim očevima nisu htjeli razotkriti gdje su bili, osim da su ih u divljini spasili orlovi koji su ih donijeli kući. Ali Galdor reče:"Zar ste, dakle, godinu dana proboravili u divljini? Ili su vas orlovi udomili u svojim visokim gnijezdima? No pronašli ste hranu i fino ruho i vraćate se poput mladih prinčeva, a ne poput šumske siročadi."Húrin pak odvrati:"Budite zadovoljni što smo se vratili, jer to su nam dopustili jedino pod prisegom da ćemo šutjeti."Otad ih Galdor više nije ispitivao, ali su se on i mnogi drugi dosjetili istini i u to je doba čudnovata sudbina Húrina i Huora dospjela i do ušiju Morgothovih slugu.Kad je, međutim, Turgon doznao za slom Opsade Angbanda, nije dao da itko od njegova naroda ode u rat; držao je, naime, da je Gondolin jak i da vrijeme još nije sazrelo da ga se otkrije. No vjerovao je kako je kraj Opsade značio početak propasti Noldora, ako im ne pristigne pomoć; stoga je kradomice poslao čete Gondolindrima na ušće Siriona i Balarski otok. Oni ondje izgradiše brodove i otisnuše se na krajnji Zapad prema Turgonovu nalogu, ištući Valinor kako bi izmolili oprost i pomoć od Valara; a preklinjali su morske ptice da ih vode. Ali mora bijahu divlja i široka, a sjenke i čarolije ležahu nad njima, te je Valinor bio skriven. Tako nijedan Turgonov poslanik nije stigao na Zapad, mnogi su se izgubili, a premalo ih se vratilo, dok se Gondolinu bližila zla kob.

 

[Златоуст]

Glasine o ovim događajima dospješe i do Morgotha, a on sred svojih pobjeda osjeti nemir, te je slino žudio doznati novosti o Felagundu i Turgonu. Oni su, naime,bili nestali bez traga, a ipak nisu umrli; pa se on poboja što li sve još neće uprkos njemu provesti. Poznavao je ipak ime Nargothrondovo, ali ne i njegov položaj i snagu,dok o Gondolinu nije znao ništa, a pomisao na Turgona sve ga je više uznemiravala.Zato odasla još veći broj uhoda u Beleriand, ali povuče glavnu vojsku orkova u Angband, jer uvidje da još nije mogao izvojevati posljednju i pobjedonosnu bitku sve dok ne skupi novu snagu, i da nije pravo procijenio junaštvo Noldora niti bojnu vještinu ljudi koji su se borili na njihovoj strani. Koliko je god velika bila njegova pobjeda u Bragollachu i tijekom kasnijih godina i koliko je god bila teška šteta koju je nanio svojim protivnicima, njegovi gubici nisu bili ništa manji; i premda je držao Dorthonion i Sirionski prolaz, Eldari su, oporavivši se od svoga prvotnoga očaja,počeli ponovno stjecati ono što su bili izgubili. Tako je Beleriandom na jugu vladao prividan mir još nekoliko kratkih ljeta, a za to se vrijeme u kovačnicama Angbanda radilo bez predaha.Kad je sedam godina prošlo od Četvrte bitke, Morgoth obnovi svoj napad i posla golemu vojnu silu na Hithlum. Juriš na prolaze Sjenovita gornja bijaše oštar, a u opsadi Eithel Siriona, visokog Galdora, velmožu Dor-lómina, probode strelica. Tu je tvrđavu držao u ime Fingona, Vrhovnog kralja; a na istom je mjestu poginuo njegov otac Hador Lórindol jedva nekoliko ljeta prije.

Njegov sin Húrin tek je odnedavna bio dosegao muževnu dob, ali je posjedovao veliku snagu uma i tijela, te je istjerao orke iz Ered Wethrina uz veliko krvoproliće i gonio ih daleko preko pijeska Anfauglitha.Ali kralj se Fingon namučio kako bi zadržao vojsku Angbanda koja se spustila sa sjevera, a bitka je započela na samoj hithlumskoj ravnici. Ondje je Fingon bio brojčano nadmašen, ali je Círdanovo brodovlje uplovilo u velikom mnoštvu u rukavac Drengist, a vilenjaci iz Falasa u najcrnjem času nabasali sa zapada na Morgothovu vojsku. Tad se **** razdvojiše i utekoše, a Eldarima dopade pobjeda, dok ih je konjica njihovih strijelaca gonila sve do samog Željeznog gorja.Otad je Húrin, Galdorov sin, vladao Hadorovom kućom u Dor-lóminu i služio Fingona. Húrin bijaše manjeg uzrasta od svojih očeva, pa i od sinova poslije njega; ali je bio neumorna i izdržljiva tijela, gibak i brz poput roda svoje majke, Haladinke Hareth. Njegova je žena bila Morwen Eledhwen, Baragundova kći iz Bëorove kuće, ona koja je utekla iz Dorthoniona s Rían, Belegundovom kćeri i Emeldir, Berenovom majkom.U to su doba izginuli i odmetnici Dorthoniona, kako se poslije pripovijeda; a Beren, Barahirov sin, jedini koji je utekao, na jedvite se jade domogao Doriatha.

 

[Златоуст]

XIX. POGLAVLJE

O BERENU I LÚTHIEN

Među pričama o patnji i stradavanju koje su predajom došle do nas, iz tmine onih dana ima i ponekih u kojima sred plača zvoni smijeh, a pod sjenkom smrti plamti postojano svjetlo. A od ovih pripovijesti vilenjaci najkrasnijom drže onu o Berenu i Lúthien. O njihovim životima govori Spjev o Leithianu, Oslobođenju iz ropstva, koja je, uz još jednu, najduža pjesma što govori o drevnom svijetu; ali ovdje će se njihova priča ispripovjediti s manje riječi i bez stihova.Već je bilo rečeno da je Barahir odbijao napustiti Dorthonion i da ga je Morgoth ondje progonio do smrti, sve dok mu nije preostala tek družina od dvanaest boraca.Dorthonionska se šuma na jugu uspinjala prema gorovitim vrištinama, a na istoku toga brdovitog kraja ležalo je jezero Tarn Aeluin oko kojega je rastao vrijesak,a cijela je ta zemlja bila bez staza i divlja, jer ondje ni u vrijeme Dugotrajna mira nitko nije obitavao. Ali vodu Tarn Aeluina svi su poštivali, jer je danju bila bistra i modra, a noću su se u njoj ogledale zvijezde; kazivalo se da ju je sama Melian blagoslovila u Drevnim danima. Ondje su se povukli Barahir i njegovi odmetnici i tamo načinili sebi stan koji ni Morgoth nije mogao otkriti. Ali glasine o podvizima Barahira i njegove družine putovale su nadaleko i naširoko; te je Morgoth zapovjedio Sauronu da ih pronađe i uništi.Jedan od Barahirovih suboraca bijaše Gorlim, Angrimov sin. Njegova se žena zvala Eilinel, a njihova je ljubav bila neizmjerna prije nego što ih je zadesilo zlo. Ali,vrativši se iz rata na granicama, Gorlim zateče svoj dom opljačkan i pust, a žene nigdje; nije znao jesu li je oteli ili umorili. Tad se pridruži Barahiru i pokaza se najratobornijim i najpredanijim od cijele družine; no za srce ga je neprestano ujedala sumnja da Eilinel nije mrtva. Kadikad bi sam samcat kradom odlazio i vraćao se svojem domu koji je još stajao sred polja i lugova koje je nekoć posjedovao, a za taj mu običaj doznaše Morgothovi sluge.Jedne jeseni on stiže u suton i, prišavši bliže, opazi nešto što mu se učini poput svjetla na prozoru pa, oprezno se približivši, pogleda unutra. Ondje ugleda Eilinel, a lice joj bijaše ispijeno od tuge i gladi, no njemu se pričini da čuje njezin glas kako jadikuje da ju je zaboravio. Netom što je glasno kriknuo, kadli nalet vjetra pogasi svijeću; vuci zatuliše, a on na svojem ramenu najednom osjeti teške ruke Sauronovih lovaca. Tako su uhvatili Gorlima u zamku, odveli ga u njihov logor i mučili u želji da doznaju Barahirovo skrovište i svaki njegov korak. Ali Gorlim ništa nije htio reći. Tad mu obećaše da će ga pustiti na slobodu i vratiti Eilinel ako im oda tajnu; pa kako je bio posve iznuren od boli i čeznuća za svojom ženom, onako se pokolebao. Oni ga nato smjesta sprovedoše jezovitom Sauronu, a Sauron mu reče:"Čujem da se želiš pogađati sa mnom. Koja je tvoja cijena?"A Gorlim mu odgovori da želi da mu se Eilinel vrati i da ga s njome pusti na slobodu, jer je mislio da su i Eilinel zarobili. Nato se Sauron osmjehnu, kazujući:"Mala je to cijena za tako veliku izdaju. Bit će kako veliš. Kazuj dalje!"Uto Gorlim htjede povući riječ, ali zastrašen pogledom iz Sauronovih očiju, na kraju mu reče sve što je ovaj htio znati. A Sauron se nasmija i naruga Gorlimu, te mu otkri da je ono što je vidio bila tek čarolijom stvorena prikaza kojom su ga namamili u stupicu, jer je Eilinel bila mrtva.

"Svejedno ću ti ispuniti želju" reče Sauron. "Pridruži se Eilinel, jer iz moje si službe otpušten."I smjesta ga dade okrutno pogubiti.Tako se doznalo za Barahirovo skrovište, pa ga Morgoth opkoli svojom mrežom, a ****, pristigavši u tihu uru prije svitanja, iznenadiše Dorthonionce i umoriše ih sve osim jednog. Jer Berena je, Barahirova sina, njegov otac poslao na opasan zadatak da izvidi kretanje Neprijatelja, te je daleko odmakao u času kad su im napali stan. No dok je zatečen mrakom spavao u šumi, on usnu san u kojem su ptice strvinari sjedile poput lišća na golim granama drveća na obali jezera, a krv im je kapala iz kljunova. U tom snu Beren opazi neki lik koji mu je prilazio preko vode, a to bijaše Gorlimov duh koji mu se obrati objavljujući vlastitu izdaju i smrt te mu naloži da se požuri upozoriti oca.Tad se Beren probudi i pohita kroz noć, te stiže u odmetnički stan idućeg jutra.Netom se približio, kadli strvinari uzletješe s tla pa posjedaše na stabla johe uz Tarn Aeluin i zagraktaše u sprdnji.Ondje Beren pokopa kosti svojega oca, nad njim podiže kameni humak i položi prisegu da će se osvetiti. Stoga ponajprije pođe za orcima koji su mu ubili oca i rođake te u noći nabasa na njihov logor pokraj Rivilova vrela iznad močvare Serech, te se, zahvaljujući svojoj lovačkoj vještini, priključi nezamijećen njihovoj vatri. Ondje se njihov kapetan hvalisao svojim podvizima i uvis podigao Barahirovu ruku koju je bio odsjekao kao dokaz Sauronu da su obavili svoju zadaću; a na toj je ruci bio Felagundov prsten. Beren nato iskoči iz zaklona stijene i sasiječe kapetana pa, otevši ruku i prsten, uspije uteći jer ga je usud štitio. **** su se prepali, a njihove su strelice promašile cilj.

Otad je Beren još četiri godine lutao Dorthonionom kao osamljeni odmetnik, ali se sprijateljio s pticama i zvijerima, a one su mu pomagale i nisu ga izdale, te od te dobi više nije jeo meso niti usmrtio živo biće koje nije bilo u Morgothovoj službi. Nije se bojao smrti, već zatočeništva; no kako je bio neustrašiv i očajan, izbjegao je i smrti i okovima; a za djela samotne smjelosti što ih je počinio, čulo se nadaleko u cijelom Beleriandu te je njihova priča dospjela i u sam Doriath. Morgoth je na koncu raspisao ucjenu na njegovu glavu, ništa manju od one kojom je ucijenio Fingona, Vrhovnog kralja svih Noldora, ali su **** radije bježali pred glasinama što su mu prethodile, negoli za njim tragali. Zato na njega poslaše vojsku pod vodstvom Saurona, a Sauron povede sa sobom vukodlake, okrutne zvijeri nastanjene stravičnim dusima koje je on zatočio u njihova tijela.Cijeli je onaj kraj tad ispunilo zlo i sva su ga nevina bića napustila; Beren je, pak, natjeran u škripac, bio prinuđen pobjeći iz Dorthoniona. Te je zime i po snijegu napustio zemlju i grob svojega oca i, uspevši se u visoke predjele Gorgorotha, Stravičnoga gorja, razabrao u daljini Doriathsku zemlju. S toga se mjesta odlučio spustiti u Skriveno kraljevstvo, kamo noge smrtnika do tog časa nisu kročile. Užasan je bio njegov put prema jugu. Strme bijahu klisure Ered Gorgorotha, a u njihovu podnožju bilo je sjenki što su ondje polijegale prije izlaska Mjeseca. Za njima je ležala divljina Dungortheba gdje su se Sauronove vračarije spajale s Melianinom moći, a harali strava i bezumlje. Na tom su mjestu obitavali pauci od pokvarena Ungoliantina soja, ispredajući svoje nevidljive mreže u koje su mamili sve živo; ondje su išla čudovišta što su došla na svijet u vrijeme dugog mraka prije Sunca, vrebajući kradomice svojim brojnim očima. Nikakve hrane u toj prokletoj zemlji za vilenjake i
ljude nije bilo, već ih je ondje čekala jedino smrt. To se putovanje ne drži manje vrijednim od ostalih velikih Berenovih podviga, ali o njemu nikom poslije nije govorio, kako se ne bi morao prisjećati strahota; niti je itko znao kako je pronašao izlaz i, putevima kojima se nijedan čovjek ni vilenjak dotad nije usudio kročiti, stigao napokon na granice Doriatha. Ondje je prošao labirintima kojima je Melian oplela Thingolovo kraljevstvo, upravo kao što je ona bila predvidjela; jer ga je čekao veliki usud.

U Spjevu o Leithianu kazuje se kako je Beren posrćući stupio u Doriath, sijed i pogrbljen od dugih godina čemera, toliko su mu teške bile muke na putu. No, tumaravši u ljeto gumama Neldoretha, on nabasa na Lúthien, kći Thingola i Melian, u predvečerje za izlaska mjeseca, a ona je plesala na vječno zelenoj travi na proplancima uz Esgalduin. Tad ga svako bolno sjećanje ostavi, a na njega padoše čini; jer Lúthien bijaše najljepša od sve Ilúvatarove djece. Skuti joj bijahu plavi poput vedra neba, ali je oči imala sive poput zvjezdane večeri; plašt joj bijaše opšiven zlaćanim cvjetovima, ali je kosu imala tamnu poput sjenki sutona. Kao svjetlost na lišću drveća, kao šum bistre vode, kao zvijezde nad zemaljskim maglicama, takva bijaše njezina dražest i ljepota, a s lica joj je izvirala blistava svjetlost.Ali čim mu se izgubila iz vida, on zanijemi kao začaran te je, oprezan i plah poput zvijeri, dugo lutao šumama tražeći je. U svojem ju je srcu nazvao Tinúviel, što znači slavuj, kći sumraka, na jeziku Sivih vilenjaka, jer joj drugog imena nije poznavao. Vidio ju je u daljini kao lišće nošeno jesenjim vjetrovima, a zimi kao zvijezdu ponad brijega, ali mu udovi bijahu sputani.

 

[Златоуст]

Jednog je jutra pred zoru u rano proljeće Lúthien plesala na zelenom brežuljku i stala pjevati. Strasna i ganutljiva bijaše njezina pjesma poput pjesme ševe koja izlijeće kroz vrata noći i izlijeva svoj glas sred umirućih zvijezda gledajući sunce za zidinama svijeta; no Lúthienina pjesma slomi okove zime i zaleđene vode zažuboriše, a cvijeće izbi iz hladne zemlje gdje god joj je noga stupila.Tad čarolija šutnje spade s Berena i on je zazva kličući Tinúviel; a šuma mu vrati odjek toga imena. Ona pak zastade u čudu i više nije bježala, a Beren joj priđe bliže. No, čim ga je ugledala, dotače je prst sudbine i ona ga žarko zavolje; ali, izvi se iz njegova naručja i nestade mu iz vida upravo dok je svitalo. A Beren se sruši na zemlju u nesvjestici, poput nekog u isti mah umorenog i blaženstvom i tugom, te utonu u san nalik na sjenovit ponor, a probudivši se, bijaše leden poput kamena, a srce mu bijaše pusto i prazno. Zbrkanih je misli i kao pogođen iznenadnim sljepilom tapkao oko sebe rukama, hoteći uhvatiti izgubljenu svjetlost. Tako je u muci naplaćivao sudbinu koja mu je bila namijenjena; a u tu je sudbinu upleo i Lúthien, koja je, premda besmrtna, podijelila s njime njegovu smrtnost i, premda slobodna, uzela na sebe njegove okove; njezina je patnja bila veća negoli je ijedan Eldalië okusio.

Kad je već bio izgubio svaku nadu, ona mu se vrati ondje gdje je sjedio u tami,te u davnini, u Skrivenom kraljevstvu položi svoju ruku u njegovu. Otad mu je često dolazila pa su potajice zajedno išli kroz lugove od proljeća do ljeta; i nitko drugi od Ilúvatarove djece nije okusio toliku sreću, koliko god joj je vrijeme bilo kratko.Ali i pjevač je Daeron ljubio Lúthien i uhodio je na sastancima s Berenom, te ih izdao Thingolu. Kralja tad preplavi bijes, jer je nadasve ljubio Lúthien, držeći je vrednijom od svih vilenjačkih prinčeva, dok smrtne ljude nije ni primao u svoju službu. Stoga ožalošćen i iznenađen probesjedi s Lúthien; ona mu ništa ne htjede otkriti sve dok joj nije prisegao da Berena neće umoriti ni zatočiti. On, međutim, posla svoje sluge da ga ščepaju i privedu u Menegroth poput zločinca, ali Lúthien, pretekavši ih, sama dovede Berena pred Thingolovo prijestolje poput čašćena gosta.Tad Thingol prezirno i gnjevno promotri Berena, ali je Melian šutjela.

"Tko si ti" upita kralj "koji stižeš ovamo poput tata i svojevoljno se usuđuješ pristupiti mojemu prijestolju?"No Beren, bivajući zapanjen, jer su divota Menegrotha i Thingolovo veličanstvo bili doista veliki, ništa ne odvrati. Zato prozbori Lúthien i reče:"On je Beren, sin Barahira, knez ljudi, Morgothov moćan dušmanin, čija su djela postala predmetom pjesme čak i među vilenjacima.""Pusti Berena da govori!" reče Thingol. "Što tražiš ovdje, nesretni smrtniče, i što te natjera da ostaviš svoju rodnu zemlju i stupiš u ovu koja je onima poput tebe zabranjena? Možeš li pronaći razlog koji bi mi branio da te ošinem svom silinom i teško kaznim za tvoju drskost i glupost?"A Beren, podigavši glavu, ugleda Lúthienine oči, a pogled mu se zaustavi na Melianinu licu i učini mu se da mu netko stavlja riječi u usta. Strah ga ostavi i vrati mu se ponos najstarije ljudske kuće, te on odvrati:"Moj me usud, o kralju, doveo ovamo kroz onakvu pogibelj, kakvu bi malo tko,čak i od vilenjaka, mogao preživjeti. A ovdje sam pronašao sve blago za kojim doista nisam tragao, no ono je po otkriću zauvijek pripalo meni. A vrijedi više od svega zlata i srebra, više od svih dragulja. Ni kamen, ni čelik, ni Morgothove vatre, niti sve sile vilenjačkih kraljevina neće me odvratiti od blaga za kojim žudim. Jer Lúthien, vaša kći, najkrasnija je od sve djece Svijeta."Nato muk zavlada dvoranom, jer oni koji su stajali ondje ostali su osupnuti i uplašeni, te su pomišljali da će Berena smjesta pogubiti. Thingol pak polako probesjedi, kazujući: "Smrt si zaslužio ovim riječima, a iznenadna bi te smrt i zatekla da nisam onako brzopleto dao svoju riječ; sad se kajem zbog toga, ti smrtniče niska roda, koji si se u Morgothovu kraljevstvu naučio kradomice šuljati poput njegovih uhoda i sužnjeva."Nato Beren odvrati:"Smrt mi možete udijeliti, bila ona zaslužena ili nezaslužena, ali nadjenutih imena poput niskorodog, uhode ili sužnja, odbijam od vas primiti. Tako miFelagundova prstena koji je dao Barahiru, mojemu ocu, na Sjevernom bojištu, moja kuća nije zaslužila takvih imena ni od vilenjaka, bio on kralj ili ne."

Njegove riječi bijahu ponosite i svi se pogledi svrnuše k prstenu; jer on ga u tom času podiže uvis, a na njemu su svjetlucali zeleni dragulji koje su Noldori načinili u Valinoru. Ovaj prsten, naime, bijaše nalik na dvije guje čije su oči bile smaragdi, a glave se susretale pod krunom od zlatnih cvjetova, koju je jedna pridržavala, a druga proždirala; to je bio grb Finarfina i njegove kuće. Nato se Melian prignu bliže Thingolu i došapta mu savjet kojim ga umoli da obuzda svoj gnjev."Jer neće od tvoje ruke" reče ona "Beren poginuti; daleko će ga od naših granica na koncu odvesti njegov usud, koji je unatoč svemu isprepleten s tvojim. Čuvaj se!"Thingol je pak šutke promatrao Lúthien i mislio u svojem srcu:"Nesretni ljudi, djeca bijednih knezova i slabašnih kraljeva, zar će ovakvi položiti ruke na tebe i ostati živi?"Tad, prekinuvši tišinu, reče:

"Vidim tvoj prsten, Barahirov sine, i zamjećujem da si ponosan i držiš se moćnim. Ali ni djela tvojega oca, čak i da je meni pružio svoju pomoć, ne dostaju da bi se osvojila kći Thingola i Melian. Počuj! I ja žudim za nedostupnim blagom. Jer kamen i čelik i Morgothove vatre brane dragulj koji želim imati pred svim moćima vilinskih kraljevina. Ali čujem da te ovakve zapreke ne obeshrabruju. Idi dakle svojim putem! Donesi mi u svojoj ruci jedan Silmaril iz Morgothove krune i tek onda, ako bude htjela, Lúthien će moći metnuti svoju ruku u tvoju. Tad će moj dragulj pripasti tebi; i makar usud Arde ležao u Silmarilima, ipak ćeš me držati velikodušnim."Time je izazvao zlu kob Doriatha i upao u zamku Mandosova prokletstva. A oni koji su čuli ove riječi, prozreli su da će Thingol održati svoje obećanje, a ipak poslati Berena u smrt; jer su znali da ni sve moći Noldora, prije negoli je Opsada bila razbijena, nisu dostajale čak ni da se izdaleka nazre sjaj Fëanorovih Silmarila. Jer oni su bili umetnuti u Željeznu krunu, a u Angbandu ih se pazilo više od svega drugog blaga; čuvali su ih Balrozi, bezbrojni mačevi, čvrsti zasuni, neoborivi zidovi i mračno Morgothovo veličanstvo.Ali Beren se nasmija:

"Mala je cijena" reče "za koju Vilin-kraljevi prodaju svoje kćeri: za dragulje i predmete koje vješta ruka može izraditi. Ali ako je to vaša želja, Thingole, izvršit ću je. A kad se ponovno susretnemo, moja će ruka držati jedan od Silmarila iz Željezne krune; jer ovo vam nije posljednji put što vidite Berena, Barahirova sina."Tad pogleda Melian u oči, koja ništa ne reče; oprosti se s Lúthien Tinúviel pa se, poklonivši se pred Thingolom i Melian, probi kroz stražu uokolo njega i otputova sam samcat iz Menegrotha.

 

[Златоуст]

A Melian konačno progovori i reče Thingolu:"O kralju, lukavo si ovo smislio. Ali ako me vlastite oči ne varaju, loše će završiti za tebe, propao Beren na svojem zadatku ili ga izvršio. Jer osudu si potpisao ili svojoj kćeri ili samome sebi. I sad je Doriath upleten u sudbinu mnogo moćnijeg kraljevstva."No Thingol odvrati:"Ne kanim prodati ni vilenjacima ni ljudima ono što ljubim i cijenim više od svega drugog blaga. Pa i kad bi postojala nada ili strah da će se Beren ikada živ vratiti u Menegroth, neće mu biti dano da gleda nebesko svjetlo, makar se ja na to zakleo."Ali Lúthien je šutjela i od toga časa više nije pjevala u Doriathu. Teška se tišina spustila na lugove, a sjenke produljile u Thingolovu kraljevstvu.Pripovijeda se u Spjevu o Leithianu da je Beren nesmetano prošao kroz Doriath i na kraju stigao u krajinu Jezera sumraka i sirionskih močvara; te ostavljajući za sobom Thingolovu zemlju, uspeo na brda ponad sirionovih slapova gdje je rijeka s golemom bukom propadala pod zemlju. Odande pogleda prema zapadu i kroz maglu i kiše što su pokrivale ona brda, ugleda Talath Dirnen, Branjenu ravnicu, koja se prostirala između Siriona i Naroga; a za njom u daljini razabra brda Taur-en-Farotha koja se uzdizahu nad Nargothrondom. Pa kako se nalazio u oskudici, bez nade i dobra savjeta, onako je usmjerio svoje korake u tom smjeru. Na cijeloj su toj ravnici vilenjaci iz Nargothronda budno držali stražu; svaki je
brijeg na njezinim granicama bio okrunjen skrivenim kulama, dok su svim njezinim lugovima i poljima potajno i vrlo vješto krstarili strijelci. Njihove su strelice bile sigurne i smrtonosne i onamo se ništa nije moglo uvući protiv njihove volje. Stoga, prije nego što je Beren daleko odmakao na svom putu, oni su ga zamijetili i smrt mu je stajala za vratom. No, poznavajući opasnost u kojoj se nalazio, on visoko podiže Felagundov prsten; premda nije opazio žive duše, jer su lovci bili oprezni, osjećao je da ga promatraju i često bi glasno povikao:"Ja sam Beren, sin Barahira, Finrodova prijatelja. Odvedite me kralju!"Tako ga lovci nisu umorili, već su mu, okupivši se, prepriječili cestu i zapovjedili da stane. No čim su ugledali prsten, oni mu se pokloniše, premda su se na njemu vidjeli tragovi velike nevolje, života u divljini i iscrpljenosti od puta; pa ga povedoše u smjeru sjevera i zapada, krećući se noću kako im tkogod ne bi otkrio puteve. Naime, u to doba nije bilo gaza ili mosta preko Narogove bujice pred dverima Nargothronda; ali je dalje na sjeveru gdje se Ginglith ulijevao u Narog rijeka bila plića i, pregazivši je na tom mjestu i okrenuvši iznova na jug, vilenjaci povedoše Berena pod mjesečevim svjetlom do tamnih dveri njihova skrivenog dvora.Tako Beren stiže pred kralja Finroda Felagunda; Felagund ga prepozna i nije mu trebao prsten da ga podsjeti na Bëorov i Barahirov rod. Sjeli su zajedno iza zatvorenih vrata, a Beren mu ispripovjedi o Barahirovoj smrti i o svemu što ga je zadesilo u Doriathu pa zaplaka prisjetivši se Lúthien i njihove zajedničke sreće. Ali Felagund sasluša njegovu priču iznenađen i uznemiren; spozna kako prisega što ju je bio položio traži od njega njegovu smrt, kao što je davno prije prorekla Galadriel. Pa se obrati Berenu s težinom na srcu.

"Jasno je da Thingol želi tvoju smrt, ali čini se da ova zadaća premašuje njegov cilj i da je Fëanorova prisega opet na djelu. Jer Silmarile je proklela zakletva mržnje,pa onaj koji ih u žudnji makar i spomene, smjesta probudi iz drijemeža veliku silu; a kako ih ta Zakletva goni, Fëanorovi bi sinovi radije satrli sva vilenjačka kraljevstva negoli otrpjeli da itko osim njih zadobije ili posjeduje makar jedan Silmaril. No u ovom času Celegorm i Curufin borave na mojem dvoru i premda sam ja Finarfinov sin i kralj, oni ipak posjeduju znatnu moć u kraljevstvu i vladaju velikim brojem njihova naroda. Ukazali su mi prijateljsku pomoć u svakoj nevolji, ali bojim se da tebi neće ukazati ni ljubav ni milost ako se dozna za tvoju potragu. Ipak moja zakletva i dalje vrijedi; te smo evo svi uhvaćeni u stupicu."Potom se kralj Felagund obrati svojemu narodu, podsjećajući ih na Barahirova djela i svoje obećanje pa objavi kako mu je dužnost pomoći Barahirovu sinu u njegovoj nedaći i zatraži pomoć svojih poglavara. Nato Celegorm ustade iz mnoštva i isukavši svoj mač, povika:"Bio on prijatelj ili dušmanin, Morgothov zloduh, vilenjak ili ljudsko dijete ili bilo koje drugo živo biće na Ardi, nikakav zakon, milosrđe, ni paklenski savez, ni moć Valara niti ikakva čarolija, neće ga obraniti pred mržnjom i progonom Fëanorovih sinova, ako uzme ili nađe Silmaril i prisvoji ga. Jer na Silmarile jedino mi imamo pravo, dokle je svijeta i vijeka."

Izrekao je još mnogo drugih riječi jednako silnih kao što su davno prije u Tirionu bile riječi njegova oca koje su prve zapalile u Noldorima plamen pobune. A nakon Celegorma prozbori Curufin, puno blaže ali s ne manje žara, dočaravši u umovima vilenjaka viziju rata i propasti Nargothronda. Tolik je strah probudio u njihovim srcima da se otada sve do Túrinova doba nijedan vilenjak iz toga kraljevstva nije usuđivao stupiti u otvorenu bitku, već su kradomice i u zasjedi, čarolijama i otrovnim sulicama dočekivali sve strance, ne hajući za krvne veze. Tako su izgubili čast i slobodu drevnih vilenjaka, a njihova je zemlja izgubila sjaj.Potom su stali gunđati kako Finarfinov sin nije Vala da im može zapovijedati i okrenuli mu leđa. Ali Mandosovo prokletstvo zahvati njihovu braću i mračne se misli probudiše u njihovim srcima koja su snovala poslati Felagunda sama samcata u pogibelj i prisvojiti, ako bude moguće, prijestolje Nargothronda, jer su vukli lozu od najstarijih noldorskih prinčeva.A Felagund, vidjevši da je prevaren, skinu s glave srebrnu krunu Nargothronda i baci je sebi pred noge govoreći:"Vaše zakletve kojima ste mi prisegli na vjernost možete prekršiti, ali mene moja veže. Pa ako još ima onih na koje nije pala sjenka prokletstva, možda se nađe barem nekolicina koja će me slijediti, pa neću otići odavde poput prosjaka otjeranog s vrata."Bilo ih je desetorica koji su stali uz njega; njihov vođa, koji se zvao Edrahil,sagnuvši se, podiže krunu i zatraži da se ona preda namjesniku do Felagundova povratka."Jer vi ostajete mojim i njihovim kraljem" reče on "što god se dogodilo."Tad Felagund preda krunu Nargothronda Orodrethu, svome bratu, da vlada umjesto njega; Celegorm i Curufin ništa ne rekoše, već se osmjehnuše i ostaviše dvoranu.

Jedne se jesenje večeri Felagund i Beren otputiše iz Nargothronda sa svojom desetoricom suputnika; putovali su uz Narog do njegova izvora u Ivrinskim slapovima.Podno Sjenovita gorja nabasali su na četu orkova i u noći ih u njihovu logoru pobili do jednoga i uzeli njihovu opremu i oružje. Felagundovom okretnošću njihova su tijela i lica bila izmijenjena, te su nalikovali na orke i ovako prerušeni dospjeli daleko na svojem sjevernom putu, te se odvažili krenuti zapadnim prolazom, između Ered Wethrina i brdovite krajine Taur-nu-Fuina. Ali Sauron ih opazi sa svojega tornja i obuze ga sumnja, jer su hitali naprijed, a nisu se zaustavljali da podnesu izvještaj osvojim djelima, kao što je bilo naređeno svim Morgothovim slugama koji su prolazili tim putem. Stoga on posla nekoga da im prepriječi put i dovede ih njemu.Tako je došlo do slavnog sukoba Saurona i Felagunda. Jer Felagund se natjecao sa Sauronom u pjesmama moći, a kraljeva je moć bila vrlo velika; no prevladao je Sauron, kako kazuje Spjev o Leithianu:

On zapjeva pjesmu o čaroliji,
O prodoru, otvoru, o izdaji,
Otkrivanju, odavanju, prijevari
Al umah mu Felagund odgovori
Pa zapjeva pjesmu o potpori,
Odupiranju, protiv sila boju,
Čuvanju tajni, poput kula soju,
Nesalomljivoj vjeri, slobodi, spasenju,
O mijenjanju lika, novom otkrivenju,
Osujećenoj osveti, bijegu iz stupice,
O pucanju lanca, otvaranju tamnice.
Naprijed i natrag pjesma se valjala,
Sve više, sve dublje, uzdizala, ponirala.
Napjev je jačao, Felagund bojovao
Čaroliju svaku i moći dozivao
Iz Vilin-zemlje u riječi svoje.
Kroz noć tiho ptice gdjeno poje
U Nargothrondu čuli su dalekom,
I uzdahe Mora za velikom rijekom,
Za zapadnim svijetom, gdjeno se pjeni
Na pijesku od biserja u Vilin-zemlji.
Tad mrak sve prekri i tmica se ovi
Nad Valinorom; krv se crvena proli
Kraj Mora, gdje ono Noldori umoriše
Jahače na pjeni i kradom odvukoše
Brodovlje bijelo i bijela im jedra
Iz blistavih luka. Jauci vjetra
I vučji urlici. Gavrana bijeg.
Nad zaljevom morskim škripavi snijeg.
U Angbandu sužnji nabrajaju jade
Gromovi tutnje, ognjevi kâde –
A s prijestolja Finrod na zemlju pade.

 

[Златоуст]

Tad im Sauron strgnu krinke, a oni stajahu pred njim nagi i prestrašeni. I premda im se znala priroda, Sauron nije mogao otkriti njihova imena i nakane. Stoga ih baci u duboku jamu, mračnu i tihu, zaprijeti im da će ih dati okrutno pogubiti ne oda li mu jedan od njih istinu. S vremena na vrijeme opazili bi dva oka kako svjetlucaju u mraku, a vukodlak bi se bacio na jednoga od njihovih suputnika; ali nijedan nije htio izdati svojega gospodara.U času kad je Sauron bacio Berena u jamu, tjeskoba svom težinom pritisnu Lúthienino srce; pošavši k Melian po savjet, ona dozna da Beren leži u tamnici Tol-in-Gaurhotha bez nade u spas. Shvativši da mu u pomoć neće priteći nijedan drugi stvor na zemlji, Lúthien odluči sama uteći iz Doriatha i otići k njemu, ali je zamolila Daerona za pomoć, a on njezinu nakanu odao kralju. Nato Thingola preplaviše strah i prepast, pa kako nije želio uskratiti Lúthien nebeska svjetla kako ne bi uvela i zamrla, a u isti mah je htio zauzdati, onako on naredi da se podigne kuća iz koje neće moći uteći.Nedaleko od dveri Menegrotha stajalo je najviše od sveg drveća u šumi Neldoreth, a to bijaše bukova šuma i sjeverni dio kraljevstva. Ovoj golemoj bukvi nadjenuli su ime Hírilorn, a imala je tri debla jednake širine, glatke kore i neizmjerno visoka; prve su se grane iz njih račvale tek na velikoj udaljenosti od tla. Visoko među krošnjama Hírilorna podigoše drvenu kuću u kojoj je Lúthien imala boraviti; ljestve su skinuli i čuvali, osim kad su joj Thingolovi sluge donosili one sitnice koje bi joj ustrebale.

U Spjevu o Leithianu kazuje se kako je utekla iz kuće na Hírilornu; upotrijebila je, naime, svoje čarobno umijeće i učinila da joj kosa naraste neizmjerno duga te od nje istkala tamno ruho kojim je poput sjenke omotala svoju ljepotu i ispunila ga čarolijom sna. Od preostalih uvojaka isplela je uže i spustila ga sa svojega prozora; pa kako mu se kraj njihao nad glavama stražara koji su sjedili pod drvetom, onako su oni utonuli u dubok san. Tad se Lúthien spustila iz svojega zatvora i ovijena sjenovitim plaštem umakla svim pogledima i nestala iz Doriatha.Zgodilo se da su Celegorm i Curufin otišli u lov po Branjenoj ravnici, a ovo učiniše jer je Sauron, izmučen sumnjama, poslao čopore vukova u vilenjačke krajeve.Stoga su sa sobom poveli svoje pse tragače i odjahali naprijed; usto su pomišljali da će prije povratka možda doznati kakve vijesti o kralju Felagundu. Vođa vučjaka koji su slijedili Celegorma zvao se Huan. On nije došao na svijet u Međuzemlju, već u Blaženom kraljevstvu; Oromë ga je davno prije poklonio Celegormu u Valinoru, te je ondje slijedio zvuk gospodareva roga prije nego što ih je zadesilo zlo. Huan je pošao s Celegormom u izgnanstvo i bio mu vjeran, te je tako i njega dopala zla kob Noldora i kazivalo se da ga smrt neće zadesiti sve dok ne susretne najmoćnijeg vuka koji je ikad išao svijetom.Tako Huan pronađe Lúthien koja je bježala poput sjenke što ju je iznenadila danja svjetlost pod drvećem, dok su se Celegorm i Curufin odmarali neko vrijeme u blizini zapadnog ruba Doriatha; ništa naime nije moglo izbjeći Huanovu vidu i njuhu, niti ga je kakva čarolija mogla spriječiti, a nije spavao ni noću ni danju.

Dovede je Celegormu, a Lúthien se, spoznavši da je on noldorski princ i Morgothov dušmanin,vrlo obradova i otkrije pred njim, odbacivši svoj plašt. Tolika bijaše njezina nenadana krasota otkrivena pod suncem da se Celegorm umah u nju zaljubi, ali oslovi je ljubazno i obeća da će joj pomoći u nevolji ako se vrati s njime u Nargothrond. Nikakvim znakom nije odavao da je otprije znao za Berena i njegovu Potragu o kojoj mu je ona kazivala, niti da se radilo o stvari koja ga se usko ticala.Tako prekinuše lov i vratiše se u Nargothrond, ali Lúthien prevariše; čvrsto je pograbiše i oteše joj plašt, te joj zabraniše stupiti izvan zidina i razgovarati i s kim osim s braćom, Celegormom i Curufinom. Sad su, naime, vjerujući da Berenu i Felagundu u tamnici nema spasa, namjeravali prepustiti kralja pogibelji, a Lúthien zadržati i prisiliti Thingola da Celegormu dade njezinu ruku. Na taj su način htjeli povećati svoju moć i postati najsilniji od svih noldorskih prinčeva. I nisu smjerali ni lukavstvom ni vojnom tragati za Silmarilima, ni dopustiti da itko drugi to učini, sve dok u svojim rukama ne budu imali moć svih vilenjačkih kraljevina. Orodreth nije imao snage da im se suprotstavi, budući da su oni uspjeli zadobiti srca nargothrondskog naroda; pa je Celegorm poslao glasnike Thingolu da mu objave njegovu prošnju.

Ali pas Huan bijaše čestita srca, a ljubio je Lúthien od prvog časa njihova susreta i bio žalostan zbog njezina utamničenja. Stoga ju je često pohodio u njezinoj odaji, a noću lijegao pred njezinim vratima, jer se bojao da je zlo stiglo čak i u Nargothrond. Lúthien je u svojoj samoći često razgovarala s Huanom, kazujući mu o Berenu, prijatelju svih ptica i zvijeri koje nisu služile Morgotha, a Huan je razumio svaku riječ. Razumio je, naime, govor svih bića koja su imala glas, ali mu je samo tri puta prije smrti bilo dopušteno da sam progovori. Huan, međutim, skova plan kako bi pomogao Lúthien i jedne noći pribavi njezin plašt, te prvi put progovori i posavjetova se s njom. Tad je izvede tajnim putevima iz Nargothronda pa zajedno utekoše na sjever i još pogazi svoj ponos te joj dopusti da ga uzjaši poput konja, upravo onako kako su **** kadikad jahali na velikim vukovima. Tako su za malo vremena daleko odmakli, jer je Huan bio brz i neumoran.U Sauronovim jamama ležali su Beren i Felagund, a svi su njihovi suputnici već bili mrtvi; no Sauron je kanio ostaviti Felagunda za kraj, jer je spoznao da je bio vrlo moćan I mudar Noldo i držao da se upravo u njemu skriva tajna njihova zadatka. Ali kad je vuk došao po Berena, Felagund upre svu svoju moć i polomi svoje okove pa se uhvati u koštac s vukodlakom, te ga rukama i zubima umori, ali i sam bude ranjen na smrt. Tad se obrati Berenu kazujući:"Sad odlazim na dug počinak u bezvremenske dvorane s onu stranu mora i Amanskih planina. Proći će mnogo vremena prije nego što me Noldori ponovno vide;dok se ti i ja možda nećemo drugi put susresti ni u smrti ni u novom životu, jer sudbine su naših dvaju rodova različite. Zbogom!"

Tad umre u mraku, na Tol-in-Gaurhothu, čiji je visok toranj sam bio podigao.Tako je kralj Finrod Felagund, najkrasnije i najljubljenije dijete Finwëove kuće, iskupio svoju zakletvu, a Beren ga je oplakivao u očaju.U taj čas Lúthien stiže i, zaustavivši se na mostu koji je vodio do Sauronova otoka, zapjeva pjesmu koju ni zidovi ni stijene nisu mogli zaglušiti. Beren ju je čuo i učinilo mu se da sniva; jer su nad njim zasjale zvijezde, a u krošnjama drveća zapjevali slavuji. On joj odvrati pjesmom izazova koju je složio u slavu Sedam zvijezda, Srpa Valara, koje je Varda povjesila nad Sjeverom u znak Morgothove propasti. Tad ga snaga posve napusti i on propade u tamu.Ali Lúthien je čula njegov glas i umah zapjevala pjesmu velebne moći. Vuci su zavijali, a otok se potresao. Sauron je stajao na visokoj kuli obavijen crnim mislima, ali se osmjehnuo začuvši njezin glas, jer je prepoznao Melianinu kći. Slava Lúthienine ljepote i divota njezine pjesme odavno su bile prešle granice Doriatha, a on je snovao
kako će je zarobiti i predati Morgothu na milost i nemilost, jer bi mu nagrada bila golema.

Zato uputi jednoga vuka na most. Ali Huan ga nečujno ubije. Sauron ih,međutim, nastavi slati jednog za drugim; i jednog za drugim Huan zgrabi za gušu i umori. Uto Sauron posla Draugluina, strahotnu zvijer, odavna iskvarenu, gospodara i praoca angbandskih vukodlaka. Golema bijaše njegova snaga; a bitka između Huana i Draugluina bila je duga i okrutna. Ipak mu na koncu Draugluin umaknu i utekavši natrag u toranj, izdahnu pred Sauronovim nogama, ali dok je umirao, reče svojem gospodaru:"Huan je ondje!"Sauron je naprotiv dobro poznavao, kao uostalom svi u toj zemlji, usud koji je čekao valinorskog psa pa mu pade na um da ga sam ispuni. On stoga uze na sebe lik vukodlaka i učini se najmoćnijim koji je ikad išao svijetom; pa stupi van kako bi povratio prolaz preko mosta.Toliko grozomoran bijaše njegov dolazak da je Huan odskočio u stranu. Istog se trena Sauron baci na Lúthien; ona izgubi svijest pred prijetnjom opake prikaze koja mu je virila iz očiju i gnusnim zadahom iz njegove gubice. Ali dok joj se još približavao,ona mu, rušeći se, prebaci skut svojega tamnog ogrtača preko očiju, a on posrnu, jer ga je na trenutak zahvatio drijemež. Tad Huan skoči. Na tom se mjestu dogodila bitka između Huana i Vuka-Saurona, a urlici i lavež odjekivali su brdima, te su ih čuli prestravljeni stražari sa zidina Ered Wethrina na drugom kraju doline.

 

[Златоуст]

Ali nisu postojale ni čarolije ni čini, ni očnjaci ni otrov, ni vražje umijeće nizvjerska snaga koji su mogli svladati Huana Valinorskog; pa on pograbi svojeg dušmanina za grkljan i prikliješti ga na zemlju. Tad Sauron promijeni oblik iz vuka u guju i iz čudovišta u svoj uobičajeni lik; no nije se mogao izmigoljiti iz Huanova stiska a da posve ne napusti svoje tijelo. Prije nego što je njegova opaka duša ostavila svoj mračni stan, pristupi mu Lúthien i reče kako bi ga se trebalo lišiti njegova čovječjeg ruha i pustiti mu dušu da se dršćući vrati Morgothu, pa kaza:"A ondje će zanavijek tvoje nago biće podnositi muke njegove poruge,probadano pogledima njegovih očiju, ako mi ne prepustiš vlast nad svojom kulom."Tad se Sauron preda pa Lúthien preuze vlast nad otokom i svime što se na njemu nalazilo, a Huan ga pusti. Istog trena on uze lik vampira, golemog poput crnog oblaka što zakriva mjesec i uteče, dok mu je iz guše kapala krv po drveću, te stiže u Taur-nu-Fuin i ondje se nastani, šireći oko sebe stravu.Lúthien pak stupi na most i objavi svoju moć, te razriješi čini koje su vezivale kamen uz kamen, a velika se vrata urušiše, zidovi rastvoriše i jame razotkriše, a iz njih u čudu i strahu izađe velik broj sužnjeva i zatočenika, skrivajući oči od blijede mjesečine, jer su dugo ležali u Sauronovoj tami. Ali Berena nije bilo. Zato ga Huan i Lúthien odoše tražiti na otok; Lúthien ga nađe gdje jeca uz Felagunda. Toliko je duboka bila njegova bol da je ležao ukočen i nije čuo zvuk njezinih koraka. Pomislivši da je mrtav, ona ga obgrli svojim rukama i utonu u tamu zaborava. Ali, vinuvši se k svjetlu iz ponora beznađa, Beren je podiže sa zemlje, te im se pogledi ponovno sjediniše, a dan, uzdižući se ponad mrkih bregova, zasja nad njima.Pokopali su Felagundovo tijelo na vrhu brijega na njegovu otoku, koji je opet bio očišćen, te je zeleni humak Finroda, Finarfinova sina, najkrasnijeg od svih vilenjačkih prinčeva, ostao nedirnut sve dok se kopno nije izmijenilo i raspuklo i potonulo pod podivljalim morima. No Finrod se šeće zajedno s Finarfinom, svojim ocem, pod krošnjama drveća u Eldamaru.

Sad su se Beren i Lúthien ponovno našli na slobodi i zajedno išli lugovima, obnavljajući na neko vrijeme svoju sreću; premda je bila zima, oni je nisu osjećali, jer je cvijeće ostajalo gdje god je Lúthien kročila, a ptice pjevale pod snijegom prekrivenim brdima. Ali kako je Huan bio vjeran, on pođe natrag svojem gospodaru Celegormu, ali nisu se više voljeli kao prije.U Nargothrondu je sve bilo na nogama. Onamo se vratila većina vilenjaka koji su bili zarobljeni na Sauronovu otoku; uzdigla se graja koju nikakve Celegormove riječi nisu mogle umiriti. Gorko su žalili za propašću njihova kralja Felagunda,kazujući da se jedna djevojka usudila učiniti ono što Fëanorovi sinovi nisu, ali su mnogi uviđali da je Celegormovim i Curufinovim odlukama upravljala izdaja, a ne kukavičluk. Stoga se srca nargothrondskog naroda oslobodiše njihova utjecaja i ponovno okrenuše Finarfinovoj kući, pa su slušali Orodretha. On pak nije mogao dopustiti da se braća dadu pogubiti, kao što su neki zahtijevali, jer bi prolijevanje bratske krvi još čvršće steglo nad njima omč Mandosova prokletstva. Ipak, Celegormu i Curufinu nije htio dopustiti ni kruha ni odmora unutar svojega kraljevstva i zakleo se da će otad narod Nargothronda gajiti malo ljubavi za Fëanorove sinove.

"Neka bude!" reče Celegorm, a u njegovim očima zabljesnu prijetnja, dok se Curufin samo osmjehnuo. Tad se uspeše na konje i odjahaše poput vjetra želeći, ako je moguće, pronaći svoju rodbinu na istoku. Ali nitko nije htio poći s njima, čak ni oni od njihova naroda, jer svi su spoznali da je prokletstvo lebdjelo nad braćom, a zlo išlo njihovim stopama. U to se vrijeme Celebrimbor, Curufinov sin, odrekao očevih djela i ostao u Nargothrondu, ali je Huan još slijedio konja svojega gospodara Celegorma.Jahali su na sjever, jer su kanili u svojoj hitnji proći kroz Dimbar i rubom Sjeverne međe Doriatha, tražeći najbržu cestu do Himringa gdje je boravio njihov brat Maedhros; a još su se mogli nadati da će ga prijeći, jer je ležao u blizini doriathske granice i ugibao se Nan Dungorthebu i dalekoj prijetnji Stravičnoga gorja.U to su vrijeme, kazuje se, Beren i Lúthien na svojim lutanjima dospjeli u šumu Brethil i napokon se približili granicama Doriatha. Ondje se Beren prisjeti svojega zavjeta; premda mu je srce drugačije govorilo, odluči, nakon što će ostaviti Lúthien negdje na sigurnom u njezinoj domovini, još jedanput krenuti u potragu. Ali ona nije mogla pretrpjeti ponovni rastanak od njega, pa reče:"Pred sobom, Berene, imaš dva izbora: ili odustani od potrage i svoje zakletve i živi poput lutalice na zemlji ili održi svoju riječ i suoči se s tamnom silom na njezinu prijestolju. Ali, na svakom od ovih dvaju puteva ja ću te slijediti i naš će usud biti jedan te isti."Još su o ovom razgovarali, jedva primjećujući išta oko sebe, kadli Celegorm i Curufin dojahaše hitajući kroz šumu; braća ih opaziše i prepoznaše iz daleka.

Tad Celegorm okrenu konja i podbode ga u Berenovu smjeru u namjeri da ga pregazi, dok se Curufin, skrenuvši na drugu stranu, sagnu i podiže Lúthien na svoje sedlo, budući da je bio snažan i spretan jahač. U taj se čas Beren pred Celegormom baci svom težinom na jurećeg Curufinova konja koji ga je mimoilazio; Berenov se skok proslavio među ljudima i vilenjacima. On s leđa zgrabi Curufina za vrat i povuče ga natrag, te se obojica strovališe na zemlju. Konj se prope i sruši, ali Lúthien poletje u stranu i ostade ležati na travi.Beren tad stade gušiti Curufina, ali je i njemu smrt bila za vratom, jer je Celegorm jahao prema njemu s kopljem u ruci. U taj čas Huan zaboravi da se nalazio u Celegormovoj službi, te se baci na njega, a ovome konj skrenu u stranu i ne htjede prići bliže Berenu od straha zbog golemog psa. Celegorm je proklinjao i psa i konja, ali Huan nije uzmicao. Tad Lúthien, ustajući, zapriječi Curufinovo umorstvo; no Beren mu prisvoji opremu i oružje, te uze njegov bodež Angrist. Taj je bodež načinio Telchar iz Nogroda, a visio mu je bez korica o boku i mogao rasjeći željezo kao mlado drvo.Tad Beren podiže Curufina i odgurnu ga od sebe, pa mu zapovjedi da se pješice vrati svojem plemenitom rodu, koji će ga možda naučiti da svoju smionost upotrijebi u valjanije svrhe."Vašeg konja" reče "zadržat ću za Lúthien, a može biti sretan što se oslobodio takva gospodara."Nato Curufin prokune Berena pod nebom i zemljom."Gubi mi se s očiju" reče "i neka te zateče rana i strašna smrt."Celegorm ga uze kraj sebe na konja, a braća se učiniše kao da će odjahati pa im Beren okrenu leđa, ne obazirući se na njihove riječi. Ali Curufin, preplavljen poniženjem i zlobom, uze Celegormov luk i odape strelicu prema njima dok su odlazili; a ciljao je u Lúthien. Huan, skočivši, dohvati strelicu svojom gubicom, ali Curufin odape još jednu, a Beren se baci pred Lúthien, te ga strelica pogodi u grudi.Pripovijeda se da je Huan gonio Fëanorove sinove, a oni prestravljeni utekli i,vrativši se, donio Lúthien jednu šumsku travku. Njezinim je lišćem ona povezala Berenovu ranu i svojim ga umijećem i ljubavlju izliječila; pa su se sretno vratili u Doriath. Ondje Beren, rastrgan između vlastite prisege i ljubavi, i znajući da je Lúthien sad bila na sigurnom, ustade jednog jutra prije sunca i preda je Huanu na brigu; te je u dubokoj tuzi ostavi dok je ona sveudilj spavala u travi.Još jednom svom brzinom odjaha na sjever prema Sirionskom prolazu i,stigavši na rub Taur-nu-Fuina, baci pogled preko pustinje Anfauglith i opazi u daljini vrhunce Thangorodrima. Na tom mjestu ostavi Curufinova konja i zapovjedi mu da zaboravi na strah i robovanje i slobodan trči zelenom travom krajeva uz Sirion. Pa kad je ostao sam na pragu najveće pogibelji, on ispjeva Pjesmu rastanka u slavu Lúthien i nebeskih svjetiljki; jer je vjerovao kako je došao trenutak da se oprosti i od ljubavi i od svjetla. Ove su riječi bile dijelom te pjesme:
Zbogom, slatka zemljo i sjeverna zvijezdo,
blažene otkad svila je gnijezdo
i stupala ondje koraka laka
pod Suncem i sjajem Mjeseca-svata
Lúthien Slavuj-ptica.
Ne vidje smrtnik krasnijeg lica.
I makar ovog svijeta nestalo u trenu
rasplinuo da se, propao u sjenu,
i posve slomljen u bezdan sunovrati,
ipak će mu sretni biti zadnji sati, jer
zemlja i more, noć i bijeli dan –
Lúthien su krasnoj jednoć bili stan.

 

[Златоуст]

Pjevao je naglas, ne hajući čuje li ga tkogod, jer je bio očajan i nije bježao predopasnošću.Ali Lúthien začu njegov pjev i zapjeva mu odgovor dok je nenadano prolazila kroz šumu. Huan je, naime, još jedanput pristao da joj bude konjem i nosio je velikom brzinom za Berenovim tragom. Dugo je u srcu premišljao kako bi pomogao ovim dvoma koje je ljubio i umanjio pogibelj koja im je prijetila. Stoga se zaustavio na Sauronovu otoku dok su jahali na sjever i ondje uzeo stravično Draugluinovo vučje krzno i netopirski plašt Thuringwethil. Ona je bila Sauronov glasnik i običavala letjeti u liku vampira do Angbanda; njezina su golema prstasta krila na završetku svakog zgloba imala željeznu kandžu u obliku kuke. Odjeveni u ove strašne halje, Huan i Lúthien hitali su Taur-nu-Fuinom, a sve im je živo bježalo s puta. Vidjevši ih kako mu se približavaju, Berena zahvati prepast, ali se iznenadi začuvši Tinúvielin glas te pomisli kako je to bila prikaza kojom ga je neprijatelj htio namamiti u stupicu. No oni zastadoše i odbaciše svoje krinke, a Lúthien mu potrča u susret. Tako su se Beren i Lúthien ponovno susreli na granici između pustinje i šume.On je neko vrijeme šutio i radovao se; ali zakratko pokuša još jedanput odvratiti Lúthien od njezina puta."Triput evo proklinjem svoju zakletvu Thingolu" reče on "i radije bih da me dao pogubiti u Menegrothu, nego da te moram dovesti u blizinu Morgothove sjenke."Tad drugi put Huan progovori riječima i posavjetova Berena kazujući:"Lúthien ne možete spasiti od sjenke smrti, jer ona joj je sad zbog ljubavi svoje podložna. Mogli biste okrenuti leđa svojem usudu i povesti je u izgnanstvo, ali ondje nećete naći ni mira ni spokoja do kraja svojega života. No, odlučite li prihvatiti svoj usud, tad će ostavljena Lúthien morati umrijeti sama ili se zajedno s vama suočiti s onim što će vam donijeti budućnost – koliko god bila beznadna i promjenjiva. Više od ovoga vam ne mogu reći, niti vas mogu pratiti na putu. Ali predosjećam u srcu da ću ono što ugledate pred Vratima vidjeti i ja. Sve drugo preda mnom skriva tama; može biti da naša tri puta vode natrag u Doriath i možda ćemo se ponovno sresti prije kraja.Tad Beren spozna kako nije mogao razdvojiti Lúthien od usuda koji ih je oboje čekao i više ju nije pokušavao odgovoriti. Prema Huanovu savjetu i Lúthieninim umijećem sad se on preodjenu u Draugluinovo krzno, a ona u krilatu Thuringwethilovu kožu. Beren je posvema izgledao poput vukodlaka, jedino mu je u očima blistao nepopustljiv ali čist duh, a iz pogleda virio užas kad je nad svojim bokom primijetio šišmišasto stvorenje koje se prianjalo uz njega svojim naboranim krilima. Tad urličući na mjesečini on jurnu niz brdo, a šišmiš se zavrtje u krugu i zaleprša za njim.

Tako su prošli kroz sve opasnosti te na kraju, prašnjavi od duga i iscrpljujuća puta, dospjeli u turobnu dolinu što je ležala pred vratima Angbanda. Crne provalije rastvarale su se uz cestu, a iz njih izlazila stvorenja previjajući se poput zmija. Sa svake strane uzdizale su se litice poput obrambenih zidina, a na njima je sjedila strvinarska živina i kliktala jezovitim glasovima. Pred njima bijahu neosvojive Dveri, širok i taman luk u podnožju planine nad kojim su stremile tisućama stopa visoke klisure.Tad ih preplavi strava, jer je pred vratima stajao stražar o kojemu nitko dotad ništa nije čuo. Glasine su stigle Morgothu o nekim njemu još neznanim planovima vilenjačkih prinčeva, a šumskim je prolazima bez prestanka odjekivao lavež Huana,velebnog psa ratnika, kojeg su u davnini Valari bili pustili s uzice. Umah se Morgoth dosjeti Huanove zle kobi pa izabra jednog mladunca od Draugluinova soja i svojom ga rukom othrani živim mesom i obdari svojim moćima. Vuk je brzo rastao, sve dok se više nije mogao uvući ni u jedan brlog, već je ležao golem i izgladnio pred Morgothovim nogama. Ondje oganj i paklenske muke uđoše u njega i ispuniše ga izjedajućim duhom, izmučenim, strahotnim i snažnim. Carcharothom, Krvavim ždrijelom, nazivaju ga u pričama onih dana i Anfauglirom, Raljama žeđi. Morgoth ga je postavio da vječito budan leži pred vratima Angbanda, kako ga Huan ne bi iznenadio.Sad ih Carcharoth opazi iz daleka i obuze ga sumnja; jer vijest je o Draugluinovoj smrti odavna doprla u Angband. Kad su dakle pristupili bliže, on in zabrani ulaz i zapovjedi da stanu pa im se prijeteći približi, njušeći nešto čudno u zraku koji ih je okruživao. Ali najednom neka sila, naslijeđena u davnini od božanske rase, zahvati Lúthien te se ona, odbacivši svoje grozomorno ruho, pred golemim Carcharothom uspravi sitna, ali blistava i strahotna. Podižući ruku ona mu naredi da zaspi, kazujući:"O ti, u nevolji začeti duše, utoni sad u tamu zaborava i barem na trenutak ostavi za sobom jezovitu kob svojega života."A Carcharoth se sruši kao munjom pogođen.Tad Beren i Lúthien prođoše kroz vrata i spustiše se zamršenim stubištem i zajedno izvršiše najveći podvig koji su se vilenjaci i ljudi ikad usudili. Stupiše pred Morgothovo prijestolje u njegovoj najdubljoj dvorani, koju je podupirala strava, osvjetljivala vatra i ispunjavalo oruđe smrti i mučeništva. Ondje se Beren u vučjem liku odšulja pod njegovo prijestolje, ali Lúthieninu krinku strgoše Morgothove moći te on svrnu svoj pogled na nju. No njegove je oči nisu zastrašile pa mu ona reče svoje ime i ponudi da zapjeva pred njim prema običaju putujućih pjevača. Tad se Morgothu,dok je promatrao njezinu ljepotu, zače u mislima opaka požuda i nakana mračnija od svih drugih koje su se izrodile u njegovu srcu otkad je napustio Valinor. Tako ga je zavela vlastita zloba, jer ju je promatrao, puštajući je neko vrijeme da se kreće u slobodi, i pronalazeći skriveni užitak u plodovima svoje mašte. Ali ona mu najednom izmače pogledu i iz sjene započe pjesmu tolike neizmjerne krasote i tolike zasljepljujuće snage, da ju je prisiljen morao slušati; a još ga zahvati i sljepilo dok su mu oči lutale tamo-amo, tražeći je.

Cijeli njegov dvor zapade u san i sve vatre izblijedješe i ugasnuše; ali Silmarili u Morgothovoj kruni bljesnuše iznenada bijelim plamom; teret ove krune i dragulja pognu mu glavu kao da je na njoj stajao cijeli svijet, krcat teretom brige, straha i želje koji čak ni Morgothova snaga nije mogla poduprijeti. U taj čas, dohvativši svoju krilatu halju, Lúthien sunu uvis, a njezin se glas izli poput kapljica kiše u duboka i mračna jezerca. Ona mu prebaci svoj plašt preko očiju i uljuljka ga u san, taman poput Izvanjske praznine koju je nekoć sam pohodio. Istog trena on se sruši poput brda što se odranja i klizi pa, bačen poput groma sa svojega prijestolja, pade ničice na dno pakla.Željezna mu se kruna odjekujući otkotrlja s glave. Sve utihnu.Poput umorene zvijeri Beren je ležao na zemlji, ali Lúthien ga probudi dodirom svoje ruke i on strgnu sa sebe vučje krzno. Tad isuče bodež Angrist i iz željeznih kandži što su ga držale, odreže jedan Silmaril.Čim ga je metnuo u šaku, njegov mu sjaj prodre kroz živuće meso, te mu je šaka nalikovala na blistavu svjetiljku; ali dragulj dopusti njegov dodir i ne ozlijedi ga.Tad Berenu pade na um da premaši vlastiti zavjet i odnese iz Angbanda sva tri Fëanorova dragulja; ali takav nije bio usud Silmarila. Bodež Angrist se prelomi, a krajičak sječiva okrznu Morgothov obraz. On zastenja i pomače se, a čitava se vojska Angbanda uskomeša u snu.

Tad užas obuze Berena i Lúthien pa se dadoše u bijeg nesmotreni i neprerušeni,želeći jedino ponovno ugledati svjetlo dana. Nitko im se nije ispriječio na putu niti ih gonio; ali kroz dveri nisu mogli izaći; jer se Carcharoth bio othrvao snu i bijesan stajao na pragu Angbanda. Prije nego što su ga zamijetili, on ih ugleda i jurnu prema njima dok su bježali. Lúthien je istrošila sve sile i nije imala ni vremena ni snage suzbiti vuka. Ali Beren istupi pred nju, a u svojoj je desnici visoko držao Silmaril. Carcharoth zastade i na tren se prestraši."Nestani odavde i bježi" povika Beren "jer ovo je plamen koji će proždrijeti i tebe i sva zla stvorenja."Pa gurnu Silmaril vuku pred oči. Carcharoth pogleda sveti dragulj, ali se ne zastraši, a proždrljiv duh u njemu zaplamtje iznenadnom vatrom te, zinuvši, on iznenada obuhvati ruku svojim raljama i pregrize je na zglobu. Umah se čitava njegova nutrina ispuni plamenom patnje, a Silmaril mu oprži prokleto meso. Urličući, on uteče od njih, dok su zidine doline Dveri odjekivale od vapaja njegovih muka. Toliko je strahotan postao u svojoj mahnitosti da su sva Morgothova stvorenja koja su živjela u onoj dolini ili se našla na bilo kojoj od cesta što su vodile onamo, utekla daleko; jer on je klao sve živo što mu se našlo na putu, te provalio sa Sjevera pustošeći svijetom. Od svih užasa što su ikad dospjeli u Beleriand prije Angbandova pada, Carcharothovo mahnitanje bijaše najstrašnije; jer se u njemu krila moć Silmarila.Beren je za to vrijeme ležao u nesvjestici pred opasnim Vratima, a smrt mu se bližila, jer je u vučjim očnjacima bilo otrova. Lúthien je svojim usnama izvadila otrov i upotrijebila svu svoju oslabjelu moć kako bi zaliječila užasnu ranu. Ali za njezinim su se leđima iz dubina Angbanda približavali glasi o velikom probuđenom gnjevu.Vojska se Morgothova probudila.

 

[Златоуст]

Tako je potraga za Silmarilom umalo skončala u propasti i očaju, ali u taj se čas ponad zidina doline ukazaše tri velebne ptice, leteći na sjever krilima bržim od vjetra. Sve su ptice i zvijeri dojavljivale jedne drugima o Berenovim lutanjima i nedaćama, a sam je Huan naredio svim stvorovima da budno paze kako bi mu mogli pomoći.Visoko nad Morgothovim kraljevstvom kružili su Thorondor i njegovi podanici, i čim su ugledali vučje mahnitanje i Berenov pad, hitro se spustiše upravo dok se sila Angbanda oslobađala iz mreže sna.Tad podigoše Lúthien i Berena sa zemlje i odniješe ih visoko među oblake. Pod njima su iznenada zatutnjali gromovi, munje sunule uvis, a planine se potresle. Oganj i im sukljali su iz Thangorodrima, a plamteće strelice letjele daleko, padajući u druge bmlje i šireći propast; dok su u Hithlumu Noldori drhtali. Ali Thorondor poletje visoko nad zemljom, tražeći visoke nebeske putanje gdje sunce cijeli dan sja nezakriveno, a mjesec šeće među blistavim zvijezdama. Tako su brzo preletjeli preko Dor-nu-Fauglitha i preko Taur-nu-Fuina i stigli iznad skrivene doline Tumladen. Nad njom nije bilo ni oblaka ni magle, a pogledavši dolje, Lúthien opazi duboko pod sobom, poput bijela svjetla što dopire iz zelena dragulja, sjaj krasnog Gondolina gdje je boravio Turgon. Ali ona je plakala, jer je mislila da će Beren zasigurno umrijeti, jer nije progovorio ni riječi, niti otvorio oči i ništa nije znao o svojem letu. Na kraju ih orlovi spustiše na granicu Doriatha te su tako dospjeli do onog istog dolca odakle se Beren bio iskrao i ostavio usnulu Lúthien.

Ondje ju orlovi položiše uz Berena i vratiše se na vrhunce Crissaegrima u svoja gnijezda; ali njojzi stiže Huan, te su zajedno njegovali Berena, upravo kao što mu je prije liječila ranu koju mu je zadao Curufin. Ali ova rana bijaše opasna i otrovna.Dugo je Beren ležao, dok je njegov duh lutao tamnim granicama smrti, vječito svjestan bola koji ga je gonio iz sna u san. Ali, kad je već bila izgubila gotovo svu nadu, on se ponovno probudi i pogledavši uvis ugleda lišće naspram neba, a pod lišćem začu kako uz njega tiho i polagano pjeva Lúthien Tinúviel. I ponovno bijaše proljeće.Otad su Berena prozvali Erchamion, što znači Jednoruki; a na licu mu je bila urezana patnja. Napokon ga je pak životu dozvala Lúthienina ljubav, te se podigao na noge i zajedno s njom još jednom šetao lugovima. I nisu se žurili ostaviti to mjesto, jer im se činilo krasnim. Lúthien je doista bila voljna tumarati divljinom bez povratka, ne hajući za svoj dom i narod i svu slavu vilenjačkih kraljevina, a i Beren je neko vrijeme bio zadovoljan; ali nije mogao dugo ne misliti na svoju zakletvu da će se vratiti u Menegroth, niti je htio zauvijek razdvojiti Lúthien od Thingola. On se, naime,pridržavao ljudskih zakona i držao pogibeljnim nijekanje očinskih zahtjeva, osim u krajnjoj nedaći; a još mu se činilo i nepriličnim da netko tako plemenit i krasan kao Lúthien mora zauvijek živjeti po šumama, poput ogrubjelih ljudskih lovaca, bez doma ili časti ili krasnih predmeta u kojima kraljice Eldaliëa pronalaze užitak. Stoga je nakon nekog vremena on nagovori, pa njihove stope ostaviše nenaseljenu zemlju, a on stupi u Doriath vodeći Lúthien domu. Tako je htjela njihova kob.

Za Doriath ovo bijahu nesretna vremena. U žalost i muk zavio se sav njegov narod otkada su izgubili Lúthien. Dugo su uzalud za njom tragali. Kazuje se da je u to doba Thingolov pjevač Daeron zastranio iz te zemlje i više ga nitko nije vidio. On bijaše taj koji je načinio glazbu za Lúthienin ples i pjesmu, prije nego što je Beren stigao u Doriath; i on ju je ljubio, te sve svoje misli o njoj utkao u svoju glazbu. Postao je najslavniji od svih vilenjačkih pjevača istočno od Mora, a navode ga čak ispred Maglora, Fëanorova sina. Ali tražeći Lúthien u beznađu je odlutao neznanim putevima i prešavši planine dospio na Istok Međuzemlja gdje je mnogo vjekova tugovao pokraj tamnih voda za Lúthien, Thingolovom kćeri, najkrasnijom od svih živih stvorenja.U to se doba Thingol obrati Melian za savjet, ali ona mu ga zanijeka, kazujući kako se usud koji je sam izazvao mora izvršiti do svojega utvrđenog kraja i da on sad mora na taj kraj čekati. No, Thingol je doznao da je Lúthien otputovala daleko od Doriatha, jer mu je poruke tajno slao Celegorm, kako se već ispripovjedilo, kazujući da je Felagund mrtav, da je Beren mrtav, ali da je Lúthien u Nargothrondu i da se Celegorm želi njome oženiti. Nato se Thingol razbjesni i odasla svoje uhode, kaneći započeti rat s Nargothrondom; i tako dozna da je Lúthien ponovno utekla, a da su Celegorm i Curufin istjerani iz Nargothronda. Tad se pokoleba u svojem naumu, jer nije imao dovoljno snage da napadne sedmoricu Fëanorovih sinova; stoga odasla glasnike u Himring, moleći njihovu pomoć u potrazi za Lúthien, budući da je Celegorm nije poslao domu njezina oca niti čuvao na sigurnom.Ali na sjeveru njegova kraljevstva glasnici naiđoše na iznenadnu i neočekivanu pogibelj; na jug Carcharotha, angbandskog vuka. Taj je u svojoj mahnitosti prodirući hitao sa sjevera i, prošavši na kraju kroz Taur-nu-Fuin na njegovoj istočnoj strani, sjurio se s izvora Esgalduina poput razornog plamena. Ništa ga nije moglo zadržati, čak ga ni Melianina moć na granicama one zemlje nije zaustavila; jer su ga gonili usud i moć Silmarila koji je na svojim mukama nosio. Tako je provalio u nedirnute lugove Doriatha, a sve se pred njim razbježalo u stravi. Od glasnika je jedini Mablung, kraljev kapetan, utekao i donio stravične vijesti Thingolu.

Upravo u taj crni čas vratiše se Beren i Lúthien, hitajući sa zapada, a vijest o njihovu dolasku išla je pred njima kao zvuk pjesme nošen na vjetru prema mračnim domovima u kojima ljudi sjede tugujući. Na koncu oni stigoše pred dveri Menegrotha, a slijedilo ih je veliko mnoštvo. Tad Beren dovede Lúthien pred prijestolje Thingola,njezina oca, a ovaj u čudu promotri Berena, za kojeg je držao da je mrtav; nije osjećao ljubav prema njemu, zbog nesreće koju je prouzročio Doriathu. Ali Beren kleknu pred njim i reče:"Vraćam se kako sam obećao. Došao sam po ono što mi pripada."A Thingol mu odgovori:"A što je s tvojom potragom i tvojim zavjetom?"Beren pak odvrati:"Ispunjeni su. Još i sad Silmaril je u mojoj ruci."Tad Thingol reče:"Pokaži mi ga!"A Beren ispruži svoju lijevu ruku polagano rastvarajući prste, ali ona bijaše prazna. Tad podiže desnu ruku; i od tog se časa prozva Camlost, Praznoruki.Nato se Thingol ganu i posjede Berena s lijeve strane svojega prijestolja, a Lúthien s desne, a oni mu kazivahu priču o Potrazi, dok su svi ondje prisutni slušali ispunjeni udivljenjem. A Thingolu se učini da ovaj čovjek nije bio nalik ni na jednog drugog smrtnika, već se mogao ubrojiti među velikane Arde, a da je Lúthienina ljubav nešto novo i neobično; spozna da njihovu usudu ne može odoljeti nijedna sila ovog svijeta. Stoga napokon pokori svoju volju, a Beren uze Lúthieninu ruku pred prijestoljem njezina oca.

Ali sad je sjenka prekrila radovanje Doriatha zbog povratka krasne Lúthien; jer doznavši razlog Carcharothovu mahnitanju, narod se još više prestravi, uvidjevši da je njegova opasnost bila puna strahotne moći svetog dragulja i da će je teško biti poraziti.A Beren, dočuvši o jurišanju vuka, shvati kako mu Potraga još nije završena.Stoga, budući da se Carcharoth svakodnevno sve više približavao Menegrothu,oni prirediše Lov na vuka; od svih progona zvijeri o kojima priče kazuju,najpogibeljniji. U tu su hajku pošli Huan, valinorski pas, i Mablung od Jake ruke, te Beleg od čvrstog luka, i Beren Erchamion, i Thingol, kralj Doriatha. Odjahali su u zoru i pregazili rijeku Esgalduin, ali je Lúthien ostala za dverima Menegrotha. Tamna joj je sjena polegla na dušu i činilo joj se da je sunce oboljelo i pocrnjelo.Lovci okrenuše na istok i sjever, te prateći tok rijeke na koncu nabasaše na Carcharotha u mračnoj udolini, na sjevernoj padini, odakle se Esgalduin rušio u bujici niz strme slapove. U podnožju je slapova Carcharoth pio da olakša svoju razornu žeđ, a kako je urlikao, onako su oni zamijetili njegovu blizinu. Ali on, ugledavši ih gdje prilaze, nije jurnuo da ih iznenada napadne. Možebit se probudila đavolska lukavost njegova srca, jer mu je bol na trenutak olakšala slatka vodica Esgalduina; pa se, još dok su jahali prema njemu, on odšuljao u duboko šipražje i ondje ležao skriven. Ali oni postaviše stražu uokolo toga mjesta i čekaše dok su sjenke u šumi bivale sve duže.Beren je stajao uz Thingola, kadli iznenada opaziše da ih je Huan ostavio. Tad se glasan lavež začu iz guštika; jer je Huan, postavši nestrpljiv i želeći vidjeti toga vuka, otišao da ga sam istjera. Ali Carcharoth mu se izmaknu i, provalivši iz trnja, iznenada skoči na Thingola. Beren umah stupi pred njega s kopljem, ali Carcharoth ga gurnu u stranu i obori na zemlju, ujedajući ga za grudi.

 

[Златоуст]

U taj čas Huan se iz guštika baci vuku na leđa i oni popadaše zajedno, žestoko se tukavši; nijedna bitka između vuka i psa nije bila slična ovoj, jer se u Huanovu lavežu čuo glas Oromëovih rogova i gnjeva Valara, ali u urlicima Carcharotha bijaše mržnje Morgotha i zlobe oštrije od čeličnih zuba; stijene su se raspukle od njihove graje, srušile s visine i zatrpale slapove Esgalduina. Ondje su se borili na smrt, ali Thingol za to nije hajao, već je klečao uz Berena opazivši da je ovaj teško ranjen.Huan u tom času umori Carcharotha, ali ondje se u zamršenim šumama Doriatha ispuni i njegov vlastiti, davno izrečeni usud, te bje i sam smrtno ranjen, a Morgothov otrov ušao u njega. On tad priđe i, srušivši se uz Berena, treći put progovori riječima te zaželi Berenu zbogom prije smrti. Beren mu ne odgovori, već položi svoju ruku na glavu psa i tako se oprostiše.Mablung i Beleg pohitaše u pomoć kralju, ali kad ugledaše što se dogodilo, odbaciše svoja koplja i zaplakaše. Tad Mablung uze nož i raspara vučji trbuh; a taj iznutra bijaše gotovo posve uništen vatrom; ali je Berenova ruka koja je držala Silmaril još bila cijela. Ali kad je Mablung htjede dotaći, ruke nestade i Silmaril se ukaza razotkriven, a njegova svjetlost ispuni šumske sjenke svuda uokolo njih. Mablung ga brzo i oprezno dohvati i položi u Berenovu živu ruku; Beren se probudi od dodira Silmarila i podiže ga uvis, te zamoli Thingola da ga primi.

"Sad je Potraga završena" reče "a moj usud ispunjen."I ne progovori više ni riječi.Prenijeli su natrag Berena Camlosta, Barahirova sina, na nosiljci od grana zajedno s vučjakom Huanom; noć se spustila prije nego što su se vratili u Menegroth.Kraj podnožja Hírilorna, goleme bukve, dočekala ih je Lúthien hodajući polako, a neki koji su išli uz nju nosili su baklje. Ondje ona ovi svoje ruke oko Berena i poljubi ga,moleći da je pričeka za Zapadnim morem; on je gledao u njezine oči sve dok ga duh nije napustio. No svjetlost je zvijezda ugasla, a tama se spustila čak i na Lúthien Tinúviel. Tako je skončala Potraga za Silmarilom; ali Spjevu o Leithianu, Oslobođenju iz ropstva, još nije kraj.Jer Berenov se duh na njezinu molbu zadržao u Mandosovim dvorima, ne htijući ostaviti ovaj svijet sve dok mu Lúthien ne dođe reći posljednje zbogom na sivim obalama Vanjskoga mora, odakle se ljudi otiskuju na put bez povratka.Lúthienin duh pak propade u tamu i na kraju pobježe, dok je njezino tijelo ležalo poput iznenada otrgnuta cvijeta, što je, još neuveo, časkom položen na travu.Tad se zima poput sijeda vijeka smrtnih ljudi spusti na Thingola. A Lúthien stiže u Mandosove dvore gdje se nalaze sudbinom određena počivališta Eldaliëa, za palačama Zapada, na granici svijeta. Ondje oni koji čekaju sjede zavijeni u sjenku svojih misli. Ali njezina krasota bijaše veća od njihove krasote, njezina tuga dublja od njihove tuge, te ona kleknu pred Mandosa i zapjeva.

Lúthienina pjesma pred Mandosom bila je najkrasnija pjesma što su je riječi ikad istkale i najtužnija koju će svijet ikad čuti. Neizmijenjenu, neprolaznu, još je pjevaju u Valinoru izvan dosluha svijeta, a slušajući je, Valari se ražaloste. Jer Lúthien je u njoj ispreplela riječi dvaju napjeva, o tuzi Eldara i teškom jadu ljudi i o Dva roda koja je Ilúvatar stvorio da žive na Ardi, Kraljevstvu zemaljskom među nebrojenim zvijezdama. I dok je klečala pred njim, suze su joj padale na njegove noge kao kapi kiše po kamenju i ganule Mandosa na samilost, njega kojeg dotad ništa nije moglo ganuti, niti će otad ikad išta moći.Stoga on naloži Berenu da pristupi i, upravo onako kako je Lúthien zborila u času njegove smrti, oni se ponovno susretoše za Zapadnim morem. Ali Mandos nije imao moć zadržati ljudske duše koje su umrle unutar granica ovoga svijeta nakon vremena čekanja; niti je mogao izmijeniti sudbinu Ilúvatarove djece. Stoga on pođe Manwëu, Gospodaru Valara, koji je vladao svijetom kao Ilúvatarov namjesnik; Manwë potraži savjet svoje najdublje misli u kojoj se Ilúvatarova volja otkrivala.Ova je dva izbora ponudio Lúthien. Zbog njezinih patnji i čemera bilo joj je dano da ostavi Mandos i ode u Valimar, te ondje boravi među Valarima sve do kraja svijeta, zaboravivši na svu bol koju je u životu spoznala. Ondje Beren nije mogao poćiValarima nije bilo dopušteno da ga liše Smrti koja je Ilúvatarov dar ljudima.

Ali drugi izbor bijaše ovaj: da se vrati u Međuzemlje i sa sobom povede Berena kako bi ondje ponovno boravili, no nitko im nije mogao jamčiti dug život i sreću.Tad bi postala smrtnicom i podložnom drugoj smrti poput njega i zakratko morala zauvijek ostaviti svijet, a njezina bi ljepota postala tek uspomenom u pjesmama.Ovaj je usud odabrala, ostavljajući Blaženo kraljevstvo i odbacivši sva prava na krvno srodstvo s onima koji su tamo živjeli; kako bi, kakvi god jadi čekali još pred njima, sudbine Berena i Lúthien bile združene, a njihovi putevi zajedno vodili iza granica svijeta. Tako se zgodilo da je jedina ona od Eldaliëa doista umrla i odavno napustila ovaj svijet. Ali njezinim su se izborom Dva roda spojila; te je ona predak mnogih u kojima Eldari još mogu vidjeti, premda se svijet izmijenio, lik voljene Lúthien koju su izgubili.

 

[Златоуст]

XX. POGLAVLJE

O PETOJ BICI: NIRNAETH ARNOEDIAD

Pripovijeda se da su se Beren i Lúthien vratili u sjeverne krajeve Međuzemlja i boravili ondje neko vrijeme živi i zdravi kao muškarac i žena; te u Doriathu ponovno uzeli svoj smrtni lik. Oni koji su ih ugledali bili su u isti mah radosni i prestrašeni, a Lúthien je pošla u Menegroth i otopila Thingolovu zimu jednim dodirom svoje ruke.Ali Melian joj je pogledala u oči i pročitala kob koja je u njima bila ispisana, te se okrenula od nje, jer je znala da ih je otad dijelio rastanak i nakon svršetka svijeta, a ničija bol gubitka nije bila teža od boli Maie Melian u tom času. Tad su Beren i Lúthien pošli dalje sami, ne plašeći se ni žeđi ni gladi pa prešli preko rijeke Gelion u Ossiriand i živjeli na Tol Galenu, zelenom otoku, posred Aduranta, sve dok za njih više nitko nije čuo. Eldari poslije prozvaše taj kraj Dor Firn-i-Guinar, Zemlja živućih mrtvaca; ondje je na svijet došao krasni Dior Aranel, koji je poslije postao poznat pod imenom Dior Eluchíl, što znači Thingolov nasljednik. Nijedan smrtnik nije izmijenio riječ s Berenom, Barahirovim sinom i nitko nije vidio Berena i Lúthien kako napuštaju ovaj svijet, niti upamtio gdje su na kraju ležala njihova tijela.

Tih je dana Maedhrosu, Fëanorovu sinu, zaigralo srce, jer je spoznao kako Morgotha nije bilo posve nemoguće napasti; budući da su doživljaji Berena i Lúthien bili opjevani u mnogim pjesmama širom Belerianda. A ipak ih je Morgoth sve mogao dokrajčiti, jednog po jednog, ako se ponovno ne ujedine i ne osnuju novi savez i zajedničko viječe; stoga on pokrenu vijećanja kojima je poticao ujedinjenje Eldara, a koje se naziva Maedhrosov savez.Ali Fëanorova zakletva i zli plodovi kojima je urodila, ometali su Maedhrosov naum, te tako nije dobio onoliku pomoć kolika mu je trebala. Orodreth je odbijao stupiti u boj pod vodstvom ijednog od Fëanorovih sinova zbog djela Celegorma i Curufina; a vilenjaci Nargothronda još su se pouzdavali u to da će šutnjom i skrovitošću obraniti svoju tajnovitu tvrđavu. Odande je stigla samo mala četa slijedeći Gwindora, Guilinova sina i vrlo junačnog princa, a taj je protiv Orodrethove volje pošao na sjeverno ratište, jer je tugovao zbog gubitka svojega brata Gelmira u Dagor Bragollachu. Oni su uzeli grb Fingolfinove kuće i stupali pod Fingonovim stjegovima i nikad se više nisu vratili, osim jednog jedinog.

Iz Doriatha je stigla mala pomoć. Kako ih je na to prisiljavala njihova zakletva, Maedhros i njegova braća već su otprije poslali glasnike Thingolu i oholim ga riječima podsjetili na svoj zahtjev, pozivajući ga da im prepusti Silmaril ili postane njihov neprijatelj. Melian ga je savjetovala da im ga preda, ali su riječi Fëanorovih sinova bile ponosne i prijeteće, a Thingola preplavio gnjev kad se prisjetio Lúthieninih patnji i Berenove krvi kojima je,unatoč Celegormovoj i Curufinovoj pakosti, dragulj bio izvojevan. A svakim danom što je gledao Silmaril, sve ga je više žudio zauvijek imati;jer takva je bila njegova moć. Zato on otjera glasnike prezirnim riječima. Maedhros mu ništa ne odgovori, jer je upravo bio započeo osmišljavati savez i ujedinjenje vilenjaka; ali Celegorm i Curufin se otvoreno zakleše da će umoriti Thingola i uništiti njegov narod, ako se kao pobjednici vrate iz rata, a dragulj im ne bude dragovoljno predan. Tad Thingol još bolje utvrdi međe svojega kraljevstva i ne pođe u rat, niti itko drugi iz Doriatha, osim Mablunga i Belega, koji nisu htjeli proći bez udjela u ovim velikim događajima. Njima Thingol dopusti da odu dokle god ne budu služili Fëanorove sinove te se oni pridružiše Fingolfinovoj vojsci.

Ali Maedhrosu stiže pomoć Naugrima i u oružanoj sili i u velikoj zalihi oružja,a kovačnice Nogroda i Belegosta tih su dana radile punom parom. On pak ponovno okupi svu svoju braću i sva plemena koja su ih htjela slijediti; pa tako postrojiše ljude Bóra i Ulfanga i počeše ih uvježbavati za rat, a oni pozvaše još više svojih rođaka s Istoka. Usto je na zapadu Fingon, Maedhrosov vjerni suputnik, bio u dogovoru s Himringom, a u Hithlumu se Noldori i ljudi iz Hadorove kuće stali pripremati za vojnu. U šumi Brethil Halmir, voda Halethinina naroda, okupi svoje ljude, a oni naoštriše svoje sjekire, ali Halmir umre prije negoli je započeo rat, pa je Haldir, njegov sin, vladao tim narodom. I u Gondolin stigoše vijesti Turgonu, skrivenom kralju.No Maedhros je prerano iskušao svoju snagu, prije nego što mu se svaki naum ispunio; premda je istjerao orke iz sjevernih pokrajina Belerianda i čak na neko vrijeme oslobodio Dorthonion, ipak je time upozorio Morgotha na ustanak Eldara i Prijatelja vilenjaka, te je ovaj stao snovati kako da im naudi. Poslao je među njih velik broj uhoda i huškača, a to mu je u to vrijeme bilo lakše, jer su nevjerni ljudi njegova tajnog saveza još imali uvid u najdublje tajne Fëanorovih sinova.Na kraju Maedhros, kad je okupio sve moguće snage vilenjaka, ljudi i patuljaka,odluči napasti Angband s istoka i zapada; kanio je stupati pod razvijenim stjegovima i u otkrivenim odredima preko Anfauglitha. A u času kad bi izmamio, kako se nadao,Morgothove oružane sile u protunapad, tad je Fingon imao stupiti van kroz hithlumske prolaze i tako su kanili dovesti Morgothove snage u škripac i smrviti ih na komade.Znak za ovo trebalo je biti ispaljivanje velika svjetlosna signala nad Dorthonionom.U utvrđeni dan, u zoru početkom ljeta, trublje Eldara pozdraviše izlazeće sunce;na istoku se podiže stijeg Fëanorovih sinova, a na zapadu stijeg Fingona, Vrhovnog kralja Noldora. Tad Fingon baci pogled sa zidina Eithel Siriona i premda mu je vojska bila raspoređena po dolinama i šumama istočno od Ered Wethrina i dobro skrivena od Neprijateljevih očiju, ipak je znao da je bila vrlo brojna. Jer ondje su se okupili svi Noldori iz Hithluma zajedno s vilenjacima iz Falasa i Gwindorovom četom iz Nargothronda, a imali su svu silu ljudi: s desne strane stajala je vojska Dor-lómina i junaštvo Húrina i Huora, njegova brata, a njima se pridružio Haldir od Brethila s velikim brojem šumskog naroda.

Tad Fingon pogleda prema Thangorodrimu koji je skrivao crni oblak i iz kojega se izvijao crni dim; pa spozna da su probudili Morgothov gnjev i da je on prihvatio njihov izazov. Sjenka sumnje pade Fingonu na srce; te on pogleda prema istoku,kušajući koliko je mogao svojim vilenjačkim vidom nazreti prašinu Anfauglitha kako se kovitla pod nogama Maedhrosove vojske. Nije znao da je Maedhrosov pokret zapriječila prijevara prokletog Uldora, koji ga je zaveo lažnim upozorenjima o protunapadu iz Angbanda.Ali u taj čas podiže se poklik nošen iz doline u dolinu na vjetru s juga, a vilenjaci i ljudi zakliktaše od čuda i radosti. Jer nezvan i neočekivan, Turgon je otvorio vrata gondolinskog tabora i izašao s vojskom od deset tisuća ratnika u blistavim oklopima i s dugim mačevima i kopljima gustim poput šume. A kad je Fingon izdaleka začuo velebnu trublju svojega brata Turgona, sjenke nestade, a srce mu se obradova, te on glasno povika:"Utúlie'n aurë! Aiya Eldalië ar Atanatári, utúlie'n aurë! Došao je dan! Gledajte,narode Eldara i očeva ljudi, došao je dan!"A svi oni koji začuše njegov snažan glas kako odjekuje u brdima, odgovoriše kliknuvši:"Auta i lómë! Noći je kraj!"

 

[Златоуст]

Međutim, poznavajući dobro što su njegovi neprijatelji postigli i što su još kanili postići, Morgoth dočeka svoj čas te, vjerujući kako će njegovi izdajnički sluge zadržati Maedhrosa i spriječiti sjedinjenje njegovih dušmana, posla prema Hithlumu naizgled moćnu vojsku (a koja je činila jedva dio onoga što je držao u spremi); a oni bijahu odjeveni u tamnosmeđe odore na kojima nije bilo ni traga golom čeliku, te su tako dospjeli daleko preko pijeska Anfauglitha prije negoli im se pristup zamijetio.U taj čas srca se Noldora razjariše, a njihovi kapetani htjedoše napasti dušmane u ravnici; ali Húrin se tomu usprotivi i naloži im da se čuvaju Morgothove lukavštine, čija je snaga uvijek bila veća nego što se činilo, a nakana uvijek drugačija od one koju bi razotkrio. I premda nije bilo ni traga znamenu Maedhrosova prilaza, a vojska bivala sve nestrpljivija, ipak ih je Húrin i dalje nagovarao da ga pričekaju i puste orke da sami sebe dokrajče u jurišu na brda.Ali Morgothovu kapetanu na zapadu bilo je naređeno da što prije izmami Fingona iz njegovih brda kako god bude znao i umio. Stoga je on stupao dalje sve dok se prvi redovi njegove vojske nisu postrojili pred izvorom Siriona, od zidina tvrđave Eithel Sirion do utoka Rivila kod močvare Serech, a Fingonove čete prethodnice mogle razabrati oči svojih protivnika. Ali njegov izazov nije našao odgovora, te su se odredi orkova pokolebali upirući poglede prema pustim zidinama i skrivenoj prijetnji bregova. Tad Morgothov kapetan odasla jahače s pregovaračkim znakovima, a ovi dojahaše pred branike Barad Eithela. Sa sobom su doveli Guilinova sina Gelmira, onog istog nargothrondskog kneza kojeg su zarobili u Bragollachu, a bili su ga oslijepili. Angbandski ga glasonoše gurnuše preda se vičući:"Imamo još mnogo ovakvih kod kuće, ali morat ćete se požuriti ako ih želite zateći; jer kad se vratimo, ovako ćemo postupiti s njima."I odsjekoše Gelmiru ruke i noge, a na kraju i glavu na očigled vilenjaka, te ga ondje ostaviše.

Zla je sreća upravo na to mjesto na braniku dovela Gwindora od Nargothronda, Gelmirova brata. U taj čas njegov se gnjev raspirio do mahnitosti, te se bacio na konja, a s njim još mnogo drugih jahača; pa su se dali u hajku za glasonošama i sasjekli ih zatjeravši duboko u srce vojske. A vidjevši sve ovo, noldorska se vojska razjari, a Fingon nataknu svoju bijelu kacigu i oglasi svoje trublje i cijela vojska Hithluma navali s brda u nenadanom jurišu. Odsjaj isukanih noldorskih mačeva nalikovao je na vatru nad poljem trstike; a toliko je razoran i munjevit bio njihov juriš da su Morgothovi planovi umalo loše završili. Prije negoli je vojska koju je bio poslao na zapad uspjela dočekati pojačanje, bila je zbrisana, a Fingonovi stjegovi prešli Anfauglith i zavijorili se pred zidinama Angbanda. Na čelu bitke neumorno su stupali Gwindor i vilenjaci Nargothronda, a nije ih se moglo zaustaviti ni u tom času, pa su provalili kroz Dveri i umorili stražare na samim stubama Angbanda, dok je Morgoth zadrhtao na svojem podzemnom prijestolju, začuvši ih kako mu udaraju na vrata. Ali oni su ondje uletjeli u stupicu i izginuli svi osim Gwindora, kojega su uhvatili živa, jer im Fingon nije mogao doći u pomoć. Kroz mnoge je tajne prolaze Morgoth pustio van glavninu svoje vojske koju je držao u pričuvi i tako otjerao Fingona uz velike gubitke sa zidina.

Tad u ravnici Anfauglith, četvrtog dana rata, otpoče Nirnaeth Arnoediad, Suze nebrojene, jer nijedna pjesma ni priča ne može obuhvatiti svu njezinu bol. Fingonova vojska povukla se preko pijeska, a Haldir, voda Haladina, poginuo u zaštitnici; uz njega je pala većina ljudi iz Brethila i nikad se više nisu vratili svojim lugovima. Ali petog dana, kad je pala noć, a oni se još nalazili daleko od Ered Wethrina, **** opkoliše vojsku Hithluma i tukoše se s njima do zore, sve više im zbijajući redove. S jutrom im se probudila nada kad su začuli zvuke Turgonovih trublji, dok je on stupao naprijed s glavninom trupa iz Gondolina, koje su bile smještene na jugu čuvajući Sirionski prolaz, gdje je Turgon zadržao većinu svojega naroda pred brzopletim jurišem. Sad je, međutim, hitao u pomoć svojemu bratu, a Gondolindrimi su bili snažni i odjeveni u oklope, te su im se redovi blistali kao rijeka čelika na suncu.U taj se čas kraljeva falanga probila kroz redove orkova i Turgon raskolio sebi put do svojega brata, a kazuje se da je susret Turgona i Húrina, koji je stajao uz Fingona, i u samom žaru boja bio sretan. Tad se nada obnovi u srcima vilenjaka, a upravo u tom trenu, u treći jutarnji sat, začuše se napokon Maedhrosove trublje kako se približavaju s istoka, a stjegovi Fëanorovih sinova napadoše neprijatelja sa začelja.Neki kažu da su čak i tada Eldari mogli dobiti bitku da su im se samo sve čete pokazale vjerne; jer **** su se bili pokolebali, njihov napad zaustavio, a neki već udarili bježati. Ali upravo kad je Maedhrosova prethodnica nabasala na orke, Morgoth odriješi svoje zadnje snage i isprazni Angband.Otamo stigoše vuci i vučji jahači, stigoše i Balrozi, i zmajevi, i Glaurung, otac zmajeva. Snaga i strahota Velikog crva u tom času bijahu pregoleme, te vilenjaci i ljudi popadaše pred njim na zemlju, a on se postavi između vojski Maedhrosa i Fingona i tako ih razdvoji.

Ali ni vuk, ni Balrog, ni zmaj nisu pomogli Morgothu da dođe na svoje, već je to učinila izdaja ljudi. U tom su se času razotkrile Ulfangove spletke. Većina se Istočnjaka okrenula i utekla, srdaca ispunjenih lažima i strahom, ali su sinovi Ulfanga iznenada prešli na Morgothovu stranu i nasrnuli na zaštitnicu Fëanorovih sinova, te u zabuni koju su prouzročili dospjeli u blizinu Maedhrosova stijega. Ali nisu poželi nagradu koju im je Morgoth bio obećao, jer je Maglor umorio prokletog Uldora, vođu izdajnika, a Bórovi sinovi dokrajčili Ulfasta i Ulwartha prije nego što je i njih snašla smrt. Ali uto pristigoše nova pojačanja zlih ljudi koje je Uldor pozvao i skrivao u istočnim brdima, te su Maedhrosove čete bile napadnute s triju strana, odijelile se,raspršile i bježale sad tamo sad amo. Ali usud je spasio Fëanorove sinove, i premda su svi bili ranjeni, ipak ni jedan nije izgubio život, već su se skupili na okup i, dozvavši ostatke Noldora i Naugrima uokolo sebe, sasjekli sebi izlaz iz boja i utekli daleko prema gori Dolmed na istoku.

Posljednji od istočnih snaga koji nisu popuštali bijahu patuljci iz Belegosta, koji su tako postali glasoviti. Naime, Naugrimi su odolijevali vatri smionije od vilenjaka i ljudi, a njihov je običaj štoviše bio da u boju nose velebne maske užasnog oblika; a one su im dobro služile u borbi protiv zmajeva. Da nije bilo njih, Glaurung i njegovo leglo bili bi satrli sve što je preostalo od Noldora. Ali Naugrimi načiniše krug oko njega kad ih je napao, te čak ni njegov silni oklop nije dugo mogao izdržati udarce njihovih velikih sjekira; a kad se u svom bijesu Glaurung okrenuo i oborio na zemlju Azgahâla, gospodara Belegosta, pa ga, gmižući, prekrio svojim tijelom, Azgahâl je posljednjim zamahom zario bodež u njegov trbuh i toliko ga ranio da je ovaj utekao s bojnog polja, a angbandske ga zvijeri u očaju slijedile. Tad patuljci podigoše Azgahâlovo tijelo i poniješe ga odatle; pomalim su koracima koračali za njim pjevajući tužaljku dubokim glasovima, kao na pogrebnoj svečanosti u svojoj zemlji, i nisu se više obazirali za dušmanima, no nitko im se nije usuđivao stati na put.

 

[Златоуст]

Ali u taj mah na zapadnom bojištu Fingona i Turgona napade plima dušmana triput veća od svega što je preostalo od njihove vojske. Stiže Gothmog, knez Balroga, vrhovni kapetan Angbanda i raskoli klinom mraka vilenjačku vojsku, opkolivši kralja Fingona i potisnuvši Turgona i Húrina prema močvari Serech. Tad navali na Fingona. To bijaše strašan susret. Na kraju je jedini Fingon stajao na nogama sa svojom mrtvom stražom uokolo i tukao se s Gothmogom, sve dok mu se drugi Balrog nije približio s leđa i obavio ga ognjenim obručem. Tad ga Gothmog sasiječe svojom crnom sjekirom,a bijeli plamen sunu iz Fingonove kacige kad ga je ovaj raskolio. Tako pade Vrhovni kralj Noldora, a oni ga zdrobiše u prah svojim maljevima, a njegov stijeg, modar i srebrn, zgaziše u lokvi njegove krvi.Bitka bijaše izgubljena, ali su Húrin i Huor i ostatak Haldorove kuće još držali svoje položaje uz Turgona od Gondolina, pa tako Morgothova vojska nije mogla osvojiti Sirionski prolaz. U taj se čas Húrin obrati Turgonu, kazujući:"Bjež’te sad, gospodaru, dok još ima vremena! Jer u vama živi Posljednja nada Eldara, a dokle god Gondolin bude ustrajao, dotle će Morgoth u svojem srcu znati za strah."Ali Turgon odvrati:"Od ovog časa Gondolin neće moći dugo ostati skriven, a njegovim otkrićem prijeti mu sigurna propast."Nato Huor progovori i reče:"Ali ako barem nakratko bude odolijevao, vaša će kuća postati izvorom nade za ljude i vilenjake. Ovo vam kazujem, kneže, gledajući smrti u oči: iako ćemo se ovdje zauvijek rastati, a ja više nikad neću ugledati vaše bijele zidine, od vas će i od mene ipak nastati nova zvijezda. Zbogom!"

A Maeglin, sin Turgonove sestre, koji je stajao u blizini, ču ove riječi i dobro ih upamti, ali ne reče ništa.Tad se Turgon posavjetova s Húrinom i Huorom pa, dozvavši sve što je preostalo od vojske Gondolina i onih od Fingonova naroda koji su se dali okupiti, povuče se prema Sirionskom prolazu; dok su mu njegovi kapetani Ecthelion i Glorfindel čuvali krila slijeva i zdesna te se nijedan neprijatelj nije mogao provući pokraj njih. Međutim su ljudi Dor-lómina branili zaleđe prema Húrinovoj i Huorovoj zapovijedi; jer u svojim srcima nisu željeli napustiti Sjeverne krajeve, pa kad već nisu mogli povratiti svoje domove, htjeli su barem ondje dočekati svoj kraj. Tako su zaliječili zlo nastalo Uldorovom izdajom, i od svih je ratnih podviga koje su očevi ljudi bili počinili u ime Eldara najslavniji postao posljednji otpor ljudi iz Dor-lómina.Tako se zgodilo da je Turgon sebi krčio put prema jugu sve dok se, dospjevši u sigurnost Húrinove i Huorove zaštitnice, nije spustio niz Sirion i utekao, te nestao u planinama skriven od Morgothovih očiju. Braća pak okupiše oko sebe preostale ljude iz Hadorove kuće i stadoše se povlačiti stopu za stopom sve dok nisu dospjeli na suprotnu stranu močvare Serech i našli se pred izvorom Rivila. Ondje su se zaustavili i dalje nisu uzmicali.U tom trenu sva se vojska Angbanda uskovitlala protiv njih, premostila potok tijelima svojih mrtvih i opkolila ostatak hithlumske vojske kao što stijenu opkoli nadolazeća plima. U času dok se sunce spuštalo prema zapadu šestog dana, a sjenke Ered Wethrina bivale sve tamnije, ondje pade Huor oka probodena otrovnom strelicom, a svi junačni Hadorovi ljudi izdahnuše na hrpe uokolo njega, pa im **** odsjekoše glave i naslagaše ih jednu na drugu poput brežuljka od zlata na svjetlu zalazećeg sunca.

Posljednji od svih ostao je Húrin. U tom času on odbaci svoj štit i objema rukama obuhvati sjekiru; spominje se u pjesmi da se sjekira pušila od crne krvi Gothmogove trolske garde sve dok se nije istopila; i svaki put što je njome udario, Húrin je uskliknuo:"Aurë entuluva! Dan će opet svanuti!"Sedamdeset je puta izustio taj poklik, ali ga na koncu uhvatiše živa po Morgothovoj zapovijedi, jer su ga **** ščepali svojim rukama koje su visjele s njega i onda kad bi ih odsjekao; njihov se broj neprestano povećavao, sve dok ga na kraju nisu zatrpali svojim tijelima. Tad ga Gothmog sveza i uz porugu odvuče u Angband.Tako je skončao Nirnaeth Arnoediad, a sunce zašlo s onu stranu mora. Noć se spustila na Hithlum, a snažan se olujni vjetar podigao sa Zapada.Veliko je bilo Morgothovo slavlje, a njegov se plan ispunio upravo onako kako je želio, jer su ljudi uzeli živote drugih ljudi i izdali Eldare, a strah i mržnja probudili se u onima koji su trebali stajati ujedinjeni protiv njega. Od toga su se dana srca vilenjaka otuđila od ljudi, osim od onih iz Triju kuća Edaina.

Fingonovo kraljevstvo više nije postojalo, a Fëanorovi su sinovi lutali poput lišća na vjetru. Njihova vojska se razbježala, njihov savez razbio, a oni se odali životu u divljini i šumama u podnožju Ered Lindona, izmiješavši se sa Zelenim vilenjacima Ossirianda, lišeni svoje stare slave i moći. U Brethilu je nekolicina Haladina i dalje živjela pod zaštitom šumskih lugova, a Handir, Haldirov sin, bijaše njihov voda; ali u Hithlum se nije vratio nijedan Fingonov vojnik, ni itko od ljudi iz Hadorove kuće, niti se ondje išta znalo o bici i sudbini njihovih vladara. Ali Morgoth onamo posla Istočnjake koji su mu služili, lišivši ih tako bogatih beleriandskih krajeva koje su priželjkivali; pa ih zatvori u Hithlum i zabrani im da ga napuste. To bijaše nagrada koju im je dao za izdaju Maedhrosa: da robe i zlostavljaju starce, žene i djecu Hadorova naroda. Ostatak Eldara iz Hithluma odveli su u rudnike na sjeveru gdje su radili kao robovi, osim onih koji su im umakli i utekli u divljinu i u planine. **** i vukovi slobodno su išli čitavim Sjeverom i spustili se još južnije u Beleriand, sve do Nan-tathrena, Zemlje vrba, i granica Ossirianda i nitko pred njima nije bio siguran ni na polju ni u brdima. Doriath je ipak opstao, a dvori Nargothronda ostali skriveni; ali Morgoth je za njih malo mario, bilo zato što je o njima malo znao ili zato što još nije došao čas da se njegov zao um pozabavi njima. Mnogi tad utekoše u Luke i skloniše sa za Círdanovim zidinama, dok su moreplovci krstarili gore-dolje obalom u uništavali neprijatelja brzim iskrcavanjima. Ali već iduće godine, prije negoli je zima došla, Morgoth posla golemu vojnu silu preko Hithluma i Nevrasta, a ta se spusti niz rijeke Brithon i Nenning, opustoši čitav Falas i opkoli zidine Brithombara i Eglaresta.

Sa sobom su poveli kovače, rudare i potpaljivače, te postavili goleme strojeve; premda ih je dočekao junačan otpor, ipak su na koncu uspjeli probiti njihove zidine. Tad od Luka načiniše ruševine i survaše kubu Barad Nimras; a većinu su Círdanova naroda poubijali ili porobili. Ali neki su se uspjeli ukrcati u brodove i uteći preko mora; a među njima je bio Ereinion Gil-galad, Fingonov sin, kojega je otac poslao u Luke nakon Dagor Bragollacha. Ta skupina preživjelih otplovi s Círdanom južno do Balarskog otoka i ondje izgradi utočište za sve koji bi ondje prispjeli; jer su držali i uporište na ušću Siriona gdje su mnogi lagani i brzi brodovi ležali skriveni u dragama i vodama u kojima je trstika rasla gusta poput šume.A kad je Turgon dočuo za ovo, on posla ponovno svoje glasnike na ušće Siriona i usrdno zamoli pomoć Círdana Brodograditelja. Na Turgonovu molbu, Círdan sagradi sedam hitrih brodova, a oni se otisnuše na Zapad; no nikakve se vijesti o njima više nisu vratile u Balar, osim o jednom i posljednjem. Mornari toga broda dugo su se borili s morem, a kad su već izgubili svaku nadu, na povratku ih prevrnu velika oluja na domak obali Međuzemlja; ali jednoga od njih Ulmo spasi od Ossëova gnjeva, te ga valovi uzdigoše i izbaciše na obalu Nevrasta. Njegovo ime bijaše Voronwë; on je bio među glasnicima koje je Turgon poslao iz Gondolina.

 

[Златоуст]

Morgothova je misao, međutim, neprestano počivala na Turgonu; jer mu je Turgon izmakao šaka, a od svih je svojih dušmana njega najljuće želio zarobiti ili uništiti. Ta ga je misao mučila i kvarila mu pobjedu, jer je Turgon kao potomak moćne Fingonove kuće sad s pravom bio kralj Noldora, a Morgoth se bojao i mrzio Fingonovu kuću, jer su ovi živjeli u prijateljstvu s Ulmom, njegovim neprijateljem, a i zbog rana koje mu je Fingolfin zadao svojim mačem. A najviše od toga cijeloga roda Morgoth se bojao Turgona, jer mu je još u davnini u Valinoru ovaj bio zapeo za oko i kad god bi se našao u njegovoj blizini, crna mu se sjenka nadvijala nad dušu,predosjećajući da će u nekom dalekom, skrivenom času Turgon postati uzrok njegove propasti.Stoga Húrina privedoše pred Morgotha, jer je Morgoth znao da je ovaj bio u prijateljstvu s kraljem Gondolina; ali Húrin mu se suprotstavi i naruga. Tad Morgoth prokune Húrina i Morwen i njihove potomke i navuče na njih mračnu i nesretnu kob; pa izvukavši Húrina iz tamnice, posjedne ga na kamenu stolicu na vrhu Thangorodrima. Ondje ga za nju sveza Morgothova moć, a Morgoth stojeći uz njega još jedanput baci na nj kletvu i reče:"Sjedi sad ovdje i promatraj zemlje u kojima će zlo i beznađe zateći one koje ljubiš. Meni si se usudio narugati i posumnjati u moć Melkora, Gospodara sudbine Arde. Stoga ćeš sad mojim očima gledati i mojim ušima slušati i nećeš se pomaći s ovog mjesta sve dok cijeli svijet okrutno ne skonča.

"Upravo se tako i dogodilo; ali ne kazuje se da je Húrin ikad od Morgotha zatražio milost ili smrt za sebe, ni za ikoga drugog od svojega roda.Na Morgothovu zapovijed **** teškim trudom skupiše sva tijela palih u velikoj bici i svu njihovu opremu i oružje, pa ih naslagaše na golemu hrpu usred Anfauglitha, a ona je bila poput brijega koji se mogao vidjeti izdaleka. Haudh-en-Ndengin vilenjaci ga nazvaše, Brijeg poginulih, i Haudh-en-Nirnaeth, Brijeg suza. Ali ondje izbi trava i izraste visoka i zelena na tom brijegu, jedinom u cijeloj pustinji koju je Morgoth stvorio; i nijedno Morgothovo stvorenje otad nije kročilo na tlo pod kojim su hrđali mačevi Eldara i Edaina i pretvarali se u prah.

 

[Златоуст]

XXI. POGLAVLJE

O TÚRINU TURAMBARU

Rían, Belegundova kći, bila je žena Huora, Galdorova sina, a udala se za njega dva mjeseca prije nego što je otišao s bratom Húrinom u Nirnaeth Arnoediad. Kad nikakve vijesti nisu stizale o njezinu gospodaru, ona uteče u divljinu; ali joj u pomoć pritekoše Sivi vilenjaci Mithrima, pa kad joj se rodio sin Tuor, oni ga posvojiše. Tad se Rían otputi iz Hithluma i stigavši pred Haudh-en-Ndengin, leže na nj i umre.Morwen, Baragundova kći, bila je žena Húrina, vladara Dor-lómina, a njihov je sin bio Túrin, koji se rodio u godini u kojoj je Beren Erchamion prvi put susreo Lúthien u neldorethskoj šumi. Imali su i kćer nazvanu Lalaith, što znači Smijeh, a nju je žarko ljubio Túrin, njezin brat; ali kad su joj bile tri godine, Hithlum pohara kuga,nošena opakim vjetrom iz Angbanda, te ona umre.Nakon Nirnaeth Arnoediada, Morwen je još prebivala u Dor-lóminu, jer Túrinu bijaše tek osam ljeta, a ona je opet čekala dijete. To su bila crna vremena, jer su Istočnjaci koji su pristigli u Hithlum prezreli ostatke Hadorova naroda i ugnjetavali ih,otimali im zemlju i dobra i porobljavali djecu. Ali toliko su veliki bili krasota i dostojanstvo Gospe Dor-lómina da su je se Istočnjaci pribojavali i nisu se usuđivali približiti se ni njoj ni njezinoj obitelji; već su šaputali između sebe, govoreći da im je opasna, da je vještica obdarena mnogim čarolijama i da se roti s vilenjacima. No, u to je doba ona bila sirota i bespomoćna, a potajno joj je pomagala jedino Húrinova rođakinja zvana Aerin, koju je Istočnjak Brodda bio uzeo za ženu; Morwen je usto strepjela da će joj Túrina odvesti u roblje.

Stoga joj pade na um da ga kradomice izvuče odatle, pa zamoli kralja Thingola da mu pruži utočište, jer je Beren, Barahirov sin, bio rođak njezina oca i, štoviše, Húrinov prijatelj iz vremena prije nego što ih je zadesilo zlo. U jesen Godine žalosti Morwen dakle posla Túrina preko planina s dvojicom starih slugu, naloživši im da pronađu ulaz u kraljevstvo Doriath, ako ikako uzmognu. Tako je započeo Túrinov usud, koji je potpuno ispripovijedan u spjevu koji se zove Narn i Hîn Húrin, Priča o Húrinovoj djeci, i koji je najdulji od svih spjevova koji govore o onim danima. Ovdje je ta priča ukratko ispričana, jer je isprepletena sa sudbinom Silmarila i vilenjaka; nazivaju je i Žalosnom pričom, jer je puna tuge, a u njoj nam se otkrivaju najpodlija djela Morgotha Bauglira.Početkom godine Morwen rodi drugo dijete, Húrinovu kći, i nadjenu joj ime Nienor, što znači Žalost. Za to vrijeme Túrin i njegovi pratioci, prošavši kroz mnoge opasnosti, stigoše naposljetku do granica Doriatha; ondje na njih nabasa Beleg od Čvrstog luka, vođa graničara kralja Thingola, koji ih povede u Menegroth. Ondje Thingol primi Túrina pa ga čak i posvoji u čast Húrina Nepokolebljivog; jer se Thingolovo raspoloženje prema kućama Prijatelja vilenjaka bilo promijenilo. Tad glasnici pođoše na sjever u Hithlum, moleći Morwen da ostavi Dor-lómin i da se s njima vrati u Doriath; ali ona i dalje nije htjela napustiti dom u kojem je živjela s Húrinom. A kad su vilenjaci odlazili, ona po njima posla Zmajski šljem Dor-lómina,najslavniju baštinu Hadorove kuće.

Túrin je izrastao krasan i snažan u Doriathu, ali je nosio biljeg duboke tuge.Devet je godina živio na Thingolovu dvoru i tijekom toga vremena njegova je bol jenjavala, jer su glasnici povremeno odlazili u Hithlum i vraćajući se donosili vedrije vijesti o Morwen i Nienor. Ali svanu dan kad se glasnici nisu vratili sa sjevera, a Thingol više nije slao druge. Tad Túrina preplavi strepnja za njegovu majku i sestru,pa smrknuta srca pođe kralju i zamoli ga da mu dade oklop i mač, pa metne na glavu Zmajski šljem Dor-lómina i ode u borbu na međama Doriatha, te postade suborac Belega Cúthaliona.Pa kad su prošle tri godine, Túrin se ponovno vrati u Menegroth; ali kako je stigao iz divljine, onako mu izgled bijaše zapušten, a oprema i ruho iznošeni. Međutim je u Doriathu živio jedan od naroda Nandora, čije je savjete kralj visoko cijenio;Saeros mu bijaše ime. Taj je dugo zavidio Túrinu na časti koja mu se ukazivala kao Thingolovu posinku pa posjednut nasuprot njemu za trpezom, on mu se podrugnu,kazujući:"Ako su ljudi Hithluma tako divlji i surovi, kakve su im tek žene? Zar jurcaju uokolo poput divljači zaogrnute jedino svojim vlasima?"Nato Túrin u velikom bijesu dohvati kalež i baci ga na Saerosa, duboko povrijeđen.

Idućeg dana Saeros postavi Túrinu zasjedu kad se otputio iz Menegrotha natrag prema međama; ali Túrin ga nadvlada, razgoliti i natjera u bijeg kroz šumu poput progonjene zvijeri. Tad Saeros, bježeći u strahu pred njim, propade u riječni ponor, a njegovo se tijelo razbi o golemu stijenu u vodi. A kad ostali pristigoše, vidjeli su što se dogodilo, a među njima je bio i Mablung koji naloži Túrinu da se vrati s njim u Menegroth i pričeka kraljevu presudu, tražeći njegov oprost. Ali Túrin, držeći se u tom času odmetnikom i u strahu da ga ne zarobe, odbi Mablungovu ponudu i žurno se udalji; prošavši kroz Melianin pojas stiže u šume zapadno od Siriona. Ondje se pridruži družini onakvih beskućnika i očajnika kakve se moglo naći u tim crnim danima, skrivene u divljini; a oni su se okretali protiv svakog tko bi im dopao šaka, bio taj vilenjak, čovjek ili ork. Ali kad je Thingol doznao i istražio sve što se dogodilo, kralj oprosti Túrinu,držeći ga krivo optuženim. U to se doba Beleg od Čvrstog luka vratio s međa i stigao u Menegroth tražeći ga; a Thingol se obrati Belegu, govoreći:"Ojađen sam, Cúthalione, jer držao sam Húrinova sina svojim sinom, a to će i ostati, ako se pak sam Húrin ne vrati iz sjenki da povrati ono što mu pripada. Neću dopustiti da se pripovijeda kako je Túrin nepravedno otjeran u divljinu, a natrag bih ga primio raširenih ruku, jer sam ga vrlo ljubio."A Beleg odvrati:

"Tražit ću Túrina sve dok ga ne nađem i dovest ću ga natrag u Menegroth, ako uzmognem, jer ga i ja ljubim."Tad Beleg otputova iz Menegrotha pa širom Belerianda i kroz brojne opasnosti stade uzalud tragati za glasinama o Túrinu.Túrin se, naprotiv, dugo zadržao među odmetnicima i postao njihovim kapetanom, te uzeo ime Neithan, Krivooptuženi. Živjeli su u velikom oprezu u šumovitim krajevima južno od Teiglina; ali kad je prošla godina dana od Túrinova bijega iz Doriatha, Beleg usred noći nabasa na njihov logor; odmetnici ga pograbiše i svezaše, okrutno postupajući s njime, jer su se bojali da je uhoda kralja Doriatha. Ali kad se Túrin vratio i vidio što su učinili, obuze ga grizodušje zbog njihova opaka i nepravedna čina; pa oslobodi Belega, s kojim se ponovno sprijatelji i zakune se da neće ni ratovati ni robiti nikoga tko nije angbandski sluga.

Tad Beleg ispriča Túrinu o oprostu kralja Thingola i svim ga svojim moćima pokuša nagovoriti da se vrati s njim u Doriath, kazujući mu koliko su njegova snaga i junaštvo potrebni na Sjevernoj međi kraljevstva."Odnedavna su **** pronašli prolaz kojim se spuštaju s Taur-nu-Fuina" reče on "a načinili su cestu kroz prolaz Anach.""Ne spominjem ga se" reče Túrin."Nikad se nismo toliko udaljavali od granice" reče Beleg. "Ali vidio si vrhunce Crissaegrima u daljini i na istoku tamne zidine Gorgorotha. Anach leži između njih, ponad visokih vrela Mindeba, naporna je to i opasna cesta; ali se sad mnogi njome služe, pa Dimbar kojim je nekoć vladao mir, propada pod Crnom rukom, a ljudi Brethila žive u strahu. Potrebni smo im ondje."Ali u ponosu svojega srca Túrin odbi primiti kraljev oprost, dok Belegove riječi nisu uspijevale promijeniti njegovu odluku. On je pak na svoju ruku nagovarao Belega da ostane s njim u zemlji zapadno od Siriona, ali Beleg to nije htio učiniti, već reče:"Tvrda si srca, Túrine, i tvrdoglav. Sad sam ja na redu. Ako doista želiš Čvrsti luk uza se, tad me potraži u Dimbaru, jer onamo se vraćam."Sljedećeg se dana Beleg otputi, a Túrin ga otprati na strelomet od logora, ali ne reče ni riječi."Ovo je, dakle, zbogom, Húrinov sine?" upita ga Beleg.Nato Túrin pogleda prema zapadu i opazi u daljini visoko brdo Amon Rûdh; pa nesvjestan što ga još čeka na putu, odvrati:

 

[Златоуст]

"Rekao si, potraži me u Dimbaru. A moj je odgovor, potraži me na Amon Rûdhu! Ako ne, onda je ovo naše posljednje zbogom."Tad se oprostiše, u prijateljstvu, ali i u tuzi.Beleg se, međutim, vrati u Tisuće pećina i stupivši pred Thingola i Melian ispripovjedi im o svemu što se dogodilo, osim o lošim postupcima Túrinovih suputnika prema njemu. Nato Thingol uzdahnu i reče:"Što još Túrin želi od mene?""S vašim dopuštenjem, gospodaru" reče Beleg "pazit ću na njega i voditi ga koliko mogu; i tako nitko neće reći da vilenjaci olako zadaju svoju riječ. A ni ja sam ne želim da tolika valjanost propadne u divljini."Tad Thingol udijeli Belegu svoje dopuštenje da čini kako ga je volja, pa reče:"Belegu Cúthalione! Mnogim si svojim djelima zaslužio moju hvalu, a pogotovo pronalaskom mojega posinka. Na našem rastanku možeš zatražiti bilo kakav dar i ja ti ga neću odbiti.""U tom slučaju htio bih vrijedan mač" reče Beleg "jer za orke koji sad sve guše i bliže nadiru, luk više nije dovoljan, dok se oštrica koju imam ne može mjeriti s njihovim oklopima.""Odaberi bilo koji od onih koje posjedujem" odvrati Thingol "osim Aranrútha,mojeg vlastitog."Tad Beleg odabra Anglachela, a to bijaše mač od velike vrijednosti, zvao se tako jer je bio načinjen od željeza što je palo s neba poput plamteće zvijezde; moglo je rasjeći sve željezo iskopano iz zemlje. Samo mu je još jedan mač u Međuzemlju bio ravan. Taj se mač ne spominje u ovoj priči, iako ga je od iste rude načinio isti kovač, a taj je kovač bio Eöl, Mrki vilenjak, koji je uzeo za ženu Aredhel, Turgonovu sestru.On je dao Anglachela Thingolu u naplatu, nerado priuštenu, za dopuštenje da boravi u Nan Elmothu, ali njegova je suputnika Anguirela zadržao, sve dok mu ga nije ukrao Njegov sin Maeglin.

Ali kad je Thingol okrenuo Anglachelov balčak prema Belegu, Melian se obazre na oštricu i reče:"U ovom maču ima zlobe. Crno kovačevo srce još živi u njemu. Neće ljubiti ruku kojoj služi, niti će dugo ostati uza te.""Unatoč tome, zadržat ću ga dokle mogu" reče Beleg."Još ti jedan dar želim dati, Cúthalione" reče Melian "koji će ti biti od pomoći u divljini, a i od pomoći onima koje sam odabereš."I pokloni mu zalihu lembasa, vilenjačkog kruha za popudbinu, umotanog u srebrno lišće, dok su niti koje su ga povezivale na uzlovima bile zapečaćene kraljičinim pečatom, hostijom od bijelog voska u obliku cvijeta Telperiona; jer je prema običaju Eldaliëa, pravo čuvanja i darivanja lembasa pripadalo jedino kraljici.Ničim drugim Melian nije Túrinu ukazala veću naklonost nego ovim darom, jer Eldari nikad prije nisu dopustili ljudima da koriste ovaj kruh, a poslije su rijetko kad to činili.Tad Beleg s ovakvim darovima ostavi Menegroth i vrati se na Sjeverne međe gdje je imao svoj lovački stan i mnogo prijatelja. Potom oni otjeraše orke iz Dimbara,a Anglachel se poradova kad se našao izvan korica; ali kad je stigla zima, a ratovanje se obustavilo, njegovi suputnici primijetiše da Belega nema, a on im se više nije vratio.Međutim, kad je Beleg ostavio odmetnike i vratio se u Doriath, Túrin ih povede iz doline Siriona dalje na zapad; budući da im je bio dodijao život bez odmora, na vječitom oprezu i u strahu od progona, pa su tragali za sigurnijim stanom. Zgodilo se stoga da su u večernje doba nabasali na tri patuljka, koji se pred njima dadoše u bijeg;no jednog koji je zaostajao dohvatiše i oboriše; jedan od družine uze luk i odape strelicu za drugom dvojicom dok su iščezavali u sumraku. Međutim, patuljak kojeg su uhvatili zvao se Mîm, a taj je preklinjao Túrina da mu poštedi život i ponudio u otkup da će ih povesti u svoje skrivene dvore koje nitko nije mogao pronaći bez njegove pomoći. Túrin se nato sažali nad Mîmom, poštedi ga i reče:"Gdje se nalazi tvoja kuća?"A Mîm mu odgovori: "Visoko ponad zemlje leži Mîmova kuća, na vrhu velikog brijega; Amon Rûdh nazivaju taj brijeg, otkako su vilenjaci promijenili sva imena."Nato Túrin ušutje i dugo je promatrao patuljka, pa na kraju reče:"Odvedi nas do tog mjesta."Sljedećeg se dana otputiše odatle, slijedeći Mîma do Amon Rûdha. To je brdo stajalo na rubu pustopoljina koje su se uzdizale između dolina Siriona i Naroga, a visoko nad kamenitom vrištinom isticalo se njegovo krunište; ali je njegova strma siva glava bila gola i jedino joj je crveni seregon prekrivao stijene. A netom što je Túrinova družina pristupila bliže, kadli sunce, naginjući se prema zapadu, probi oblake i osvijetli krunište, na kojem je seregon bio u punom cvatu. Tad jedan od njih reče:

"Vrh brda je obliven krvlju."Mîm ih pak povede tajnim putevima uzduž strmih obronaka Amon Rûdha, a na ulazu u svoju pećinu nakloni se Túrinu i reče:"Stupite u Bar-en-Danwedh, Kuću otkupa, jer tako će se odsad zvati."U taj čas pojavi se drugi patuljak sa svjetiljkom u ruci da ga pozdravi, pa kad su izmijenili nekoliko riječi, žurno se spustiše u tamu pećine; no Túrin pođe za njima i na koncu stiže u duboku odaju, osvijetljenu blijedim svjetiljkama što su visjele s lanaca.Ondje je zatekao Mîma gdje kleči pokraj kamene počivaljke, trga bradu i jeca,neprestano dozivajući jedno ime; a na počivaljci je ležao treći patuljak. Ušavši, Túrin zastade pokraj Mîma i ponudi mu pomoć. Tad Mîm podiže pogled prema njemu i odvrati:"Ne možeš mi pomoći. Jer ovo je Khîm, moj sin, koji je mrtav, proboden strelicom. Umro je u suton. Moj sin Ibun mi je tako rekao."Tad samilost preplavi Túrinovo srce i on reče Mîmu:"Jao! Kad bih mogao, pozvao bih natrag tu strelicu. Sad će ovoj kući doista ime biti Bar-en-Danwedh; jer ako se ikad domognem bogatstva, platit ću ti otkupninu u zlatu za tvojega sina, u znak tuge, makar ona nikad neće dostajati da se tvoje srce razveseli."Mîm se nato podigao na noge i dugo promatrao Túrina."Čujem što govoriš" reče. "Zboriš poput patuljačkog kneza iz davnine i čudim se tomu. No moje je srce sad mirno, premda ne i radosno; a u ovoj kući možeš živjeti,ako želiš, jer ja namjeravam platiti svoju otkupninu."

Tako je otpočeo Túrinov život u Mîmovoj skrivenoj kući na Amon Rûdhu; on je šetao po travnjaku na ulazu u pećinu i gledao u smjeru istoka, zapada i sjevera. Na sjever je gledao i opazio šumu Brethil gdje se uspinje zelena oko Amon Obela u njezinu središtu, i onamo su mu se oči najviše vraćale a da ni sam nije znao zašto; jer srce ga je radije vuklo sjeverozapadu, gdje je miljama i miljama daleko na samom rubu neba, kako mu se činilo, mogao nazreti Sjenovito gorje i zidine svojega doma.Ali uvečer je Túrin gledao prema zapadu i sutonu, dok je crveno sunce uranjalo u izmaglice nad dalekim obalama, a dolina Naroga ležala duboko u sjenci između njih.U vrijeme koje je uslijedilo Túrin je vodio mnoge razgovore s Mîmom, sjedeći nasamo s njim slušao njegovo učenje i priču o njegovu životu. Mîm je, naime,potjecao od patuljaka koji su bili prognani u Drevnim danima iz velebnih patuljačkih gradova na istoku, koji su davno prije Morgothova povratka dospjeli na zapad u Beleriand; ali njihov je rast i kovačko umijeće zakržljalo, pa su se odali skrovitom životu, krećući se pognutih ramena i kradomičnim koracima. Prije negoli su patuljci Nogroda i Belegosta prešli na zapad preko planina, vilenjaci Belerianda nisu znali što su ovi drugi bili, pa su ih proganjali i ubijali; ali su ih poslije ostavili na miru i prozvali Noegyth Nibin, Sitni patuljci, na sindarinskom jeziku. Ti nikoga nisu ljubili doli sebe samih, pa ako su se bojali orkova i mrzili ih, nisu ništa manje mrzili vilenjake, a Prognanike najviše od svih; jer Noldori su im, tako su govorili, bili oteli zemlju i domove. Davno prije nego što je kralj Finrod Felagund stigao preko mora, oni su otkrili pećine Nargothronda i započeli njihovo iskapanje, a pod kruništem Amon Rûdha, Ćelavog brda, spore su ručice Sitnih patuljaka vrtale i izdubile pećine tijekom dugih godina što su ondje živjeli, ne hajući za Sive vilenjake u šumama. Ali na kraju su iščezli i izumrli iz Međuzemlja, svi osim Mîma i njegova dva sina; Mîm je bio star čak i prema računanju patuljaka, star i zaboravljen. U njegovim su dvorima vignjevi stajali besposleni, sjekire zahrđale, a njihovo se ime spominjalo jedino u drevnim pričama o Doriathu i Nargothrondu.

 

[Златоуст]

Ali kad se godina primakla početku zime, sa sjevera se spusti snijeg, gušći nego što je ikad viđen u riječnim dolinama; a Amon Rûdh bijaše duboko zastrt; govorilo se,naime, da su zime u Beleriandu bivale sve ljuće kako je moć Angbanda rasla. U to su se doba jedino najodvažniji usuđivali krenuti na put; neki su se razboljeli, dok je sve tištila glad. Međutim, u blijedi sumrak jednog zimskog dana, među njima se iznenada stvori čovjek, činilo se, krupna i visoka rasta, zaogrnut u bijelo i glave pokrivene kukuljicom; pa pristupi bliže ognjištu ne izustivši ni riječi. A kad ljudi skočiše na noge od straha, on se nasmija i zabaci kukuljicu; pod širokim se plaštom ukaza da je nosio velik zavežljaj te na svjetlu ognjišta Túrin ponovno ugleda lice Belega Cúthaliona.Tako se Beleg još jedanput vratio Túrinu, a njihov susret bijaše radostan; sa sobom je donio iz Dimbara Zmajski šljem Dor-lómina, misleći da će on Túrina prisjetiti na život drugačiji od ovog u divljini u kojem je bio tek vođa neznatnoj družini. Ali Túrin se još nije htio vratiti u Doriath, a Beleg, popustivši pred prijateljstvom radije nego pred razumom, ostade uz njega i nije ga ostavljao, već je cijelo to vrijeme svojim trudom pomagao Túrinovoj družini. Bolesne i ozlijeđene je njegovao i hranio ih Melianinim lembasom; pa su oni brzo ozdravili, jer premda su Sivi vilenjaci bili slabije vještine i mudrosti od valinorskih prognanika, ipak je njihovo poznavanje prirode Međuzemlja nadilazilo ljudsku mudrost. A kako je Beleg bio jak i izdržljiv, dalekovidnog uma i oka, onako je postao vrlo čašćen među odmetnicima;međutim, Mîmova je mržnja spram vilenjaka koji je došao u Bar-en-Danwedh sve više rasla, te je sjedio sa svojim sinom Ibunom u najtamnijem kutku svoje kuće i ni s kim nije govorio. Ali Túrin je malo mario za patuljka; kad je zima prošla i stiglo proljeće,imali su prečega posla.

Tko, međutim, pozna Morgothove nakane? Tko može izmjeriti doseg misli onoga koji nekoć bijaše Melkor, silnik među Ainurima od Velebne pjesme, a koji je sad sjedio kao Gospodar tame na mračnom prijestolju Sjevera, preispitujući u svojoj pakosti svaku glasinu koja bi do njega doprla i poznavajući djela i osnove svojih neprijatelja bolje negoli su se čak i najmudriji među njima pribojavali, doli jedine kraljice Melian? K njojzi je često sezala Morgothova misao i bila osujećena.A sad se ponovno moć Angbanda pokrenula i, poput dugih prstiju gramzive ruke, preteče su njegovih četa prodrle u Beleriand. Pristizale su preko Anacha i osvojile Dimbar i sve Sjeverne međe Doriatha. Pristizale su drevnom cestom što je vodila niz dugi tjesnac Siriona, pokraj otoka na kojem je stajao Finrodov Minas Tirith i dalje, preko zemlje između Malduina i Siriona i uz rub Brethila sve do Teiglinskog prijelaza. Odande je cesta vodila u Branjenu ravnicu; ali **** njome još uvijek nisu daleko odmicali, jer je u to doba u divljini obitavala skrivena strava, a sa crvenog ih brda promatrale budne oči na koje ih nitko nije upozorio. Túrin je, naime, ponovno nataknuo Hadorov šljem, a Beleriandom su nadaleko i naširoko putovale glasine, pod krošnjama lugova i preko rijeka i kroz prolaze u brdima, kazujući da su Šljem i Luk što su pali u Dimbaru opet uskrsnuli kad je već svaka nada bila izgubljena. Tad se mnogi koji su lutali bez vodstva, lišeni svega osim hrabrosti, ponovno osokoliše i dadoše u potragu za Družinom dvaju zapovjednika. Dor-Cúarthol, Zemlja luka i šljema, u to su doba prozvali čitav kraj između Teiglina i Zapadne međe Doriatha; dok je Túrin sebi nadjenuo novo ime, Gorthol, Strašni šljem, a srce mu dobilo krila. U Menegrothu i podzemnim dvoranama Nargothronda, pa čak i u skrivenom kraljevstvu Gondolina, čulo se za slavna djela Dvojice zapovjednika; a za njih se znalo i u Angbandu. Morgoth se nato nasmijao, jer je po Zmajskom šljemu ponovno prepoznao Húrinova sina; a Amon Rûdh ubrzo vrvio od uhoda.Na izmaku godine patuljak Mîm i njegov sin Ibun spustiše se s Amon Rûdha da u divljini prikupe korijenje za zimnicu; pa ih zarobiše ****. Tad Mîm drugi put obeća povesti svoje neprijatelje tajnim putevima do svojega doma na Amon Rûdhu; ali je kušao odgoditi ispunjenje svojega obećanja, te zatražio da Gorthola ne ubiju. Nato se orkovski kapetan nasmijao i odvratio:

"Budi siguran da Túrina, Húrinova sina, nećemo umoriti."Tako je Bar-en-Danwedh bio izdan, a **** su, vođeni Mîmom, neočekivano nabasali na nj. Ondje su mnoge iz Túrinove družine umorili na spavanju, ali neki,utekavši podzemnim stubištem, stigoše na vrh brda, gdje su se borili sve dok nisu pali,a njihova se krv razlila po seregonu koji je prekrivao stijene. No, **** preko Túrina prebaciše mrežu dok se tukao, a on se u nju zapleo, te su ga brzo svladali i odvukli.A kad je na kraju sve utihnulo, Mîm se išulja iz sjenki svoje kuće; dok se sunce uzdizalo ponad sirionskih maglica, stajao je pored mrtvih tjelesa na vrhu brda.Međutim, on opazi da nisu svi koji su ondje ležabi bili mrtvi, jer mu je jedan uzvratio pogled, a on prepoznao oči vilenjaka Belega. Obuzet davno nakupljenom mržnjom,Mîm umah pristupi Belegu i izvuče mač Anglachel što je ležao pod tijelom jednoga koji je pao pokraj njega; no Beleg, posrćući, dograbi mač i navali njime na patuljka, a Mîm u stravi pobježe vičući s vrha brda. A Beleg povika za njim:"Osveta Hadorove kuće jednom će te ipak pronaći!"Beleg je bio teško ranjen, no bio je silan među vilenjacima Međuzemlja i,štoviše, posjedovao umijeće liječenja. Stoga nije umro i snaga mu se pomalo vraćala,ali je uzalud tražio među mrtvima Túrina da ga pokopa. Pa kad ga ne nađe, uvidje da je Húrinov sin još bio na životu i da su ga odveli u Angband.S malo nade u srcu Beleg ostavi Amon Rûdh i uputi se u smjeru sjevera, prema Teiglinskom prijelazu, slijedeći stope orkova; pregazi Brithiach i proputova Dimbar prema prolazu Anacha. U tom času nije zaostajao daleko za njima, jer je išao bez počinka, dok su oni zaostajali na svojem putu, loveći po šumama i ne plašeći se progona na sjevernom putu; ali on ni u jezovitim šumama Taur-nu-Fuina nije skretao s njihova traga, jer je Belegova vještina bila veća od ičije druge što je ikad postojala u Međuzemlju. No, kad je noću prolazio opasnim krajem, nabasa na nekog tko je ležao,snivajući u podnožju visoka mrtvog drveta pa usporivši korak pred spavačem, Beleg opazi da je to vilenjak. On mu se obrati i ponudi mu lembasa, te ga priupita kakva ga je zla kob dovela na to strahotno mjesto, a ovaj mu reče da mu je ime Gwindor i da je sin Guilinov.

Ožalošćen, Beleg ga je promatrao; jer je Gwindor sad bio tek pogrbljena i bojažljiva sjenka svojega prijašnjeg lika i ćudi, kad je onomad u Nirnaeth Arnoediadu taj nargothrondski knez brzopletom hrabrošću dojahao pred sama vrata Angbanda i ondje bio uhvaćen. Jer malo je onih koje je Morgoth zarobio bilo pogubljeno, upravo zbog njihove vještine kovanja i iskapanja željeza i dragog kamenja; pa Gwindor nije bio umoren, već poslan na rad u rudnike Sjevera. Tajnim su rovovima, za koje su jedino oni znali, vilenjački rudari katkada bježali; pa se tako zgodilo da ga je Beleg pronašao izmorenog i zalutalog u labirintima Taur-nu-Fuina.Gwindor mu pak ispripovjedi kako je, dok je ležao i skrivao se među drvećem,opazio veliku četu orkova koja je putovala na sjever, a uz njih su išli vuci; dok je među njima stupao neki čovjek s rukama u lancima, kojega su bičevima gonili naprijed."Bio je vrlo visok" reče Gwindor "gotovo kao i ljudi s maglovitih bregova Hithluma."Nato mu Beleg reče kakva ga je zadaća dovela u Taur-nu-Fuin; a Gwindor ga pokuša odvratiti od potrage, kazujući da će se tako jedino pridružiti Túrinu u patnjama koje su ga čekale. Ali Beleg nije htio ostaviti Túrina i, premda je sam očajavao, uspije mu probuditi nadu u Gwindorovu srcu te su zajedno pošli dalje, slijedeći orke sve dok nisu izašli iz šume na visokim obroncima što su se spuštali prema pješčanim humcima Anfauglitha. Ondje nadomak thangorodrimskih vrhunaca **** podigoše logor u goloj udolini, dok je svjetlost dana jenjavala, a nakon što su uokolo postavili vučju stražu,okrenuše se pijančevanju.Velika se oluja primicala sa zapada, a munje se ljeskale na Sjenovitom gorju u daljini, kad su se Beleg i Gwindor prišuljali onoj udolini. Kad je čitav logor pozaspao, Beleg uze svoj luk i u mraku nastrijeli vučje stražare, nečujno, jednog za drugim. U velikoj pogibelji tad stupiše unutra i pronađoše Túrina sputanih ruku i nogu i vezanog za uvelo drvo; svud uokolo iz drveta su stršali noževi koje su bili bacali na njega, dok je on bez svijesti snivao teško umoran. Beleg i Gwindor odsjekoše spone koje su ga držale te ga podigoše i odniješe iz udoline; ali nisu ga imali snage nositi dalje od guštika trnovitog drveća nedaleko odatle. Ondje su ga položili na zemlju, a u taj se čas oluja već posve približila. Beleg isuče svoj mač Anglachel i njime odsiječe lisičine kojima je Túrin bio sputan; ali zla je kob bila jaka toga dana, te mu se oštrica omakla dok je sjekao okove i ubola Túrina u nogu. On se umah probudi svjestan jedino bijesa i straha, pa netom što ugleda nekog kako se nad njim naginje s golim mačem, on poskoči ispuštajući prodoran krik, uvjeren da su se to **** vratili da ga muče; pa hrvajući se s njime u mraku, dohvati Anglachel i umori Belega Cúthaliona držeći ga svojim dušmaninom.

 

[Златоуст]

Čim se uspravio, vidjevši da je slobodan i spreman skupo prodati svoj život prividnome neprijatelju, nad njima jasno bljesnu munja, a na njezinu svjetlu on ugleda pod sobom Belegovo lice. Nato se Túrin uspravi tih i okamenjen, buljeći u užasnu smrt pred sobom, svjestan onoga što je počinio; lice mu bijaše toliko strašno, onako osvijetljeno munjama koje su bljeskale oko njih, da se Gwindor šćućurio na zemlji i nije se usuđivao podići pogled.Uto se u dolini pod njima probudiše **** i čitav se logor podiže na noge, jer svi su se prepali gromova što su stigli sa zapada, vjerujući da su ih na njih poslali Neprijatelji s onu stranu Mora. Tad se podiže vihor i spusti teška kiša; a bujica se slije niz strmine Taur-nu-Fuina; pa premda je Gwindor vrisnuo, upozoravajući Túrina na pogibelj koja im se bližila, on mu nije odgovorio, već nepomičan i suha oka sjedio posred oluje uz tijelo Belega Cúthaliona.Kad je svanulo, oluja je prošla preko Lothlanna dalje na istok, a jesenje se sunce uzdiglo žarko i blistavo; no kako su **** vjerovali da je Túrin utekao daleko odatle i da je oluja isprala sve njegove tragove, onako su žurno ostavili to mjesto bez daljnje potrage, a Gwindor ih je u daljini vidio kako stupaju preko sparnog pijeska Anfauglitha. Tako se zgodilo da su se Morgothu vratili praznih ruku i za sobom ostavili Húrinova sina, koji je izvan sebe i pomahnitao sjedio na obronciina Taur-nu-Fuina, pritisnut teretom težim od njihovih okova.Potom Gwindor probudi Túrina iz omame kako bi mu pomogao pokopati Belega, a ovaj ustade poput mjesečara; pa su zajedno položili Belega u plitak grob, a do njega položili Belthronding, njegov veliki luk načinjen od crne tisovine. Ali strašni mač Anglachel uze Gwindor, kazujući da će biti bolje ako ga se upotrijebi u osveti protiv Morgothovih slugu, nego da beskoristan leži u zemlji, a uzeo je i Melianin lembas da ih osnaži u divljini.

Tako je skončao Beleg od Čvrstog luka, najvjerniji prijatelj, najvještiji od svih kojima su šume Belerianda pružale utočište u Drevnim danima, umoren od ruke onoga kojega je najviše volio; a na Túrinovo se lice urezala teška bol koja nikad nije nestala.Ali hrabrost i snaga obnovile su se u srcu vilenjaka iz Nargothronda, te je napuštajući Taur-nu-Fuin poveo Túrina daleko odatle. Ni jednom za sve vrijeme njihova dugog i teškog puta Túrin nije progovorio ni riječi, već je stupao poput nekog tko je izgubio svaki cilj i smisao, a za to je vrijeme godina jenjavala i zima se primicala sjevernim krajevima. Ali Gwindor je vječito bio uz njega, čuvajući ga i vodeći te su tako pregazili Sirion prema zapadu i naposljetku prispjeli do Eithel Ivrina, izvora odakle je istjecao Narog podno Sjenovita gorja. Ondje se Gwindor obrati Túrinu, kazujući:"Ustaj, Túrine, sine Húrina Thaliona! Na jezeru Ivrin naći ćeš vječiti smijeh.Njega napajaju bistri, nepresušni vodoskoci, a od oskvrnuća štiti Ulmo, Gospodar voda, koji je sazdao njegovu krasotu u davnini."Nato Túrin pokleknu i napije se te vode pa se u isti mah baci na zemlju, a suze mu napokon potekoše niz lice i izliječiše ga od bezumlja.Ondje on ispjeva pjesmu za Belega i nazove je Laer Cú Beleg, Pjesma velikog luka, te ju je pjevao punim glasom ne hajući za opasnost. Gwindor mu pak položi u ruke mač Anglachel, a Túrin pozna da je bio težak i čvrst i imao veliku moć; ali je njegova oštrica bila crna i bez sjaja, a bridovi tupi. Nato Gwindor progovori:"Ovo je neobičan mač i u cijelom Međuzemlju nisam mu vidio ravna. Oplakuje Belega upravo kao i ti. Ali ovo neka ti bude utjeha: ja se, naime, vraćiam u Nargothrond od Finarfinove kuće, a ti ćeš poći sa mnom i tamo se uzdraviti i obnoviti svoju snagu.""Tko si ti?" upita Túrin."Lutajući vilenjak, odbjegli uznik kojega je Beleg susreo i utješio" odvrati Gwindor. "Ali nekoć sam bio Gwindor, Guilinov sin, nargothrondski knez, sve dok nisam pošao u Nirnaeth Arnoediad i postao zatočenik Angbanda.""Jesi li onda vidio Húrina, Galdorova sina, ratnika iz Dor-lómina?" upita Túrin."Nisam ga vidio" reče Gwindor. "Ali glasine o njemu kruže Angbandom da još prkosi Morgothu i da je Morgoth prokleo i njega i sav njegov rod.""To ti vjerujem" odvrati Túrin.Potom su ustali i ostavljajući za sobom Eithel Ivrin otputovali na jug niz obaluNaroga, sve dok ih nisu uhvatili vilenjački izvidnici i odveli zarobljene u skrivenu utvrdu. Tako je Túrin stigao u Nargothrond.U prvi mah njegov vlastiti narod nije prepoznao Gwindora, koji je otišao od njih mlad i snažan, a vratio se, nakon dugotrajnih muka i teškog robovanja, nalik na ostarjelog smrtnika; no prepozna ga Finduilas, kći kralja Orodretha, i srdačno ga dočeka, budući da ga je ljubila prije Nirnaetha, a Gwindor zauzvrat toliko ljubio njezinu ljepotu da ju je nazvao Faelivrin, što znači sunčev sjaj u jezerima Ivrina. Gwindoru za volju, Túrina primiše u Nargothrond gdje je stao boraviti u časti. Ali kad mu je Gwindor htio izreći ime, Túrin ga zadrža, govoreći:

"Ja sam Agarwaen, sin Úmartha (što znači Okaljan krvlju, sin Zlosretnika),šumski lovac."Vilenjaci Nargothronda nisu ga dalje ispitivali.U vrijeme koje je uslijedilo Túrin je stekao veliku naklonost Orodretha i gotovo sva su se srca Nargothronda okrenula njemu. On je, naime, bio mlad i netom dosegao muževno doba; već na prvi pogled bijaše jasno da je bio pravi sin Morwen Eledhwen:bio je vrane kose i blijede puti, sivih očiju i lica krasnijeg od ijednog drugog među smrtnicima iz Drevnih dana. Govorio je i držao se poput stanovnika drevnog doriathskog kraljevstva, te su ga čak i vilenjaci znali zamijeniti za potomka kakve plemenite kuće Noldora; pa su ga stoga mnogi prozvali Adanedhel, Vilin-čovjek. Mač Anglachel iznova su mu prekovali vješti nargothrondski kovači, i premda je ostao crn,rubovi su mu svijetlili blijedim plamenom; on gaje nazvao Gurthang, Željezo smrti.Tolika bijaše njegova neustrašivost i ratna vještina na rubovima Branjene ravnice da je postao poznat kao Mormegil, Crni mač; a vilenjaci su govorili:"Mormegil ne može poginuti, doli nesretnim slučajem ili od kobne strelice iz velike daljine."Stoga mu darovaše patuljački oklop da ga štiti, a dok je sam u mračnim mislima tumarao oružarnicom, pronašao je pozlaćene patukljačke maske te ih metao na glavu prije bitke, a njegovi bi se neprijatelji razbježali pred njegovim licem.Tad se Finduilasino srce odvrati od Gwindora i protiv njezine volje ono pokloni ljubav Túrinu a da Túrin nije ni opazio što se dogodilo. Pa kako joj se srce cijepalo,Finduilas postade žalosna i stade venuti i mukom šutjeti. Gwindor je pak sjedio obavijen mračnim mislima te nakon nekog vremena pošao k Finduilas, kazujući joj ovako:

"Kćeri Finarfinove kuće, ne dopusti da nas ova nesreća razdijeli; premda je Morgoth uništio moj život, ja te još ljubim. Slijedi svoju ljubav kamo god te ona bude vodila, ali čuvaj se! Ne priliči Starijoj Ilúvatarovoj djeci da sklapaju brak s Mlađom,niti je ta odluka mudra, jer njihovi su životi kratki i brzo prolete, ostavljajući nas u udovištvu do kraja svijeta. Čak i sudbina dopušta da se takvo što dogodi tek jedanput ili dvaput i to radi kakve sveopće dobrobiti koju mi ne možemo predvidjeti. Ali ovaj čovjek nije Beren. Velika kob leži na njemu, što ti i vlastite oči mogu posvjedočiti, ali ta je kob crna. Ne sudjeluj u njoj! No, kad već hoćeš, čuvaj se da te vlastita ljubav ne izda i ne donese ti jedino gorčinu i smrt. Poslušaj što ti govorim! Makar mu ime uistinu bilo agarwaen, sin úmartha, njegovo pravo ime je Túrin, sin Húrina, kojega je Morgoth zatočio u Angbandu i čiji je rod prokleo. Ne podcjenjuj moć Morgotha Bauglira! Zar nije ispisana na mojem licu?"Finduilas je nato dugo sjedila premišljajući, ali na kraju jedino odvrati:"Túrin, sin Húrina, me ne ljubi, niti će me ikad ljubiti."Kad je Túrin doznao od Finduilas što se dogodilo, obuze ga gnjev, pa reče Gwindoru:"Dugujem ti ljubav jer si me spasio i čuvao. Ali, sad si mi naudio, prijatelju, odavši moje pravo ime i ponovno probudivši zlu kob od koje sam se želio sakriti."Ali Gwindor odgovori:"Kob ta počiva u tebi, a ne u tvojem imenu."

 

[Златоуст]

Kad je Orodreth doznao da je Mormegil zapravo bio sin Húrina Thaliona,obaspe ga častima, a Túrin postade silan među stanovnicima Nargothronda. Njemu se,međutim, nije sviđao njihov način ratovanja, zasjeda, kradomičnosti i skrivenih strelica, već je žudio za odvažnim udarcima i otvorenom bitkom, a njegovi su savjeti u kralja, što dalje to više, dobivali na važnosti. U to su se doba vilenjaci Nargothronda okanili skrovitosti i stupili u otvoreni boj, a dali su iskovati i veliku količinu oružja, te prema Túrinovu savjetu podigli velik most od Felagundovih dveri preko Naroga, kako bi brže mogli prenositi oružje. Tad su istjerali angbandske sluge iz svih krajeva između Naroga i Siriona prema istoku i između Nenninga i opustošenog Falasa na zapadu; a kako je Gwindor na kraljevskom vijećanju uvijek govorio protiv Túrina, držeći njegovu politiku nerazboritom, onako su se svi prema njemu stali odnositi s prezirom i prestali hajati za nj, jer njegova je snaga bila oslabjela i više nije prednjačio u boju.Tako se Nargothrond razotkrio Morgothovu gnjevu i mržnji; ali na Túrinovu molbu njegovo pravo ime još nisu izgovarali, i premda je slava njegovih djela doprla i do Doriatha i Thingolovih ušiju, glasine su spominjale tek Crni mač Nargothronda.U to doba oporavka i nadanja, kada su Mormegilova djela ustavila Morgothovu moć zapadno od Siriona, Morwen konačno uteče iz Dor-lómina sa svojom kćeri Nienor i odvaži se krenuti na dugo putovanje do Thingolovih dvora. Ondje ju je dočekala nova bol, jer je Túrin već bio otišao, a u Doriath nisu pristizale nove vijesti otkad je Zmajski šljem nestao iz krajeva zapadno od Siriona; ali Morwen s Nienor ostade u Doriathu kao gošća Thingola i Melian, a svi su se prema njima odnosili s poštovanjem.

Zgodilo se, međutim, kad je prošlo četiristo devedeset pet ljeta od prvog izlaska Mjeseca, da su u proljeće te godine u Nargothrond stigla dva vilenjaka, a zvali su se Gelmir i Arminas; pripadali su Angrodovu narodu, ali su od Dagor Bragollacha boravili na jugu s Círdanom Brodograditeljem. Sa svojih su dalekih putovanja donijeli novosti o velikom postrojavanju orkova i opakih stvorova pod obroncima Ered Wethrina i u Sirionskom prolazu; a kazivali su usto da se Ulmo ukazao Círdanu,upozoravajući ga kako se velika opasnost približava Nargothrondu."Počujte riječi Gospodara vodâ" rekoše oni kralju. "Ovako je kazao Círdanu Brodograditelju: “Zlo sa sjevera okaljalo je izvore Siriona, a moja moć izmiče pod prstima vodâ tekućica. Ali sprema se nešto još strašnije. Recite stoga Gospodaru Nargothronda: Zatvori vrata tvrđave i ne napuštaj je. Baci kamenje svojega ponosa u bučnu rijeku da zlo što se šuljajući bliži ne uzmogne pronaći ulaz.”Orodretha uznemiriše zlokobne riječi glasonoša, ali Túrin nikako nije htio poslušati ove savjete, a još manje dopustiti da se velebni most sruši; jer je postao bahat i neumoljiv i upravljao svime po svojoj volji.Ubrzo nakon toga pade Handir, vladar u Brethilu, jer su **** provalili u njegovu zemlju, a Handir im se suprotstavio; međutim, oni su ljude Brethila potukli i natjerali ih da se povuku u svoje lugove. A u jesen je te godine, čekajući pravi čas, Morgoth navalio na narod Naroga s golemom vojskom koju je dugo pripremao; a Glaurung Urulóki prešao Anfauglith i stigao odatle u sjevernu dolinu Siriona i ondje počinio veliko zlo. Pod sjenkama Ered Wethrina zagadio je Eithel Ivrin i odatle nastavio prema nargothrondskom kraljevstvu te zapalio Talath Dirnen, Branjenu ravnicu, između Naroga i Teiglina.

Tad ratnici Naroga krenuše u napad, a visok je i strahotan toga dana izgledao Túrin, te se srca vojske ojunačiše dok je jahao s Orodrethove desne strane. Ali Morgothova je vojska bila brojnija negoli je ijedan izvidnik bio dojavio, a nitko osim Túrina, kojega je branila njegova patuljačka maska, nije mogao pružiti otpor Glaurungovu nasrtaju; dok su vilenjake **** potjerali natrag i nagurali u Tumhaladsko polje između Ginglitha i Naroga i ondje ih zatvorili. Toga su dana sav ponos i sila Nargothronda izumrli; a Orodreth pao u prvim redovima bitke, dok je Gwindor,Guilinov sin, bio nasmrt ranjen. Ali Túrin mu priskoči u pomoć i svi se pred njim razbježaše; a on ponese Gwindora iz gomile i utekavši u šumu, položi ga na travu.Ondje Gwindor reče Túrinu:"Ovim mi vraćaš dug što sam te i sam nekoć nosio na rukama! Ali taj je moj čin bio koban, dok je ovaj tvoj uzaludan; jer nema trava koje bi mogle zaliječiti moje rane pa moram ostaviti Međuzemlje. I premda te volim, Húrinov sine, ipak proklinjem dan kad sam te oteo orcima. Da nije bilo tvoje neustrašivosti i ponosa, još bih imao ljubav i život, a Nargothrond bi i dalje ustrajao. A sad, ako me štuješ, ostavi me samog! Požuri se u Nargothrond i spasi Finduilas. A ovo ti na koncu kazujem: ona je jedino što leži između tebe i tvoje zle kobi. Ako je iznevjeriš, sudba će te pronaći. Zbogom!"Nato Turin pohita natrag u Nargothrond okupivši onakve čete na kakve je usput naišao; a lišće je padalo s drveća u naletima vjetra dok su išli, jer je jesen prelazila u oštru zimu.Ali vojska orkova i zmaj Glaurung pristigoše onamo prije njega i krenuše u iznenadni napad prije negoli su oni koje su ostavili na straži dočuli što se dogodilo na Tumhaladskom polju. Tog se dana most preko Naroga pokazao nesretnim; bijaše, naime, golem i čvrsto izgrađen i nije ga se lako moglo srušiti, te je neprijatelj bez muke prešao duboku rijeku, a Glaurung punim plamenom navalio na Felagundove dveri, srušio ih i ušao unutra.U času kad je Túrin pristigao, stravično pustošenje Nargothronda već je gotovo bilo dovršeno. **** su poubijali ili otjerali sve što je preostalo od vojske i upravo su u tom trenutku prekapali po velebnim dvoranama i odajama, pljačkajući i uništavajući; a one žene i djevojke koje nisu izginule u vatri ili pod sječivom, skupili su na gomilu na terasama ispred dveri da ih kao robinje odvedu Morgothu. Ovu propast i žalost zateče Túrin i nitko ga nije mogao zaustaviti, ili nije htio, iako je on sve pred sobom rušio na zemlju i prešao preko mosta, te sasjekao sebi prolaz prema zarobljenicama.Ostao je, međutim, sam, jer se ona nekolicina koja ga je slijedila bila razbježala.Ali u taj čas Glaurung stupi van kroz razjapljene dveri i povali se na zemlju za njegovim leđima, između Túrina i mosta. Iznenada on prozbori uz pomoć zlog duha koji bijaše u njemu kazujući:

"Pozdravljen budi, Húrinov sine! Ovo je sretan susret!"Nato se Túrin skokom okrenu i pođe prema njemu, a Gurthangova oštrica zasja bijelim plamenom; ali Glaurung zadrža svoj ognjeni dah i širom rastvori svoje zmijske oči pa se upilji u Túrina. Túrin neustrašivo odvrati pogled dok je podizao svoj mač; ali ga čarolija zmajevih očiju bez kapaka umah sputa i ukoči na mjestu. Dugo je vremena stajao kao iz stijene isklesan; njih su dvojica ostali sami i mučaljivi pred vratima Nargothronda. Međutim, Glaurung ponovno prozbori, rugajući se Túrinu, pa reče:"Zlo je i naopako završilo sve što si ikad otpočeo, Húrinov sine. Nezahvalniče,posvojče, odmetniče, ubojico prijatelja, otimaču ljubavi, uzurpatore Nargothronda,vratolomni vojskovođo koji si napustio vlastiti rod. U ropstvu žive tvoja majka i sestra u Dor-lóminu, u bijedi i oskudici. Dok se ti odjevaš poput kraljevića, one hodaju u krpama i čeznu za tobom, ali ti za to ne haješ. Milo će biti tvojem ocu kad dozna kakvog sina ima, a vjeruj mi, doznat će."A Túrin, jer ga je Glaurung začarao, povjerova njegovim riječima i ugleda samog sebe u pakošću iskrivljenom zrcalu i zgadi se nad onim što je vidio.I dok je pod pogledom zmajevih očiju gubio razum i nije se mogao pomaknuti,**** za to vrijeme odvukoše okupljene zarobljenike, te prođoše pored Túrina i pregaziše most. Među njima se nalaziba Finduilas koja je dozivala Túrina dok su prolazili, ali tek kad su njezini krici i jadikovke zarobljenika utihnuli na sjevernoj cesti, Glaurung oslobodi Túrina, no nije mu mogao začepiti uši pred onim glasom koji ga je poslije proganjao.U taj čas Glaurung iznenada skrenu pogled i pričeka; Túrin se polako pomače, kao onaj koji se budi iz užasna sna. Došavši k sebi, baci se na zmaja s krikom na usnama. Ali, Glaurung se nasmija, govoreći:

 

[Златоуст]

"Ako želiš umrijeti, rado ću ti ispuniti želju. Ali teško ćeš time pomoći Morwen i Nienor. Nisi se obazreo na krike vilenjačke žene. Zar ćeš se odreći i onih s kojima te vlastita krv veže?"Ali Túrin zamahnuvši mačem udari prema zmajevim očima;Glaurung se brzo izmaknu izvivši se, pa se nadvi nad njim, govoreći:"Nećeš! No, barem si junak, veći od ijednog kojeg sam dosad upoznao. A lažu kad govore da naš soj ne vrednuje hrabrost protivnika. Evo, gledaj! Poklanjam ti slobodu. Vrati se svojem rodu, ako uzmogneš. Odlazi! Pa ako ostane ijedan vilenjak ili čovjek koji će jednom ispričati priču o ovim danima, tad će zasigurno s prezirom spominjati tvoje ime, odbiješ li ovaj dar."Bivajući još smućen zmajevim pogledom i misleći da pregovara s neprijateljem koji znade za milost, Túrin povjerova Glaurungovim riječima pa mu okrenu leđa i pobrza preko mosta. Ali dok je išao, Glaurung poviče za njim groznim glasom:"Pohitaj, Húrinov sine, što prije u Dor-lómin! Ili će te **** opet preteći. Ali ako budeš oklijevao zbog Finduilas, nećeš ponovno vidjeti Morwen, niti ćeš ikad vidjeti svoju sestru Nienor, a one će te proklinjati."Túrin pak nastavi cestom prema sjeveru, a Glaurung se još jednom nasmija, jer je ispunio zadaću svojega Gospodara. Potom se lati svojih užitaka i izbljuje mlaz vatre te zapali sve uokolo sebe. Sve orke koji su bili zaposleni pljačkom on istjera otamo i natjera u bijeg te im uskrati čitav onaj plijen, sve do najsitnije vrijedne stvarčice. Onda sruši most i surva ga u pjenu Naroga; pa ovako osiguran, prikupi sve Felagundovo blago i obilje i nagomila ih na hrpu te poleže na nju u najdubljoj dvorani kako bi na trenutak otpočinuo.

Túrin je za to vrijeme hitao sjevernim putevima kroz sad opustošene krajeve između Naroga i Teiglina, a oštra zima silazila mu je u susret; jer je te godine snijeg pao prije nego što je jesen prošla, a proljeće došlo kasno i hladno. Neprestano mu se činilo dok je išao da čuje Finduilasine krike kojima je dozivala njegovo ime iz šuma i s bregova, a njegova je patnja bila pregolema; ali kako mu je srce još kipjelo od Glaurungovih laži i kako je u mašti neprestano gledao orke kako pale Húrinovu kuću i stavljaju Morwen i Nienor na muke, onako se držao svojega puta i nije s njega skretao.Na kraju, iznuren žurbom i dugom cestom (četrdeset starih milja i više bio je proputovao bez odmora) stiže on zajedno s prvim zimskim ledom na Ivrinska jezera,gdje je ranije bio uzdravljen. Ali ona sad bijahu tek zaleđen glib i više se iz njih nije dalo piti.Tako je na jedvite jade prošao dor-lóminskim prolazima kroz oštar snijeg sa sjevera i ponovno pronašao zemlju svojega djetinjstva. Gola i pusta bijaše, jer Morwen je bila otišla. Njezina je kuća stajala prazna, porušena i hladna, i nitko živ nije boravio u blizini. Túrin stoga ode odatle i stiže pred kuću Istočnjaka Brodde, onog čija je žena bila Aerin, Húrinova rođakinja; ondje od stare služavke dozna da je Morwen odavno otišla i s Nienor utekla iz Dor-lómina, ali nitko osim Aerin nije znao kamo.Tad Túrin stupi pred Broddin stol i, dohvativši ga, povuče svoj mač pa zatraži da mu se oda kamo je Morwen otišla; Aerin mu prizna da je pošla u Doriath tražiti svojega sina.

"U to je vrijeme zemlja bila slobodna od zla" reče ona "zahvaljujući Crnom maču s juga, koji je sad pao, tako kažu."Túrinu se u taj čas otvoriše oči i odriješi posljednja nit Glaurungove čarolije pa ga od bola i srdžbe zbog laži koje su ga zavele i od mržnje prema Morweninim ugnjetavačima, zahvati poguban bijes i on umori Broddu u njegovu domu zajedno s ostalim Istočnjacima koji su mu bili u gostima. Odatle je utekao u zimu, progonjen čovjek; ali pomogli su mu neki koji su preostali od Hadorova naroda i dobro poznavali divljinu, te je s njima pobjegao kroz snježnu vijavicu i dospio u odmetničko utočište u južnom gorju Dor-lómina. Odatle Túrin ponovno ostavi zemlju svojega djetinjstva i vrati se u dolinu Siriona. U srcu je osjećao gorčinu, jer je sa sobom u Dor-lómin doveo jedino još veću patnju za ostatak svojega naroda, a oni su se radovali njegovu odlasku;dok je njemu jedina utjeha bila ova: da je neustrašivost Crnog mača otvorila Morwen put u Doriath. Pa reče u sebi:"To znači da moja djela nisu baš svima nanijela zlo. Jer, postoji li bolje mjesto na kojem sam mogao smjestiti svoju obitelj, čak i da sam stigao na vrijeme? Ako slome Melianin pojas, tad će i posljednja nada biti izgubljena. Ne, doista je bolje što stvari stoje kakve jesu; jer ja sijem oko sebe nesreću kamo god pođem. Neka ih čuva Melian! Aja ću ih barem nakratko ostaviti na miru i u sreci."Túrin je, međutim, spustivši se s Ered Wethrina, uzalud tragao za Finduilas,krstareći šumama u podnožju gorja, plah i oprezan poput zvijeri, a vrebao je na svaku cestu koja je vodila na sjever od Sirionskog prolaza. Ali stigao je prekasno, jer svi su tragovi već bili stari ili ih je isprala zima. Ipak, pošavši dalje na jug niz Teiglin, Túrin nabasa na neke od ljudi iz Brethila koje su **** bili opkolili i oslobodi ih, jer su se **** razbježali pred Gurthangom. Sebe je nazvao Divljim čovjekom iz šume, a oni su ga molili da im se pridruži i boravi s njima; no on im odvrati kako je imao pred sobom jedan neizvršen zadatak, da pronađe Finduilas, kći Orodretha od Nargothronda. Nato Dorlas, vođa ovih šumskih ljudi, ispripovjedi žalosnu vijest o njezinoj smrti. Naime,ljudi iz Brethila bili su uhvatili u zasjedi kod Teiglinskog prijelaza orkovsku vojskukoja je vodila nargothrondske zarobljenike, nadajući se da će ih osloboditi; **** su,međutim, umah okrutno umorili njihove uznike, a Finduilas priboli kopljem uz drvo.Tako je izdahnula, kazujući:

"Recite Mormegilu da je Finduilas ovdje."Oni su je pak položili u humak u blizini toga mjesta te ga nazvali Haudh-en-Elleth, Humak vilin-djevice.Túrin ih umoli da ga onamo odvedu te ondje propade u bezdan duboke tuge koja bijaše bliska smrti. Po njegovu crnom maču i slavi koja je dospjela čak i u dubine Brethila, te njegovoj potrazi za kraljevom kćeri, Dorlas tad prepozna u ovom Divljem čovjeku Mormegila od Nargothronda, o kojem su kružile glasine da je bio sin Húrina od Dor-lómina. Zbog toga ga ljudi iz šume podigoše i odniješe svojim domovima. A domovi im bijahu stisnuti u ogradi od kolja na šumskoj uzvisini, Ephel Brandiru na Amon Obelu; jer se broj Halethina naroda smanjio ratom; a Brandir, Handirov sin, koji je njima vladao, bijaše čovjek blage ćudi i hrom od djetinjstva, a uzdao se u to da će ih tajnovitost prije nego ratni podvizi spasiti od sile sa Sjevera. Zato se prepao vijesti koje mu je donio Dorlas, a kad je ugledao Túrinovo lice dok je ležao na nosiljci, oblak zle slutnje polegao mu je na srce. Unatoč tome, ganut njegovom boli, on ga primi u svoj dom i stade ga njegovati, jer je posjedovao vještinu liječenja. Početkom proljeća Túrina ostavi smutnja i on ponovno ozdravi, te ustade iz postelje i pomisli da će moći u Brethilu ostati skriven i za sobom ostaviti svoju zlu kob i izbrisati prošlost. Zbog toga si nadjene novo ime, Turambar, što na jeziku plemenitih vilenjaka znači Gospodar sudbine; umoli šumske ljude da zaborave da je bio stranac među njima i da je ikad nosio neko drugo ime. Unatoč tome nije posve htio prestati s ratnim pothvatima; jer nije mogao otrpjeti da **** osvoje Teiglinski prijelaz ili dođu u blizinu Haudh-en-Elleth, te je od njega načinio mjesto užasa kojeg su se oni klonili. Svoj je crni mač, međutim, odložio na stranu i radije išao naoružan lukom i kopljem.Za to vrijeme nove vijesti stigoše u Doriath odnoseći se na Nargothrond, jer su neki koji su utekli iz poraza na bojnom polju i razaranja grada, te preživjeli Zlu zimu u divljini, dospjeli napokon k Thingolu tražeći utočište, a graničari su ih doveli kralju.Neki rekoše da su se svi neprijatelji povukli na sjever, a drugi da je Glaurung još obitavao u Felagundovim dvorima; dok su neki govorili da je Mormegil pao, a drugi da ga je zmaj začarao i da ga se ondje može naći preobraženog u kamen. Ali svi izjaviše da je mnogima u Nargothrondu bilo znano prije kraja da Mormegil nije bio nitko drugi doli Túrin, sin Húrina od Dor-lómina.

 

[Златоуст]

Nato Morwen izvan sebe od boli, i odbijajući poslušati Melianine savjete,odjaše sama u divljinu da potraži svojega sina ili kakve istinite glase o njemu. Thingol stoga posla Mablunga za njom zajedno s velikim brojem odvažnih graničara da je pronađu i pruže joj zaštitu, te da pokušaju doznati bilo kakve vijesti; Nienor bijaše naređeno da ostane. Ipak u njoj je bilo neustrašivosti njezina roda, te se u zao čas i u nadi da će se Morwen vratiti kad uvidi da joj se i kći pridružila na opasnom putu,Nienor preruši u Thingolova podanika i pođe za zlosretnim jahačima.Ovi su nabasali na Morwen na obali Siriona, a Mablung je stade preklinjati da se vrati u Menegroth; ali ona se nije mogla othrvati svojem usudu i nije ju se dalo nagovoriti. Uto se razotkri i prisutnost Nienor koja, unatoč Morweninoj zapovijedi nije htjela poći natrag, pa ih Mablung nevoljko povede do skrivene skele na Jezerima sumraka i tako preploviše Sirion. A nakon tri dana putovanja dospješe pod Amon Ethir, Brdo uhoda, koje je Felagund u davnini dao teškom mukom podići staru milju od dveri Nargothronda. Ondje Mablung postavi stražu jahača oko Morwen i njezine kćeri i zabrani im da pođu dalje. A on se, jer s brda nije vidio ni traga neprijatelju,zajedno sa svojim izvidnicima, spusti prema Narogu što je opreznije mogao.Ali, Glaurung im je znao za svaki korak i krenuo u napad u plamenu bijesa, te polegao u rijeku odakle se uzdigla golema para i gadan vonj od kojega su Mablung i njegova družina oslijepljeli i u kojem su se izgubili. Glaurung potom prijeđe na istok preko Naroga.Ugledavši zmajev juriš, straža na Amon Ethiru htjede odvesti Morwen i Nienor odatle i pobjeći s njima svom brzinom natrag na istok; ali vjetar ponese bijelu magluštinu u njihovu smjeru, te im konji pomahnitaše od zmajeva zadaha i postadoše neobuzdani; trčali su sad amo sad tamo tako da su se neki razbili o drveće i uginuli, a drugi odbjegli daleko odatle. Tako su se gospe izgubile, a o Morwen nikakve sigurne vijesti više nisu dospjele u Doriath. Nienor je, međutim, bila zbačena s konja, ali ne i ozlijeđena, pa pođe natrag na Amon Ethir kako bi ondje pričekala Mablunga i uspe se ponad dima na svjetlo sunca te, bacivši pogled prema zapadu, ugleda ravno pred sobom oči Glaurunga čija je glava ležala na vrhu brda.

Njezina se volja neko vrijeme hrvala s njegovom, no on upotrijebi svu svoju moć i, doznavši tko je, primora je da mu zuri u oči i začara je čarolijom posvemašnje tame i zaborava, tako da se nije mogla sjetiti ničega što joj se ikad u životu dogodilo,ni vlastita imena, niti imena ičega drugog; dugo vremena nije mogla ni čuti, ni vidjeti,ni pomaći se s mjesta od svoje volje. Glaurung je tako ostavi samu na Amon Ethiru i vrati se u Nargothrond.Za to vrijeme Mablung, koji je velikom neustrašivošću istražio Felagundove dvore pošto ih je Glaurung ostavio, pobježe iz njih pred dolaskom zmaja i vrati se na Amon Ethir. Sunce je zašlo i noć pala dok se uspinjao na brdo i na njem pronašao nikog doli Nienor, koja je stajala sama pod zvijezdama kao lik od kamena. Nije progovorila ni čula riječi, ali ga je slijedila ako bi je uhvatio za ruku. Tako je on u dubokoj tuzi odvede odande, iako mu se to činilo uzaludnim, jer ih je oboje onako bespomoćne u divljini čekala vjerojatna propast.Pronađoše ih, međutim, tri Mablungova suborca, te polako nastaviše put na sjever i istok prema međama Doriathske zemlje za Sirionom i čuvanom mostu u blizini utoka Esgalduina. Nienor se snaga polako vraćala što su se više bližili Doriathu; ali i dalje nije mogla ni govoriti ni čuti, već je slijepo išla kamo su je vodili. Ali čim su se približili međi, ona konačno sklopi svoje umorne oči i zaspi; oni je položiše na zemlju i sami legoše da se odmore, neoprezni, jer bijahu premoreni. Ondje ih napade četa orkova, kakve su u to doba često krstarile onoliko blizu granice Doriatha koliko su se usuđivali. Ali Nienor se u taj čas povratiše sluh i vid te, probuđena povicima orkova,ona skoči na noge i dade se u bijeg prije nego što su joj se mogi približiti.**** tad pojuriše za njom, a vilenjaci za njima; te pretekoše orke i umoriše ih prije nego što su joj stigli nauditi, ali Nienor im uteče. Ona je naime bježala gotovo mahnita od straha, brža od srne, a trgala je sa sebe svu odjeću dok je trčala, sve dok nije ostala posve naga te im nestala iz vida, bježeći na sjever, i premda su za njom dugo tragali, nisu pronašli ni nju, ni ikakav njezin trag. Naposljetku se Mablung u očaju vrati u Menegroth i ispripovjedi što im se dogodilo. Thingola i Melian preplavi tuga; ali Mablung se vrati, te je dugo uzalud tragao za vijestima o Morwen i Nienor.Nienor je, međutim, bježala dalje kroz šumu sve dok nije bila posve izmorena,srušila se na zemlju i zaspala, pa se probudila; a oko nje bijaše sunčano jutro i ona se obradova svjetlu kao nečem dotad neviđenom, a sve joj se drugo što je vidjela činilo novo i nepoznato, jer za to nije imala imena. Ničeg se nije sjećala doli tame koja je ležala za njom i sjenke straha; te je tako išla oprezno poput progonjene zvijeri i postala posve izgladnjela jer nije imala hrane niti znala kako je potražiti. No, dospjevši konačno do Teiglinskog prijelaza, ona ga pregazi na drugu stranu, tražeći zaklon među visokim drvećem Brethila, jer je bila u strahu i činilo joj se da je ponovno sustiže ona tama od koje je pobjegla.

Ali strahotna se gromovita oluja uspe s juga, a ona se u stravi baci na tlo brijega Haudh-en-Elleth, začepivši uši pred grmljavinom; no pljusak udari po njoj i okupa je cijelu dok je ležala poput divlje zvijeri na samrti. Na tom mjestu pronađe je Turambar,koji se vraćao s Teiglinskog prijelaza, dočuvši glasine o orcima koji su krstarili u blizini; pa ugledavši u bljesku munje tijelo, činilo se, umorene djevojke gdje leži na Finduilasinom brežuljku, on osjeti duboku bol u srcu. No, ljudi iz šume je podigoše, a Turambar prebaci svoj plašt preko nje, pa je povedoše u kolibu u blizini, utopliše je i dadoše joj hrane. A netom što je ugledaba Turambara, umah se primirila, jer joj se učinilo da je konačno pronašla nešto za čim je tragala u tami i nije se dala od njega odvojiti. Ali, da se od njega nešto traži, ali ne može razumjeti što to može biti, te se rasplakala. Stoga Turambar reče:"Ne brini. Priča može pričekati. Ali ja ću ti nadjenuti ime i prozvat ću te Níniel,Suzna-djevica." A ona na to ime klimnu glavom i reče: Níniel. To bijaše prva riječ koju je izgovorila nakon svojega pomračenja, te je ona ostala zauvijek njezinim imenom među šumskim narodom.

Sljedećeg dana odnijeli su je prema Ephel Brandiru; ali kad su prispjeli na Dimrost, Kišne stube, odakle se brzi potok Celebros rušio prema Teiglinu, nju zahvati strašna drhtavica, zbog koje se otad to mjesto zove Nen Girith, Drhtava voda. Prije nego što je stigla do doma šumskih ljudi na Amon Obelu, ona se razbolje od groznice;dugo je tako ležaba dok su je njegovale žene iz Brethila i učile ju jezik poput malog djeteta. Ali prije negoli je došla jesen, zahvaljujući Brandirovoj vještini, bila je izliječena od svoje bolesti i mogla je govoriti; ali nije se sjećala ničeg iz vremena prije nego što ju je Turambar pronašao na brežuljku Haudh-en-Elleth. Brandir se pak u nju zaljubi, no ona čitavo svoje srce pokloni Turambaru. U to vrijeme **** nisu uznemiravali stanovnike šume, a Turambar nije odlazio u rat i u Brethilu je vladao mir. Njegovo se srce okrenulo Níniel i on ju je zaprosio, ali u to je doba ona odgađala brak, unatoč svojoj ljubavi. Brandira su, naime, zahvatile zle slutnje kojima ni sam nije znao uzroka, te ju je kušao spriječiti u tomu za njezino dobro radije nego za svoje ili zbog suparništva s Túrinom; a usto joj je otkrio da je Turambar bio Túrin, Húrinov sin, i premda ona nije prepoznala ime, ipak joj je sjenka polegla na dušu.

 

[Златоуст]

No, kad su tri godine prošle od razorenja Nargothronda, Turambar ponovno zaprosi Níniel i prisegne joj da će se ili oženiti njome ili se vratiti u rat u divljini. A Níniel radosno pristade, te su se vjenčali na početku ljeta, a šumski je narod Brethila priredio veliko slavlje. Međutim, prije negoli je godina skončala, Glaurung posla orke pod njegovom vlašću na Brethil; dok je Turambar sjedio kod kuće besposlen, jer je bio obećao Níniel da će poći u rat tek kad im vlastiti domovi budu napadnuti. Međutim, ljudi su iz šume doživjeli poraz, pa mu Dorlas stade predbacivati da nije htio pomoći ljudima koji su ga prihvatili kao svojega. Nato Turambar ustade i ponovno uze svoj crni mač te okupi veliku četu ljudi iz Brethila koja je posve porazila orke. Glaurung pak doču da se Crni mač nalazi u Brethilu i stade se premišljati nad onim što je čuo,snujući novo zlo.U proljeće iduće godine Níniel zatrudnje i postade bljedunjava i žalosna; a u isto vrijeme u Ephel Brandir stigoše prve glasine da je Glaurung ostavio Nargothrond.Turambar nato otposla izvidnike diljem zemlje, jer je sad upravljao svime kako je htio i malo ih je bilo koji su slušali Brandira. Kad se približilo ljeto, Glaurung stiže na rub Brethila i leže u blizini zapadne obale Teiglina; a velik strah zavlada šumskim narodom, jer im postade jasno da će ih Veliki crv napasti i opustošiti njihovu zemlju, a ne samo mimoići ih na povratku u Angband, kako su se nadali.

Potražiše stoga Turambarov savjet; on ih posavjetova kako je bilo uzalud napasti Glaurunga svom silom, jer su ga jedino lukavošću i dobrom srećom mogli pobijediti. Ponudi se, dakle,da će potražiti zmaja na granicama zemlje i naloži ostatku naroda da ostane u Ephel Brandiru, ali da bude pripravan na bijeg. Jer bude li pobjeda Glaurungova, on će prvo krenuti na domove šumskog naroda da ih uništi, a oni se nisu mogli nadati da će mu se oduprijeti; ali kad bi se u tom času nadaleko i naširoko razbježali, tad bi mnogi od njih možda uspjeli pobjeći, jer Glaurung ne bi ostao boraviti u Brethilu, već bi se brzo vratio u Nargothrond.Potom Turambar potraži pratioce voljne da mu pomognu u njegovoj pogibelji;Dorlas iskorači naprijed, ali nitko drugi. Dorlas zbog toga izgrdi ljude i s prezirom se obrati Brandiru, koji nije mogao preuzeti na sebe ulogu nasljednika Halethine kuće;Brandir bude posramljen pred svojim narodom i osjeti gorčinu u srcu. No Hunthor,Brandirov rođak, zatraži dopuštenje da pođe u njegovo ime. Tad se Turambar oprosti s Níniel, a nju ispuniše strah i slutnja, te im je rastanak bio žalostan; no Turambar krenu dalje zajedno sa svoja dva pratioca i uputi se na Nen Girith.Nato Níniel, budući da nije mogla zatomiti svoja strahovanja i nevoljko čekati u Ephelu na vijesti o Turambarovoj sudbini, krenu za njim, a s njom pođe velika družina. Ovo Brandira ispuni još većim užasom, te je kušao odvratiti nju i ljude koji su je htjeli pratiti na tom nesmotrenom putu, ali oni se na nj nisu obazirali. Stoga se on odreče vladavine i ljubavi prema narodu koji ga je prezreo, pa kako mu ništa nije preostalo doli ljubavi spram Níniel, on se opaše mačem i pođe za njom; ali kako je bio hrom, daleko je zaostao.

U međuvremenu Turambar stiže na Nen Girith u zalazak sunca i dozna da je Glaurung ležao na rubu strme obale Teiglina i da će se po svoj prilici pomaći kad padne noć. Ove je vijesti držao dobrima; jer je zmaj ležao kod Cabed-en-Arasa gdje je rijeka protjecala dubokim i uskim klancem koji je i progonjena srna mogla preskočiti,a Turambar odluči kako neće tragati dalje, već pokušati prijeći klanac. Namjeravao se odšuljati onamo u sumrak i spustiti se u klanac pod maskom noći i prijeći divlju vodu,a potom se uspeti drugom liticom te tako uhvatiti zmaja na prepad.Oni pođoše izvršiti ovaj naum, ali Dorlasa izdade hrabrost kad su u mraku dospjeli pred brzace Teiglina, pa nije imao odvažnosti pokušati pogibeljni prijelaz, već se povukao natrag i sakrio u šumi pod teretom srama. Turambar i Hunthor unatoč tome prijeđoše rijeku neozlijeđeni, jer je glasna grmljavina vode zaglušila sve druge zvukove, a Glaurung spavao. Međutim, nešto prije pola noći zmaj se probudi i s velikom bukom i praskom prebaci prednji dio tijela preko ponora i stade ostatak tijela vući za sobom. Turambara i Hunthora umalo svladaše vrućina i vonj dok su u žurbi tragali za putem do Glaurunga; a Hunthora umori golema stijena koja se omakla s visine zmajevim prolaskom, udarila ga u glavu i srušila u rijeku. Tako je skončao jedan od hrabrijih iz Halethine kuće.Turambar pak prikupi svu svoju snagu i hrabrost i uspe se sam liticom, te stiže podno zmaja. Tad isuče Gurthanga i svom ga snagom svoje ruke i svoje mržnje zari sve do balčaka u meki trbuh Crva. Ali, kad je Glaurung osjetio smrtonosni udar,urliknu i u strahotnoj patnji izvi svoje tijelo i prebaci se preko ponora, te je ležao ondje trzajući se i previjajući od boli. Sve je uokolo sebe zapalio i smrvio udarcima dok na koncu njegova vatra nije ugasla, a on ležao miran.Međutim, Gurthanga su Glaurungove patnje istrgle iz Turambarove ruke, te je stršio iz zmajeva trbuha. Turambar stoga još jednom pregazi rijeku želeći povratiti svoj mač i promotriti svojega dušmanina; te ga pronađe ispružena svom dužinom i prevaljena na bok, a Gurthangov mu je balčak virio iz trbuha. Tad Turambar dohvati balčak i metnu svoju nogu na zmajev trbuh te povika izrugujući se Zmaju i njegovim riječima u Nargothrondu:

"Budi pozdravljen, Morgothov crve! I ovo je sretan susret! Crkni sad i neka te pakao nosi! Ovim je Túrin, Húrinov sin, osvećen."Onda izvuče mač, ali za njim prokulja mlaz crne krvi i pade na njegovu ruku, a otrov je oprži. A uslijed toga Glaurung otvori oči pogleda Turambara s toliko zlobe da ga je omamila poput udarca; a zbog njega i zbog boli od otrova on se sruši u duboku nesvijest te je ležao poput mrtvaca s mačem pod sobom.Glaurungovi urlici odjeknuli su šumama i dospjeli do ljudi koji su čekali kod Nen Giritha; a kad su ih stražari čuli i kad su vidjeli u daljini pustoš i palež koje je počinio zmaj, držali su da je on pobijedio i uništio one koji su ga napali. A Níniel je sjedila i drhtala pored slapova, dok joj se od Glaurungova glasa ponovno prišuljala tmina, te se svojom voljom nije mogla pomaći s mjesta.Takvu je pronađe Brandir, koji je oprezno hramljući napokon stigao do Nen Giritha; pa kad je dočuo da je zmaj prešao rijeku i nadvladao svoje neprijatelje, srce ga zaboli od žalosti zbog Níniel. No, usto pomisli:"Turambar je mrtav, ali Níniel živi. Možda će sad htjeti poći sa mnom, a ja ću je odvesti odavde i zajedno ćemo pobjeći zmaju."Nakon nekog vremena on stade pred Níniel i reče:"Dođite! Vrijeme je da krenemo. Ako dopustite, ja ću vas povesti."I uze je za ruku, a ona ustade u tišini i pođe za njim; a u tami nitko nije zamijetio da su otišli.

Međutim, dok su se spuštali puteljkom do Prijelaza, izađe mjesec i sivom svjetlošću osvijetli zemlju, a Níniel upita:"Je li ovo pravi put?"A Brandir odvrati kako nije znao drugog puta doli onog kojim će umaknuti Glaurungu i pobjeći u divljinu. Ali Níniel reče:"Crni mač bio je moj ljubljeni i moj muž. Pošla sam s vama jedino da ga potražim. Što ste drugo mogli pomisliti?"I ona požuri naprijed. Tako je stigla do Teiglinskog prijelaza i ugledala Haudhen-Elleth na bijeloj mjesečini, pa ju je zahvatila golema strava. S krikom na usnama okrenula se natrag odbacivši svoj plašt i utekla na jug niz rijeku dok joj je bijela haljina blistala na mjesečini.Takvu je ugleda Brandir s obronka i uputi se da joj prepriječi put, ali je još hitao za njom u času kad je dospjela u Glaurungovu pustoš u blizini ruba Cabed-en-Arasa.Ondje je ugledala zmaja gdje leži, ali nije se obazrela na nj, jer uz njega je ležao čovjek, već je požurila Turambaru i uzalud dozivala njegovo ime. A kad je otkrila da mu je ruka opečena, ispere je suzama i poveže trakom svojega ruha, poljubi ga i ponovno stade dozivati da se probudi. Uto se Glaurung probudi posljednji put prije negoli je umro i prozbori posljednjim dahom, kazujući:

 

[Златоуст]

"Pozdravljena da si, Níenor, Húrinova kćeri. Ponovno se susrećemo prije kraja.Poklanjam ti ovu radosnu spoznaju da si konačno pronašla svojega brata. A sad ćeš doznati tko je on: ubojica iz potaje, izdajnik dušmana, vjerolomnik prijatelja i prokletstvo cijelom svojem rodu, Túrin, Húrinov sin! No, najogavnije od svih njegovih djela oćutjet ćeš u sebi."Tad Glaurung izdahnu, a veo se njegove zlobe podiže s nje i ona se prisjeti svih dana u svojem životu. Spustivši pogled na Túrina, ona kriknu:"Zbogom, dvaput voljeni! A Túrin Turambar turun ambartanen: Gospodaru sudbine, sudbinom savladan! O sretne li smrti!"Tad Brandir koji je sve čuo i stajao pogođen na rubu pustoši, pohita prema njoj;ali ona pobježe pred njim izvan sebe od užasa i boli i, stigavši na rub Cabed-en-Arasa,surva se s nje i nesta u podivljaloj vodi.Uto pristiže Brandir i pogleda dolje pa obrati lice u stravi; premda više nije želio živjeti, ipak nije mogao potražiti smrt u tim hučećim vodama. Otad nijedan čovjek nije pogledao u Cabed-en-Aras, niti je ijedna zvijer ili ptica onamo dolazila,niti ijedno drvo raslo, a prozvaše ga Cabed Naeramarth, Skok strašne kobi.Brandir, međutim, pođe natrag k Nen Girithu da donese vijest svojim ljudima te nabasa na Dorlasa u šumi i umori ga; bijaše to prva i posljednja krv što ju je ikad prolio. A kad je stigao u Nan Girith, ljudi povikaše:"Jeste li je vidjeli? Níniel je nestala."A on im odvrati:"Níniel je nestala zauvijek. Zmaj je mrtav, i Turambar je mrtav, a to su dobre vijesti."Na te riječi ljudi stadoše žagoriti, govoreći da je izgubio razum, ali Brandir reče:

"Čujte me do kraja! I ljubljena Níniel je mrtva. Bacila se u Teiglin, ne htijući dalje živjeti, jer je doznala da nije bila nitko drugi doli Nienor, kći Húrina od Dorlómina,prije nego što je oboljela od zaborava, a da je Turambar bio njezin brat Túrin,Húrinov sin."Ali tek što je umukao, a ljudi zaplakali, kadli sam Túrin dođe među njih.Naime, kad je zmaj umro, njegova ga je nesvjestica ostavila te je zapao u dubok i težak san. A kako ga je hladna noć mučila, a Gurthangov mu balčak probadao slabine, onako se probudio. Potom je opazio da mu je netko povezao ruku i začudio se što su ga unatoč tome ostavili ležati na ledenom tlu; pa stade dozivati, ali ne dobivši odgovora,pođe potražiti pomoć, jer bijaše umoran i bolan.Ali kad ga ljudi ugledaše, ustuknuše od straha misleći da je to bio njegov nemiran duh, no on reče:"Ne, veselite se; jer zmaj je mrtav, a ja živim. Ali zašto niste poslušali moj savjet, već ste se izložili pogibelji? I gdje je Níniel, jer želim je vidjeti. Niste je valjda doveli ovamo iz njezina doma?"Tad mu Brandir reče da se tako i dogodilo te da je Níniel mrtva. Ali Dorlasova žena povika:"Ne vjerujte mu, gospodaru, izgubio je razum. Stigao je ovamo govoreći da ste mrtvi, nazivajući to dobrim vijestima. Ali, vi ste živi."Nato se Turambar razgnjevi i povjerova da je sve što je Brandir govorio i činio bilo iz zlobe prema njemu i Níniel i iz zavisti zbog njihove ljubavi; pa se osu kletvama na Brandira, nazivajući ga Ćopavcem. Brandir mu tad ispripovjedi sve što je čuo i prozva Níniel Nienor, Húrinovom kćeri, te baci Turambaru u lice posljednje Glaurungove riječi, da je bio prokletstvo svojem rodu i svima koji su mu pružili utočište.

Nato Turambara obuze srdžba, jer je u tim riječima čuo korake njegove zle kobi kako ga sustižu, pa optuži Brandira da je Níniel odveo u smrt i da s užitkom širi Glaurungove laži, ako ih pak nije sam izmislio. Pa prokune Brandira i umori ga te uteče pred ljudima u šumu. Ali, nakon nekog vremena ostavi ga bezumlje te on stiže na Haudh-en-Elleth i sjede na nj premišljajući o svojim djelima. Tu stade dozivati Finduilas da ga posavjetuje, jer nije znao hoće li više zla počiniti ako se vrati u Doriath da potraži svoj rod ili ako ih zauvijek ostavi i potraži smrt u bici.No, dok je ondje sjedio, Mablung s družinom prijeđe Teiglinski prijelaz i prepozna Túrina, te ga pozdravi i doista se obradova što ga je zatekao živa; jer je bio dočuo za Glaurungov pohod i da ga je njegov put vodio u Brethil, a još je čuo i glase da je Crni mač Nargothronda ondje boravio. Zbog toga je krenuo upozoriti Túrina i pružiti pomoć gdje je bila potrebna, ali Túrin mu reče:"Dolaziš prekasno. Zmaj je mrtav."Oni se zadiviše i stadoše ga hvaliti; ali on za to nije mario, već reče:"Jedino ovo tražim: recite mi štogod o mojem rodu, jer u Dor-lóminu sam saznao da su pošli u Skriveno kraljevstvo."Nato se Mablung snuždi, ali morade ispripovjediti Túrinu da se Morwen izgubio svaki trag i da je Nienor začarana čarolijom nijema zaborava, te da im je utekla pred samom granicom Doriatha i pobjegla na sjever. Tad konačno Túrin spozna da ga je sustigla njegova zla kob i da je nepravedno umorio Brandira, te time potvrdio Glaurungove riječi. Pa se nasmija poput osuđenika na smrt, povikavši:"Kako se usud sa mnorn grubo šali!"Onda zapovjedi Mablungu da ode i vrati se u Doriath, proklinjući ga."Prokleta da je tvoja zadaća!" kriknu. "Samo je još ovo nedostajalo. I sad je svuda oko mene noć."Pa pobježe od njih poput vjetra, a oni se zaprepastiše, čudeći se kakva ga je to mahnitost spopala; no podoše za njim. Ali Túrin je od njih trčao mnogo brže te dospio do Cabed-en-Arasa i začuo huk vode te opazio da se sve lišće osušilo i popadalo s drveća, kao da je stigla zima. Ondje isuče svoj mač koji mu je sad jedini preostao od svega što je imao, pa reče:

"Pozdravljen budi, Gurthanže! Nemaš drugoga gospodara niti kome duguješ vjernost doli ruci koja te držala. Nikad nisi ustuknuo i pred čijom krvi. Hoćeš li dakle uzeti život Túrina Turambara, hoćeš li me brzo umoriti?"A iz oštrice zazvoni leden glas u odgovoru:"Hoću, rado ću popiti tvoju krv, kako bih zaboravio na krv Belega, mojega gospodara i na krv nepravedno umorenog Brandira. Umorit ću te brzo."Tad Túrin položi balčak na zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a crna mu oštrica oduze život. Uto pristigoše Mablung i vilenjaci i ugledaše tijelo Glaurunga kako leži mrtvo i tijelo Túrina pa zaplakaše; a kad su onamo prispjeli ljudi iz Brethila i doznali uzrok Túrinove mahnitosti i smrti, bili su užasnuti; Mablung gorko reče:"I ja sam se zapleo u sudbinu Húrinove djece i vijestima koje sam donio umorio onoga kojega sam volio."Tad podigoše Túrina i opaziše da se Gurthang prelomio na dva dijela. Vilenjaci i ljudi pak prikupiše veliku količinu drva i načiniše velebnu lomaču na kojoj se zmaj pretvorio u pepeo. Túrina su položili u humak na mjestu gdje je pao, a krhotine Gurthanga položili do njega. Pa kad je sve bilo gotovo, vilenjaci zapjevaše tužaljku za Húrinovom djecom i položiše veliku sivu stijenu na humak na kojoj je doriathskim runama bilo urezano:TÚRIN TURAMBAR DAGNIR GLAURUNGA a pod tim su napisali:NIENOR NÍNIELAli ona nije bila ondje, niti se ikada doznalo kamo su je odnijele hladne vode Teiglina.

 

[Златоуст]

XXII. POGLAVLJE

O PROPASTI DORIATHA

Tako je skončala priča o Túrinu Turambaru; ali Morgoth nije drijemao niti počivao od zla, a njegovi poslovi s Hadorovom kućom još nisu bili zgotovljeni.Njegova mržnja spram njih bijaše nezasitna, iako mu je Húrin bio pred očima, a Morwen smućena lutala divljinom.Nesretna bijaše Húrinova sudbina; premda je sva djela Morgothove pakosti i Húrin dobro poznavao, ipak su se laži ispreplitale s istinom i sve što je bilo dobro bilo je skriveno ili iskrivljeno.Morgoth je na sve načine ponajviše težio prikazati u naopakom svjetlu sve ono što su Thingol i Melian činili, jer ih je mrzio i bojao ih se. Kad je, dakle, prosudio da je vrijeme sazrelo, oslobodio je Húrina iz okova, zapovjedivši mu da pođe kamo mu drago i hinio kako ga je na ovo nagnala samilost prema neprijatelju kojega je do kraja porazio. Ali lagao je, jer njegova je nakana bila da Húrin, prije negoli umre, još više proširi njegovu mržnju spram vilenjaka i ljudi.Koliko je god malo vjerovao Morgothovim riječima, znajući dobro da je ovaj bio bez samilosti, Húrin tad prihvati svoju slobodu i pođe dalje u tuzi, ogorčen riječima Mračnoga gospodara; a bila je prošla godina dana od smrti njegova sina Túrina. Dvadeset osam godina bio je zatočenik u Angbandu i dobio jezovit izgled.Njegova kosa i brada bijahu bijeli i dugi, ali je išao nepogrbljen, noseći veleban crni štap, a bio je opasan mačem. Takav je stuplo u Hithlum, a glasine stigoše poglavaru Istočnjaka da je golema vojska zapovjednika i crnih vojnika iz Angbanda jahala preko pijeska Anfauglitha, a s njima da je išao neki starac, kojega su svi duboko poštivali.Stoga Húrina nisu zarobili, već ga pustili da ide kuda želi po onoj zemlji; a mudro bijahu postupili, jer ga se ostatak njegova naroda klonio, budući da im se, zbog svojega povratka iz Angbanda, činio poput jednog od Morgothovih urotnika i čašćenika.Tako je sloboda jedino povećala gorčinu u Húrinovu srcu; on ostavi hithlumsku zemlju i uputi se u planine. Odatle nazre u daljini, među oblacima, vrhunce Crissaegrima i sjeti se Turgona; pa se poželi ponovno vratiti u skriveno Gondolinsko kraljevstvo. Spusti se stoga s Ered Wethrina, ne znajući da mu Morgothova stvorenja paze na svaki korak pa, pregazivši Brithiach, stupi u Dimbar i stiže pred mračno podnožje Echoriatha. Cijela je zemlja bila studena i pusta, a on sve beznadnije tragao uokolo, stojeći u podnožju visoke gomile strovaljena kamenja, pod strmim stjenovitim zidinama a da nije znao da je to bilo sve što se sad moglo vidjeti od starog Puta izlaza;Suha rijeka bijaše ustavljena, a nadsvođene dveri zakopane. Tad Húrin podiže pogled prema sivom nebu, misleći da će ponovno moći nazreti orlove, kao što je jednoć davno učinio u svojoj mladosti; ali vidio je tek sjenke koje je vjetar donosio s istoka i vrtloge oblaka oko nedosežnih vrhunaca i čuo jedino kako vjetar zviždi među stijenama.Međutim, straža je velebnih orlova sad bila udvostručena, a oni su dobro uočili Húrina, daleko pod njima, samotna na svjetlu što je iščezavalo; i umah sam Thorondor, jer su se vijesti činile važnima, donese glase Turgonu. Međutim, Turgon reče:"Zar Morgoth spava? Sigurno ste se prevarili.""Nije tako" reče Thorondor. "Da su Manwëovi orlovi običavali ovako griješiti,davno bi vam, gospodaru, uzaludno bilo svako skrivanje.""Onda tvoje riječi slute na zlo" odvrati Turgon "jer im značenje može biti samo jedno.

Čak se i Húrin Thalion predao volji Morgothovoj. Nemam za njega milosti."Ali kad je Thorondor otišao, Turgon je dugo sjedio u mislima i uznemiren, prisjećajući se djela Húrina od Dor-lómina; pa je stoga otvorio svoje srce i poslao orlove da potraže Húrina i da ga, ako uzmognu, dovedu u Gondolin. Ali bijaše prekasno i nisu ga više vidjeli ni na svjetlu ni u sjenci.Húrin je, naime, u očaju stajao pred nijemim liticama Echoriatha, a sunce na zapadu, probijajući oblake, bojilo je njegove bijele vlasi u crveno. Tad kriknu glasno u divljini, ne mareći za to da ga tkogod može čuti, i prokune nemilosrdnu zemlju; pa uspevši se napokon na visoku stijenu, pogleda prema Gondolinu i zaviče gromoglasno:"Turgone, Turgone, sjeti se močvare Serech! O Turgone, zar me ne želiš čuti iz svojih skrivenih dvora?"Ali nije bilo drugoga zvuka doli vjetra u suhoj travi."Isto je ovako šuštala u Serechu kad je sunce zapadalo" reče on. A dok je govorio, sunce zađe za Sjenovito gorje, tama ga opklopi sa svih strana, vjetar utihnu, a pustošijom zavlada tišina.Međutim, bilo je ušiju što su čule riječi koje je Húrin izgovorio, a izvještaj o svemu ubrzo je stigao pred Mračno prijestolje na sjeveru; a Morgoth se nasmiješio, jer je sad točno znao u kojem je kraju boravio Turgon, iako zbog orlova nijedna uhoda još nije mogla doći u blizinu zemlje za Kružnim gorjem. Ovo bijaše prvo zlo koje je Húrinova sloboda provela.Dok se spuštala tama Húrin se posrćući spusti sa stijene i zapade u dubok, bolan san. Ali u svojem snu začu Morwenin glas kako jadikuje i često izgovara njegovo ime;a njemu se učini da njezin glas dopire iz Brethila. Stoga, kad se probudio u svitanjedana, on ustade i pođe natrag u Brithiach te, prošavši uz rub Brethila, stiže jedne noći do Teiglinskog prijelaza. Noćni ga stražari opaziše, ali ih ispuni strava, jer su mislili da gledaju avet iz kakvog drevnog bojnog humka kako ide obavijena tamom, te tako Húrina nisu zadržali, a on je na koncu stigao na mjesto Glaurungove lomače i ugledao visoku stijenu što je stajala u blizini ruba Cabed Naeramartha.Ali Húrin ne pogleda stijenu, jer je znao što na njoj piše; već njegove oči opaziše da nije bio sam. U sjenci stijene sjedila je žena, prignuta nad svoja koljena;dok je Húrin ondje stajao u tišini, ona zabaci svoju pohabanu kukuljicu i podiže glavu.Bijaše sijeda i stara, ali iznenada njezine oči pogledaše u njegove i on ih prepozna; jer premda su bile divlje i prestravljene, u njima je još sjalo ono svjetlo koje joj je davno prije steklo ime Eledhwen, najponosnije i najkrasnije smrtnice iz Drevnih dana.

"Napokon si stigao" reče ona. "Predugo sam čekala.""Cesta je bila mračna. Došao sam što sam prije mogao" odvrati on."Ali zakasnio si" reče Morwen. "Oni su izgubljeni.""Znam" reče on. "Ali ti nisi."No, Morwen odgovori:"Gotovo da i jesam. Iscrpljena sam. Otići ću sa suncem. Malo je vremena preostalo; ako znaš, reci mi! Kako ga je pronašla?"Ali Húrin joj ne odgovori, pa su sjedili pokraj stijene i više nisu rekli ni riječi; a kad je sunce zašlo, Morwen uzdahnu, uhvati ga za ruku i utihnu, i Húrin je znao da je umrla. Promatrao ju je u sumraku i činilo mu se da su se bore od žalosti i teških patnji izgladile."Nisu je pobijedili" reče i sklopi joj oči, te osta sjedeći uz nju dok se spuštala noć. Vode Cabed Naeramartha i dalje su grmile, ali on nije čuo nikakva zvuka i ništa nije vidio, niti išta osjećao, jer mu je srce bilo poput kamena u grudima. Ali uto zapuha hladan vjetar koji mu je prskao oštru kišu u lice; i to ga osvijesti, a gnjev se u njemu uzvitla poput dima, nadjačavši razum, te mu je jedina želja bila da se osveti za svu nepravdu nanesenu njemu i njegovu rodu, optužujući u svojoj boli sve one s kojima se ikad susreo. Tad ustade i načini grob za Morwen ponad Cabed Naeramartha na zapadnoj strani stijene; a na njemu uklesa ove riječi: Ovdje leži i Morwen Eledhwen.Kazuje se da je vidovnjak i svirač harfe iz Brethila, zvan Glirhuin, ispjevao pjesmu koja govori kako Stijenu nesretnika Morgoth nije mogao ni oskvrnuti ni survati, pa ni onda kad bi svu zemlju potopila mora; kao što se kasnije i dogodilo, i da Tol Morwen još stoji sam u vodi za novim obalama što su bile stvorene u danima gnjeva Valara. Ali Húrin ondje ne počiva, jer njegov ga je usud gonio dalje, a Sjena ga još pratila. Húrin je, dakle, pregazio Teiglin i spustio se na jug drevnom cestom koja je vodila u Nargothrond; te ugledao daleko na istoku osamljenu uzvisinu Amon Rûdh i znao što se ondje dogodilo. Naposljetku je stigao na obalu Naroga i pokušao prijeći divlju rijeku po palom kamenju mosta, kao što je Mablung od Doriatha pokušao prije njega; te stao pred slomljena Felagundova vrata, oslanjajući se na svoj štap.

 

[Златоуст]

Ovdje se mora spomenuti da je nakon Glaurungova odlaska, Mîm, Sitni patuljak,našao put do Nargothronda i ušuljao se u razorene dvore; te ih prisvojio i sjedio ondje opipavajući zlato i dragulje, puštajući da mu sipe kroz ruke, a nitko nije dolazio da ga opljačka iz straha od Glaurungova duha i same uspomene na nj. Ali jedan je sad došao i stajao na pragu; pa Mîm stupi naprijed i htjede doznati njegove namjere. Ali Húrin reče:"Tko si ti da mi možeš braniti ulazak u kuću Finroda Felagunda?"Nato patuljak odvrati:"Ja sam Mîm; i prije nego što su oholi stigli preko Mora, patuljci su dubili dvorane Nulukkizdîna. Ja sam se samo vratio da uzmem što mi pripada, jer sam posljednji od svojega roda.""Ako je tako, nećeš više moći uživati u svojem nasljedstvu" reče Húrin "jer ja sam Húrin, Galdorov sin, koji se vratio iz Angbanda, a moj je sin bio Túrin Turambar kojega nisi zaboravio; a on je umorio zmaja Glaurunga koji je uništio ove dvorane u kojima sad sjediš ti; i nije mi neznano od koga je Zmajski šljem od Dor-lómina bio izdan."Nato Mîm u velikom strahu zamoli Húrina da uzme što mu drago, ali da poštedi njegov život; no Húrin se ne obazre na njegovu molitvu, već ga umori ondje pred vratima Nargothronda. Tad stupi unutra i zadrža se neko vrijeme na tom strahotnom mjestu gdje je valinorsko blago ležalo razasuto po podovima u mraku i truleži; ali kazuje se da je Húrin, kad se vratio iz ruševina Nargothronda i stajao ponovno pod nebom, ponio sa sobom od čitava toga golemog blaga samo jednu stvarcu.

Sad je Húrin putovao na istok i stigao na Jezera sumraka ponad Sirionskih slapova; a ondje su ga uhvatili vilenjaci koji su čuvali Zapadne međe Doriatha i doveli ga pred kralja Thingola u Tisuću pećina. Tad Thingola ispuniše čuđenje i tuga kad ga je ugledao i u sablasnom, ostarjelom čovjeku prepoznao Húrina Thaliona, Morgothova zatočenika; ali ljubazno ga pozdravi i iskaza mu počast. Húrin ne odvrati kralju ni jednom riječju, već izvadi ispod plašta onu jednu stvarcu koju je bio ponio sa sobom iz Nargothronda; a to nije bilo maleno blago, već Nauglamir, Ogrlica patuljaka, koju su majstori Nogroda i Belegosta bili načinili za Finroda Felagunda prije mnogo godina, i najslavnije od svih njihovih djela iz Drevnih dana koje je Finrod za života cijenio više od čitava nargothrondskog blaga. No, Húrin ga baci Thingolu pred noge uz surove i gorke riječi."Primi svoju plaću" poviče on "za to što si mi dobro čuvao djecu i ženu! Jer ovo je Nauglamir, čije ime poznaju mnogi među vilenjacima i ljudima; ja ti ga donosim iz mraka Nargothronda, gdje ga je tvoj rođak Finrod ostavio kad je odlazio s Berenom,Barahirovim sinom, da izvrši zadaću Thingola Doriathskog!"Nato Thingol pogleda veliko blago I prepozna Nauglamír, a dobro shvati i Húrinovu namjeru; ali, bivajući ispunjen sažaljenjem, on obuzda svoj bijes i pretrpi Húrinovu porugu. A na kraju prozbori Melian i reče:"Húrine Thalione, Morgoth te začarao; jer onaj koji vidi kroz Morgothove oči,htio-ne htio, vidi sve stvari iskrivljene. Dugo smo Túrina, tvojega sina, odgajali u dvorima Menegrotha i ukazali mu ljubav i čast dostojne kraljevskoga sina; a to što se on nikad nije vratio u Doriath, nije bilo ni kraljevom ni mojom voljom. Poslije smo i tvojoj ženi i kćeri ovdje pružili utočište sa svim častima i dobrim željama; tražili smo sve moguće načine kako bismo Morwen odgovorili od puta u Nargothrond. To Morgothov glas iz tebe kudi tvoje prijatelje."Čuvši Melianine riječi, Húrin osta nepomičan te je dugo zurio u kraljičine oči; a ondje u Menegrothu, još zaštićenom Melianinim pojasom od Neprijateljeve tame, on pročita istinu o svemu što se dogodilo i okusi konačno cijelost jada koji mu je namjerio Morgoth Bauglir. I više nije govorio o onom što je prošlo, već, sagnuvši se, podiže Nauglamír s mjesta gdje je ležao pred Thingolovim stolcem, pa mu ga preda, govoreći:

"Primite sad, gospodaru, Ogrlicu patuljaka, kao dar onoga koji nema ništa i kao uspomenu na Hurina iz Dor-lómina. Jer sad je moja sudbina ispunjena, a Morgothova nakana postignuta, no ja više nisam njegov rob."Tad se okrenu natrag i ostavi Tisuću pećina, a svi koji su ga vidjeli uzmaknuše pred njegovim licem, te nitko nije težio zaustaviti njegov pohod, niti je itko znao kamo se uputio. Ali kazuje se da Húrin otad nije htio živjeti, bivajući lišen svake svrhe i želje, te se na koncu bacio u Zapadno more. Tako je skončao najmoćniji ratnik među smrtnim ljudima.No, kad je Húrin otišao iz Menegrotha, Thingol je dugo sjedio u tišini, zureći u velebno blago što mu je počivalo na koljenima; pade mu na um da bi ga trebabo prekovati i u njega umetnuti Silmaril. Jer kako su ljeta prolazila, Thingolova se misao sveudilj vraćala Fëanorovu dragulju i postala vezana uza nj, te ga on nije volio ostavljati čak ni za vratima svoje najdublje riznice; sad je namjeravao da ga uvijek nosi sa sobom, dok hoda i spava.Tih su dana patuljci još na svojim putovanjima dolazili u Beleriand iz svojih palača u Ered Lindonu te, prelazeći Gelion kod Sarn Athrada, Kamenoga gaza, putovali drevnom cestom u Doriath; njihova je vještina u obradi kovine i kamena bila vrlo velika, kao i potreba za njihovim umijećem u dvorima Menegrotha.

Ali više nisu dolazili u malim družinama kao ranije, već u velikim skupinama dobro naoružanim kako bi se zaštitili u opasnim krajevima između Arosa i Geliona, a u Menegrothu su u tim prilikama boravili u odajama i kovačnicama odvojenima od ostalih. Upravo u to su doba veliki majstori iz Nogroda stigli u Doriath, pa im stoga kralj, pozvavši ih, objavi svoju želju, da, ako im vještina bude dovoljno velika, prekuju Nauglamír i u nj umetnu Silmaril. Tad patuljci vidješe djelo svojih očeva i zaprepašteni ugledaše sjajni Fëanorov dragulj te ih ispuni velika žudnja da ih se domognu i odnesu odatle u svoje daleke domove u planinama. No, zatajili su svoje misli i prihvatili zadatak.Dug bijaše njihov rad, a Thingol je sam silazio u njihove duboke kovačnice i vječito sjedio uz njih dok su radili. U neko doba njegova se želja ispuni, a najveća djela vilenjaka i patuljaka spojiše se i učiniše jednim; njegova krasota bijaše prevelika,jer sad su bezbrojni dragulji Nauglamíra odražavali i bacali uokolo u čudesnim nijansama svjetlo Silmarila u sredini. Tad ga Thingol, koji je bio sam među njima,htjede uzeti i zakopčati oko vrata, ali patuljci ga u taj čas spriječiše i zatražiše da im ga preda, govoreći:"Kojim pravom vilenjački kralj zahtijeva Nauglamír, koji su naši očevi načinili za Finroda Felagunda koji je mrtav? Njemu ga je u posjed predala ruka Húrina,čovjeka iz Dor-lómina, koji ga je uzeo poput tata iz tame Nargothronda."Međutim je Thingol progledao u njihova srca i vidio da su, žudeći za Silmarilom, tražili izliku i ljepoliku krinku za svoju pravu namjeru; te se u svojem bijesu i oholosti ne obazre na opasnost koja mu je prijetila, već ih oslovi s prezirom,kazujući:

"Kako se vi od tako neugledne rase usuđujete išta zahtijevati od mene, Elu Thingola, gospodara Belerianda, čiji je život započeo uz vode Cuiviénena bezbroj godina prije nego što su se probudili očevi zakržljala naroda?"Pa, uspravivši se visok i ponosan među njima, zapovjedi im sramotnim riječima da odu iz Doriatha nenaplaćeni.Umah kraljeve riječi raspališe žudnju patuljaka u jarost i oni se postaviše protiv njega i dohvatiše ga svojim rukama i umoriše na mjestu. Tako je umro u dubokim pećinama Menegrotha Elwë Singollo, kralj Doriatha, koji se jedini od sve Ilúvatarove djece združio s jednom od Ainura; a njemu, koji je jedini od Napuštenih vilenjaka ugledao svjetlo Valinorskog drveća, posljednji je pogled počivao na Silmarilu.Tad patuljci, uzevši Nauglamír, ostaviše Menegroth i utekoše na istok kroz Region. Ali vijesti su brzo putovale šumom i tek je nekolicina te družine uspjela prijeći Aros, jer su ih progonili do smrti dok su tragali za istočnom cestom; a Nauglamír in ponovno oteli i donijeli natrag u gorkoj tuzi kraljici Melian. Međutim,dvojica od Thingolovih ubojica uspjela su uteći hajci na Istočnim međama i vratili se na kraju u svoj grad daleko u Modrom gorju; a ondje u Nogrodu ispričali su donekle o onome što se dogodilo, kazujući da su patuljke umorili u Doriathu po zapovijedi Vilinkralja,koji im je ovako na prijevaru htio uskratiti nagradu. Nato patuljke Nogroda zahvati strahovit gnjev i žalost zbog smrti njihovih rođaka i njihovih vještih majstora, pa stadoše trgati svoje brade i kukati; dugo su sjedili razmišljajući o osveti. Kazuje se da su zatražili pomoć od Belegosta, ali da im je ona bila zanijekana, te da su ih patuljci Belegosta kušali odvratiti od te namjere, ali su njihovi savjeti bili bez učinka, pa je nedugo zatim velika vojska krenula iz Nogroda i,pregazivši Gelion, odmarširala na zapad preko Belerianda.