SILMARILLION

[Златоуст]

U tom času Fëanorov glas dođe toliko veleban i moćan da se čak i glasnik Valara pokloni pred njim kao onaj koji je dobio dostojan odgovor i ode; te su Noldori bili nadglasani. Stoga oni nastaviše svoj pohod, dok je Fëanorov rod hitao pred njima uzduž obala Elendë i nijednom se nije osvrnuo za Tirionom na zelenom brijegu Túne.Sporiji i manje voljan za njima je išao Fingolfinov skup. Od ovih Fingon bijaše prvi,ali na repu stupahu Finarfin i Finrod i mnogi najplemenitiji i najmudriji Noldori; često su se osvrtali da vide svoj krasni grad, sve dok im se svjetiljka Mindon Eldaliéve nije izgubila u noći. Više od svih drugih Izgnanika sa sobom su odatle nosili uspomene na blaženstvo koje su napuštali, a neki čak poniješe i pokoju stvarcu koju su ondje načinili; da im bude utjeha i teret na putu.I tako je Fëanor poveo Noldore na sjever, jer mu je prvi naum bio slijediti Morgotha. Štoviše, Túna pod Taniquetilom nalazila se gotovo na samom pojasu Arde,a ondje je Veliko more bilo neizmjerno široko, dok su se bliže sjeveru granična mora sužavala, kako su pustošija Aramana i obala Međuzemlja bivale bliže jedna drugoj. A kako se Fëanorov um hladio i počeo razmišljati, onako on prilično kasno uvidje da čitava ova velika mnoštva neće nikad svladati duge milje do sjevera, niti na kraju prijeći preko mora bez pomoći brodova; usto bi trebalo mnogo vremena i posla da se izgradi tako velika flota, čak i kad bi među Noldorima bilo vještih u tom zanatu. On dakle odluči nagovoriti Telere koji su oduvijek bili prijatelji Noldora da im se pridruže; a u svojoj pobuni pomisli da će ovako blaženstvo Valinora još više umanjiti, a svoju snagu u borbi protiv Morgotha uvećati. Požuri se dakle u Alqualondë i porazgovori s Telerima onako kako je prije govorio u Tirionu.Međutim, Telere nije dirnulo ništa što im je on mogao reći. Iskreno su žalili zbog odlaska njihovih rođaka i davnih prijatelja, ali su ih kušali radije odgovoriti od toga nego im pomoći i nisu im htjeli pozajmiti nijedan brod, ni pomoći u njihovoj izgradnji protiv volje Valara. Oni sami za sebe nisu tražili drugog doma doli žala Eldamara, ni drugog gospodara doli Olwëa, princa Alqualondë. On pak nikad nije slušao Morgothove riječi, niti ga dragovoljno primao u svoju zemlju i još je vjerovao da će Ulmo i ostali moćnici među Valarima previti rane što ih je Morgoth zadao zemlji i da će se iz noći ipak roditi nova zora.Fëanor nato pobjesni, jer se još plašio odugovlačenja, te vruće progovoriOlwëu:"Odričete se vašeg prijateljstva u času kad nam je ono najpotrebnije" reče on. "A ipak vam je bilo drago primiti od nas pomoć kad ste napokon stupili na ove obale kao malodušna tumarala i gotovo praznih ruku. Još biste živjeli u kolibama na žalu da vam Noldori nisu isklesali vašu luku i s naporom podigli vaše zidine."Ali Olwë odvrati:"Ne odričemo se prijateljstva s vama. Ali može biti da je zadatak prijatelja prekoriti prijateljevu ludost. A kad su nas Noldori primili i pružili nam pomoć, drugačije ste onda govorili: u Amanskoj smo zemlji imali zauvijek živjeti kao braća čije kuće stoje jedna pokraj druge. Ali što se naših brodova tiče: niste nam ih vi dali.Ne naučismo se od Noldora tom zanatu, već od Gospodara mora, a bijele smo grede istesali svojim rukama, dok su bijela jedra izvezle naše žene i kćeri. Stoga ih nećemo ni darovati ni prodati iz ne znam kakvog saveza ili prijateljstva. Jer, kažem ti, Fëanore,Finwëov sine, oni su nama kao Noldorima dragulji, djela naših srdaca koja nikad više nećemo ponoviti."Nato ga Fëanor ostavi, pa sjede sav u tmurnim mislima izvan zidina Alqualondëa sve dok mu se nije okupila vojska. Kad je prosudio da ima dovoljno snage, ode u Labuđu luku i stade ukrcavati ljudstvo u brodove ondje usidrene i silom ih otimati. No Teleri mu se suprotstaviše i pobacaše mnogo Noldora u more.

Nato povukoše mačeve, pa se gorka bitka rasplamsa na brodovima, po osvijetljenim molovima i dokovima Luke, pa čak i po golemom luku njezinih dveri. Triput je Fëanorov narod bio odbijen, a mnogi umoreni na objema stranama; ali je prethodnici Noldora pomogao Fingon s glavninom Fingolfinovih četa koje su se, stigavši, zatekle usred bitke vidjevši svoj rod gdje pogiba, pohitale u nju prije negoli su saznale za uzrok svađe; neki su doista vjerovali da su Teleri iz zasjede pokušali napasti čete Noldora na zapovijed Valara.Tako su na koncu Teleri bili nadvladani, a većina njihovih pomoraca koji su živjeli u Alqualondëi nepravedno umorena. Noldori su, naime, postali surovi i očajni, a Teleri bili slabije snage i naoružani većinom tankim lukovima. Noldori tad odvukoše njihove bijele brodove i primiše se vesala što su bolje mogli, pa odveslaše na njima na sjever duž obale. Olwë pak zazva Ossëa, ali on nije došao, jer Valari nisu dopuštali da se bijeg Noldora zaustavi silom. Ali Uinen zaplaka za telerskim pomorcima, a gnjevno se more uzdiže protiv ubojica, te se mnogi brodovi razbiše, a oni u njima utopiše. O Rodoubojstvu u Alqualondëu više kazuje ona tužaljka koja se zove Noldolantë, Pad Noldora, koju je spjevao Maglor prije nego što je i sam nestao. Unatoč tome, većina je Noldora utekla, a kad se oluja stišala, držali su se svoga smjera, neki na brodovlju neki kopnom; no put je bio dug i sve teži što su dalje išli.Pošto su dugo stupali u neizmjernoj noći, stigoše konačno na sjeverni rub Zaštićenog kraljevstva, na granice s praznom pustošijom Aramana koje bijahu brdovite i hladne.

Ondje najednom ugledaše taman lik gdje stoji na visokoj stijeni što je gledala dolje prema obali.Neki kažu da je to bio sam Mandos i nitko slabiji od Manwëovih glasnika. I začuše silan glas, svečan i strahotan, koji im naredi da zastanu i oslušnu.Nato se svi zaustaviše i stadoše mirno, a s kraja se na kraj vojske Noldora začu glas koji je izgovarao kletvu i proročanstvo koje se naziva Proročanstvo sjevera i Usud Noldora. Mnogošta su pretkazale mračne riječi koje Noldori nisu razumjeli sve dok ih poslije uistinu nije pogodio jad, ali svi su čuli kletvu izgovorenu protiv onih koji nisu htjeli ostati ni potražiti presudu i oprost Valara."Suze ćete nebrojene prolijevati, a Valari će od vas ograditi Valinor i u nj vas više neće pustiti, te čak ni odjek vaše tužaljke neće prijeći preko planina. Fëanorovu kuću gnjev će Valara pratiti od zapada do krajnjeg istoka i pasti jednaka na sve one koji ga budu slijedili. Njihova će ih Zakletva voditi, ali i prevariti i uvijek im ugrabiti ono isto blago za kojim su se zakleli tragati. Na zlo će izaći svako dobro koje započnu i izdajom od roda do roda i strahom od izdaje ovo će se ispuniti. Zauvijek će ostati Lišenici. Vi ste nepravedno prolili krv svojega roda i uprljali Amansku zemlju. Krv ćete krvlju vraćati i živjeti izvan Amana pod Sjenkom smrti. I premda vam Eru nije odredio da umrete na Eäi, a nikakva vas boleština ne može napasti, ipak vas se može umoriti i umoreni ćete biti: oružjem, patnjom i tugom; pa će onda vage duše beskućnice stići u Mandos. Dugo ćete ondje boraviti i tugovati za svojim tijelima i premalo milosti naći, makar svi koje umoriste budu molili za vas. A oni koji izdrže u Međuzemlju i ne dođu u Mandos, postat će premoreni od svijeta kao od golema tereta,izblijedjeti i doimati se poput sjenki grizodušja u očima mlađe rase koja će doći poslije. Valari su rekli svoje."Nato se mnogi obeshrabriše, ali Fëanor stisnu svoje srce i reče:"Mi se zaklesmo, i to ne olako. Ovu ćemo zakletvu održati. Prijete nam mnoga zla, a izdaja ponajviše; no jedno nije izrečeno: da ćemo se stidjeti strašljivosti,kukavica ili straha od kukavica. Stoga kažem da ćemo nastaviti dalje, a ovaj usud još dodajem: djela koja ćemo izvršiti spominjat će se u pjesmama do posljednjega dana Arde."

 

[Златоуст]

U tom času Finarfin ipak ostavi pohod i okrenu natrag, ispunjen žaljenjem i ogorčen na Fëanorovu kuću, budući da je bio u rodu s Olwëom iz Alqualondë; mnogi su ga njegovi podanici slijedili, vraćajući se istim stopama u tuzi, sve dok na kraju nisu ponovno ugledali daleku zraku Mindona na Túni što je još sjala u noći, te naposljetku stigli u Valinor. Ondje su primili oprost Valara, a Finarfina postaviše da vlada ostatkom Noldora u Blaženom kraljevstvu. Ali njegovi sinovi nisu bili uz njega, jer nisu željeli ostaviti Fingolfinove sinove; i čitav je Fingolfinov narod i dalje stupao naprijed, osjećajući prinudu svojega roda i Fëanorove volje i u strahu od osude Valara,budući da nisu svi bili nevini od Rodoubojstva kod Alqualondëa. Štoviše, Fingon i Turgon imali su vatrena srca i nevoljko ostavljali zadatak kojim bi uposlili svoje ruke sve do zlog kraja, ako je zao morao biti. Tako se većina naroda nije pokolebala, a zlo što je bilo pretkazano ubrzo se dalo na posao.Noldori konačno dospješe na sjever Arde i ugledaše prve zube ledenjaka koji su plutali morem, te spoznaše da su se približili Helcaraxëu. Među Amanskom je zemljom, naime, koja se na sjeveru povijala na istok, i istočnih obala Endora (a to znači Međuzemlja) koje su se približavale zapadu, stajao uski tjesnac kroz koji su zajedno protjecale hladne vode Kružnog mora i valovi Belegaera i gdje su vladale široke magle i smrtno ledene izmaglice, a morske struje bile ispunjene sukobljenim ledenim brdima i trljanjem duboko potonulog leda.

Takav bijaše Helcaraxë i ondje se nitko nije usuđivao kročiti doli jedino Valara i Ungoliant.Zato se Fëanor zaustavi, a Noldori se stadoše dogovarati kojim bi putem krenuli. Međutim su počeli pobolijevati zbog hladnoće i zbog visećih magluština kroz koje se nije moglo probiti svjetlo zvijezda pa su se mnogi pokajali zbog puta i stali rogoboriti, pogotovu oni koji su slijedili Fingolfina, proklinjući Fëanora i nazivajući ga uzrokom svih patnji Eldara. A Fëanor, doznavši što je bilo rečeno, posavjetova se sa svojim sinovima, te su vidjeli jedino dva puta koja bi ih izvela iz Aramana i dovela u Endor: preko tjesnaca ili brodovljem. Ali Helcaraxë su držali nepremostivim, dok je brodova bilo premalo. Mnoge su izgubili na dugom putu, te ih sad nije dostajalo da cijelo mnoštvo prevedu preko; ipak nijedan nije htio ostati na zapadnoj obali dok druge prevode prije njega: već se to među Noldorima probudio strah od izdaje. Stoga Fëanor i njegovi sinovi u srcima odlučiše oteti sve brodove i iznenada uteći; jer su imali vodstvo nad flotom još od bitke u Luci, a njome su upravljali jedino oni koji su se ondje borili i koji su bili odani Fëanoru. Pa kao da se odazvao njegovu pozivu, zapuše još i vjetar sa sjeverozapada, a Fëanor potajno umaknu sa svima za koje je mislio da su mu vjerni, ukrca se u brod i otisnu na more, a Fingolfina ostavi u Aramanu. A kako je more ondje bilo usko, onako ga kormilareći na istok i nešto na jug uspi prijeći bez gubitaka i prvi od Noldora ponovno stupi na obale Međuzemlja;Fëanor se iskrcao na ušću onog rukavca koji nazivahu Drengist i koji se usijecao u Dor-lómin.

Ali čim su se iskrcali, Maedhros, najstariji od njegovih sinova i negdašnji Fingonov prijatelj prije nego što su se Morgothove laži ispriječile među njima, obrati se Fëanoru govoreći:"Koje ćeš sad brodove i veslače poslati natrag i koga prvog da prenesu ovamo?Hrabrog Fingona?"Nato se Fëanor nasmija poput bezumnika i povika:"Nikog i nikog! Što ostavih za sobom, više ne držim za gubitak; jer pokazali su se bespotrebnim teretom na putu. Neka oni koji su proklinjali moje ime, proklinju još više i neka se cvileći vrate u kaveze Valara! Zapalite brodove!"

Tad jedini Maedhros stade postrance, no Fëanor naredi da se zapali vatra na bijelom brodovlju Telera. Na tom mjestu, dakle, koje se zvalo Losgar, na izlazu iz rukavca Drengist dočekalo je kraj najkrasnije brodovlje što je ikad plovilo morem, u velikoj lomači, svijetloj i strahotnoj. A Fingolfin i njegov narod opaziše svjetlost u daljini, crvenu podno oblaka i spoznaše da su izdani. Ovo bijahu prvi plodovi Rodoubojstva i Usuda Noldora.Tad Fingolfina, uvidjevši da ga je Fëanor ostavio da pogine u Aramanu ili da se vrati u Valinor u sramoti, preplavi ogorčenje; ali je sad više nego ikad prije htio naći puta do Međuzemlja i ondje ponovno susresti Fëanora.

Stoga su on i njegove čete dugo lutali u beznađu, ali njihova je hrabrost i izdržljivost rasla s tegobama; jer su bili silan narod, starija i besmrtna djeca Erua Ilúvatara koja su netom stupila iz Blaženog kraljevstva, te još nisu osjećala zemaljskog umora. Vatra u njihovim srcima bijaše mlada, a vođeni Fingolfinom i njegovim sinovima, i Finrodom i Galadriel, usudiše se poći na najoštriji sjever i ne našavši drugoga puta, izdržaše na kraju užas Helcaraxëa i okrutnih ledenih brda. Malo je podviga Noldora koji se mogu mjeriti s hrabrošću i patnjama tog beznadnog prijelaza. Ondje je Elenwë, Turgonova žena, bila izgubljena i još ih je mnogo drugih izginulo; te je s prorijeđenim mnoštvom Fingolfin napokon stupio na tlo Vanjskih zemalja. Malo su ljubavi za Fëanora i njegove sinove gajili onikoji su ga na koncu slijedili i oglasili svoje trublje u Međuzemlju za prvog izlaska Mjeseca.

 

[Златоуст]

X. POGLAVLJE

O SINDARIMA

Međutim, kako je već bilo ispripovijedano, moć je Elwëa i Melian porasla u Međuzemlju, te su svi vilenjaci Belerianda, od Círdanovih pomoraca do lutajućih lovaca s Modrog gorja za rijekom Gelion, priznavali Elwëa za vladara; zvali su ga Elu Thingol, kralj Sivoplašt na jeziku njegova naroda. Njih zovu Sindari, Sivi vilenjaci iz zvijezdama obasjanog Belerianda; pa premda su bili Moriquendi, pod vladavinom Thingola i Melianinim naukom postali su najkrasniji, najmudriji i najvještiji od svih vilenjaka Međuzemlja. A potkraj prvoga vijeka Melkorova zatočeništva, kad je cijela Zemlja živjela u miru, a slava Valinora bila na vrhuncu, došla je na svijet Lúthien,jedino dijete Thingola i Melian. Iako je Međuzemlje većim dijelom snivalo Yavannin san, u Beleriandu je pod Melianinim gospodstvom bilo života i radosti, a sjajne su zvijezde sjale poput srebrnih kresova; ondje se u šumi Neldoretha rodila Lúthien, a bijeli su cvjetovi niphredila procvali da je pozdrave poput zemljinih zvijezda.Zgodilo se tako da su tijekom drugoga vijeka Melkorova zatočeništva patuljci prešli preko Modrog gorja Ered Luina u Beleriand. Sebe nazivahu Khazad, ali su ih Sindari zvali Naugrimi, Zakržljali narod, i Gonnhirrimi, Gospodari stijena. Daleko na istoku ležala su najdrevnija prebivališta Naugrima, ali su oni iskopali za sebe goleme dvorane i palače na način svojstven njihovu rodu u istočnim obroncima Ered Luina, a te su gradove na svome jeziku zvali Gabilgathol i Tumunzahar. Sjeverno od najvišeg vrha gore Dolmed stajao je Gabilgathol čije su ime vilenjaci preveli na svoj jezik kao Belegost, to jest Golemgrad, a na jugu je bio iskopan Tumunzahar koji vilenjaci nazivahu Nogrod, Šupljostan.

Najvelebnija je od svih palača patuljaka bio Khazaddûm,Zemlja patuljaka, Hadhodrond na vilenjačkom jeziku koji je poslije, u doba svojega sumraka, nosio ime Moria, ali se nalazio daleko u Maglovitom gorju preko širokih milja Eriadora, a do ušiju je Eldara dospio jedino kao ime i glasina iz razgovora s patuljcima iz Modrog gorja.Iz Nogroda i Belegosta spustiše se patuljci u Beleriand; vilenjake ispuni čuđenje, jer su vjerovali da su oni bili jedina stvorenja u Međuzemlju koja su govorila riječima i stvarala rukama, a da su drugo bile jedino ptice i zvijeri. Ali nisu mogli razumjeti nijednu riječ naugrimskog jezika koji se njihovim ušima doimao nezgrapnim i neljupkim; te ga je malokoji Eldar ikad uspio svladati. Ali patuljci su brzo učili i doista radije htjeli naučiti vilin-jezik nego podučavati svoj nekomu od tuđe rase.Rijetko je kad ijedan od Eldara pohodio Nogrod i Belegost, doli Eöla iz Nan Elmotha i Maeglina, njegova sina; ali su patuljci trgovali u Beleriandu i izgradili široku cestu koja je prolazila podno pleća gore Dolmed i slijedila tok rijeke Ascar, prelazeći Gelion kod Sarn Athrada, Kamenog gaza, gdje se poslije dogodila bitka. Uvijek je hladno bilo prijateljstvo između Naugrima i Eldara, iako su jedni od drugih imali veliku korist;usto se u to doba one nevolje koje su ih razdvojile još nisu bile dogodile, te ih je kralj Thingol srdačno primio. Pa ipak su Naugrimi u kasnijem dobu bili spremniji prijateljevati s Noldorima nego s ijednim drugim vilenjacima i ljudima, zbog njihove ljubavi i štovanja Aulëa, a noldorske su dragulje cijenili više od ijednog drugog bogatstva. Već u tami Arde patuljci načiniše velika djela, jer su još od najranijih dana njihovih Očeva bili čudesno vješti s metalom i stijenom; ali su u ta davna vremena radije obrađivali željezo i bakar negoli srebro i zlato.

Međutim je Melian bila vrlo dalekovidna, kao što to priliči Maiarima; pa kad je drugi vijek Melkorova zatočeništva skončao, ona povjeri Thingolu da Mir na Ardi neće potrajati vječno. Stoga on porazmisli kako bi za sebe mogao sazdati kraljevsko boravište i mjesto koje bi bilo čvrsto, ako bi se zlo ponovno probudilo u Međuzemlju;te potraži pomoć i savjet u patuljaka iz Belegosta. Oni mu ih dragovoljno darovaše, jer su u to doba bili neumorni i željni novih djela i premda su patuljci uvijek zahtijevali plaću za sve što bi učinili, bilo u veselju ili u muci, za taj su se posao držali naplaćenima. Jer Melian ih je poučila mnogočemu što su bili željni naučiti, a Thingol ih je nagradio mnogim lijepim biserjem. Ove mu je dao Círdan, jer ih se velik broj nalazio u plićacima oko Balarskog otoka; a kako Naugrimi prije toga ništa slično nisu vidjeli, ovako su ih vrlo cijenili. Jedan bijaše velik kao golubinje jaje, a njegov sjaj poput zvjezdanog svjetla na morskoj pjeni; nazvaše ga Nimphelos, a poglavar patuljaka iz Belegosta držao ga je vrednijim od gomile blaga.Stoga su Naugrimi dugo i s užitkom radili za Thingola i sagradili mu palaču po uzoru na one svoga naroda, ukopanu duboko u zemlju. Ondje gdje je Esgalduin protjecao i razdvajao Neldoreth od Regiona, uzdizao se usred šume stjenovit brijeg, a rijeka je prolazila pod njegovim podnožjem. Ondje oni načiniše dveri Thingolove dvorane i izgradiše kameni most preko rijeke, kojim se jedino moglo ući kroz dveri. Za dverima spuštali su se daleko u dubinu prostrani hodnici do velebnih dvorana i odaja koje su bile isklesane iz žive stijene i toliko brojne i goleme da su zbog toga onom mjestu nadjenuli ime Menegroth, Tisuću pećina.Ali i vilenjaci su imali udjela u tom pothvatu, a vilenjaci i patuljci zajedno,svaki svojim vještinama, ondje ostvariše Melianine vizije, odraze čudesa i krasota Valinora s onu stranu Mora. Stupovi su Menegrotha bili istesani u obliku Oromëovih bukava, s deblima, granama i lišćem i osvijetljeni zlatnim svjetiljkama. Ondje su slavuji pjevali kao u vrtovima Lóriena; ondje je bilo srebrnih vodoskoka, bazena od mramora i podova popločenih raznobojnim kamenčićima. Izrezbareni likovi zvijeri i ptica prostirali su se zidovima ili penjali stupovima ili izvirivali kroz grane ovjenčane mnogim cvjetovima. A kako su godine promicale, Melian i njezine djevojke prekriše dvorane satkanim draperijama na kojima se mogahu pročitati djela Valara i mnogošta što se na Ardi dogodilo od njezina postanka, ali i sjenke budućih zbivanja. Bio je to najkrasniji kraljevski dom koji je ikad postojao istočno od Mora.I onda kad je bilo zgotovljeno podizanje Menegrotha, a mir zavladao nad Thingolovim i Melianinim kraljevstvom, još su patuljci dolazili preko planina i trgovali širom zemlje, ali su rijetko pohodili Falas, jer su mrzili šum mora i bojali ga se i pogledati. U Beleriand nije pristizala nijedna druga glasina ili vijest o izvanjskom svijetu.No kako se primicao treći vijek Melkorova zatočeništva, patuljci su bivali sve zabrinutiji, te su govorili s kraljem Thingolom, kazujući kako Valari nisu posve iskorijenili zlo sa Sjevera, te su se sad njegovi ostaci, koji su se dugo množili u mraku,ponovno pojavili i rasprostrli nadaleko i naširoko.

"Okrutne su se zvijeri pojavile" kazivahu oni "u zemljama istočno od planina, a vaš drevni rod koji ondje živi bježi iz ravnica u gorja."Nedugo zatim zli stvorovi dospješe čak i u Beleriand preko planinskih prolaza ili odozdo s juga kroz mračne šume. Bijahu to vuci ili stvorenja koja hodahu u vučjem obliku, te druga opaka bića iz sjenki; a među njima bijahu i ****, koji su poslije upropastili Beleriand: no sad ih je bilo malo i na oprezu i tek su njuškali uokolo po zemlji, čekajući povratak svojega gospodara. Odakle su došli i što su bili, vilenjaci nisu znali, misleći za njih da su Avari koji su postali zli i neobuzdani u divljini; a kazuje se da su u ovom bili preblizu pravoj istini.Stoga Thingol stade premišljati o oružju koje prije njegov narod nije trebao, a njih su im u početku iskovali Naugrimi, jer su bili vrlo vješti u tom poslu, premda nijedan od njih nije mogao natkriliti majstore iz Nogroda, od kojih je kovač Telchar bio najznamenitiji. Ratnički narod od davnina bijahu svi Naugrimi, te su se žestoko borili protiv bilo koga tko bi im pokušao nauditi: protiv Melkorovih slugu, Eldara ili Avara, ili divljih zvijeri, a počesto i protiv svojega vlastitog soja, patuljaka iz drugih palača i vlastelinstava. Njihovo su kovačko majstorstvo Sindari uistinu brzo preuzeli;ali jedino ih u kaljenju željeza od svih drugih patuljačkih umijeća nitko čak ni među Noldorima nije mogao nadmašiti, a u izradi mrežastih oklopa, koje su prvi izumjeli kovači iz Belegosta, njihova djela nisu imala premca.

 

[Златоуст]

U to su vrijeme, dakle, Sindari bili dobro naoružani, pa su istjerali sva opaka stvorenja i ponovno imali mira, ali su u Thingolove oružarnice pohranili sjekire i koplja i mačeve, pa još visoke kacige i duge blistave oklope, jer su patuljački oklopi od veriga bili tako načinjeni da nikad nisu hrđali, već uvijek sjali kao netom uglačani.A Thingolu su bili dobrodošli u vremenima koja su nadolazila.Međutim je, kako je već bilo rečeno, jedan Lenwë iz Olwëovih četa napustio pohod Eldara u ono vrijeme kad su se Teleri zaustavili uz obale Velike rijeke na granicama zapadnih zemalja Međuzemlja. Malo se zna o tumaranju Nandora koje je poveo sa sobom niz Anduin: neki su, tako se priča, cijeli vijek boravili u gumama u Dolini Velike rijeke, a neki su na kraju stigli do njezina ušća i ondje se nastanili uz More, dok su drugi prošavši podno Ered Nimraisa, Bijelog gorja, dospjeli ponovno na sjever i stupili u divljinu Eriadora između Ered Luina i dalekog Maglenog gorja. Ovo dakle bijaše šumski narod koji nije imao oružja od čelika, pa ih je dolazak divljih zvijeri sa Sjevera ispunio golemim strahom, o kojem Naugrimi izvijestiše kralja Thingola u Menegrothu. Stoga Denethor, Lenwëov sin, čuvši glasine o Thingolovoj moći i veličanstvu i o miru u njegovu kraljevstvu, okupi onoliku vojsku svojega rastjeranog naroda koliku je mogao, pa ih povede preko planina u Beleriand. Ondje ih je srdačno dočekao Thingol, kao dugo izgubljen rod koji se vratio, te se oni nastaniše u Ossiriandu, Zemlji sedam rijeka.O dugim godinama mira koje su nastupile nakon dolaska Denethora malo se pripovijeda. U tim je danima, kažu, pjevač Daeron, veliki učenjak Thingolova kraljevstva, izumio svoje Rune, a Naugrimi koji su dolazili Thingolu ih naučiše, te bijahu zadovoljni pronalaskom, vrednujući Daeronovu vještinu više od Sindara,njegova vlastita naroda. Preko Naugrima Cirth je dospio preko planina na istok i ušao u upotrebu mnogih naroda, ali su ga Sindari rijetko koristili pri sastavljanju zapisa sve do Ratnih dana i mnogošta je iz njihova sjećanja nestalo pod ruševinama Doriatha. Ali o veselju i vedrom životu malo se pripovijeda sve dok ga ne nestane; jer krasne i čudesne tvorevine, dok ih još oči mogu pred sobom vidjeti, govore dovoljno same o sebi, ali tek kad im zaprijeti opasnost ili ih se zauvijek uništi, o njima se počinju pjevati pjesme.Beleriandom su onih dana šetali vilenjaci, protjecale rijeke, sijale zvijezde, a noćno cvijeće širilo svoje mirise; ljepota je Melianina bila na vrhuncu, a ljepota Lúthien poput proljetne zore. U Beleriandu je kralj Thingol na svojem prijestolju bio poput gospodara Maiara, čija je snaga na odmoru i čija je radost poput zraka koji oni udišu svakog dana, čija misao protječe neprekinuta iz visina do dubina. Beleriandom je još kadikad jahao silni Oromë, hujajući poput vjetra preko planina, a zvuk njegova roga silazio je sa zvjezdanih visina, te su ga se vilenjaci bojali zbog divote njegova lica i strašne buke Naharova jurišanja; ali kad bi zvuk Valaróme odjeknuo brdima, znali su da su sva zla bića daleko.

Ali naposljetku se približio kraj tom blaženstvu, a podnevno sunce Valinora spustilo se k svojem zalasku. Jer, kako je već bilo ispripovjedano i kako već svi znaju,budući da je tako napisano u mudrosnim knjigama i ispjevano u mnogim pjesmama, Melkor je s Ungoliantinom pomoći umorio Drveće Valara i utekao, te se vratio u Međuzemlje. Daleko na sjeveru dogodio se sukob Morgotha i Ungoliant; ali je strahotan krik Morgotha odjeknuo cijelim Beleriandom, a svi se njegovi narodi zgroziše od straha; pa premda nisu znali što im je nagoviještao, u njemu onomad prepoznaše glasnika smrti. Ubrzo potom Ungoliant uteče sa sjevera i stupi u zemlju kralja Thingola, omotana strahom od tame; ali joj se ispriječi Melianina moć, te nije ušla u Neldoreth, već je dugo boravila pod sjenkom klisura koje se urušavahu na jugu Dorthoniona. One pak postadoše poznate kao Ered Gorgoroth, Stravično gorje, kamo se nitko nije usuđivao kročiti ili proći blizu njih; ondje su i svjetlo i život bili zagušeni,a sve vode zatrovane. A Morgoth se, kao što je otprije rečeno, vrati u utvrdu Angband i ponovno je izgradi, a nad njezinim vratima podiže zadimljene tornjeve Thangorodrima; Morgothove pak dveri bijahu jedva stotinu i pedeset starih milja udaljene od menegrothskog mosta; daleko, a ipak preblizu.Međutim su ****, koji su se namnožili u tami zemlje, postali jaki i okrutni, a njihov ih je mračni gospodar ispunio žudnjom za razaranjem i smrti; te su oni izašli kroz dveri Angbanda pod oblacima koje je poslao Morgoth i nečujno stigli u sjeverna gorja. Odande se iznenada golema vojska sjurila na Beleriand i napala kralja Thingola.U njegovu prostranom kraljevstvu mnogi su vilenjaci slobodno tumarali divljinom ili živjeli u miru u malim i odijeljenim plemenima; jedino je oko Menegrotha u središtu zemlje i duž Falasa u zemlji pomoraca bio veći broj tog naroda. **** se pak spustiše s obje strane Menegrotha, a iz logora na istoku između Celona i Geliona i sa zapada iz dolina među Sirionom i Narogom, proharaše nadaleko i naširoko; a Thingol bje odrezan od Círdana u Eglarestu. Stoga on pozva Denethora; vilenjaci stigoše u četama iz Regiona za Arosom i iz Ossirianda i tukoše se u prvoj bici beleriandskih ratova.Istočnu vojsku orkova opkolile su čete Eldara sjeverno od Andrama i na pola puta između Arosa i Geliona i ondje je potpuno porazile, a onima koji su iz stravičnog pokolja utekli na sjever, ispriječile su se sjekire Naugrima koji su dojurili iz planine Dolmed: doista se malo koji vratio u Angband.

Ali, pobjeda je vilenjaka bila skupo naplaćena. Naime, oni iz Ossirianda nosili su tek lako oružje i nisu se mogli mjeriti s orcima, koji su bili potkovani željezom i sa štitovima od željeza i imali golema koplja sa širokim oštricama; a Denethor bje odsječen i opkoljen na brdu Amon Ereb. Ondje je pao i on i sav njegov najbliži rod oko njega prije negoli mu je Thingolova vojska mogla doći u pomoć. Koliko je god njegov pad bio ljuto osvećen, kad je onomad Thingol dostigao zaštitnicu orkova i umorio ih na hrpe, ipak je Denethora njegov narod zauvijek oplakivao i nikoga drugog nisu uzeli za kralja. Nakon bitke neki su se vratili u Ossiriand, a njihove su vijesti probudile u ostatku naroda velik strah, te otada nikad nisu stupili u otvoreni rat, već su se držali postrance iz opreza i u tajnosti; nazvaše ih Laiquendi, Zeleni vilenjaci, jer im je ruho bilo boje lišća. Mnogo ih je, međutim, otišlo na sjever i ušlo u Thingolovo zaštićeno kraljevstvo, te se izmiješalo s njegovim narodom.A kad je Thingol ponovno došao u Menegroth, saznao je da je na zapadu vojska orkova pobijedila i otjerala Círdana na rub mora. Zato on okupi sav svoj narod do kojega je njegov poziv uspio doći unutar utvrda Neldoretha i Regiona, a Melian baci svoje čini i ogradi čitavo to područje krugom od nevidljiva zida sjenki i zabuna:Melianinim pojasom kroz koji otada nitko nije mogao proći protiv njezine volje ili volje kralja Thingola, ako pak taj ne bi posjedovao moć veću od Maie Melian. Zemlju unutar njega, koja se prije nazivala Eglador, poslije prozvaše Doriath, zaštićeno kraljevstvo, Opasana zemlja. Unutar nje još je vladao oprezan mir; ali izvan nje,vladale su opasnosti i velik strah, jer su Morgothovi sluge svuda slobodno lutali, osim u ozidanim lukama Falasa.Ali uskoro su se imale doznati novosti koje nitko u Međuzemlju nije predvidio,ni Morgoth u svojim jamama ni Melian u Menegrothu; jer iz Amana nikakve vijesti nisu dolazile i nije bilo traga ikakvome glasniku, duhu ili viziji u snovima, otkako je Drveće umrlo. U ovo je doba Fëanor stigao preko mora na bijelom brodovlju Telera,iskrcao se u rukavcu Drengista i ondje zapalio brodove kod Losgara.

 

[Златоуст]

XI. POGLAVLJE

O SUNCU, MJESECU I SKRIVANJU VALINORA

Pripovijeda se da su nakon Melkorova bijega Valari dugo nepomično sjedili na svojim prijestoljima u Prstenu usuda, ali nisu bili besposleni, kako je Fëanor u svojoj ludosti govorio. Jer Valari mnoge stvari mogu stvoriti svojom mišlju radije nego rukama, te bezglasno u tišini vijećati jedan s drugim. Tako su bdjeli u noći Valinora, a njihova je misao stupila izvan Eäe i još dalje, sve do Kraja; ali ni njihove moći ni sva mudrost nisu mogle ublažiti njihovu bol i saznanje o zlu u času njegova postanka. Ali nisu toliko oplakivali smrt Drveća koliko oskvrnuće Fëanora: najokrutnije od svih Melkorovih djela. Jer Fëanor se od sve druge Ilúvatarove djece rodio moćniji tijelom i umom, hrabriji, izdržljiviji, krasniji, razumniji, vještiji, jednake snage i istančanosti, a u njemu je gorio blistav plamen. Čudesna djela koja je u slavu Arde inače mogao stvoriti, jedino je Manwë donekle mogao zamisliti. A Vanyari koji su bdjeli s Valarima kazivahu da kad su glasnici prenijeli Manwëu Fëanorov odgovor njegovim poslanicima, Manwë zaplaka i pognu glavu. Ali na Fëanorove posljednje riječi: da će ako ništa drugo, onda barem Noldori ostvariti podvige kojima će zauvijek živjeti u pjesmi, on podiže glavu, kao netko tko čuje glas iz daljine, i kaza:"Tako će i biti! Skupo plaćene smatrat će se te pjesme, a ipak vrijedne truda. Jer za njih nema druge cijene. Kroz njih će se, upravo kako nam je Eru govorio, nova i dotad nepojmljiva krasota roditi na Eäi i neće svako zlo biti za zlo."Ali Mandos odvrati:"Ipak će zlim ostati. Fëanor će uskoro k meni doći."Ali, kad su Valari konačno doznali da su Noldori doista izašli iz Amana i vratili se u Međuzemlje, podigoše se i počeše u djela pretvarati one riječi kojima su mislili ukloniti Melkorovo zlo. Tad Manwë umoli Yavannu i Niennu da sakupe svu svoju moć rasta i zacjeljivanja, a one usmjeriše sve svoje sile k Drveću. No Niennine suze ne uspješe zaliječiti njihove smrtne rane, dok je Yavanna dugo pjevala sama među sjenkama. Ipak, kad je već bila izgubljena svaka nada, a njezina pjesma zadrhtala,Telperion napokon porodi na goloj grani jedan veliki srebrni cvijet, a Laurelin jedan jedini zlaćani plod.

Ove uze Yavanna, a Drveće tad umre, i njihova beživotna debla još stoje u Valinoru, kao uspomene na iščezlu sreću. Ali cvijet i plod Yavanna dade Aulëu, a Manwë ih blagoslovi, pa Aulë i njegov narod načiniše lađe koje su ih mogle ponijeti i sačuvati njihovu svjetlost: kako je kazano u Narsilionu, Pjesmi o Suncu i Mjesecu.Ove su lađe Valari dali Vardi da postanu nebeske svjetiljke, sjajnije od drevnih zvijezda i bliže Ardi; a ona im dade moć da plove nižim predjelima Ilmena, te ih uputi utvrđenim putanjama ponad Zemljina pojasa sa Zapada na Istok i natrag.Valari ovo načiniše prisjećajući se u svojem sumraku tame nad zemljama Arde; te zbog toga odlučiše osvijetliti Međuzemlje i svjetlošću omesti Melkorova zlodjela.Jer nisu zaboravili Avare koji su ostali uz vode svojega buđenja, niti su posve digli ruke od izgnanih Noldora, a Manwë je usto znao da se bližio čas dolaska ljudi. Doista јe rečeno da, kao što su Valari onomad ratovali protiv Melkora za spas Quenda, tako su se sad na neko vrijeme suzdržali od rata radi spasa Hildora, Onih-koji-dolazeposlije, mlađe Ilúvatarove djece. Jer toliko su bolne bile žrtve Međuzemlja u ratu za Utumno da su se Valari pobojali ne bi li sad bile još teže; jer su Hildori imali biti smrtni i slabiji od Quenda da bi mogli izdržati strahote i previranja. Štoviše, Manwëu je bilo nepoznato gdje će ljudi doći na svijet, na sjeveru, na jugu ili na istoku. Stoga Valari odaslaše svjetlo, ali i jače utvrdiše zemlju svoga boravka.Isil, Sjaj, Vanyari u davnini nazvaše Mjesec, cvijet Telperiona iz Valinora, a Anar, Zlatoplami, plod Laurelina, oni nazvaše Sunce. Ali su im Noldori nadjenuli i ime Rána, Lutalac, i Vása, Plameno Srce, koje budi i uništava; jer je Sunce bilo postavljeno kao znak buđenja ljudi i sve bljeđeg sjaja vilenjaka, dok Mjesec čuva uspomenu na njih.

Djevici koju Valari odabraše među Maiarima da upravlja Sunčevom lađom bijaše ime Arien, a onaj koji je kormilario Mjesečevim otokom zvao se Tilion. U danima Drveća Arien je uzgajala zlatno cvijeće u Váninim vrtovima i zalijevala ih blistavom rosom Laurelina; dok je Tilion bio lovac iz Oromëove družine i nosio je srebrni luk. Ljubio je srebro, a kad je bio željan odmora, napuštao je Oromëove šume i odlazeći u Lórien ležao snivajući pokraj Estëinih jezeraca pod treperavim zrakama Telperiona; zato je on molio da mu zauvijek dopuste da njeguje posljednji Srebrni cvijet.Djevica Arien bila je moćnija od njega, a nju izabraše jer se nije bojala Laurelinova žara, niti joj je on mogao nauditi, jer je od početka bila vatreni duh kojeg Melkor nije uspio prevariti ni namamiti da mu služi. Presvijetle bijahu Arienine oči da bi ih čak i Eldari mogli pogledati, a napustivši Valinor, ona svuče sa sebe obličje i ruho koje je ondje poput drugih Valara nosila te bijaše poput golog plamena, strahotna u bogatstvu svojega sjaja.Isila prvog načiniše i opremiše, te se on prvi otisnuo u carstvo zvijezda i bio starije od novih svjetala, kao Telperion od Drveća. Tad je neko vrijeme svijet obasjavala mjesečina, a mnoga su se bića uskomešala i probudila iz Yavannina sna.Morgothovi se sluge zaprepastiše, ali vilenjaci iz Vanjskih zemalja s užitkom gledahu uvis; upravo kad se Mjesec uzdigao iz tame na zapadu, Fingolfin zapovjedi da se oglase njegove srebrne trublje i otpoče svoj pohod na Međuzemlje, dok su se sjenke njegove vojske vukle duge i crne za njima.Tilion je sedam puta proputovao nebeski svod i bio na najkrajnjem istoku u trenu kad je Arienina lađa bila spremna. Tad se Anar uzdigao u svoj svojoj slavi, a prva Sunčeva zora nalikovala je na veliku vatru na tornjevima Pelóra: oblaci su se Međuzemlja zapalili i začuo se zvuk mnogih vodopada. Morgoth se nato doista obeshrabrio i spustio u najdublje ponore Angbanda, povukao svoje sluge, te odaslao golem dim i crn oblak da sakrije svoju zemlju od svjetla Danje zvijezde.

 

[Златоуст]

Međutim je Varda namijenila dvjema lađama da plove Ilmenom i uvijek budu u zraku, ali ne zajedno; svaka je imala prijeći iz Valinora na istok i vratiti se, prva izlazeći na zapadu, a druga kretajući s istoka. Tako su se prvi novi dani računali na način Drveća, od ispreplitanja svjetla kad su Arien i Tilion prolazili na svojim putanjama ponad sredine Zemlje. Ali je Tilion bio ćudljiv i nesigurne brzine i nije se držao određene mu putanje; već je žudio prići bliže k Arien privučen njezinim sjajem,iako ga je Anarov plamen pržio, te je Mjesečev otok potamnio.Zbog Tilionove ćudljivosti, dakle, a još više zbog molitvi Lóriena i Estë koji kazivahu da su san i odmor izgnani sa Zemlje, a zvijezde skrivene, Varda promijeni svoju nakanu, te dopusti čas u kojem su nad svijetom vladale sjenke i polusvjetlo.Anar se stoga malko odmarao u Valinoru, ležeći na svježim grudima Vanjskog mora; a Večer, doba Sunčeva zalaska i odmora, bila je čas najveće svjetlosti i sreće u Amanu.No uskoro bi Sunce povukli dolje Ulmovi sluge, a ono velikom brzinom prošlo ispod Zemlje i tako nezamijećeno dospjelo na istok odakle se ponovno uspinjalo nebom da ne bi noć bila preduga, a zlo išlo pod Mjesecom. Ali zbog Anara vode Vanjskog mora postadoše vruće i užariše se obojenim plamenom, pa je Valinor bio osvijetljen i nakon Arienina zalaska. Ipak, što je ona dalje putovala pod Zemljom i približavala se istoku,onako je žar blijedio, a Valinor bivao sve mračniji i tad su Valari najviše žalili za smrću Laurelina. U zoru su sjenke Obrambena gorja ležale guste nad Blaženim kraljevstvom.Varda je zapovjedila Mjesecu da jednako putuje i prolazeći podno Zemlje izlazi na istoku, ali tek nakon što bi Sunce sišlo s nebesa. No Tilion se kretao promjenjivom brzinom, kao što se i sad kreće, usto ga je i dalje privlačila Arien, kao što će uvijek biti, pa se tako oboje često mogu vidjeti zajedno nad Zemljom, a kadikad se zgodi da јoj on priđe preblizu, pa njegova sjenka odsiječe njezin sjaj i usred dana zavlada mrak.Stoga su otada, pa sve do Promjene svijeta Valari računali dane prema dolaženju i odlaženju Anara. Tilion je pak rijetko boravio u Valinoru, radije je hitao preko zapadne zemlje, preko Avathara ili Aramana ili Valinora i uranjao u bezdan iza Vanjskog mora, slijedeći vlastitu putanju sam među pećinama i špiljama pod korijenjem Arde. Ondje bi često znao dugo tumarati i kasno bi se vraćao.Uprkos tomu, nakon Duge noći svjetlo je Valinora bilo jače i krasnije od onoga nad Međuzemljem; jer ondje se Sunce odmaralo, a nebeske se svjetiljke primicale bliže tom Zemljinom kraju. Ali ni Sunce ni Mjesec ne mogu nanovo oživjeti svjetlo iz davnine koje je izviralo iz Drveća prije nego što ih je dotakao Ungoliantin otrov. To svjetlo sad živi jedino u Silmarilima.

No Morgoth je mrzio nova svjetla i neko vrijeme ga je smućivao ovaj neočekivani potez Valara. Tad je napao Tiliona, poslavši duhove sjenki protiv njega, te su se sukobili u Ilmenu sred zvjezdanih putanja, ali je Tilion pobijedio. Arien se Morgoth najljuće bojao, ali se nije usuđivao prići joj bliže, jer doista više nije imao toliku moć; naime, kako je njegova pakost rasla i kako je od sebe slao lažima stvoreno zlo i opaka stvorenja, onako je njegova moć prelazila u njih i raspršila se, a on bivao sve više vezan uz zemlju i nerad ostaviti svoja mračna uporišta. Sjenkama je skrivao sebe i svoje sluge od Arien, jer oni ne mogahu dugo izdržati pogled njezinih očiju; te su zemlje blizu njegova boravišta bile zakrite dimom i golemim oblacima.No vidjevši napad na Tiliona, Valari posumnjaše, strahujući što bi još Morgothova pakost i lukavstvo mogli izmisliti protiv njih. Ne htijući ratovati protiv njega u Međuzemlju, jer ipak su pamtili propasti Almarena, odlučiše da se takvo što neće dogoditi Valinoru. Stoga oni u to doba još bolje ogradiše svoju zemlju i podigoše gorske zidine Pelóra do strmih i stravičnih visina na istoku, sjeveru i jugu. Njihovi vanjski obronci bijahu tamni i glatki, bez uporišta ili izbočine, a rušili su se golemim klisurama čija je površina bila tvrda poput stakla i uzdizali se do tornjeva s krunama od bijelog leda. Na njih su postavili budnu stražu, te kroz njih nije bilo puta doli jedino kroz Calaciryu; no taj prolaz Valari nisu zatvorili zbog vjernih Eldara i grada Tiriona na zelenom brijegu u kojem je Finarfin još vladao ostatkom Noldora u dubokom klancu u planini. Jer svi oni od vilenjačkog roda, pa čak i Vanyari i Ingwë, njihov vladar, moraju kadikad udahnuti vanjskog zraka i vjetra što dopire preko mora iz zemalja njihova rođenja; usto Valari ne htjedoše posve odvojiti Telere od njihovih rođaka. Stoga u Calaciryi oni postaviše jake kule i brojnu stražu, a ondje gdje se spajao s nizinama Valmara utabori se vojska, te nijedna ptica ni zvijer ni vilenjak ni čovjek,niti ikoje drugo stvorenje koje je živjelo u Međuzemlju nije moglo proći kroz taj tabor.Isto su tako u to doba koje pjesme nazivaju Nurtalë Valinóreva, Skrivanje Valinora, bili postavljeni Začarani otoci, a sva mora oko njih ispunjena sjenkama i zabunom. Ti su se otoci nizali poput mreže nad Sjenovitim morima sa sjevera na jug, prije nego što se moglo dospjeti, ploveći na zapad, do Tol Eressëa, Osamljenog otoka. Jedva da je ijedan brod mogao ploviti kroz njih, jer opasni zvuci valova vječito uzdisahu nad tamnim stijenama uronjenim u maglu. U sumrak su se, naime, teški umor i gnušanje spram mora spuštali na mornare, a svi koji su ikad stupili nogom na otoke bili su ondje uhvaćeni u zamku i snivali sve do Promjene svijeta. Tako se ispunilo Mandosovo pretkazanje u Aramanu kojim je Blaženo kraljevstvo postalo Noldorima nedostupno, a od mnogobrojnih glasnika koji su poslije plovili na Zapad nijedan nikad nije stigao u Valinor – doli jednog jedinog; najvećeg moreplovca u pjesmama.

 

[Златоуст]

XII. POGLAVLJE

O LJUDIMA

Sad su Valari sjedili u miru za svojim planinama; kako su Međuzemlju podarili svjetlo, onako ga dugo ostaviše nečuvana, te se vladavini Morgotha suprotstavilo jedino junaštvo Noldora. Najviše je na izgnanike mislio Ulmo, koji je prikupljao vijesti o Zemlji preko svih voda.Od toga doba računale su se Sunčeve godine. One su brže i kraće od dugih Godina Drveća u Valinoru. U to doba zrak Međuzemlja oteža od daha rasta i smrtnosti, a promjene i starenje svega uvelike se ubrzaše; život je bujao u tlu i u vodama tijekom Drugoga Ardina proljeća, broj je Eldara rastao, a pod novim je Suncem Beleriand postajao zelen i lijep.S prvim izlaskom Sunca Mlađa se Ilúvatarova djeca probudiše u zemlji Hildórien u istočnim krajevima Međuzemlja; ali je prvo Sunce izašlo na Zapadu, a netom otvorene oči ljudi osvrnuše se k njemu, a njihove noge dok su putovali Zemljom lutahu većinom u tom smjeru. Eldari ih prozvaše Atani, Drugi narod, ali su ih još zvali Hildori, Sljedbenici, te mnogim drugim imenima: Apanónar, Poslijerođeni,Engwar, Boležljivi, i Fírimar, Smrtnici; a nazvaše ih Otimači, Stranci i Nedokučivi, Samo-prokleti, Nezgrapni, Noćni plašljivci, Sunčeva djeca. O ljudima se malo govori u ovim pričama koje se odnose na Drevne dane prije jačanja smrtnika i slabljenja vilenjaka, doli o onim ljudskim očevima, Atanatárima koji su prvih godina Sunca i Mjeseca dospjeli na Sjever svijeta. U Hildórien nije stigao nijedan Vala da vodi ljude ili da ih pozove da odu živjeti u Valinor; ljudi su se Valara bojali više nego što su ih voljeli i nisu razumjeli nakane Sila, bivajući različiti od njih i u sukobu sa svijetom. Ipak je na njih mislio Ulmo, čineći to prema Manwëovu savjetu i želji; pa su njegove poruke često pristizale do njih kroz vodene struje i plimu. Ali oni nisu vješti u tim stvarima, a bijahu još manje u tim danima prije negoli su se izmiješali s vilenjacima. Stoga su ljubili vode i u srcima se osjećali dirnuti, ali nisu razumjeli poruke. Ipak se kazuje da su nedugo zatim na mnogim mjestima susreli Mrke vilenjake, koji su se s njima sprijateljili; te su ljudi postali pratioci i učenici ovog drevnog naroda, vilinskih lutalica koji nikad nisu našli puta do Valinora i Valare su znali jedino kao glasinu i daleko ime.

Morgoth se onomad tek odnedavno bio vratio u Međuzemlje i njegova moć nije daleko dopirala, a usto ju je zaustavio iznenadan dolazak velebnog svjetla. U nizinama i brdima jedva da je bilo opasnosti; ondje su nova bića, stvorena vjekovima prije u Yavanninim mislima i posijana poput sjemenki u mraku, konačno stala pupati i cvjetati. Na Zapadu, Sjeveru i Jugu ljudska su se djeca raspršila i lutala, a njihova radost bila je radost jutra prije nego što rosa usahne, kad je svaki list zelen.Ali zora je kratkotrajna, a dan počesto ne ispuni svoje obećanje, a sad se približavalo vrijeme velikih ratova sjevernih sila, kad su se Noldori, Sindari i ljudi borili protiv vojske Morgotha Bauglira i kad ih je snašla propast. Ovome cilju uvijek su stremile lukave Morgothove laži koje je od davnina bez prestanka sijao među svojim protivnicima, prokletstvo što se izrodilo iz Rodoubojstva kod Alqualondë i Fëanorova zakletva. Ovdje je ispripovijedan tek dio podviga iz tih dana i većinom se govori o Noldorima i Silmarilima i smrtnicima koji su isprepleli svoje sudbine s njihovima. U to doba vilenjaci i ljudi bijahu jednaka stasa i tjelesne snage, ali vilenjaci posjedovahu veću mudrost, vještinu i krasotu; dok su vilenjaci koji su živjeli u Valinoru i vidjeli Sile u ovome uvelike nadmašivali Mrke vilenjake, tako su ovi u istoj mjeri nadilazili narod smrtnika. Jedino su u kraljevstvu Doriatha, čija je kraljica Melian bila u rodu s Valarima, Sindari postali gotovo jednaki Calaquendima iz Blaženog kraljevstva.Besmrtni bijahu vilenjaci, a njihova je mudrost rasla iz vijeka u vijek, te ih nijedna bolest ni pošast nije uspijevala usmrtiti. Njihova tijela doista su bila od zemljane tvari i moglo ih se uništiti, a u ono su doba bila sličnija tijelima ljudi, budući da ih nije toliko dugo ispunjao oganj njihove duše koji ih s vremenom iznutra izjeda.

Ali ljudi su bili krhkiji, lakše ih je bilo umoriti oružjem ili nesretnim slučajem, a teže izliječiti; podložni patnji i mnogim bolestima, starjeli su i umirali. Što može čekati njihove duše poslije smrti, vilenjaci ne znaju. Neki kažu da odlaze u Mandosove dvore, ali svoje odaje čekanja ne dijele s vilenjacima; i pod Ilúvatarom jedini Mandos uz Manwëa znade kamo odlaze kad im se vrati sjećanje u onim tihim dvoranama onkraj Vanjskog mora. Nijedan se nikad nije vratio iz palača mrtvih, doli jedinog Berena, Barahirova sina, čija je ruka dotakla Silmaril; ali on nikad potom nije izmijenio riječ s nekim od smrtnih ljudi. Usud ljudi nakon smrti možda nije u rukama Valara, niti je sve bilo prorečeno u Pjesmi Ainura.U kasnijem dobu, kad su se Morgothovom pobjedom vilenjaci i ljudi otuđili,upravo kako je on ponajviše želio, oni od vilenjačkog roda koji su još živjeli u Međuzemlju propadali su i venuli, dok su im ljudi otimali svjetlo Sunca. Otada su Quendi tumarali pustim predjelima širokih zemalja i otoka, utekavši se mjesečini i svjetlu zvijezda, šumama i špiljama i postavši nalik na sjenke i uspomene, osim onih koji su gdjekad podizali jedra k Zapadu i iščezavali iz Međuzemlja. No u osvit su godina vilenjaci i ljudi bili saveznici i smatrali se bliskim rodovima, a među ljudina bijaše onih koji su se od Eldara naučili mudrosti, te postali veliki i junačni među vodama Noldora. A u slavi i ljepoti vilenjaka i njihovu usudu velik je udio imalo potomstvo vilenjaka i smrtnika, Ëarendil i Elwing, i Elrond, njihovo dijete.

 

[Златоуст]

XIII. POGLAVLJE

O POVRATKU NOLDORA

Kazano je da su Fëanor i njegovi sinovi prvi od Prognanika stigli u Međuzemlje i iskrcali se na pustopoljini Lammotha, Strašne jeke, uz vanjsku obalu rukavca Drengist. Tek što su Noldori bili stupili na žal, njihovi se povici uzdigoše k brdima i umnožiše, tako da je buka nebrojenih silovitih glasova preplavila čitavu sjevernu obalu; a pucketanje lomače brodovlja kod Losgara spustilo se morskim vjetrovima poput vreve strahotna gnjeva, te je nadaleko i naširoko sve koji su začuli taj zvuk zahvatila prepast.Međutim, plamove ove lomače nije vidio samo Fingolfin, kojeg je Fëanor ostavio u Aramanu, već i **** i Morgothovi stražari. Nijedna priča nije kazivala što je Morgoth u svojem srcu pomislio na vijest da je Fëanor, njegov najljući protivnik,izveo svoj narod sa Zapada. Možda ga se malko pobojao, jer još nije imao dokaza o naoružanju Noldora, te je uskoro postalo očigledno da ih namjerava otjerati natrag na more.

Pod hladnim zvijezdama prije izlaska Mjeseca, Fëanorova vojska krenu uz dugačak rukavac Drengist koji je prodirao u Brda jeke, Ered Lómin, te s obala stupi u veliku zemlju Hithlum; na koncu pak oni dospješe do dugog jezera Mithrim, a na njegovoj sjevernoj obali podigoše logor u onom kraju koji je nosio isto ime. Ali se Morgothova vojska, probuđena bukom u Lammothu i svjetlom lomače kod Losgara, uputi kroz prolaze Ered Wethrina, Sjenovita gorja i iznenada napadne Fëanora prije negoli je njegov logor bio dovršen i spreman za obranu; te se ondje na sivim poljima Mithrima vojevala Druga bitka beleriandskih natova. Dagor-nuin-Giliath je zvana, Bitka-podzvijezdama,jer Mjesec još nije bio izašao, i slavi se u pjesmama. Premda brojem nadmašeni i zatečeni, Noldori su ipak brzo pobijedili, jer svjetlo Amana još nije potamnjelo u njihovim očima, te su bili snažni i brzi i smrtonosni u svojem gnjevu, a njihovi mačevi bijahu dugi i opasni. **** su se pred njima razbježali, a oni ih otjeraše iz Mithrima, poklavši mnoge, te su ih gonili preko Sjenovita gorja do široke doline Ard-galen koja je ležala sjeverno od Dorthoniona. Morgothove čete koje su bile otišle na jug u ravnice rijeke Sirion i opsjedale Círdana u lukama Falasa pristigoše im ondje u pomoć i dočekaše svoju propast. Celegorm, Fëanorov sin, dočuvši glasine o njima,dočeka ih u zasjedi s dijelom vilin-vojske i, sručivši se na njih s brda u blizini Eithel Siriona, satjera ih u močvaru Serech. Loše su doista bile vijesti koje su na kraju stigle u Angband i Morgoth se osjeti obeshrabren. Deset je dana trajala bitka, a iz nje mu se,od čitave vojske koju je bio podigao za osvajanje Belerianda, vratila tek šačica suharaka.

No imao je on ipak povoda za radovanje, premda mu je neko vrijeme bio nepoznat. Jer Fëanor se u svojem gnjevu prema Neprijatelju nije htio zaustaviti, već je tjerao naprijed za ostatkom orkova, misleći tako dospjeti do samog Morgotha; i glasno se smijao dok je vitlao mačem, radujući se što je prkosio Valarima i opasnostima na putu da bi mogao dočekati čas svoje osvete. Ništa nije znao o Angbandu, ni o golemoj obrambenoj snazi koju je Morgoth tako brzo pripremio; ali čak i da je znao, ne bi ga to zastrašilo, jer bio je kao uklet, izjedan plamenom vlastita bijesa. Tako se zgodilo da je odmakao daleko naprijed od prethodnice svoje vojske, a opazivši ovo, Morgothovi ga sluge krenuše opkoliti, a iz Angbanda izađoše Balrozi da im pomognu. Ondje, na granici Dor Daedelotha, Morgothove zemlje, Fëanor se nađe opkoljen s tek nekolicinom svojih prijatelja uza se. Dugo se neustrašivo tukao, premda je bio okružen plamenom i ranjen na više mjesta; na koncu ga ipak na zemlju svali Gothmog, knez Balroga, kojega je poslije Ecthelion umorio u Gondolinu. Ondje bi i poginuo da mu nisu njegovi sinovi u tom času pristigli u pomoć s pojačanjem, pa ga Balrozi ostaviše i povukoše se u Angband.

Tad njegovi sinovi podigoše svojega oca i odniješe ga natrag prema Mithrimu.Ali kad su se približili Ethel Sirionu i okrenuli putem prema prolazu preko planina,Fëanor ih umoli da se zaustave, jer su mu rane bile smrtne i znao je da mu je kucnuo čas. I bacivši pogled preko obronaka Ered Wethrina, posljednje što vidje bijahu u daljini vršci Thangorodrima, najveće kule u Međuzemlju te on spozna vidovitošću onoga koji umire da ih nikakva sila Noldora neće moći srušiti; no on triput prokune Morgothovo ime i naloži sinovima da ne odustanu od svoje zakletve i da osvete svojega oca. Tad umre; ali nije imao ni pokopa ni groba, jer toliko vatren bijaše njegov duh da se, netom što ga je napustio, njegovo tijelo pretvori u prah i razasu poput dima,a njegov se lik više nikad nije pojavio u Ardi, niti je njegov duh napustio Mandosove dvore. Tako je skončao najmoćniji Noldo čija su djela donijela njegovu narodu najveću slavu i najtežu bol.Međutim su u Mithrimu obitavali Sivi vilenjaci, beleriandski narod koji je doputovao preko planina, te su ih Noldori radosno susreli kao davno izgubljenu braću;no razgovor među njima u početku nije bio lak, jer su se zbog dugog odcjepljenja jezici Calaquendâ u Valinoru i Moriquendâ u Beleriandu vrlo razlikovali. Od vilenjaka iz Mithrima Noldori saznaše za moć Elu Thingola, kralja u Doriathu i za čarobni pojas koji je obrubljivao njegovo kraljevstvo, a vijesti o ovim velikim podvizima na sjeveru dospjele su na jug do Menegrotha i do luka Brithombara i Eglaresta. Tad sve vilenjake Belerianda ispuni čuđenje i nada zbog dolaska njihovih moćnih rođaka koji su se posve neočekivano vratili sa Zapada u najcrnjem času, vjerujući u početku da su stigli kao valarski izaslanici da ih oslobode.

 

[Златоуст]

Ali je u samom času Fëanorove smrti Morgothov poslanik došao njegovim sinovima, priznajući poraz i predlažući uvjete, pa čak i predaju Silmarila. Nato Maedhros visoki, najstariji sin, nagovori svoju braću da hine pregovore s Morgothom i da se susretnu s njegovim poslanicima na utvrđenom mjestu; ali Noldori nisu imali toliko vjere u zadanu riječ kao on. Stoga svako izaslanstvo stiže u većem broju nego što je bilo dogovoreno, ali ih Morgoth posla još više, a među njima bijahu Balrozi.Maedhrosa uhvatiše u zasjedi i pobiše cijelu njegovu družinu; ali njega ostaviše živa po Morgothovoj zapovijedi i dovedoše u Angband. Nato su se Maedhrosova braća povukla i utvrdila veliki logor u Hithlumu, ali je Morgoth držao Maedhrosa za taoca i poslao im poruku da ga neće pustiti ako Noldori ne prestanu ratovati i ne vrate se na Zapad ili ne odu daleko iz Belerianda na Jug svijeta. Ali Fëanorovi su sinovi znali da će ih Morgoth prevariti i da neće osloboditi Maedhrosa što god oni učinili, a još ih je sputavala njihova zakletva, te ih nikakav razlog nije mogao navesti na to da odustanu od rata protiv njihova Neprijatelja. Stoga Morgoth uhvati Maedhrosa i objesi ga o stijenu jedne klisure nad Thangorodrimom, te je visio na stijeni o zglobu desne ruke u lancu od čelika.

Međutim, dok cijeli svijet onomad ležaše u čudu pred dolaskom Mjeseca, u logor u Hithlumu stigoše glasine o pohodu Fingolfina i njegovih sljedbenika koji su prešli Neumoljivi led. Ali u času kad je Fingolfinova vojska stupala u Mithrim, uzdiglo se Sunce plamteći na Zapadu, pa Fingolfin razvi svoje modre i srebrne stjegove i oglasi svoje trublje, dok je cvijeće nicalo pod njegovim nogama što stupahu, a doba zvijezda došlo svojem kraju. Pred izlaskom velebna svjetla Morgothovi sluge utekoše u Angband, te Fingolfin nesmetano prođe između utvrda Dor Daedelotha dok se njegov neprijatelj skrivao pod zemljom. Tad vilenjaci udariše na vrata Angbanda, a zov njihovih trublji potrese kulama Thangorodrima; i Maedhros ih začu sred svojih muka i glasno povika, ali se njegov glas izgubi u odjecima stijena.No budući da bijaše drugačije naravi od Fëanora i oprezan na Morgothove psine, Fingolfin se povuče iz Dor Daedelotha i okrenu natrag prema Mithrimu, jer je dobio vijesti da bi ondje mogao naći Fëanorove sinove, a usto je želio biti za štitom Sjenovita gorja dok se njegov narod ne odmori i ne ojača; vidio je, naime, snagu Angbanda i držao da neće propasti samo od zvuka trublji. Stoga je, stigavši konačno u Hithlum, podigao svoj prvi logor i naselje na sjevernoj obali jezera Mithrim. U srcima onih koji su slijedili Fingolfina nije bilo ljubavi prema Fëanorovoj kući, jer je patnja onih koji su preživjeli prijelaz preko Leda bila prevelika, dok je Fingolfin držao Fëanorove sinove za njegove suučesnike. Postojala je opasnost sukoba među vojskama; ali koliko god su veliki bili njihovi gubici na putu, ipak je narod Fingolfina i Finroda, Finarfinova sina, bio brojniji od Fëanorovih sljedbenika, te se ovi pred njima povukoše i preseliše svoje mjesto boravka na južnu obalu; te je sad među njima ležalo jezero. Mnogi od Fëanorova naroda doista se kajahu zbog lomače kod Losgara i bijahu puni divljenja prema srčanosti koja je prevela njihove napuštene prijatelje preko Leda na Sjeveru; bili bi ih srdačno pozdravili, ali se od stida nisu usuđivali.Stoga, zbog prokletstva koje je ležalo na njima, Noldori ništa nisu postigli za vrijeme Morgothova oklijevanja i straha od svjetla koji je, nov i snažan, vladao orcima. No Morgoth se prenu iz misli i nasmija se vidjevši raskol među svojim neprijateljima. U jamama Angbanda on stvori strašan dim i paru, a oni iskuljaše van kroz zadimljene vrhunce Željeznog gorja, a u Mithrimu ih se moglo vidjeti izdaleka kako kaljaju bistar zrak prvih zemaljskih jutara. S istoka se podiže vjetar i odnese ih do Hithluma, potamnjevši novo Sunce; oni se spustiše i oviše oko ravnica i kotlina, te ležahu nad vodama Mithrima, turobni i otrovni.

Nato Fingon hrabri, Fingolfinov sin, odluči prekinuti neprijateljstvo koje je razdjeljivalo Noldore, prije nego što njihov Neprijatelj bude spreman za rat, jer se zemlja u Sjevernom kraju već potresala od grmljenja Morgothovih podzemnih peći.Davno prije u blaženstvu Valinora, prije negoli se Melkor oslobodio i prije negoli su ih laži razdvojile, Fingon bijaše u bliskom prijateljstvu s Maedhrosom; premda nije znao da ga Maedhros nije zaboravio pri paljenju brodovlja, pomisao na njihovo davno prijateljstvo pekla ga je u srcu. Zato se dade na djelo koje se pravedno ubraja među podvige noldorskih prinčeva: sam, bez tuđeg savjeta pođe u potragu za Maedhrosom:te potpomognut onom istom tamom koju je stvorio Morgoth stiže nevidljiv u tvrđavu svojih protivnika. Uspe se visoko na pleća Thangorodrima i vidje u svom očaju opustošenu zemlju; ali ne mogaše naći ni prolaz ni pukotinu koji bi ga uveli u Morgothovu utvrdu. Tad prkoseći orcima, koji su još čučali u mračnim podrumima pod zemljom, on uze svoju harfu i zapjeva pjesmu o Valinoru koju su još u davnini složili Noldori prije nego što je nesloga stupila među Finwëove sinove; njegov glas odzvanjaše tugaljivim kotlinama u kojima su se dotad čuli jedino krici straha i patnje.Tako je Fingon pronašao ono za čim je tragao. Jer iznenada se nad njim, visoko i slabašno, njegova pjesma nastavila, a neki glas ga je, odgovorivši mu, dozivao. Bio je to Maedhros koji je pjevao na mukama. Fingon se pak uspe do podnožja litice s koje je visio njegov rođak, ali dalje nije mogao, pa zaplaka kad vidje Morgothov okrutan izum.

A Maedhros, u beznadnoj patnji, stade moliti Fingona da ga ustrijeli svojim lukom, našto Fingon namjesti strelicu i nategnu luk. I vidjevši da mu nema druge, zazva Manwëa, kazujući:"O Kralju koji ljubiš sve ptice, požuri sad ovu pernatu strijelu i smiluj se Noldorima u njihovoj patnji!"Njegova molitva brzo nađe odgovora. Manwë kojemu su sve ptice mile i koje mu donose vijesti iz Međuzemlja na Taniquetil, bijaše naime poslao jato orlova,zapovjedivši im da se nastane na sjevernim liticama i stražare nad Morgothom; jer je Manwë još žalio izgnane vilenjake. A orlovi su prenosili vijesti o mnogočemu što se događalo onih dana do žalosnih Manwëovih ušiju. Stoga se sad, dok je Fingon još savijao luk, iz visina spusti Thorondor, Kralj orlova, najveća od svih ptica koje su ikad postojale, čija su raskriljena krila mjerila trideset sežnjeva pa zadržavši Fingonovu ruku, podiže ga i odnese do kamene ploče s koje je visio Maedhros. No Fingon ga nije mogao osloboditi u paklu prekaljena lanca na njegovu zglobu, niti ga raskinuti, niti iščupati iz stijene. Stoga ga ponovno u svojoj boli Maedhros zamoli da ga ubije, no Fingon mu odsiječe ruku nad zglobom, a Thorondor ih odnese natrag u Mithrim.

Ondje je Maedhros nakon nekog vremena ozdravio, jer je životni oganj u njemu vruće gorio, a njegova snaga vukla korijen iz dnevnog svijeta kakvu posjedovahu svi koje othraniše u Valinoru. Njegovo se tijelo oporavilo od muka i postalo čilo, ali mu je sjena njegovih patnji ostala na srcu; no doživje da mu je ljevica vitlala mačem ubojitije nego što je desnica ikad mogla. Ovim je podvigom Fingon stekao veliku slavu i svi su ga Noldori hvalili; mržnja je između Fingolfinove i Fëanorove kuće bila utažena.Maedhros je, naime, molio za oprost zbog bijega iz Aramana i odrekao se svojeg prava na kraljevanje nad svim Noldorima, rekavši Fingolfinu:

"I da među nama nije bilo svađe, kneže, svejedno bi vrhovna vlast pripala po svim pravima vama, najstarijem i najmudrijem iz Finwëove kuće."Ali s ovim se u svojim srcima nisu slagala sva njegova braća.Stoga, upravo kako je Mandos prorekao, Fëanorovu kuću prozvaše Lišenicima, jer ju je, premda stariju, mimoišla nadvlada, te prešla na Fingolfinovu kuću, kako u Elendëu tako i u Beleriandu, a i zbog gubitka Silmarila. Noldori pak, ponovno ujedinjeni, postaviše stražu na granice Dor Daedelotha, te opkoliše Angband sa zapada, juga i istoka; poslaše glasnike nadaleko i naširoko da istraže pokrajine Belerianda i pregovaraju s narodima koji ih nastanjivahu.

 

[andrvor]

Sjajno ovo izgleda i svaka čast za trud.
Nadam se da se nisi smorio i da ćeš da dovršiš...

p.s. obrisaću post ako smeta.

 

[Златоуст]

Sjajno ovo izgleda i svaka čast za trud.
Nadam se da se nisi smorio i da ćeš da dovršiš...

Нешто што волим не може да ми досади,а ја волим ово што радим.Нисам се сморио,него немам довољно слободног времена,али ако све стигнем што планирам бићу и богатији са временом.

 

[Златоуст]

Наставак

Međutim je kralj Thingol nevoljko pozdravio dolazak tolikih silnih prinčeva sa Zapada, željnih novih kraljevina; ne htjede otvoriti prolaz u svoje kraljevstvo, niti ukloniti njegov čarobni pojas, jer prosvijetljen Melianinom mudrošću nije vjerovao da će opsada Morgotha potrajati. Od svih noldorskih prinčeva jedino je onima iz Finarfinove kuće bilo dopušteno prijeći s onu strane granice Doriatha; jer su se mogli pozvati na krvno srodstvo sa samim kraljem Thingolom, budući da je njihova majka bila Eärwen od Alqualondëa, Olwëova kći.Angrod, Finarfinov sin, prvi od Izgnanika stiže u Menegroth, kao glasnik svojega brata Finroda, te je dugo razgovarao s kraljem pripovijedajući mu o podvizima Noldora na sjeveru, o njihovu broju i raspoređivanju njihove sile; ali bivajući iskren, mudar i ne ispuštajući iz uma netom oproštene patnje, ne reče ni riječi o Rodoubojstvu ni o načinu na koji je došlo do izgnanstva Noldora i Fëanorove zakletve. Kralj Thingol posluša Angrodove rijedi, pa mu prije nego što će ovaj otići, reče:"Ovako ćeš reći onima koji su te poslali k meni. Noldori imaju moje dopuštenje da se nasele u Hithlumu, u brdina Dorthoniona i zemljama istočno od Doriatha koje su puste i prazne, ali na drugim mjestima ima mnogo mojega naroda i ne želim da im se sloboda ograniči, a još manje da ih se istjera iz njihovih domova. Pripazite, dakle, vi prinčevi sa Zapada kako ćete se vladati, jer ja sam Gospodar Belerianda i svi koji požele ovdje boraviti, poštuju moju riječ. U Doriath nitko ne smije stupiti, doli onih koje ja pozovem u goste ili onih koji me potraže u najvećoj nuždi."Međutim su noldorski prinčevi u Mithrimu sjeli vijećati, a ondje dođe Angrod iz Doriatha, noseći poruku kralja Thingola. Njegova se dobrodošlica Noldorima učini hladnom, a Fëanorovi se sinovi razgnjeviše na te riječi poslanice, ali Maedhros se nasmija govoreći:

"On je kralj koji ni pred kim ne uzmiče, inače bi mu uzalud bio njegov naslov.Thingol nam dodjeljuje jedino one zemlje do kojih njegova moć ne dopire. Doista bi danas jedino Doriath bio njegovo kraljevstvo da nije dolaska Noldora. Stoga ga pustimo da Doriathom vlada i neka bude sretan što za susjede ima Finwëove sinove, a ne Morgothove orke na koje smo mi naišli. Što se ostalog tiče, ići demo kamo nam se svidi."Ali Caranthir, koji nije ljubio Finarfinove sinove, a usto je bio najgrublji od braće i najbrže bi se razgnjevio, glasno povika:"Kako ne! Ne dopustimo Finarfinovim sinovima da sa svojim izmišljotinama trčkaraju tamo-amo k ovom Mrkom vilenjaku u njegovim pećinama! Tko im je dao pravo da nas zastupaju u pregovorima s njim? I premda su se doista skrasili u Beleriandu, neka ne zaborave tako brzo da je njihov otac noldorski princ, iako im je majka od drugog roda."Nato se Angrod razbjesni i ostavi vijećanje. Maedhros pak ukori Caranthira, ali je većina Noldora na objema stranama čuvši njegove riječi u svojim srcima posumnjala, plašeći se razorna duha Fëanorovih sinova koji je, činilo se, uvijek bio spreman prasnuti nesmotrenim riječima ili nasiljem. Ali Maedhros obuzda svoju braću, te oni otiđoše s vijećanja i ubrzo zatim ostaviše Mithrim i otputovaše na istok za Arosom u prostrane zemlje oko brda Himring. Taj se kraj otada zvao Maedhrosova međa, jer je prema sjeveru malo što branilo brdo ili rijeku pred napadom iz Angbanda.Ondje su Maedhros i njegova braća držali stražu, okupivši sav narod koji im se htio pridružiti, te su malo općili sa svojim rodom na zapadu, osim u nuždi. Kazuje se da je zapravo sam Maedhros došao na tu zamisao kako bi umanjio mogućnost sukoba i jer je žarko želio preuzeti na sebe obranu onog mjesta kojemu je prijetila najveća opasnost od napada; stoga je na svoju ruku ostao u prijateljstvu s Fingolfinovom i Finarfinovom kućom i povremeno bi dolazio među njih po zajednički savjet. Pa ipak je i njega vezivala zakletva, premda je na neko vrijeme bila potisnuta.Međutim se Caranthirov narod nastanio najdalje na istoku, između gornjih pritoka Geliona, oko jezera Helevorn pod gorom Rerir i južnije; tako se uspeše na vrhunce Ered Luina i pogledaše u čudu na istok, jer su im se divlja i široka učinila prostranstva Međuzemlja.

Tako se zgodilo da je Caranthirov narod naišao na patuljke koji su nakon Morgothova napada i dolaska Noldora prekinuli svoju trgovinu s Beleriandom. Pa premda oba naroda ljubljahu vještine i bijahu željni naučiti nove, među njima nije bilo ljubavi, jer su patuljci bili tajnoviti i lako uvredljivi, dok je Caranthir bio bahat i jedva skrivao svoj prezir prema neprivlačnim Naugrimima, a njegov je narod slijedio svojega vođu. Ipak, kako su se oba naroda plašila i mrzila Morgotha, onako se udružiše u savez od kojega su imali veliku korist; jer su u ono vrijeme Naugrimi otkrili mnoge tajne zanata, te su kovači i zidari Nogroda i Belegosta postali slavni među njihovim rodom, a kad su patuljci počeli ponovno putovati u Beleriand, sva je trgovina iz njihovih rudnika najprije prolazila kroz Caranthirove ruke, pa je tako veliko blago dospjelo u njegove ruke.

Kad je dvadeset Sunčevih godina prošlo, kralj Fingolfin od Noldora priredi veliku gozbu koja se održala u proljeće pokraj jezeraca Ivrina, odakle je izvirala brza rijeka Narog, jer ondje je zelena i lijepa bila zemlja u podnožju Sjenovita gorja koje ju je štitilo od sjevera. Veselje na toj gozbi dugo se pamtilo u kasnijim danima žalosti; te je nazvaše Mereth Aderthad, Gozba ujedinjenja. Ondje pristigoše mnogi poglavari i narod Fingolfina i Finroda; a od Fëanorovih sinova Maedhros i Maglor, s ratnicima Istočne međe; a ondje stiže i velik broj Sivih vilenjaka, lutalica po šumama Belerianda i naroda iz Luka s Círdanom, njihovim vođom. Tamo su čak došli i Zeleni vilenjaci iz Ossirianda, Zemlje sedam rijeka, daleko pod zidinama Modroga gorja; dok iz Doriatha stigoše tek dva poslanika, Mablung i Daeron, noseći kraljeve pozdrave.Na Mereth Aderthadu održala su se mnoga vijećanja dobre volje i polagale se zakletve na savez i prijateljstvo; a kazuje se da su se na ovoj gozbi čak i Noldori ponajviše služili jezikom Sivih vilenjaka, jer su brzo savladali beleriandski govor, dok su Sindari sporo učili jezik Valinora. Srca su Noldora bila presretna i puna nade, te se mnogima od njih činilo da su Fëanorove riječi bile opravdane kad su onomad zatražile slobodu i krasna kraljevstva Međuzemlja; i uistinu su nakon ovoga uslijedile duge godine mira, dok su njihovi mačevi štitili Beleriand od Morgothove pošasti, a njegova sila ležala zatvorena za dverima. U onim je danima pod Suncem i Mjesecem carevala sreća, a cijela zemlja bila spokojna, dok su se na sjeveru skupljale Sjenke.

Pa kad je opet prošlo trideset godina, Turgon, Fingolfinov sin, ostavi Nevrast,gdje je boravio i potraži Finroda, svojega prijatelja na otoku Tol Sirion, pa se uputiše na jug niz rijeku bivajući neko vrijeme na oprezu od sjevernih planina; pa kako su putovali, zateče ih noć za Jezerima sumraka uz tok Siriona i oni usnuše na njegovoj obali pod ljetnim zvijezdama. Ali Ulmo, uspevši se uz rijeku, učini da duboko usnu i podari im teške snove, pa ih nemir tih snova nije ostavio ni nakon što su se probudili,no nijedan ništa ne reče drugome, jer im sjećanje nije bilo jasno, a svaki je vjerovao da je Ulmo samo njemu poslao poruku. Ipak je otada obojicu opsjedao nemir i slutnja onoga što se bližilo, te često lutahu sami neutabanim krajevima tražeći uzduž i poprijeko kakvo skriveno i jako mjesto; jer se obojici činilo da su bili umoljeni da se pripreme na crne dane i izgrade utočište, ako bi Morgoth provalio iz Angbanda i porazio vojske Sjevera.

U to vrijeme su Finrod i sestra mu Galadriel kadikad uživali gostoprimstvo Thingola, njihova rođaka u Doriathu. Finroda tad ispuni udivljenje prema snazi i veličajnosti Menegrotha, njegovih riznica i oružarnica i njegovih kamenih dvorana s bezbrojnim stupovima; u srcu odluči izgraditi prostrane dvore iza vječno čuvanih dveri u nekom dubokom i tajnom mjestu pod brdima. Stoga rastvori svoje srce Thingolu kazujući mu svoje snove, a Thingol mu ispripovjedi o duboku klancu rijeke Narog i pećinama pod Visokim Farothom na njezinoj strmoj zapadnoj obali i prije svoga odlaska dade mu vodiče da ga odvedu do tog mjesta za koje je još uvijek malo tko znao. Tako je Finrod stigao u Narogove špilje i počeo ondje iskapati duboke dvorane i oružarnice prema uzoru na palače Menegrotha; a tu utvrdu nazva Nargothrond.

 

[Златоуст]

U tom su poslu Finrodu pomogli patuljci iz Modroga gorja, a Finrod ih dobro nagradi, jer je bio donio više blaga iz Tiriona nego ijedan drugi noldorski princ. A u to doba oni mu načiniše Nauglamír, Ogrlicu patuljaka, najslavniju od njihovih radova iz Drevnih dana. Bijaše to niska od zlata u koju su bili umetnuti nebrojeni dragulji iz Valinora; imala je takvu moć u sebi da je na onom tko bi je nosio ležala lako poput lanenog vlakna i oko čijeg god bi se vrata zakopčala, uvijek bi mu se prilagodila svojom dražesti i krasotom.Ondje se u Nargothrondu Finrod naseli s mnoštvom svojega naroda, a na svome ga jeziku patuljci nazvaše Felagund, Kopač pećina; i to je ime nosio do svojeg kraja.No Finrod Felagund nije bio prvi koji je boravio u pećinama uz rijeku Narog.Galadriel, njegova sestra, nije s njim otišla u Nargothrond, jer je u Doriathu živio Celeborn, Thingolov rođak, te se među njima probudila velika ljubav. Stoga je ostala u Skrivenom Kraljevstvu i živjela uz Melian, te od nje poprimila veliko znanje i mudrost o Međuzemlju.Turgon se pak prisjećao grada smještenog na brdu, krasnog Tiriona s njegovom kulom i drvetom, no ne nađe ono za čim je tragao, već se vrati u Nevrast i otpočinu u Vinyamaru uz obalu mora. Ali već iduće godine ukaza mu se sam Ulmo i naloži mu da pođe sam samcat u dolinu Siriona; i Turgon se uputi, te vođen Ulmom otkri skrivenu dolinu Tumladen u Kružnom gorju usred koje je stajao kameni brijeg. O ovom još uvijek nikomu nije kazivao, već se ponovno vrati u Nevrast i ondje otpoče, vijećajući u tajnosti sam sa sobom, osmišljavati nacrt grada po uzoru na Tirion na Túni za kojim je njegovo srce tugovalo u progonstvu.Morgoth pak, povjerovavši izvješću svojih uhoda da noldorski prinčevi lunjaju zemljom i ne pomišljajući na rat, odluči iskušati snagu i opreznost svojih protivnika.Još jedanput, bez ikakva upozorenja, njegova se sila uskomeša, te se iznenada na sjeveru pojaviše potresi, vatre prokuljaše iz pukotina u zemlji, Željezna gora stade rigati plamen, a **** nahrupiše preko ravnice Ard-galen. Odanle oni navališe niz Sirionski prolaz na zapadu, a na istoku provališe u Maglorovu zemlju kroz klanac između Maedhrosovih brda i Osamljenih bregova Modroga gorja. No Fingolfin i Maedhros nisu spavali, pa dok ostali tragahu za raštrkanim četama orkova koje su zalutale u Beleriand i ondje činile veliko zlo, oni presretoše glavninu vojske s obiju strana dok je napadala Dorthonion i poraziše Morgothove sluge, pa ih goneći preko Ard-galena posve uništiše, od prvog do zadnjeg, upravo nadomak dveri Angbanda. To je bila treća velika bitka beleriandskih ratova, a nazvaše je Dagor Aglareb,Veličanstvena bitka.

Bila je to pobjeda, ali i upozorenje koje prinčevi uzeše zaozbiljno, te otada još čvršće povezaše svoj savez, pojačaše i rasporediše stražu, podigavši Opsadu Angbanda koja je trajala zamalo četiri stotine Sunčevih godina. Dugo nakon Dagor Aglareba nijedan se Morgothov sluga nije usuđivao pomoliti izvan njegovih dveri, jer su se bojali noldorskih gospodara; a Fingolfin se hvalio da bi jedino izdajom u njihovim redovima Morgoth mogao razbiti savez Eldara i zateći ih nespremne. Ipak Noldori nisu mogli osvojiti Angband, ni povratiti Silmarile, pa rat nikad nije posve prestao tijekom cijelog vremena Opsade, jer je Morgoth izmišljao nove spletke i svako malo stavljao svoje neprijatelje na kušnju. Usto se Morgothova tvrđa nije mogla potpuno opkoliti, jer ju je Željezno gorje na čijim su se golemim vijugavim zidinama kočoperili tornjevi Thangorodrima štitilo s obiju strana, a Noldori ga nisu mogli premostiti zbog njegova snijega i leda. Stoga za leđima i na sjeveru Morgoth nije imao neprijatelja i tim su putem njegovi uhode s vremena na vrijeme izlazili i stranputicama ulazili u Beleriand. A težeći nadasve posijati strah i neslogu među Eldare, on naredi orcima da one koje zarobe ostave na životu i dovedu okovane u Angband; te je ondje neke toliko zastrašio užasom iz svojih očiju da im okovi više nisu trebali, već su išli u vječitom strahu od njega, izvršavajući njegove zapovijedi ma gdje bili. Tako je Morgoth saznao većinu onoga što se dogodilo nakon Fëanorove pobune, pa se poveselio, opazivši u ovom sjeme mnogih razmirica među njegovim protivnicima.Kad je proteklo gotovo stotinu godina od Dagor Aglareba, Morgoth pokuša uhvatiti Fingolfina na prepad (jer je znao da je Maedhros bio oprezan); pa odasla vojsku na bijeli sjever, a oni okrenuše na zapad i ponovno na jug i spustiše se obalama rukavca Drengist, putem koji je s Neumoljivog leda slijedio Fingolfin. Tako su namjeravali ući u kraljevstvo Hithlum sa zapada; ali ih opaziše na vrijeme, a Fingon ih napadne među brdima na kraju rukavca i većinu orkova pobaca u more. Ova nije ubrojena u velike bitke, jer orkova nije bilo velik broj, a ondje se borio tek dio hithlumskog naroda. No otada je mir potrajao mnogo godina, a Angband nije drugi put otvoreno napao, jer je Morgoth sad uvidio da se **** bez tuđe pomoći ne mogu mjeriti s Noldorima i u svojem je srcu tražio novo rješenje.

Nakon još stotinu godina Glaurung, prvi od Urulóka, vatrenih zmajeva Sjevera,izađe noću kroz dveri Angbanda. Još je bio mlad i jedva izrastao, jer je život zmajeva dug i usporen, no vilenjaci u očaju utekoše pred njim u Ered Wethrin i Dorthonion, a on okalja polja Ard-galena. Nato Fingon, princ Hithluma, pojuri za njim sa strijelcima na konjima i zaokruži ga krugom hitrih jahača, no Glaurung nije mogao izdržati njihove strelice, budući da mu oklop još nije bio potpun, pa pobjegne natrag u Angband odakle još dugo godina nije izlazio. Fingon je ovime stekao veliku hvalu, a Noldori se razveselili, jer je malo koji naslućivao potpunu svrhu i prijetnju ovog novog stvora. Morgoth je pak bio nezadovoljan što im se Glaurung ovako prebrzo otkrio, ali nakon njegova poraza zavlada Dugotrajan mir od gotovo dvije stotine godina. Cijelo to vrijeme događala su se jedino čarkanja na granicama, a sav je Beleriand napredovao i bivao sve bogatiji. Za stražama njihove vojske na sjeveru Noldori podigoše svoja prebivališta i svoje kule i u ono doba načiniše mnogo krasnih stvari, pjesama, priča i mudrosnih knjiga. U mnogim su se dijelovima zemlje Noldori i Sindari sjedinili u jedan narod i govorili istim jezikom, iako su se jedni od drugih razlikovali u tomu, da su Noldori bili mudriji i snažniji, veličajniji ratnici i mudraci, a u gradnji su koristili kamen i ljubili padine bregova i široka prostranstva. Sindari su pak imali krasnije glasove i bili vještiji u glazbi od svih, osim jedino od Maglora, Fëanorova sina, a ljubili su šume i krajeve uz rijeke; usto su neki od Sivih vilenjaka i dalje lutali uzduž i poprijeko bez stalnog ognjišta i pjevali putem.

 

[Златоуст]

XIV. POGLAVLJE

O BELERIANDU I NJEGOVIM KRALJEVINAMA

Ovako su u davnini izgledale zemlje u koje su dospjeli Noldori u sjeverozapadnim predjelima Međuzemlja; a ovdje se još kazuje i o načinu na koji su poglavari Eldara upravljali svojim zemljama i opsadom Morgotha nakon Dagor Aglareba, treće bitke u beleriandskim ratovima.Na sjeveru svijeta Melkor u minulim vjekovima podiže Ered Engrin, Željezno gorje, kao ogradu svojoj tvrđavi Utumno; a ono stajaše na granicama krajeva pod vječitim ledom u dugoj krivulji s istoka na zapad. Za zidinama Ered Engrina na zapadu, ondje gdje se gorje povijalo prema sjeveru, Melkor sagradi još jednu utvrdu za obranu od napada koji bi mogao doći iz Valinora, a kad se vratio u Međuzemlje, kako je već bilo ispripovijedano, nastani se u beskonačnim tamnicama Angbanda, Željeznoj jazbini, koju u Ratu Sila Valari, u svojoj brzini da ga poraze u njegovoj velebnoj tvrđavi Utumno, nisu posve bili uništili, niti istražili sve jame. Pod Ered Engrinom on načini dug rov koji je završavao na jugu gorja i ondje podiže golema vrata. A iznad ovih vrata i za njima sve do planina naslaga gromovite tornjeve Thangorodrima načinjene od pepela i šljake iz njegovih podzemnih peći i silna otpada nastalog iskapanjem rova. Bijahu crne, puste i neizmjerno visoke, a iz njihovih je vršaka k sjevernom nebu izlazio dim, taman i otrovan. Pred dverima Angbanda prljavština i pustoš širile su se mnogo milja na jug preko prostranih ravnica Ard-galena; no nakon izlaska Sunca ondje je počela rasti trava i dok je Angband bio opkoljen, a njegova vrata zatvorena, zelenilo je raslo čak i među jamama i raspuknutim stijenama pred vratima pakla.Na zapad od Thangorodrima ležala je Hísilómë, Maglovita zemlja, jer tako je nazvaše Noldori na svome jeziku zbog Morgothovih oblaka koje je ondje poslao u vrijeme njihova prvog logorišta; Hithlum je postala na jeziku Sindara koji su boravili u onim krajevima. Bila je to lijepa zemlja dok je trajala Opsada Angbanda, iako je zrak ondje bio svjež, a zime hladne. Na zapadu ju je omeđivao Ered Lómin, Gorje jeke koje se prostiralo uz more, a na istoku i jugu velika krivulja Ered Wethrina, Sjenovita gorja, koje je gledalo na Ard-galen i dolinu rijeke Sirion.Fingolfin i njegov sin Fingon vladali su Hithlumom, a većina je Fingolfinova naroda boravila u Mithrimu na obalama velikog jezera; Fingonu bijaše dodijeljen Dorlómin koji je ležao zapadno od Mithrimskih planina. Ali njihova je glavna tvrđava bila kod Ethel Siriona istočno od Ered Wethrina, odakle su stražarili Ard-galenom; njihova je pak konjica jahala tom ravnicom sve do sjenki Thangorodrima, jer im se, od prvotne nekolicine, broj konja brzo povećao, a trava Ard-galena bila je gusta i zelena. Mnogisu preci tih konja potjecali iz Valinora, a Maedhros ih je dao Fingolfinu kao nadoknadu njegovih gubitaka, jer su bili preneseni brodovljem do Losgara.

Zapadno od Dor-lómina, za Gorjem jeke koje su se južno od rukavca Drengist protezale u unutrašnjost, ležao je Nevrast, što znači Ovdašnje obale na sindarinskom jeziku. Tim imenom su u početku nazivali sve priobalje južno od rukavca, no poslije jedino onu zemlju čije su obale ležale između Drengista i brda Taras. Ondje je mnogo godina stajalo kraljevstvo Turgona Mudrog, Fingolfinova sina, omeđeno morem i Ered Lóminom i brdima kojima se Ered Wethrin nastavljao prema zapadu, od Ivrina do brda Taras koje se nalazilo na jednom rtu. Neki su smatrali da je Nevrast više pripadao Beleriandu nego Hithlumu, jer je ta zemlja bila blaža, natapana vlažnim vjetrovima s mora i zaklonjena od hladnih sjevernih vjetrova koji puhahu preko Hithluma. Nalazila se u kotlini, okružena planinama i velikim obalnim liticama višim od ravnica za njima i nijedna rijeka ondje nije protjecala, ali je u središtu Nevrasta stajalo veliko jezero, no njegove su obale bile nedostupne, jer ih okruživahu široke močvare. Linaewen bijaše ime onom jezeru, zbog mnoštva ptica što se ondje gnijezdilo od onih vrsta koje ljube visoku trstiku i plitke bare. Do dolaska Noldora mnogi su Sivi vilenjaci živjeli u Nevrastu uz obale, posebice oko brda Taras na jugoistoku, jer to su mjesto Ulmo i Ossë znali u davnini posjećivati. Sav taj narod uze Turgona za vladara, te su se Noldori i Sindari ondje najbrže izmiješali; Turgon je pak dugo boravio u onim dvorima koje je nazvao Vinyamar, pod brdom Taras pokraj mora.Južno od Ard-galena velika se gorovita krajina Dorthonion pružala šezdeset starih milja od zapada na istok, a na njoj su rasle visoke borove šume, pogotovu na njezinoj sjevernoj i zapadnoj strani. Blagim se padinama s ravnica uzdizala do ogoljelih i visokih predjela gdje ležahu mnoga gorska jezerca u podnožju golih vrleti čije su glave bile više od vrhunaca Ered Wethrina; ali na jugu, odakle je gledala prema Doriathu,iznenada se obrušavala stravičnim klisurama. Sa sjevernih su obronaka Dorthoniona Angrod i Aegnor, Finarfinovi sinovi, stražarili nad ravnicom Ard-galena i bili vazali svojem bratu Finrodu, gospodaru Nargothronda; njihova naroda bijaše mali broj, jer je zemlja bila ogoljela, a golem se gorski kraj smatrao branikom koji Morgoth neće olako pokušati prijeći.

Među Dorthonionom i Sjenovitim gorjem stajala je uska dolina čiji su strmi zidovi bili zaodjenuti borovinom; dok je sama dolina bila zelena, jer je kroz nju protjecala rijeka Sirion hitajući k Beleriandu. Finrod je držao Sirionski prolaz, a na otoku Tol Sirion nasred rijeke podigao je stražarsku kulu, Minas Tirith; ali je nakon što je Nargothrond bio izgrađen, predao tu kulu većinom na čuvanje svojem bratuOrodrethu.I tako je široka i krasna beleriandska zemlja ležala s obje strane silne rijeke Sirion,slavljene u pjesmi, koja izviraše kod Eithel Siriona i protjecaše uz rub Ard-galena prije nego što se zalijetala kroz prolaz, bivajući sve bujnija planinskim potocima. Odande je tekla na jug stotinu i trideset starih milja, skupljajući vodu mnogih pritoka, sve dok sa silnim priljevom nije stizala do svojih mnogobrojnih ušća i pjeskovite delte u Balarskom zaljevu. A slijedeći Sirion sa sjevera na jug, ležala je na desnom kraju Zapadnog Belerianda šuma Brethil između Siriona i Teiglina, a za njom kraljevstvo Nargothronda, između Teiglina i Naroga. Rijeka je Narog pak izvirala u slapovima Ivrina na južnoj strani Dor-lómina i tekla nekih osamdeset starih milja prije nego što se ulijevala u Sirion u Nan-tathrenu, Zemlji vrba. Južno od Nan-tathrena ležao je predio livada posutih mnogim cvijećem, gdje je boravio neznatan broj naroda; a za tim ležahu močvare i otoci trstike uokolo ušća Siriona i pijesak njegove delte napušten od svih živih stvorova doli od morskih ptica.No Kraljevstvo Nargothronda pružalo se i zapadno od Naroga prema rijeci Nenning koja je pristizala u more kod Eglaresta; pa je Finrod postao nadvladar svih vilenjaka Belerianda između Siriona i mora, osim u Falasu. Ondje su boravili oni Sindari koji još ljubljahu brodove, a Círdan brodograditelj bio im je vladarom, ali između Círdana i Finroda postojalo je prijateljstvo i savez, te su s pomoći Noldora luke Brithombara i Eglaresta iznova sagradili. Za svojim jakim zidinama to su postali krasni gradovi i luke s molovima i gatovima od kamena. Na rtu zapadno od Eglaresta,Finrod podiže kulu Barad Nimras da stražari nad Zapadnim morem, iako nepotrebno,kako se poslije pokazalo, jer Morgoth nikad nije pokušao graditi brodove ni ratovati na moru. Vode su se svi njegovi sluge klonili i moru nijedan nije dobrovoljno htio doći u blizinu, doli u krajnjoj nuždi. Uz pomoć vilenjaka iz Luka neki iz nargothrondskog naroda izgradiše nove brodove i otisnuše se na more, te istražiše veliki Balarski otok,misleći ondje pripremiti posljednje utočište ako bi im se zlo primaklo, ali im nije bilo dano da ondje ikad borave.Tako je Finrodovo kraljevstvo bilo daleko najveće, iako je on bio najmlađi odvelikih noldorskih knezova, Fingolfina, Fingona i Maedhrosa i Finroda Felagunda. Ali Fingolfina svi Noldori držahu za nadvladara, a Fingona drugog pod njim, iako je njihovo kraljevstvo obuhvaćalo tek sjeverni predio Hithluma; ali je ipak njihov narod bio najodvažniji i najsrčaniji, **** su ih se najviše bojali, a Morgoth najljuće mrzio.

 

[Златоуст]

S lijeve strane Siriona ležao je Istočni Beleriand, koji se prostirao najviše stotinu starih milja od Siriona do Geliona i granica Ossirianda; a prvi je, između Siriona i Mindeba, ležao pust predio Dimbara podno vrhunaca Crissaegrima, domaje orlova.Između Mindeba i gornjeg toka Esgalduina ležala je ničija zemlja Nan Dungortheb; a taj kraj bijaše ispunjen stravom, jer je na jednoj njegovoj strani Melianina čarolija štitila Sjevernu među Doriatha, dok su se na suprotnoj strani okomite klisure Ered Gorgorotha, Stravičnog gorja, obrušavale s visoravni Dorthoniona. Ondje je, kako je prije bilo ispripovjedano, Ungoliant utekla pred bičevima Balroga i neko vrijeme tamo boravila, preplavivši gudure svojom smrtonosnom tminom, a ondje je još, i nakon što je ona nestala, njezino ogavno potomstvo vrebalo i plelo svoje opake mreže; siromašne vode što se izlijevahu s Ered Gorgorotha bijahu okaljane i opasne za piće, jer su srca onih koji su ih kušali punile sjenkama mahnitosti i očaja. Sva živa bića obično su se klonila toga kraja, a Noldori bi prolazili kroz Nan Dungortheb jedino u najvećoj nuždi,putevima bližim granici Doriatha i najudaljenijim od stravičnih brda. Taj put bijaše načinjen ranije, u vrijeme prije negoli se Morgoth vratio u Međuzemlje; a kad bi se tkogod njime uputio, stigao bi istočno od Esgalduina, gdje je još i u doba Opsade stajao kameni most Iant Iaur. Odande bi prošao kroz Dor Dínen, Tihu zemlju, i prešavši Arossiach (što znači Gazovi Arosa) dospio do sjevernih granica Belerianda, gdje su boravili Fëanorovi sinovi.Na jugu ležahu zaštićene šume Doriatha, dom Thingola, Skrivenog kralja, u čije kraljevstvo nitko nije ulazio bez njegova dopuštenja. Njegov sjeverni i manji dio,šumu Neldoreth, omeđivala je na istoku i jugu tamna rijeka Esgalduin koja se povijala prema zapadu u središtu zemlje; a između Arosa i Esgalduina prostirale su se gušće i veće šume Regiona. Na južnoj obali Esgalduina, ondje gdje je skretao na zapad prema Sirionu, stajale su pećine Menegrotha, a čitav je Doriath ležao istočno od Siriona, osim uskog pojasa šume između utoka Teiglina u Sirion i Jezera sumraka. Narod Doriatha nazivao je ovu šumu Nivrim, Zapadna međa; ondje su rasli visoki hrastovi, a isto ju je obavijao Melianin pojas, kako bi barem dio Siriona, koji je ljubila štujući Ulma, bio posve pod Thingolovom vlašću.Jugozapadno od Doriatha, gdje Aros utjecaše u Sirion, ležale su prostrane bare i močvare s obje strane rijeke koja je ondje zaustavljala svoj tok i vrludala mnogobrojnim kanalima. Taj se kraj zvao Aelin-uial, Jezera sumraka, jer ih je obavijala magla, a nad njima su ležale čarolije Doriatha. Sav se sjeverni predio Belerianda, međutim, strmo spuštao na jug do ovog mjesta, te zatim neko vrijeme prelazio u ravnicu i kočio tok Siriona. Ali južno od Aelin-uiala zemlja se iznenada strmo rušila, te je sva gornja polja Siriona odvajala od donjih polja ova padina koja se onome tko ju je promatrao s juga prema sjeveru doimala poput beskrajnog brdovitog niza, prostirući se od Eglaresta za Narogom na zapadu do Amon Ereba na istoku,gotovo nadomak Gelionu. Narog je protjecao ovim brdima dubokim klancem i prelijevao se brzacima, ali nije imao vodopada, a zapadne su mu se obale uspinjale k velebnim šumovitim brdima Taur-en-Farotha. Na zapadnoj strani ovog klanca, gdje se kratak i zapjenjen potok Ringwil naglavačke kotrljao u Narog s Visokoga Farotha,Finrod je podigao Nargothrond. Ali nekih je dvadeset i pet starih milja istočno od klanca Nargothronda Sirion propadao sa sjevera silnim vodopadom podno Jezera, te ondje iznenada ponirao pod zemlju u golemim rovovima koje je težina pada njegove vode izdubla; a izvirao je ponovno tri stare milje južnije, uz strašnu buku i dim kroz kamene lukove u podnožju brda koje nazvaše Dveri Siriona.Ovu odjeljujuću padinu nazivahu Andram, Dugi zid, od Nargothronda do Ramdala,Kraja zida u Istočnom Beleriandu. Ali na istoku padina je bivala sve manje strma, jer se dolina Geliona jednakomjerno spuštala na jug, a Gelion nije imao ni vodopada ni brzaca tijekom cijelog svojeg toka, ali je uvijek bio brži od Siriona. Između Ramdala i Geliona stajalo je osamljeno brdo velike širine i blagih obronaka, ali doimajući se većim nego što je bilo, jer stajaše samo; a to brdo nazivahu Amon Ereb. Na Amon Erebu umro je Denethor, voda Nandora koji obitavahu u Ossiriandu koji je pohitao u pomoć Thingolu protiv Morgotha u onim danima kad su se **** prvi put bili spustili u većem broju i razorili zvijezdama obasjan spokoj Belerianda; a na tom je brdu boravio Maedhros nakon velikog poraza. Ali južno od Andrama, između Siriona i Geliona,nalazio se prostran kraj zamršene šume kamo nitko nije odlazio, doli katkad nekolicina Mrkih vilenjaka u tumaranju; Taur-im-Duinath ga nazivahu, Šuma među rijekama.Gelion bijaše velika rijeka; izvirao je iz dvaju izvora i imao u početku dva ogranka:Mali Gelion koji izviraše iz brda Himring i Veliki Gelion koji izviraše iz gore Rerir.

Nakon spajanja njegovih rukavaca tekao je na jug četrdeset starih milja prije negoli je naišao na svoje pritoke; a prije negoli je dospio do mora bio je dvaput dulji od Siriona, iako ne toliko širok i nabujao, jer je više kiše padalo u Hithlumu i Dorthonionu negoli na istoku, odakle je Gelion crpio svoju vodu. Iz Ered Luina istjecalo je šest pritoka Geliona: Ascar (koji poslije nazivahu Rathlóriel), Thalos, Legolin, Brilthor, Duilwen i Adurant, brze i nemirne rijeke strmo se obrušavajući s planina; a između Ascara na sjeveru i Aduranta na jugu i između Geliona i Ered Luina ležala je daleka zelena zemlja Ossiriand, Zemlja sedam rijeka. Međutim se na jednome mjestu, gotovo na pola svojega puta, tok Aduranta razdvajao i ponovno spajao; a otok koje su njegove vode okruživale, nazivao se Tol Galen, Zeleni otok. Ondje su Beren i Lúthien boravili nakon povratka.U Ossiriandu življahu Zeleni vilenjaci pod zaštitom njihovih rijeka; jer nakon Siriona Ulmo je ljubio Gelion ponad svih voda zapadnog svijeta. Vilenjaci Ossirianda poznavahu šume u tolikoj mjeri da je stranac mogao proći njihovom zemljom s kraja na kraj a da ih nijednog ne zamijeti. Odijevali su se u zeleno u proljeće i ljeto, a zvuk njihova pjeva mogao se čuti čak i preko voda Geliona; zbog toga Noldori nazvaše tu zemlju Lindon, zemlja glazbe, a planine za njom oni nazvaše Ered Lindon, jer su ih prvi put ugledali iz Ossirianda.Na istok od Dorthoniona granice su Belerianda bile najnezaštićenije od napada i jedino su brda nevelike visine štitila dolinu Geliona od sjevera. U tom kraju, na Maedhrosovoj međi i zemljama za njom, življahu Fëanorovi sinovi s brojnim narodom, a njihovi jahači često prolažahu preko prostrane sjeverne ravnice, širokog i pustog Lothlanna, istočno od Ard-galena, kako Morgoth ne bi pokušao kakav juriš na Istočni Beleriand. Glavna Maedhrosova tvrđava bila je na brdu Himring, Vječnohladnom;a taj je bio širokih padina, bez drveća i spljošten na svojem vrhu, okružen mnogim manjim brdima. Između Himringa i Dorthoniona nalazio se prolaz, strahovito strm na zapadu, a to je bio prolaz Aglon, vrata u Doriath, no oštar je vjetar vječito puhao kroz njega sa sjevera. Ali Celegorm i Curufin utvrdiše Aglon i čuvaše ga jakom vojskom i svu zemlju Himlad na jugu između rijeke Aros koja izviraše u Dorthonionu i njezina pritoka Celona koji izviraše iz Himringa.

Između rukavaca Geliona stajala je Maglorova stražarnica, a ovdje su na jednom mjestu brda posve prestajala; upravo su onuda **** prodrli u Beleriand prije Treće bitke. Stoga Noldori držahu vojsku konjanika u ravnicama toga kraja, a Caranthirov narod utvrdi planine istočno od Maglorova procijepa. Ondje je gora Rerir i mnogo manjih uzvisina oko nje stajalo odvojeno od glavnog lanca Ered Lindona na zapadu; u uglu između Rerira i Ered Lindona bijaše jezero, zasjenjeno planinama sa svih strana osim na jugu. To je bilo jezero Helevorn, duboko i mračno, a pokraj njega je Caranthir podigao svoj dom; međutim su čitavu tu široku zemlju između Geliona i planina i između Rerira i rijeke Ascar Noldori prozvali Thargelion, što znači Zemlja za Gelionom ili Dor Caranthir, Caranthirova zemlja; i ovdje su Noldori prvi put susreli patuljke. Ali Thargelion Sivi vilenjaci prije nazivahu Talath Rhúnen, Istočna dolina.Tako Fëanorovi sinovi pod Maedhrosom bijahu gospodari Istočnog Belerianda,ali se njihov narod u to vrijeme nalazio većinom na sjeveru zemlje, a na jug su jahali jedino u lov u zelenim šumama. No ondje se udomiše Amrod i Amras, te su rijetko dolazili na sjever dok je trajala Opsada; a ondje su isto tako drugi Vilin-knezovi kadikad jahali, čak iz velike daljine, jer je zemlja bila divlja, ali vrlo lijepa. Od ovih,Finrod je Felagund dolazio najčešće, jer je žarko ljubio lutanje, te je pohodio čak i Ossiriand i zadobio prijateljstvo Zelenih vilenjaka. Ali nitko od Noldora nikad nije prelazio preko Ered Lindona dokle god je trajalo njihovo kraljevstvo; i malo je vijesti prekasno stiglo u Beleriand o onome što se događalo u krajevima na Istoku.

 

[Златоуст]

XV. POGLAVLJE

O NOLDORIMA U BELERIANDU

Kazano je da je pod Ulmovim vodstvom Turgon od Nevrasta otkrio skrivenu dolinu Tumladen, a ta je (kako se poslije doznalo) ležala istočno od gornjeg toka Siriona u prstenu od visokih i strmih planina kamo nijedno živo biće nije dolazilo,osim Thorondorovih orlova. Ali postojao je podzemni prolaz pod planinama koji su u tami svijeta prorovale vode što istjecahu kako bi se pridružile pritocima Siriona; a ovaj je put pronašao Turgon i njime dospio do zelene doline među planinama i ugledao otok – brijeg od čvrsta glatka kamena koji je ondje stajao; jer je dolina bila veliko jezero u Drevnim danima. Tad Turgon spozna da je pronašao mjesto iz svojih snova i odluči podići ondje krasan grad, uspomenu na Tirion na Túni, ali se vrati u Nevrast i ostade ondje mirujući, iako je neprestano premišljao u svojoj glavi kako da ostvari svoju zamisao.Međutim, nakon Dagor Aglareba povrati mu se nemir što mu ga je Ulmo bio metnuo u srce, te on okupi mnoge od najsmionijih najvještijih od svoga naroda i povede ih potajice do skrivene doline, te ondje oni počeše podizati grad koji je Turgon bio zamislio; postaviše stražu svuda oko njega kako nitko izvana ne bi mogao nabasati na njihov posao, dok ih je Ulmova moć koja je protjecala Sirionom štitila. Turgon je pak još većinom boravio u Nevrastu, sve dok se nije dogodilo da je grad na kraju bio dovršen, nakon pedeset dvije godine potajnog rada. Kazuje se da je Turgon odredio da mu ime bude Ondolindë na jeziku vilenjaka iz Valinora, Stijena pjesme voda, jer je na brdu bilo vodoskoka, ali mu je na sindarinskom jeziku ime bilo izmijenjeno i postalo Gondolin, Skrivena stijena. Tad se Turgon opremi da ode iz Nevrasta i napusti svoje dvore u Vinyamaru pokraj mora; a Ulmo mu se ondje još jedanput ukaza i porazgovori s njim. I reče:"Sad ćeš napokon otići u Gondolin, Turgone, a ja ću održati svoju moć nad dolinom Siriona i svim ondašnjim vodama kako nitko ne bi primijetio tvoj odlazak ni pronašao ondje skriveni ulaz protiv tvoje volje. Trajnije od svih kraljevina Eldaliëa,Gondolin će prkositi Melkoru. Ali, ne ljubi odviše djelo svojih ruku i zamisli svojega srca i sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i dolazi s Mora."

I Ulmo upozori Turgona da i on leži pod Mandosovom osudom koju Ulmo nijeimao snage otkloniti."Tako će se dogoditi" reče "da će prokletstvo Noldora pronaći i tebe prije kraja,a izdaja se probuditi među tvojim zidovima. Tad će im zaprijetiti opasnost od vatre.No ako se opasnost doista približi, tad će čak iz Nevrasta pristići jedan da te opomene i od njega će kroz propast i oganj poteći nada za vilenjake i ljude. Ostavi zato u ovoj kući bojnu opremu i mač, da ih on kroz buduća ljeta uzmogne naći i po ovome ćeš ga prepoznati i nećeš biti zavaran."I Ulmo pojasni Turgonu koje bi vrste i oblika morala biti kaciga i oklop i mač koji će ostaviti za sobom.Tad se Ulmo vrati u more, a Turgon posla naprijed sav svoj narod, gotovo trećinu Noldora iz Fingolfinove pratnje i još veće mnoštvo Sindara; a oni prođoše,skupina za skupinom, potajice podno sjenki Ered Wethrina, te stigoše nezamijećeni u Gondolin a da nitko nije znao kamo su otišli. Posljednji se od sviju podiže Turgon i prođe sa svojom obitelji tihano kroz brda, uđe kroz dveri u planinama, a one se zatvoriše za njim.Tijekom mnogo dugih ljeta otada nitko nije stupio unutra, doli jedinih Huora i Húrina; Turgonova vojska nikad nije ponovno izašla sve do Godine žalosti nakon tri stotine pedeset godina i više. Ali za planinskim krugom Turgonov je narod rastao i napredovao i koristio svoje vještine u neprestanom radu, te je Gondolin na Amon Gwarethu postao doista krasan i dostojan usporedbe čak i s vilinskim Tirionom preko mora. Visoke i bijele bijahu njegove zidine, glatke njegove stube, a visoka je i snažna bila Kraljeva kula. Ondje su žuborili svjetlucavi vodoskoci, a u Turgonovu dvorištu stajali su likovi Drveća iz davnina koje je sam Turgon izradio vilenjačkim umijećem;Drvo koje je načinio od zlata nazvaše Glingal, dok je Drvo čije je cvjetove načinio od srebra bilo nazvano Belthil.

No najljepše je od svih čudesa Gondolina bila Idril,Turgonova kći, ona koju prozvaše Celebrindal, Srebronoga, čija kosa bijaše poput zlata Laurelina prije Melkorova dolaska. Tako je Turgon dugo živio u blaženstvu, dok je Nevrast bio pust i ostao nenaseljen sve do propasti Belerianda.Međutim, dok se grad Gondolin potajice gradio, Finrod je Felagund iskapao u dubinama Nargothronda; ali je Galadriel, njegova sestra, boravila, kako je već rečeno,u Thingolovu kraljevstvu u Doriathu. Katkad bi Melian i Galadriel razgovarale međusobno o Valinoru i blaženstvu iz davnina; no dalje od crnog časa smrti Drveća Galadriel nije htjela ići, već bi uvijek ušutjela. Nakon nekog vremena, Melian reče:"Postoji neka bol koja leži nad tobom i tvojim rodom. To mogu vidjeti na tebi,ali sve ostalo mi je nepoznato, jer nema prikazanja ili misli kojom mogu prozreti išta što se zbivalo ili se zbiva na Zapadu: sjenka pokriva cijelu Amansku zemlju i dopire daleko preko mora. Zašto mi ne želiš reći više?""Zato što je ta bol prošla" odvrati Galadriel "a ja želim uživati radost koja mi je preostala, neopterećena sjećanjem. Jer možda je i više nego dovoljno boli koja nas tek čeka, premda još ne gubimo nadu u vedrije dane."Nato joj Melian pogleda u oči i reče:"Ne vjerujem da su Noldori došli kao glasnici Valara, kao što se u početku govorilo: iako su stigli upravo u trenutku kad smo ih najviše trebali. No oni nikad ne spominju Valare, niti su njihovi plemeniti knezovi donijeli ikakvu poruku Thingolu,bilo od Manwëa ili Ulma ili čak od Olwëa, kraljeva brata i njegova vlastitog plemena koje je otišlo preko mora. Zbog kakvog je razloga, Galadriel, plemeniti narod Noldora bio otjeran poput izgnanika iz Amana? I koje zlo leži na Fëanorovim sinovima da su tako bahati i tako surovi? Ne pogađam li blizu istine?"

 

[Златоуст]

"Blizu" odvrati Galadriel "osim u tome da su nas istjerali, jer mi smo otišli svojevoljno i protiv volje Valara. I kroz velike opasnosti i u prkos Valarima došli smo iz ovog razloga: da se osvetimo Morgothu i povratimo što je oteo."Tad Galadriel ispripovjedi Melian o Silmarilima i o umorstvu kralja Finwëa u Formenosu; ali i dalje ne reče ni riječi o Zakletvi, ni o Rodoubojstvu, ni o paljenju brodovlja kod Losgara. Ali Melian reče:"Sad mi mnogo toga kazuješ, ali ja nazirem još više. Tamom želiš zakriti dugo putovanje iz Tiriona, ali ja u njemu ćutim zlo za koje bi Thingol morao znati kako bi se mogao prema njemu postaviti.""Možda" reče Galadriel "ali ne od mene."Od tada Melian više nije razgovarala o ovim stvarima s Galadriel, već ispripovjedi kralju Thingolu sve što je čula o Silmarilima."Ovo je velika stvar" reče ona "doista veća nego što i sami Noldori misle; jer Svjetlo Amana i usud Arde sad leže zaključani u ovim tvorevinama, djelu Fëanora koji je preminuo. Neće ih povratiti, predviđam, nikakva sila Eldara; a svijet će razoriti bitke što imaju doći, prije negoli ih se otme Morgothu. Gledaj samo! Usmrtili su Fëanora i još mnoge druge, pretpostavljam; ali prva od svih smrti kojima su pridonijeli i kojima će pridonijeti bila je smrt Finwëa, tvojega prijatelja. Morgoth ga je umorio prije nego što je utekao iz Amana."Nato Thingol ostade šuteći, prepun tuge i zlih slutnji, ali napokon reče:

"Sad konačno razumijem dolazak Noldora sa Zapada, kojemu sam se prije toliko čudio. Nisu došli nama u pomoć (doli pukim slučajem); jer one koji ostanu u Međuzemlju, Valari prepuštaju sebi samima, osim u najkrajnjoj nuždi. Za osvetom i naknadom svoga gubitka došli su Noldori. Ipak, ovako će biti pouzdaniji saveznici protiv Morgotha s kojim sad ne mogu ni pomisliti da će ikad sklopiti mir."No Melian reče:"Istina je da su došli iz ovih razloga, ali i iz drugih. Čuvaj se Fëanorovih sinova!Sjena valarskoga gnjeva leži nad njima, a počinili su zlo, osjećam, i u Amanu i nad svojim vlastitim rodom. Duboka žalost, jedva uspavana, počiva među noldorskim prinčevima."A Thingol odvrati:"Što je meni do toga? O Fëanoru sam čuo jedino glasine, a te ga doista kuju u zvijezde. Ono što čujem o njegovim sinovima, malo mi se sviđa; ali lako je moguće da će se pokazati najsmrtniji neprijatelji našega neprijatelja.""Njihovi mačevi i savjeti imat će dvostruko sječivo" reče Melian; i otada nisu više govorili o ovoj stvari.Nije prošlo dugo kadli govorkanja počeše kolati među Sindarima, odnoseći se na djela Noldora prije negoli su došli u Beleriand. Postade jasno zbog čega su došli, a zlu su istinu pojačavale i trovale laži; no Sindari su tad bili neoprezni i vjerovali pričama, te ih je (kako se moglo i pomisliti) Morgoth prve odabrao za cilj svojem pakosnom napadu, budući da ga oni nisu poznavali. Círdan se pak, čuvši ove mračne priče, uznemiri, jer bijaše mudar, te brzo uoči da ih je, istinite ili lažne, u to vrijeme uokolo širila zloba, iako je držao da ta zloba potječe od noldorskih prinčeva zbog zavisti među njihovim kućama. Stoga posla glasnike Thingolu da ga izvijeste o svemu što je čuo.Zgodilo se da su u to vrijeme Finarfinovi sinovi ponovo bili Thingolu u gostima, jer su poželjeli vidjeti svoju sestru Galadriel. Thingol je tad, bivajući jako potresen, ljutito zborio Finrodu, kazujući:

"Zlo si mi učinio, rođače, kad si od mene sakrio tako važne stvari. Jer evo sam doznao za sva zlodjela Noldora."No Finrod odvrati:"Kakvo sam ti zlo učinio, gospodaru? I kakvo su zlodjelo Noldori počinili u cijelom tvojem kraljevstvu da te ražaloste? Niti protiv tvoje vlasti niti protiv ikojeg od tvojeg naroda nikad nisu ni snovali ni činili zlo.""Čudim ti se, Eärwenin sine" reče Thingol "da si se usudio sjesti za stol sa svojim rođakom s rukama krvavim od umorstva majčina roda, a da ništa nisi rekao u svoju obranu niti zatražio oprosta!"Ovo Finroda stavi na velike muke, ali je šutio, jer se mogao braniti jedino podižući optužbe protiv ostalih noldorskih prinčeva, a to nije htio činiti pred Thingolom. Ali u Angrodovu srcu uspomena na Caranthirove riječi ponovo uskipje svom gorčinom, te on povika:"Gospodaru, ne znam kakve ste sve laži čuli, ni odakle, ali naše ruke nisu okrvavljene. Otišli smo ni zbog čega krivi, doli možda zbog ludosti, jer smo poslušali riječi surovog Fëanora, te postali kao vinom omamljeni, no tek zakratko. Nikakvo zlo nismo počinili na našem putu, nego sami propatili veliku nepravdu i oprostili je. Zbog ovog nas nazivaju vašim tužibabama i noldorskim izdajicama: za što znate da je neistina, jer smo zbog naše vjernosti pred vama šutjeli i time zaslužili vaš gnjev. Ali sad ove optužbe više ne možemo trpjeti i saznat ćete istinu."Angrod tad ogorčeno progovori protiv Fëanorovih sinova, pripovijedajući o krvoproliću kod Alqualondë i o Mandosovoj osudi i paljenju brodova kod Losgara. I povika:"Zašto bismo mi koji preživjesmo Neumoljivi led nosili ime rodoubojica i izdajica?"

"Pa ipak Mandosova sjenka leži i nad vama" reče Melian. No Thingol je dugo šutio prije negoli je progovorio."Sad idite!" reče. "Jer u srcu mi vrije. Poslije se možete vratiti, ako želite; jer ja neću zauvijek zatvoriti svoja vrata pred vama, mojim rođacima, koji ste upali u zamku zla umjesto da ste ga spriječili. I s Fingolfinom i njegovim narodom ostat ću u prijateljstvu, jer su okrutno ispaštali za ono zlo koje su počinili. A u našoj mržnji spram Sile koja je sav ovaj jad prouzročila, naše će duboke žalosti nestati. Ali počujte moje riječi! Nikad više moje uši neće slušati jezik onih koji umoriše moj rod u Alqualondëi! Niti će se on otvoreno govoriti u cijelom mojem kraljevstvu, dokle god traje moja vladavina. Svi će Sindari čuti moju zapovijed kojom im se zabranjuje i govoriti jezikom Noldora i na taj govor istim odvraćati. A svi koji ga budu koristili, smatrat će se ubojicama roda i njegovim nepokajanim vjerolomcima."Tad Finarfinovi sinovi ostaviše Menegroth ožalošćenih srdaca, uviđajući da će se Mandosove riječi uvijek obistiniti i da nijedan Noldor koji je slijedio Fëanora neće uteći sjenci što je ležala nad njegovom kućom. Ostvarilo se, naime, sve ono što je Thingol rekao; jer Sindari su poslušali njegovu zapovijed, te su otada širom Belerianda odbijali jezik Noldora i klonili se onih koji su ga naglas govorili; pa Izgnanici preniješe sindarinski jezik u svoju svakodnevnu upotrebu, te su Uzvišenim govorom Zapada razgovarali jedino noldorski kneževi između sebe. No taj je govor zauvijek živio kao jezik znanosti, gdje god je itko od toga naroda živio.

Dogodilo se da je Nargothrond bio dovršen (a Turgon još boravio u dvorima Vinyamara), te su se Finarfinovi sinovi okupili ondje na gozbi, a stigla je i Galadriel iz Doriatha i boravila neko vrijeme u Nargothrondu. Međutim, kralj Finrod Felagund nije imao ženu, pa ga Galadriel priupita zbog čega je tako; Finrodu se otvoriše oči dok je govorila, te on reče:"I ja ću položiti zakletvu i morat ću biti slobodan da je ispunim i propadnem u tminu. Niti će išta od mojega kraljevstva potrajati da bi ga sin naslijedio."No kazuje se da do tog časa njime nikad nisu vladale tako bešćutne misli, jer doista ona koju on ljubljaše bila je Vanyarka Amarië, ali ona s njim nije otišla u progonstvo.

 

[Златоуст]

XVII. POGLAVLJE

O DOLASKU LJUDI NA ZAPAD

Kad je tri stotine godina i više prošlo otkako su Noldori stigli u Beleriand, u danima Dugotrajnog mira, Finrod Felagund, gospodar Nargothronda, otputova istočno od Siriona i krenu u lov s Maglorom i Maedhrosom, Fëanorovim sinovima. Ali hajka mu dozlogrdi, pa nastavi dalje sam prema planinama Ered Lindona koje je ugledao kako blistaju u daljini; i uputivši se Patuljačkom cestom, pregazi Gelion kod gaza Sarn Athrad, te skrenuvši na jug preko gornjeg toka Ascara, stiže na sjever Ossirianda.U dolini među brežuljcima u podnožju gora, podno izvora Thalosa, on ugleda svjetla u predvečerje i iz daleka začu zvuk pjesme. Ovome se vrlo začudi, jer Zeleni vilenjaci toga kraja nisu palili vatre, niti pjevali noću. U početku se poboja nije li nalet orkova probio sjevernu opsadu, ali čim je prišao bliže, uvidje da nije bilo tako; jer pjevači su se koristili jezikom koji on nikad prije nije bio čuo, ni patuljačkim ni orkovskim. Tad Felagund, stojeći u tišini pod noćnim sjenkama drveća, pogleda dolje prema logoru, te ugleda ondje neznani narod.Ovi su pak bili dio plemena i sljedbenika Bëora Starog, kako su ga poslije zvali,poglavara ljudi. Nakon mnogo života provedenih u tumaranju s Istoka, on ih na koncu prevede preko Modroga gonja, prve od ljudske rase koji su ušli u Beleriand; a pjevali su jer bijahu radosni i vjerovahu da su utekli svim opasnostima i napokon dospjeli u zemlju u kojoj nije bilo straha.Dugo ih je Felagund promatrao, a ljubav prema njima probudi mu se u srcu; no ostade skriven među drvećem sve dok svi nisu zaspali. Tad stupi među usnuli narod i sjede uz njihovu utrnulu vatru gdje nitko nije držao stražu; pa uze grubu harfu koju je Bëor ostavio sa strane i zasvira na njoj glazbu kakvu ljudske uši još nisu bile čule; jer do tada još nisu imali koga da ih nauči toj vještini, doli Mrkih vilenjaka u divljim krajevima.U taj mah su se ljudi probudili i slušali Felagunda kako svira na harfi i pjeva, pa svaki pomisli da se nalazi u kakvu predivnu snu sve dok nije opazio da su mu i prijatelji bili budni uz njega; ali nisu govorili, niti se micali dok je još Felagund svirao,zbog krasote glazbe i divote pjesme. Mudre bijahu riječi Vilin-kralja, a srca koja su ga slušala postajala su mudrijima; jer su stvari o kojima je pjevao, o stvaranju Arde i blaženstvu Amana za sjenkama Mora, pristizale poput bistrih slika pred njihovim očima, dok je njegov vilenjački govor svaki um protumačio prema vlastitoj mjeri. Stoga ljudi nazvaše kralja Felagunda, kojega su prvog susreli od svih Eldara,Nóm, što znači Mudrost na jeziku toga naroda, a poslije prozvaše njegovo pleme Nómin, Mudri. Doista vjerovahu u početku da je Felagund bio jedan od Valara, o kojima su čuli glasine da su boravili daleko na Zapadu; te je ovo bio (kažu neki) razlog njihovu putovanju. Felagund pak ostade uz njih i pouči ih istinskome znanju, a oni ga zavolješe i uzeše za svojega gospodara i ostadoše otada zauvijek vjerni Finarfinovoj kući.

Poznato je da su Eldari od svih drugih naroda bili najvještiji u jezicima; no Felagund uz to otkri da je mogao pročitati u ljudskim umovima one misli koje su htjeli otkriti govorom, pa su se njihove riječi lako tumačile. Isto tako je kazano da su ovi ljudi dugo vremena općili s Mrkim vilenjacima istočno od planina, pa kako svi jezici Quendâ bijahu istoga porijekla, onako je jezik Bëora i njegova plemena nalikovao na vilenjački jezik po mnogim riječima i načinima. Nije stoga prošlo dugo prije negoli je Felagund mogao razgovarati s Bëorom, a u vrijeme svojega boravka s njim mnogo su zajedno govorili. Ali kad ga je on ispitivao o postanku ljudi i njihovim putovanjima, Bëor je malo imao reći; i doista je znao malo, jer su očevi njegova naroda kazivali malo priča o njihovoj prošlosti i tišina je zavila njihova sjećanja."Tama leži za nama" reče Bëor "a mi smo joj okrenuli leđa i ne želimo se onamo vratiti ni u mislima. K zapadu naša su se srca oduvijek okretala i vjerujemo da ćemo ondje pronaći Svjetlo."No poslije se među Eldarima pripovijedalo da kad su se ljudi probudili u Hildórienu za prvog izlaska Sunca, Morgothovi su uhode bili na oprezu, te mu ubrzo donijeli novosti; a njemu se ovo učini tako važnim da je potajice u sjenci sam ostavio Angband i spustio se u Međuzemlje, predavši Sauronu zapovijed nad Vojnom. O njegovim poslovima s ljudima Eldari uistinu ništa nisu znali u to vrijeme, a jedva da su nešto saznali poslije; ali da je tama ležala nad ljudskim srcima (kao što je sjena Rodoubojstva i Mandosove osude ležala nad Noldorima) jasno su opažali čak i u narodu Prijatelja vilenjaka koje su prve upoznali. Izopačiti ili uništiti sve novo i lijepo što bi se stvorilo, uvijek je bila najveća Morgothova želja, te je bez sumnje ovo bio cilj njegove zadaće: s pomoću straha i laži učiniti ljude neprijateljima Eldara i podići ih s istoka protiv Belerianda. Ali ova osnova je slabo sazrijevala i nikad je nije do kraja ostvario; jer ljudi (kažu) u početku bijahu u malom broju, dok se Morgoth počeo bojati rastuće moći i jedinstva Eldara, te se vratio u Angband, ostavivši za sobom u taj čas tek nekolicinu svojih slugu i to one slabije sile i lukavstva.Felagund pak dozna od Bëora da je bilo još mnogo drugih ljudi istog mnijenja koji također putovahu na zapad.

"I drugi su iz mojega roda prešli Planine" reče "i lutaju nedaleko odavde; a Haladini, narod od kojih smo razdvojeni govorom, još su u dolinama na istočnim obroncima, očekujući vijesti prije nego što nastave dalje. Ima još i drugih ljudi, čiji je jezik sličniji našem, s kojima smo općili od vremena do vremena. Išli su ispred nas u pohodu na zapad, ali smo ih pretekli, jer su brojan narod, ali se drže zajedno i kreću polako, budući da ih sve vodi jedan poglavar kojega zovu Marach."Međutim, Zelene je vilenjake Ossirianda uznemirio dolazak ljudi, pa kad doznaše da je jedan od eldarskih knezova s onu stranu Mora među njima, oni poslaše glasnike Felagundu."Kneže" kazahu oni "ako imate moć nad ovim pridošlicama, zapovjedite im da se vrate putevima kojima su došli ili da odu dalje. Jer mi ne želimo strance u ovoj zemlji da razbiju mir u kojem živimo. Usto je to čeljad obarača drveća i lovaca zvijeri;stoga smo mi njihovi neprijatelji, pa ako oni ne budu htjeli otići, mi ćemo im nauditi na sve moguće načine."Tad prema Felagundovu savjetu Bëor okupi sve lutajuće obitelji i plemena njegova naroda, te se oni prebaciše preko Geliona i naseliše u zemljama Amroda i Amrasa, na istočnim obalama Celona južno od Nan Elmotha i u blizini granica Doriatha; a ime je toj zemlji otada bilo Estolad, Tabor. Ali kad je nakon godine dana Felagund poželio vratiti se u svoju zemlju, Bëor ga zamoli za dopuštenje da pođe s njim; te ostade u službi kralja Nargothronda do kraja svoga života. Tako je i dobio svoje ime, Bëor, dok mu je ime prije bilo Balan; jer Bëor znači “Podanik” na jeziku njegova naroda. Vladavinu nad svojim plemenom predao je Baranu, svojem starijem sinu, i više se nije vratio u Estolad.

Ubrzo nakon Felagundova odlaska i drugi ljudi o kojima je Bëor govorio pristigoše u Beleriand. Prvi dođoše Haladini; ali susrevši se s neprijaznošću Zelenih vilenjaka, oni okrenuše na sjever i nastaniše se u Thargelionu, u zemlji Fëanorova sina Caranthira; ondje su neko vrijeme imali mira, a Caranthirov narod nije se na njih obazirao.Iduće je godine Marach preveo svoj narod preko planina; oni su bili visoko i ratničko pleme, stupajući u postrojenim četama, te su se vilenjaci Ossirianda skrili i bnisu im prepriječili put. Zato se Marach, čuvši da je Bëorov narod boravio u zelenoj i plodnoj zemlji, spusti Patuljačkom cestom i naseli u zemlji južno i istočno od obitavališta Barana, Bëorova sina; a među tim narodima nastade veliko prijateljstvo. Felagund se sam često vraćao kako bi posjetio ljude; a mnogo je drugih vilenjaka iz zapadnih zemalja, i Noldora i Sindara, putovalo u Estolad, budući da su bili nestrpljivi da vide Edaine čiji je dolazak bio davno pretkazan. Dok je Atani, Drugi narod, bilo ime dano ljudima u Valinoru, u govoru je Belerianda to ime postalo Edain,a ondje su ga koristili jedino za tri plemena Prijatelja vilenjaka.

 

[Златоуст]

Fingolfin, kao kralj svih Noldora, odasla poslanike da im zažele dobrodošlicu, a potom je mnogo mladih i gorljivih edainskih muškaraca otišlo i postalo slugama kod kralja i eldarskih knezova. Među njima bio je Malach, Marachov sin, te je boravio u Hithlumu četrnaest godina, naučio vilenjački jezik i dobio ime Aradan.Edaini nisu dugo zadovoljni boravili u Estoladu, mnogo ih je, naime, još željelo otići na zapad; ali nisu znali puta. Pred njima ležahu međe Doriatha, a na jugu je ležaoSirion i njegove neprohodne močvare. Zbog toga kraljevi triju noldorskih kuća,nadajući se pojačanju iz redova ljudskih sinova, poslaše glase da se svi Edaini, koji žele, mogu preseliti i doći živjeti među njihovim narodom. Tako je započela seoba Edaina: u početku malo-pomalo, no poslije se cijele obitelji i plemena podigoše i ostaviše Estolad,sve dok nakon kakvih pedeset ljeta više tisuća nije ušlo u zemlje kraljeva. Većina je ovih polako putovala na sjever, sve dok nisu dobro upoznali puteve. Bëorov je narod stigao u Dorthonion i naselio se u zemljama kojima je vladala Finarfinova kuća. Aradanov narod (jer je Marach, njegov otac, ostao u Estoladu sve do svoje smrti) većinom je nastavio dalje prema zapadu; a neki dospješe u Hithlum, ali Magor, Aradanov sin, i mnogi od njegova naroda uputiše se niz Sirion u Beleriand i nastaniše neko vrijeme u dolinama na južnim obroncima Ered Wethrina.Kazuje se da se o svim ovim pitanjima nitko osim Finroda Felagunda nije posavjetovao s kraljem Thingolom, a da je ovaj bio nezadovoljan jednako zbog toga kao i zbog snova, odnoseći se na dolazak ljudi koji su ga mučili još i prije nego što su se prve glasine o njima čule. Zato on zapovjedi da se ljudi ne smiju naseliti ni u kojoj zemlji doli onih na sjeveru, te da prinčevi kojima služe moraju odgovarati za sve njihove postupke, pa reče:

"U Doriath nijedan čovjek neće stupiti dokle god traje moje kraljevstvo, pa ni oni iz Bëorove kuće koji služe voljenog Finroda."Melian mu ništa ne odvrati u taj čas, ali poslije reče ona Galadriel:"Eto svijet hita naprijed u susret velikim događajima. A jedan će čovjek, i to iz Bëorove kuće, uistinu doći, a Melianin ga pojas neće zaustaviti, jer njega će slati usud jači od moje moći; a pjesme što će se ispjevati o tom dolasku trajat će i kad se cijeloMeđuzemlje izmijeni."Međutim je mnogo ljudi ostalo u Estoladu, a ondje su i dalje izmiješani narodi živjeli dugo godina nakon toga, sve dok u propasti Belerianda nisu bili poraženi ili dok nisu utekli natrag na Istok. Jer osim starih koji su držali da su njihovi lutalački dani bili gotovi, bilo je i nemalo onih koji su htjeli ići svojim putem i bojali se Eldara i svjetla u njihovim očima; tako je nastalo nesloge među Edainima u kojoj se može razaznati Morgothova sjenka, jer on je sigurno znao za dolazak ljudi u Beleriand i za njihovo sve veće prijateljstvo s vilenjacima.Vođe nezadovoljnih bijahu Bereg iz Bëorove kuće i Amlach, jedan od Marachovih unuka, te oni otvoreno kazaše:"Išli smo dugim putevima, želeći uteći opasnostima Međuzemlja i mračnim stvorovima koji ondje borave; jer čuli smo da ima Svjetla na Zapadu. Ali sad smo doznali da je Svjetlo preko Mora. Onamo ne možemo, gdje Bogovi borave u blaženstvu. Osim jednog; jer Gospodar mraka evo je pred nama i Eldari, mudri ali okrutni, koji vode beskonačni rat protiv njega. Na Sjeveru on boravi, kažu; a ondje su bol i smrt od kojih smo utekli. Nećemo ići tim putem."Nato se sazva vijeće i zbor ljudi, te ih se zajedno okupi velik broj. A Prijatelji vilenjaka odgovoriše Beregu, kazujući:"Istina je da od Mračnog kralja potječu sva zla od kojih smo utekli; ali on želi vlast nad cijelim Međuzemljem, pa gdje bismo sad mogli otići, a da nam on ne bude za petama? Jedino ako ga ovdje ne pobijede ili barem zadrže utamničena. Jedino što ga sprječava je srčanost Eldara, a možda nas je baš ovaj razlog, da im pomognemo u nuždi, doveo u ovu zemlju."Na ovo Bereg odgovori:"Neka se Eldari pobrinu za to! Naši su životi dovoljno kratki."Nato ustade jedan koji se svima učini da je Amlach, Imlachov sin, izgovarajući okrutne riječi koje su potresle srca svih koji su ga slušali:

"Sve je to tek vilenjačka legenda, priča kojom se obmanjuju neoprezni došljaci.More nema obalu. Nema Svjetla na Zapadu. Slijedili ste lažnu vatru vilenjaka do nakraj svijeta! Koji je od vas ugledao najslabijeg od Bogova? Tko je vidio Mračnog kralja na Sjeveru? Eldari su oni koji teže za vlašću nad Međuzemljem. Pohlepni za blagom, prorovali su zemlju u potrazi za njezinim tajnama i probudili bijes u bićima koja žive pod njom, kao što su oduvijek činili i uvijek će činiti. Pustite orcima njihovo kraljevstvo, a mi ćemo imati naše. Ima mjesta na svijetu, ako nas Eldari ostave na miru!" Tad su oni koji su čuli ove riječi sjedili neko vrijeme osupnuti, a sjenka straha im se spustila na srca; pa odlučiše ostaviti zemlje Eldara. No poslije se Amlach vrati među njih i zanijeka da je bio prisutan kod njihove raspre i da je izgovorio onakve riječi kakve su oni prikazivali; pa ljudima zavladaše sumnja i smetenost. Uto Prijatelji vilenjaka rekoše:"Sad ćete barem vjerovati ovom: Mračni gospodar doista postoji, a njegovi su uhode i poklisari među nama; jer on se boji i nas i snage koju možemo dati njegovim neprijateljima."Neki ipak odvratiše:"On nas mrzi, radije, i mrzit će nas to više, što dulje ostanemo ovdje, uplićući se u njegovu razmiricu s eldarskim kraljevima od koje nam nema nikakve koristi."Stoga se mnogi od onih koji su još boravili u Estoladu opremiše za odlazak; pa Bereg povede jednu tisuću Bëorovih ljudi dolje na jug gdje im se gubi trag u pjesmama toga doba. No Amlach se pokaja, govoreći:"Evo i ja imam povod kavgi s Gospodarem laži, koja će potrajati do kraja moga života" pa ode odatle na sjever i stupi u službu kod Maedhrosa. No oni od njegova naroda koji su dijelili Beregovo mišljenje, izabraše novog vođu i vratiše se preko planina u Eriador, gdje se na njih zaboravilo.Za to su vrijeme Haladini ostali u Thargelionu i bili zadovoljni. Ali Morgotha,kad je spoznao da lažima i varkama ne može posve otuđiti ljude od vilenjaka, preplavi bijes, te je pokušavao nauditi ljudima na sve moguće načine. Zato odasla najezdu orkova, koja je prošavši na istok izbjegla opsadu i kradomice prešla Ered Lindon prolazima Patuljačke ceste i nasrnula na Haladine u šumama na jugu Caranthirove zemlje.Haladini, međutim, nisu živjeli pod vladavinom vođe niti u većim skupinama,već je svako gospodarstvo stajalo odvojeno i upravljalo svojim poslima, a tek se polako počelo udruživati s drugima. No među njima bijaše čovjek po imenu Haldad koji je volio gospodovati i bio neustrašiv; on pak okupi sve hrabre ljude na koje je mogao naići i povuče se u ugao zemlje između Ascara i Geliona, te u krajnjem njegovu kutu izgradi utvrdu od kolja poprečno od rijeke do rijeke, te u nju povuče sve žene i djecu koje su mogli spasiti. Ondje su ih opsjedali sve dok im nije ponestalo hrane.

 

[Златоуст]

Haldad je imao djecu blizance: kći Haleth i sina Haldara; a oboje su bili smioni branitelji, jer je Haleth bila žena velika srca i snage. Ali na koncu Haldad pade u jurišu na orke; a Haldara, koji je pohitao van da izbavi očevo tijelo iz njihova pokolja, sasjekoše uz njega. Tad je Haleth zadržala narod na okupu, iako su već bili izgubili svaku nadu, a neki se bacili u rijeke i utopili. Ali sedam dana kasnije, dok su **** posljednji put napadali i već se probili u utvrdu, do njih iznenada dopre zvuk trublji, a Caranthir sa svojom vojskom siđe sa sjevera i potjera orke u rijeke.Tad se Caranthir smilova ljudima i ukaza veliku počast Haleth; te joj ponudi odštetu za njezina oca i brata. I vidjevši prekasno kakva je hrabrost u Edaina, on joj reče:"Ako biste se preselili i boravili dalje na sjeveru, imali biste prijateljstvo i zaštitu Eldara i vlastitu slobodnu zemlju."Ali Haleth je bila ponosna i opirala se tuđem vodstvu i vlasti, a većina je Haladina bila podjednake ćudi. Stoga ona zahvali Caranthiru, ali odvrati:"Već sam odlučila, kneže, ostaviti sjenku planina i otići na zapad, kamo su otišli i drugi od našega roda."Stoga kad su Haladini okupili sve koje su pronašli žive od svojega roda koji je bezglavo utekao u šume pred orcima i sakupili što je preostalo od njihovih dobara u spaljenim domaćinstvima, oni uzeše Haleth za svoju poglavaricu, a ona ih na koncu povede u Estolad gdje su neko vrijeme boravili.Ali ostali su nezavisan narod, a vilenjacima i ljudima otada su uvijek bili poznati kao Halethin narod. Haleth je ostala njihovom poglavaricom koliko joj je život trajao, ali nije se udala, te je vodstvo poslije prešlo na Haldana, Haldarova sina. Ubrzo se ipak Haleth poželjela ponovno preseliti na zapad i premda je većina njezina naroda bila protiv ovoga prijedloga, ona ih još jednom povede naprijed, te su krenuli bez eldarske pomoći i vodstva i, pregazivši Celon i Aros, stupili u opasno područje između Stravičnoga gorja i Melianina pojasa. Ta zemlja u to vrijeme nije bila tako izopačena kakvom je poslije postala, ali nije to bio put kojim su ljudi mogli krenuti bez ičije pomoći, te je Haleth njime izvela svoj narod kroz nedaće i gubitke, primoravši ih da idu naprijed snagom svoje volje. Na kraju dospješe u Brithiach, a mnogi se kruto pokajaše zbog tog putovanja; ali sad im nije bilo povratka. Zato su se u novim zemljama vratili svome starom životu što su bolje mogli; pa su boravili na slobodnim gospodarstvima u šumama Talath Dirnena za Teiglinom, a neki pak odlutali daleko u kraljevstvo Nargothronda. Ipak, mnogo ih je bilo koji su ljubili gospu Haleth i slijedili je kamo god bi išla, te živjeli pod njezinom vladavinom; ove ona povede u šumu Brethil, između Teiglina i Siriona. Ondje se u crnim danima koji su uslijedili vratio velik broj njezina naseljena naroda.Međutim je Brethil prisvajao kralj Thingol kao dio svojega kraljevstva, iako se nije nalazila unutar Melianina pojasa i bio bi je uskratio Halethi; ali joj Felagund, koji je bio s Thingolom u prijateljstvu, dočuvši o svemu što je zadesilo Halethin narod,pribavi ovu milost: da može slobodno boraviti u Brethilu pod uvjetom da njezin narod brani Teiglinski prijelaz od svih neprijatelja Eldara i ne dopusti orcima da stupe u njihove lugove. Na ovo Haleth odvrati:

"Gdje su Haldad, moj otac i Haldar, moj brat? Ako kralj Doriatha strahuje od prijateljstva između Haleth i onih koji su rastrgali njezin rod, tad Eldari razmišljaju na način koji je ljudima stran."Tako je Haleth živjela u Brethilu do svoje smrti; a njezin je narod nad njom podigao zeleni humak na šumskoj uzvisini, Tûr Haretha, Gospin humak, Haudh-en-Arwen na sindarinskom jeziku.Tako se zbilo da su se Edaini nastanili u zemljama Eldara, neki ovdje, neki ondje, neki lutajući, a neki okupljeni u plemena ili male narode; a većina ih je ubrzo naučila jezik Sivih vilenjaka, jednako kao zajednički govor među njima samima, a i zbog toga što su mnogi bili željni upoznati vilenjačku predaju. No nakon nekog vremena Vilin-kraljevi, uvidjevši kako nije bilo dobro za vilenjake i ljude da žive međusobno izmiješani, bez reda, i da ljudima trebaju poglavari od njihova vlastita roda, odvojiše posebna područja u kojima su ljudi mogli živjeti svoje živote, pa imenovaše poglavare da ovim zemljama slobodno upravljaju. Oni su bili saveznici Eldara u ratu, ali stupali su pod svojim vojskovođama. Pa ipak, mnogi su se Edaini radovali prijateljstvu s Eldarima i boravili među njima koliko god im je bilo dopušteno; a mladići su često odlazili služiti neko vrijeme u kraljevskim vojskama.I tako se zbi da je Hador Lórindol, sin Hathola, sin Magora, sin Malacha Aradana, stupio u Fingolfinovo dvorjanstvo u svojoj mladosti, a kralj ga je vrlo volio.Fingolfin mu stoga preda vlast nad Dor-lóminon, te on u toj zemlji okupi većinu naroda njegova roda i postade najmoćniji poglavar Edaina. Jedino se u njegovoj kući govorilo vilenjačkim jezikom; no nisu zaboravili ni svoj jezik, te se iz njega razvio zajednički jezik Númenora. U Dorthonionu je pak vladavinu nad Bëorovim narodom i pokrajinom Ladros dobio Boromir, sin Borona koji je bio unuk Bëora Starog.Hadorovi sinovi bijahu Galdor i Gundor; a Galdorovi su sinovi bili Húrin i Huor; dok je Húrinov sin bio Túrin od Glaurungove propasti; a Huorov sin bio je Tuor,otac Eärendila Blagoslovljenog. Boromirov sin bio je Bregor, čiji sinovi bijahu Bregolas i Barahir; a Bregolasovi su sinovi bili Baragund i Belegund. Baragundova je kći bila Morwen, Túrinova mati, dok je Belegundova kći bila Rían, Tuorova majka.No Barahirov sin bijaše Beren Jednoruki koji je stekao ljubav Lúthien, Thingolove kćeri i vratio se iz Mrtvih; od njih je potekla Elwing, Eärendilova žena i svi númenorski kraljevi nakon nje.

Svi su oni bili uhvaćeni u mrežu Usuda Noldora i počinili velika djela koja Eldari još pamte u životopisima drevnih kraljeva. U to su doba ljudi svoju snagu spojili s noldorskom moći, a njihova je nada bila na vrhuncu, dok je Morgoth bio tijesno opkoljen, jer se Hadorov narod koji je hrabro podnosio mraz i duga putovanja nije ustezao katkad otići daleko na sjever i ondje držati stražu nad kretanjima Neprijatelja. Ljudi iz Triju kuća rasli su i množili se, ali najveća među njima bila je kuća Hadora Zlatokosog, druga vilinskih knezova. Njegov narod bijaše vrlo snažan i stasit, hitra uma, smion i postojan, brz na ljutnji i smijehu, moćan među Ilúvatarovom djecom u mladosti ljudskoga roda. Većinom su bili plavokosi i plavooki; ali ne i Túrin, čija je mati bila Morwen iz Bëorove kuće. Ljudi iz te kuće bijahu tamnih ili smeđih vlasi sa sivim očima i od svih su ljudi najviše nalikovali na Noldore, koji su ih najviše ljubili; bili su, naime, ljubopitljivih umova, vještih ruku, brzo su razumijevali i dugo pamtili, a lakše ih je bilo nagnati na samilost nego na smijeh. Na njih je nalik bio Halethin šumski narod, ali oni su bili nižeg stasa i manje žedni znanja. Malo su koristili riječi i nisu im se milila velika mnoštva ljudi, već su mnogi među njima pronalazili užitak u samoći, tumarajući slobodno zelenim lugovima dok su im se čudesa eldarskih zemalja još činila neznanima. Ipak u kraljevinama Zapada njihov je čas bio kratak, a dani nesretni.Edainske su se godine produljile, prema računanju ljudi, nakon njihova dolaska u Beleriand; ali je na koncu Bëor Stari umro u svojoj tristo devedesetoj godini, od kojih je četrdeset četiri proveo u službi kralja Felagunda. Pa kad je ležao mrtav, ne od kakve rane ili boli, već od starosti, Eldari prvi put posvjedočiše brzom gašenju ljudskih života i smrti od umora koju u sebi nisu poznavali, te su dugo tugovali zbog gubitka svojih prijatelja. No Bëor se na kraju dobrovoljno odrekao života i preminuo u miru; dok su se Eldari duboko čudili neznanoj sudbini ljudi, jer u cijeloj njihovoj mudrosti njojzi nije bilo ni spomena, a njezin im je kraj bio nepoznat.Unatoč tome, Edaini iz davnina od Eldara su brzo naučili sva umijeća i znanja koja su mogli primiti, te je mudrost i vještina njihovih sinova rasla, sve dok nisu daleko nadmašivali sav ostali ljudski rod koji je još boravio istočno od planina i nije vidio Eldare ni promotrio lica koja su gledala Svjetlo Valinora.

 

[Златоуст]

XVI. POGLAVLJE

O MAEGLINU

Aredhel Ar-Feiniel, Bijela gospa Noldora, Fingolfinova kći, živjela je u Nevrastu uz brata Turgona, te je otišla s njim u Skriveno kraljevstvo. Ali ubrzo joj dojadi zaštićeni grad Gondolin, te je sve više i jače željela ponovo jahati divljom zemljom i šetati šumama, kao što je običavala činiti u Valinoru; pa kad je dvjesto godina prošlo otkada su sazdali Gondolin, ona se obrati Turgonu i zatraži dopuštenje da ode. Turgonu bijaše mrsko ovo dopustiti i dugo je odbijao; ali je na koncu popustio,kazujući:"Idi, dakle, ako želiš, iako se to protivi mojemu razboru, jer predosjećam da će zlo iz toga poteći i za tebe i za mene. No poći ćeš jedino za našim bratom Fingonom, a oni koje pošaljem s tobom moraju se vratiti u Gondolin što je brže moguće."No Aredhel odvrati:

"Tvoja sam sestra, a ne sluškinja i kad prekoračim tvoje granice, ići ću kamo mi se prohtije. A ako mi ne dodijeliš pratnju, uputit ću se sama."A Turgon joj odgovori:"Sve što imam, tvoje je. Ali želio bih da nitko ne boravi izvan mojih zidina tko znade puta ovamo; pa ako se uzdam u tebe, sestro moja, ne uzdam se u ostale da će držati jezik za zubima."Turgon stoga odabra tri plemića iz svoje kuće da jašu s Aredhel i zapovjedi im da je odvedu Fingonu u Hithlum, ako je uzmognu nagovoriti."I budite na oprezu" reče "jer ako je Morgoth još zatvoren na Sjeveru, mnogo je drugih opasnosti u Međuzemlju o kojima Gospa ne zna ništa."Tad Aredhel ostavi Gondolin, a Turgonovo se srce ražalosti zbog njezina odlaska.No čim je dospjela do gaza Brithiach na rijeci Sirion, ovako reče svojim pratiocima:"Krenite sad na jug, a ne na sjever, jer ja ne želim jahati u Hithlum; moje srce radije žudi pronaći Fëanorove sinove, moje stare prijatelje."Pa kako je od toga nisu mogli odvratiti, onako okrenuše na jug kako im je zapovjedila i zatražiše pristup u Doriath. No graničari ih odbiše pustiti, jer Thingol nije nikomu od Noldora dopuštao da prekorači Pojas, doli svojim rođacima od Finarfinove kuće, a ponajmanje onima koji su prijateljevali s Fëanorovim sinovima. Stoga graničari rekoše Aredhel:

"Do Celegormove zemlje koju tražite, Gospo, ne možete nikako proći kraljevstvom kralja Thingola; morat ćete jahati izvan Melianina pojasa, s juga ili sa sjevera. Najbrži način je putevima koji vode na istok od Brithiacha kroz Dimbar i preko Sjeverne međe ovog kraljevstva, sve dok ne prijeđete Stari most preko Esgalduina i Gazove na Arosu, te dospijete u zemlje koje leže za brdom Himring.Ondje borave, kako vjerujemo, Celegorm i Curufin i možda ćete ih pronaći, ali cesta je pogibeljna."Nato se Aredhel okrenu i potraži opasnu cestu između stravičnih dolina Ered Gorgorotha i Sjeverne međe Doriatha; ali netom su se približili zlokobnim predjelima Nan Dungortheba, kadli se jahači zapletoše u sjenke, a Aredhel zastrani od svojih pratilaca i izgubi se. Dugo su za njom uzalud tragali, bojeći se da nije upala u kakvu zamku ili pila iz otrovnih izvora te zemlje; usto su se opaki Ungoliantini stvorovi koji su boravili u gudurama probudili i pojurili za njima, pa su jedva izvukli živu glavu.Kad su se konačno vratili i ispričali svoju priču, Gondolinom zavlada teška žalost, dok je Turgon sjedio u samoći, nijemo trpeći jad i bijes.Ali je Aredhel, tragajući uzalud za svojim pratiocima, jahala dalje, jer je imala neustrašivo i odvažno srce poput sve Finwëove djece; držala se svojega puta, te je prešavši Esgalduin i Aros dospjela u zemlju Himlad između Arosa i Celona gdje su boravili Celegorm i Curufin u ono doba prije prekida Opsade Angbanda. U to vrijeme nisu bili kod kuće, jašući s Caranthirom na istok do Thargeliona; ali ju je Celegormov narod srdačno dočekao i zamoli da ih počasti svojim ostankom dok se njihov gospodar ne vrati.

Ondje je neko vrijeme bila zadovoljna i uživala u bezbrižnom tumaranju šumama; ali kako se godina bližila kraju, a Celegorm se nije vraćao, onako je ponovno zahvati nemir, te se zabavljala jašući posve sama sve dalje od doma, tražeći nove puteljke i neutrte proplanke. Tako se zgodilo da je pri kraju godine Aredhel dospjela na jug Himlada, te prešla Celon i prije negoli je toga postala svjesna, zaplela se u mreže Nan Elmotha.Tom je šumom u minulim vjekovima Melian šetala u sumrak Međuzemlja kadb je drveće bilo mlado, te su njome još vladale čarolije. Ali je sad drveće Nan Elmotha bilo najviše i najtamnije u Beleriandu, pa sunce onamo nikad nije dopiralo; a ondje je boravio Eöl, kojega su zvali Mrki vilenjak. Od starine je bio iz Thingolova roda, ali je bio nemiran i osjećao se nelagodno u Doriathu, pa kad je Melianin pojas zaokružio šumu Region gdje je boravio, utekao je odande u Nan Elmoth. Ondje je živio u dubokoj sjenci, ljubeći noć i sumrak pod zvijezdama. Klonio se Noldora, držeći ih krivima što se Morgoth vratio da uzburka spokoj Belerianda; ali se s patuljcima slagao bolje od ijednog drugog vilenjaka iz davnina. Od njega su patuljci doznali mnogošta što se zbivalo u zemljama Eldara.Međutim je trgovina patuljaka s Modroga gorja slijedila dvije ceste preko Istočnog Belerianda, a sjeverni je put, idući prema Gazovima na Arosu, prolazio blizu Nan Elmotha; ondje bi se Eöl susretao s Naugimima i razgovarao s njima. Pa kako je njihovo prijateljstvo raslo, onako je katkad znao otići i boraviti kao gost u podzemnim palačama Nogroda i Belegosta. Ondje je naučio mnogošta o obrađivanju kovina i stekao u tome veliku vještinu; te je izumio metal čvrst poput čelika patuljaka, ali toliko podatan da ga je mogao istanjiti i saviti, a da je ipak odolijevao oštricama i strijelama.Nazva ga galvorn, jer bijaše crn i sjajan poput ahata, te ga je uvijek navlačio na sebe kad god bi ostavljao svoj dom. Eöl pak, iako pogrbljen svojim kovačkim poslom, nije bio patuljak, već visoki vilenjak plemenitoga telerskog roda, krasna, iako stroga lica; a njegove su oči mogle prozreti duboke sjenke i mračne predjele.

Tako se zgodilo da je opazio Aredhel Ar-Feniel u času kad je zalutala među visoko drveće blizu ruba Nan Elmotha, odbljesak bjeline u mračnoj šumi. Ona mu se učini prelijepom, te je poželi za sebe; baci svoje čari svuda oko nje da nije mogla pronaći izlaza, već se neprestano primicala bliže njegovu prebivalištu u dubini šume. Ondje stajahu njegova kovačnica i njegovi mračni dvori, a u njima onakvi sluge kakve je mogao imati, šutljivi i tajanstveni poput njihova gospodara. Pa kad je Aredhel, umorna od lutanja, stigla naposljetku pred njegova vrata, on joj se pokaza, srdačno je pozdravi i uvede u svoju kuću. Ondje je i ostala; jer Eöl je uze za ženu, te je prošlo dugo vremena dok njezin rod nije ponovno dobio vijesti o njoj.Nije kazano da se je Aredhel tomu posve protivila, niti da joj je njezin život u Nan Elmothu dugo godina bio mrzak. Jer iako se na Eölovu zapovijed morala kloniti sunčana svjetla, zajedno su posvuda lutali pod zvijezdama ili pod svjetlom mjesečeva srpa; a mogla je putovati i sama kad je htjela, samo što joj je Eöl bio zabranio da traga za Fëanorovim sinovima ili za ikojim drugim Noldorima.

Aredhel je pak Eölu rodila sina u sjenci Nan Elmotha, a u svojem mu je srcu dala ime na zabranjenom jeziku Noldora, Lómion, što znači Dijete sumraka; ali njegov mu otac ne dade imena sve dok mu nije bilo dvanaest godina. Tad ga nazva Maeglin, što znači Oštrooki, jer je otkrio da su oči njegova sina bile prodornije od njegovih, a da je njegov um mogao pročitati tajne u srcima zakrite pod maglom riječi.Kako je Maeglin rastao sve je više licem i tijelom nalikovao na svoje noldorske rođake, ali je po ćudi i umu bio pravi sin svojega oca. Malo je govorio, osim o stvarima koje su ga se usko doticale, a tad je njegov glas imao moć ganuti one koji bi ga slušali i poraziti one koji bi mu se usprotivili. Bijaše visok i crnokos; njegove oči bijahu tamne, ali blistave i prodorne kao oči Noldora, a koža mu je bila bijela. Često je s Eölom pohodio gradove patuljaka na istoku Ered Lindona i ondje željno naučio sve što su oni bili voljni poučavati, a nadasve vještinu otkrivanja ruda raznih metala u planinama. Ali kazuje se da je Maeglin više ljubio svoju mati, pa kad bi Eöl izbivao, dugo je znao sjediti uz nju i slušati sve što mu je mogla ispričati o svojemu rodu i pothvatima u Eldamaru, te o snazi i junaštvu prinčeva iz Fingolfinove kuće. Sve ovo on upi u srce, a ponajviše ono što je čuo o Turgonu, pa i to da nije imao nasljednika;jer je Elenwë, njegova žena, poginula prelazeći Helcaraxë, a njegova kći Idril Celebrindal bila mu je jedino dijete.Pričajući ove priče, u Aredhel se probudi želja da ponovo vidi svoj rod; čudila se kako su joj mogli dosaditi svjetlo Gondolina, vodoskoci na suncu i zelena tratina Tumladena pod vjetrovitim proljetnim nebom; usto je većinom samovala među sjenkama kad bi njezin sin i muž izbivali. Zbog ovih je priča došlo do prvih svađa između Maeglina i Eöla. Jer nije postojao način kojim je Maeglin mogao navesti majku da mu otkrije gdje je Turgon boravio, niti kako se onamo može dospjeti, pa je čekao povoljniju priliku, vjerujući da će je ipak nagovoriti da mu oda tajnu ili je možda pročitati u njezinu neopreznu umu; no prije nego što je to bilo moguće, on poželje vidjeti Noldore i govoriti s Fëanorovim sinovima, svojim rodom koji je boravio nedaleko odatle. Ali, kad je otkrio svoju nakanu Eölu, njegov se otac razbjesni:

 

[Златоуст]

"Ti potječeš iz Eölove kuće, Maegline, sine moj" reče "a ne iz golodhrimske.Cijela ova zemlja je zemlja Telerâ i ja ništa ne želim imati s ubojicama našega roda, s uljezima i otiačima naših domova, a još manje moj sin. Poslušat ćeš me ili ću te staviti u okove."Ali, Maeglin mu ne odgovori, već ostade hladan i šutljiv, te više nije odlazio na putovanja s Eölom, dok je Eöl prema njemu postao nepovjerljiv.

Zgodilo se tako da su početkom ljeta patuljci po svojem običaju pozvali Eöla na gozbu u Nogrod, te je on odjahao. Sad su Maeglin i njegova mati neko vrijeme bili slobodni ići kamo su htjeli, te su često jahali do ruba šume, u potrazi za suncem; no Maeglinovo srce zapali želja da zauvijek ostavi Nan Elmoth. Stoga reče Aredhel:

"Gospo, idimo dok je prilike! Čemu se još možemo i vi i ja u ovoj šumi nadati?Ovdje nas drže u zatočeništvu, a ja od ovoga mjesta više nemam nikakve koristi; jer sam naučio sve čemu me moj otac može poučiti i sve što su mi Naugrimi htjeli otkriti.Zašto ne bismo potražili Gondolin? Vi ćete mi biti vodiljom, a ja vama čuvarom!"Nato se Aredhel obradova i s ponosom pogleda svojega sina; pa kazujući Eölovim slugama da su otišli potražiti Fëanorove sinove, oni otiđoše i odjahaše do sjevernog ruba Nan Elmotha. Ondje pregaziše uzanu rijeku Celon u zemlji Himlad i odjahaše dalje do Gazova Arosa i tako na zapad uz granicu Doriatha.Međutim se Eöl vratio s istoka brže nego što je Maeglin bio predvidio i zateče se onamo u času kad su mu žena i sin izbivali jedva dva dana, a njegov je gnjev bio tolik da je krenuo za njima čak i po danjem svjetlu. Kad je ušao u Himlad, savlada svoju srdžbu i nastavi opreznije, sjetivši se u kakvoj je bio opasnosti, jer su Celegorm i Curufin bili moćni vladari kojima se Eöl nimalo nije sviđao, a usto je Curufin bio naprasne ćudi; na to Aglonova izvidnica opazi Maeglina i Aredhel kako jašu prema Gazovima Arosa, pa se Curufin, osjetivši da se zbivaju čudne stvari spusti s Prolaza južnije i ulogori u blizini Gazova. Prije negoli je Eöl daleko odjahao preko Himlada,presretoše ga Curufinovi jahači i odvedoše ga svojem gospodaru.Tad Curufin reče Eölu:"Kakvi te poslovi, Mrki vilenjače, dovode u moju zemlju? Hitna stvar, možda,čim je nekoga tko se uvijek klonio sunca izvukla na svjetlost dana." Eöl pak, svjestan svoje opasnosti, obuzda jetke riječi što su mu padale na um.

"Doznao sam, kneže Curufine" reče "da su mi sin i žena, Bijela gospa od Gondolina, odjahali k vama u kratak posjet dok sam izbivao iz kuće; i činilo mi se prikladnim da im se pridružim na tom putu."Nato se Curufin nasmija Eölu i odvrati:"Mogli su ovdje naići na hladniju dobrodošlicu negoli su joj se nadali, da si ti bio s njima; ali nije važno, jer im to nije bio cilj. Nema dva dana otkako su prešli Arossiach, a odande su žurno odjahali na zapad. Sve mi se čini da me želiš zavarati;ako pak nisi sam zavaran."A Eöl odgovori:"U tom slučaju, kneže, možda biste mi dopustili otići i otkriti što se uistinu zbiva.""Imaš moje dopuštenje, ali ne i moju blagonaklonost" reče Curufin "i što prije ostaviš moju zemlju, to ćeš mi više biti po volji."Nato se Eöl pope na konja, kazujući:"Dobro je, kneže Curufine, u nevolji susresti ovako ljubazna rođaka. Sjećat ću se ovoga kad se vratim."Tad Curufin mrko pogleda Eöla."Ne razmeći se preda mnom ženinim naslovom" reče "jer oni koji otimaju noldorske kćeri i žene se njima bez milodara i dopuštenja ne stječu time srodstvo s njihovim rodom. Dao sam ti dopuštenje da odeš. Primi ga i odlazi. Prema zakonu Eldara, u ovom te času ne mogu umoriti. Ali dajem ti ovaj savjet: vrati se radije svojem domu u tami Nan Elmotha, jer mi srce kazuje, ako nastaviš proganjati one koji te više ne ljube, da se nećeš više onamo vratiti."Eöl pak odjaha u žurbi, preplavljen mržnjom spram svih Noldora; jer je sad uvidio da su Maeglin i Aredhel bježali u Gondolin. Tjeran gnjevom i stidom vlastita poniženja, pregazi Gazove Arosa i požuri se putem kojim su oni ranije išli; i premda nisu znali da ih je pratio, te imao usto bržeg konja, ipak ih nije dostigao sve dok se nisu domogli Brithiacha i ostavili svoje konje. Tad ih je izdala zla kob, jer su konji glasno zanjištali, a Eölov ih at čuo i požurio im u susret; te je Eöl izdaleka ugledao Aredheline bijele haljine i uočio put kojim je išla, tražeći tajni prolaz u planine.Međutim, Aredhel i Maeglin dospješe do Vanjskih dveri Gondolina i Crne straže pod planinama, a ondje je dočekaše s veseljem, te prošavši Sedmorim vratima ona stiže s Maeglinom Turgonu na Amon Gwarethu. Tad je kralj zaprepašten čuo sve što mu je Aredhel imala ispričati i s ljubavlju promotrio Maeglina, sestrina sina,gledajući u njemu nekoga vrijednog da se ubroji među noldorske prinčeve.

"Doista se radujem što se Ar-Feiniel vratila u Gondolin" reče "i sad će mi se moj grad ponovo činiti ljepšim nego u danima kad sam je držao izgubljenom. A Maeglin će primiti najveću počast u mojem kraljevstvu."Nato se Maeglin duboko pokloni i prizna Turgona za vladara i kralja kojemu će izvršavati svaku zapovijed; ali nakon toga stajaše šutljiv i budan, jer su blaženstvo i sjaj Gondolina nadmašivali sve što je bio zamislio iz majčinih pričanja, a iznenadila ga je snaga grada i mnoštvo njegovih stanovnika, te mnogobrojna čudesa i krasote koje je ondje vidio. Ali ništa nije toliko privlačilo njegove poglede koliko Idril, kraljeva kći,koja je sjedila pokraj njega; jer bijaše zlatokosa kao Vanyari, pleme njezine majke, te mu se činila poput sunca koje je svojom svjetlošću obasjavalo cijeli kraljevski dvor.Eöl pak, slijedivši Aredhel, pronađe Suhu rijeku i tajni put, te šuljajući se kradom sve dalje, stiže do Straže, gdje ga zarobiše i ispitaše. A kad ga Straža ču gdje tvrdi da mu je Aredhel žena, zapanjiše se, te poslaše brzog glasnika u grad, a on dođe u kraljeve dvore. "Gospodaru" povika "Straža je zarobila nekoga tko je kradomice dospio pred Crna vrata. Eöl kaže da mu je ime i visoki je vilenjak, crn i mrk, iz plemena Sindara; ali tvrdi da mu je Gospa Aredhel žena i zahtijeva da ga se dovede pred vas. Njegova je srdžba velika i teško ga je obuzdati, ali ga nismo ubili kao što vaš zakon zapovijeda."Tad Aredhel prozbori:"Jao! Eöl nas je slijedio, čega sam se i bojala. Ali to je učinio posve neprimjetno, jer nismo vidjeli i čuli ni traga potjeri kad smo stupili na Skriveni put."Onda reče glasniku:"Istinu kaže. On je Eöl, a ja sam mu žena i on je otac mojem sinu. Ne ubijte ga,već ga dovedite ovamo pred kraljev sud, ako kralj to želi."Tako i učiniše i dovedoše Eöla u Turgonove dvore, a on stade pred njegovim visokim prijestoljem, ponosan i mrk. Iako je bio ne manje od svojega sina osupnut onim što je vidio, njegovo se srce još više napunilo gnjevom i mržnjom spram Noldora. Ali Turgon ga oslovi s poštovanjem, ustade i htjede mu pružiti ruku, pa reče:

 

[Златоуст]

"Dobro mi došao, rođače, jer držim te za takovog. Ovdje možeš boraviti kako ti se prohtije, jedino moraš ovdje ostati i nikad ne smiješ ostaviti moje kraljevstvo; jer prema mojem zakonu, nitko tko nađe puta ovamo ne može otići."Ali Eöl povuče ruku."Ne priznajem tvoj zakon" reče. "Ni ti ni bilo tko od tvojega roda nema pravo u ovoj zemlji prisvajati kraljevine i postavljati granice, bilo ovdje ili ondje. Ovo je zemlja Telera, u koju ste donijeli rat i sva previranja, postupajući uvijek bahato i nepravedno. Briga me za vaše tajne i nisam vas došao ovamo uhoditi, već da povratim ono što je moje: svoju ženu i sina. No ako na svoju sestru Aredhel još imaš pravo,neka onda ona ostane; nek se ptica vrati svojem, kavezu, gdje će ubrzo opet oboljeti,kao što je oboljela prije. Ali ne i Maeglin. Od mojega me sina nećeš odvojiti. Dođi,Maegline, Eölov sine! Tvoj ti otac zapovijeda. Ostavi kuću njegovih neprijatelja i ubojica njegova roda, ili neka si proklet!"Ali Maeglin ništa ne odgovori.Nato Turgon sjede na svoje visoko prijestolje, uzevši u ruke svoje žezlo odluke i prozbori strogim glasom: "Neću se s tobom prepirati, Mrki vilenjače. Jedino mačevi Noldora brane tvoje neosunčane šume. Svoju slobodu da tumaraš divljinom duguješ mojem rodu; i da nije njih, davno bi se već mučio robujući u jamama Angbanda. Ali ovdje kraljujem ja, i htio ti to ili ne htio, moja odluka je zakon. Dajem ti tek ovaj izbor: ili ovdje ostani ili ovdje umri; a tvoj sin isto tako."

Tad Eöl pogleda u oči kralju Turgonu i ne uplaši se, već dugo osta stajati bez riječi i kretnje dok se na dvor spuštala tišina; ali je Aredhel zazeblo, znajući koliko je opasan. Iznenada, brz poput guje, on pograbi sulicu što je skrivaše pod svojim plaštem i baci je na Maeglina, vičući:"Biram ovo drugo i za sebe i za sina! Nećeš mi oduzeti ono što je moje!"Ali Aredhel skoči brže od strelice, te joj se ona zabode u rame; većina se pak baci na Eöla, vezaše ga u okove i odvedoše, dok su se ostali brinuli za Aredhel. No,Maeglin je promatrajući svojega oca šutio.

Bilo je dogovoreno da se Eöla drugi dan dovede pred kraljevski sud, a Aredhel i Idril uvjeriše Turgona da se smiluje. No predvečer Aredhel oboli, pa iako se rana doimala nevelikom, ona u noći umre; jer je vrh sulice bio otrovan, premda to nitko nije znao, sve dok nije bilo prekasno.Stoga kad su Eöla doveli pred Turgona, ovaj mu se nije mogao smilovati; te ga povedoše na Caragdûr, klisuru od crnog kamena nad sjevernim obronkom gondolinskog brda, da ga ondje bace s okomitih zidina grada. Maeglin stajaše u blizini i ne reče ni riječi; ali na kraju Eöl kriknu:"Tako se odričeš vlastita oca i njegova roda, nesretni sine! Ovdje će propasti sve tvoje nade i ovdje ćeš pronaći istu smrt kao ja."

Tad Eöla gurnuše s Caragdûra i tako je skončao, te se svima u Gondolinu činilo pravo; ali se Idril zabrinu i od tog dana postade nepovjerljiva prema svojem rođaku.Maeglin je napredovao i postao velik među Gondolindrimima, hvaljen od svih i uživajući veliku naklonost Turgona; jer ako je htio rado i hitro naučiti sve što je mogao, imao je mnogočemu poučiti i druge. Okupio je oko sebe sve one koji su posjedovali najviše dara za kovački zanat i rudarstvo; te istražio Echoriath (a to je Kružno gorje) i pronašao bogate rudne žile raznolikih kovina. Najviše je cijenio čvrsto željezo iz anghabarskog rudnika na sjeveru Echoriatha i odanle dovukao cijelo bogatstvo iskovanog metala i čelika, te je oružje Gondolindrima postalo još čvršće i još oštrije; a dobro im je došlo u nadolazećim danima. Maeglin je davao savjete mudro i oprezno, a opet bio hrabar i odvažan kad je ustrebalo. To je izašlo na vidjelo u kasnijim danima: jer kad je u strahotnoj godini Nirnaeth Arnoediad Turgon otvorio vrata svojega tabora i odmarširao u pomoć Fingonu na sjeveru, Maeglin nije htio ostati u Gondolinu kao kraljevski namjesnik, već je otišao u rat i tukao se uz Turgona te se pokazao nemilosrdnim i neustrašivim u boju.

Tako se sretnom činila sudbina Maeglina koji se uzdigao do velikana među noldorskim prinčevima i do drugog po redu najuzvišenijeg u najslavnijem njihovu kraljevstvu. Ali svoje srce nije otkrivao; premda mu nije uvijek sve polazilo za rukom,ipak je trpio u tišini, krijući svoje misli te ih je malo tko mogao pročitati, osim Idril Celebrindal. Od prvih je svojih časova u Gondolinu nosio u srcu duboku tugu, koja je sve više rasla i lišavala ga svake radosti: ljubio je Idrilinu ljepotu i beznadno žudio za njom. Eldari u tako bliskom rodu nisu se vjenčavali, niti je ikad prije netko od njih to poželio učiniti.

Kako god bilo, Idril nimalo nije ljubila Maeglina; a spoznavši što je on osjećao prema njoj, ljubila ga je još i manje. Jer to joj se činilo čudnom i pokvarenom crtom u njemu, čime su Eldari takvo što otada oduvijek smatrali: gnjio plod Rodoubojstva, kojim je sjenka Mandosova prokletstva prekrila posljednju nadu Noldora. No godine su prolazile, a Maeglin je još bdio nad Idril i čekao, dok mu se ljubav smrkavala u srcu. Stoga je sve više provodio svoju volju u drugim stvarima, ne uklanjajući se ni trudu ni teretu, ako su mu mogli uvećati moć.Tako je bilo u Gondolinu; i usred blaženstva toga kraljevstva, dok je njegova slava još trajala, zlo je posijalo svoje crno sjeme.

 

[Златоуст]

XVIII. POGLAVLJE

O PROPASTI BELERIANDA I PADU FINGOLFINOVOM

U to vrijeme, Fingolfin, kralj Sjevera i vrhovni kralj Noldora, spoznavši da je njegov narod postao brojan i jak, i da su ljudi, njihovi saveznici, mnogobrojni i hrabri, ponovno stade premišljati o napadu na Angband; znao je, naime, da su im životi bili u opasnosti dokle god je opsadni krug stajao otvoren, a Morgoth slobodan trudbovao u svojim dubokim rudnicima, izmišljajući onakva zla kakva nitko nije mogao predvidjeti, sve dok ih on sam ne bi razotkrio. Ova mu se nakana činila mudrom prema mjerilu njegova znanja; jer Noldori još nisu shvaćali kolika je moć u Morgotha, niti razumjeli da je njihov nepotpomognut rat protiv njega bio krajnje beznadan, bilo da su ga požurivali ili u njemu oklijevali. No kako im zemlja bijaše lijepa, a kraljevstva prostrana, onako je većina Noldora bila zadovoljna postojećim stanjem stvari,vjerujući da će to potrajati i bili su nevoljki krenuti u napad u kojem će mnogi zasigurno izginuti, bilo kao pobjednici, bilo kao poraženi. Stoga su bili gotovo neskloni poslušati Fingolfina, što je u to doba bilo dvostruko točno kad su u pitanju bili Fëanorovi sinovi. Među noldorskim poglavarima jedino su Angrod i Aegnor razmišljali poput kralja; oni su naime boravili u krajevima odakle se Thangorodrim mogao nazrijeti, a Morgothova je prijetnja bila vječito prisutna u njihovim mislima.

Tako su Fingolfinove nakane propale, a zemlja imala mira još neko vrijeme.Ali kad je šesto pokoljenje ljudi nakon Bëora i Maracha jedva bilo poodraslo, a prošlo je tad četiristo pedeset pet ljeta od Fingolfinova dolaska, dogodilo se zlo kojega se on dugo pribojavao, ali užasnije i nenadanije od njegovih najmračnijih strahova. Morgoth je, naime, dugo vremena u tajnosti pripremao svoje odrede, dok je pakost njegova srca bivala neprestano sve veća, a mržnja spram Noldora sve gorča; te je žudio ne samo dokrajčiti svoje protivnike, već i uništiti i okaljati zemlje koje su oni bili osvojili i učinili krasnima. Kazivalo se da mu je mržnja nadjačala razum, jer da je nastavio čekati dok mu se sve zamisli ne ostvare, tad bi Noldore bio posve uništio. Ali sa svoje je strane premalo cijenio srčanost vilenjaka, dok se na ljude nije uopće obazirao.Stiglo je zimsko doba, kad su noći bile mračne i bez mjeseca, a široka se ravnica Ard-galena prostirala tamna pod ledenim zvijezdama od noldorskih utvrda na brdima do podnožja Thangorodrima. Stražarski su kresovi mutno gorjeli, a čuvara je bilo malo; u ravnici tek ih je nekolicina bdjela u logorima hithlumskih konjanika. U taj čas Morgoth iznenada otposla goleme plamene rijeke koje su hitale nizbrdo brže od Balroga iz Thangorodrima i izlile se preko cijele ravnice; iz Željeznoga gorja prosukljale su vatre u premnogim kužnim bojama, a od njihova je dima zrak stao zaudarati i postao smrtonosan. Tako je nestao Ard-galen, jer je vatra progutala njegove trave pa je postala izgorjelom i poharanom pustoši, punom zagušljiva praha, jalovom i beživotnom. Od tada joj se i ime promijenilo, te su je nazivali Anfauglith, Prah koji guši. Mnoge su spaljene kosti pronašle ondje svoj grob pod vedrim nebom; jer je u tom požaru izginulo mnogo Noldora koje je zahvatio jurišajući oganj i koji nisu uspjeli uteći u brda. Uzvisine Dorthoniona i Ered Wethrina zadržale su vatrenu bujicu, ali sve njihove šume na obroncima koji su gledali prema Angbandu se zapališe, a dim izazva pometnju među braniteljima. Tako otpoče četvrta velika bitka, Dagor Bragollach,

Bitka iznenadnog plamena.Ispred te vatre išao je Glaurung zlatni, otac zmajeva, u punoj snazi, za repom mu bijahu Balrozi, a za njima su stupale crne vojske orkova u broju oji Noldori nikad prije nisu bili ni vidjeli niti mogli zamisliti. Oni pak napadoše utvrde Noldora i razbiše opsadu uokolo Angbanda i umoriše Noldore i njihove saveznike, Sive vilenjake i jude, gdje god su ih zatekli. Mnogi su najodvažniji Morgothovi neprijatelji poginuli u rvim danima toga rata, smeteni i razasuti, nemoćni okupiti svoje snage. Rat nikad poslije toga nije posve prestao u Beleriandu; ali drži se da je Bitka iznenadnog lamena skončala dolaskom proljeća, kad su Morgothovi napadi postali rjeđi.To je bio kraj Opsade Angbanda, a Morgothovi su se neprijatelji razbježali i dvojili jedni od drugih. Većina Sivih vilenjaka utekla je na jug i napustila sjeverni rat;a mnoge je prihvatio Doriath, te su se Thingolovo kraljevstvo i snaga u to vrijeme uvelike povećali, a kako je kraljica Melian bila oplela svoju moć oko njegovih ranica,zlo još nije moglo stupiti u to skriveno kraljevstvo. Drugi nađoše utočište u tvrdama uz more i u Nargothrondu; a neki pak napustiše zemlju i sakriše se u siriandu ili,prešavši planine, lutahu divljinom poput beskućnika. Glasine o ratu i proboju opsade ospjele su i do ušiju ljudi s istoka Međuzemlja.Finarfinovi sinovi bili su ponajviše izloženi silini napada, a Angrod i Aegnor pogiboše; pored njih je pao Bregolas, glavar ëorove kuće, s većinom ratnika toga naroda. Ali Barahira, Bregolasova brata, bitka zateče zapadnije, u blizini Sirionskog prijelaza. Ondje se kralj Finrod Felagund hitajući s juga našao odsječen od svojega naroda, on i njegova malobrojna družina opkoljeni u močvari Serech; i bili bi ga umorili ili zarobili da Barahir nije došao s najhrabrijima od svoga ljudstva i spasio ga i podigao zid od kopalja oko njega; pa su se sječivima probili kroz bitku pretrpjevši velike gubitke. Tako je Felagund utekao i vratio se u svoju podzemnu tvrđavu Nargothrond; ali je prisegao na trajno prijateljstvo i pomoć u svakoj nedaći Barahiru i njegovu rodu i u znak zavjeta predao Barahiru svoj prsten. Barahir je sad s pravom postao glavar Bëorove kuće, te se vratio u Dorthonion, dok je većina njegova naroda ostavila svoje domove i potražila utočište u utvrdama Hithluma.

Toliko snažan bijaše Morgothov juriš da Fingon i Fingolfin nisu mogli priteći u pomoć Finarfinovim sinovima, a hitlumske su se vojske morale povući uz velike gubitke u utvrdu na Ered Wethrinu koje su jedva obranili od orkova. Pod zidinama Eithel Siriona pade Hador Zlatokosi, braneći zaleđe svojega gospodara Fingolfina,bivajući tad šezdeset šest godina star, a s njim pade Gundor, njegov mlađi sin,proboden premnogim strelicama; a vilenjaci ih oplakivahu. Potom Galdor Visoki preuze vlast od svojega oca. Zahvaljujući snazi i visini Sjenovita gorja koje je izdržalo vatrenu stihiju, te srčanosti vilenjaka i ljudi sa Sjevera koju ni ork ni Balrog nisu mogli pobijediti, Hithlum ostade nepokoren, prijeteći s krila Morgothovu napadu; dok je Fingolfina more neprijatelja odijelilo od njegovih rođaka.

Naime, rat je pošao po zlu za Fëanorove sinove i gotovo je cijela Istočna međa u napadu bila osvojena. Aglonski prijelaz bio je silom otet, premda uz velike gubitke na strani Morgothove vojske; a Celegorm i Curufin pobijeđeni utekoše na jug i zapad uz granice Doriatha i stigavši konačno u Nargothrond, potražiše sklonište kod Finroda Felagunda. Tako se zgodilo da je njihov narod umnožio snage Nargothronda; ali bilo bi bolje, kao što se poslije pokazalo, da su ostali na istoku među svojim rodom. Maedhros počini djela izvanredne hrabrosti i **** utekoše pred njegovim licem; jer je od vremena njegovih muka na Thangorodrimu njegov duh izgarao poput bijelog unutarnjeg ognja, a on bio poput onoga koji uskrsava iz mrtvih. Zato je velebna tvrđava na brdu Himring ostala neosvojena, a mnogi među najhrabrijima koji su ostali,i od naroda Dorthoniona i onog s Istočne međe, okupili su se ondje pod Maedhrosom,a on na neko vrijeme ponovno zatvorio Aglonski prolaz, te tako **** nisu mogli stupiti u Beleriand tim putem.

Oni pak poraziše konjicu Fëanorova naroda na Lothlannu, jer ondje stiže Glaurung i provuče se kroz Maglorov procijep pa uništi svu zemlju između rukavaca Geliona. **** pak oteše tvrđavu na zapadnim obroncima gore Rerir i opustošiše cijeli Thargelion, Caranthirovu zemlju, i okaljaše jezero Helevorn. Odande su pregazili Gelion, šireći vatru i stravu i ušli duboko u Istočni Beleriand. Maglor se pridruži Maedhrosu na Himringu, ali Caranthir uteče i pripoji ostatak svojega naroda raštrkanom plemenu lovaca, Amroda i Amrasa, koji se povukoše i pregaziše Ramdal na jugu. Na Amon Erebu ostavili su stražu i nešto ratne snage, a pomogli su im Zeleni vilenjaci, pa **** nisu stupili u Ossiriand ni u Taur-im-Duinath i divlje krajeve na jugu.

Međutim, vijesti stigoše u Hithlum da je Dorthonion izgubljen, Finarfinovi sinovi pobijeđeni, a sinovi Fëanora otjerani sa svoje zemlje. Tad Fingolfin vidje (kako mu se onomad činilo) potpunu propast Noldora i poraz svih njihovih kuća kojem nije bilo lijeka; pa preplavljen gnjevom i očajem uzjaha Rochallora, svojega snažnog konja, i odjuri naprijed posve sam, a da ga u tome nitko nije mogao spriječiti. Preletio je preko Dor-nu-Fauglitha kao vjetar kroz prašinu i svi koji su vidjeli njegov juriš utekoše prestravljeni, misleći da je stigao sam Oromë: jer ovaj je bio bezuman od gnjeva, a oči su mu svijetlile kao oči Valara. Tako on sam samcat stiže pred dveri Angbanda i oglasi svoj rog, te još jedanput udari o mjedena vrata i izazva Morgotha da istupi i pobije se s njim u dvoboju. I Morgoth dođe.

 

[Златоуст]

To bijaše posljednji put u tim ratovima da je prešao prag svoje tvrđave, a kazuje se da nije drage volje prihvatio izazov; pa premda je njegova snaga nadmašivala sve na ovome svijetu, ipak je on jedini od Valara poznavao strah. Ali sad nije mogao zanijekati izazov u lice svojim kapetanima; jer su stijene odzvanjale od prodornog zvuka Fingolfinova roga, njegov glas dopirao rezak i jasan u same dubine Angbanda; a Fingolfin nazvao Morgotha kukavicom i gospodarem robova. Stoga Morgoth dođe, uspinjući se polako iz svoje podzemne prijestolnice, a zvuk njegovih koraka bijaše poput grmljavine pod zemljom. Stupio je van odjeven u crni oklop pa se uspravio pred kraljem poput tornja, željezom okrunjena, a njegov je golem štit, tmast i bez grba, bacao sjenku nad njim poput olujna oblaka. Ali Fingolfin je pod njim blistao poput zvijezde, jer mu je mrežasta košulja bila obložena srebrom, a modri štit optočen kristalima te je isukao svoj mač Ringil koji je svjetlucao poput leda.Tad Morgoth zavitla uvis Grondom, Maljem podzemnoga svijeta, i zamahnu njime poput udara groma. Ali Fingolfin odskoči u stranu, a Grond raskoli u zemlji golemu jamu, odakle izletješe dim i plamen. Mnogo ga je puta Morgoth pokušao zgromiti i svaki je put Fingolfin odskočio u stranu kao što munja sune pod crnim oblakom i ranio Morgotha sa sedam rana, a Morgoth sedam puta kriknuo od bola,našto su angbandske vojske zarile lica u zemlju od straha, a krici odjeknuli Sjevernim krajevima.

Ali na koncu se kralj umori, a Morgoth ga pritisnu svojim štitom. Triput ga je sručio na koljena i triput je ovaj ponovno ustao i uzdigao svoj slomljeni štit i ulupljenu kacigu. Ali se zemlja bijaše posve raspukla i ulekla oko njega te se on spotače i pade na leđa Morgothu pred noge; a Morgoth mu prikliješti vrat svojim lijevim stopalom čija težina bijaše poput povaljena brda. Ipak svojim posljednjim, beznadnim udarcem Fingolfin mu zasječe Ringilom u nogu, a crna krv prokulja, pušeći se van i ispuni Grondove jame.Tako pogibe Fingolfin, Vrhovni kralj Noldora, najdičniji i najhrabriji od svih Vilin-kraljeva iz starine. **** se nisu hvalisali ovim dvobojem pred dverima; a ni vilenjaci ga nisu opjevali, jer im je tuga bila preduboka. Ipak se njegova priča još pamti, jer je kralj orlova Thorondor donio vijest u Gondolin i u daleki Hithlum. Morgoth pak uze tijelo Vilin-kralja i polomi ga pa ga htjede baciti svojim vukovima;ali Thorondor doletje žurno iz svojega visokog gnijezda među vrhuncima Crissaegrima i strelovito se obori na Morgotha i razdere mu lice. Šum Thorondorovih krila bijaše poput huka Manwëovih vjetrova, te on obuhvati tijelo svojim snažnim kandžama i, vinuvši se iznenada u visine ponad orkovskih strelica, odnese kralja odatle. Položi ga na vrh planine koji je gledao sa sjevera prema skrivenoj dolini Gondolina, a Turgon,pristigavši, podiže kameni humak nad tijelom svojega oca. Nijedan se ork nije usuđivao prijeći preko Fingolfinove gore ili doći u blizinu njegova groba, sve dok Gondolin nije zadesila zla kob, a izdaja se probudila među njegovim rodom. Morgoth je od toga dana uvijek išao kljast na jednu nogu, a bol od njegovih rana nije se mogla zaliječiti, dok mu je lice nagrđivao Thorondorov ožiljak.

Preteško bijaše jadikovanje u Hithlumu kad su doznali za Fingolfinov pad, a Fingon sav u tuzi preuze vladavinu nad Fingolfinovom kućom i kraljevstvom Noldora;ali svojega mladog sina Ereiniona (kojega poslije prozvaše Gil-galad) posla u Luke.Iako je Morgothova moć zasjenila Sjeverne krajeve, Barahir se odbijao povući iz Dorthoniona, već je ostao otimajući natrag stopu za stopom zemlje od svojih neprijatelja. Morgoth nato stade proganjati njegov narod do smrti, sve dok ih nije preostala tek nekolicina; a čitava se šuma na sjevernim obroncima toga kraja malopomalo pretvorila u krajinu tolikih strahota i crne magije da se u nju čak ni **** nisu usuđivali kročiti, ako ih pak nužda ne bi natjerala, a nazvaše je Deldúwath i Taur-nu- Fuin, Šuma pod sjenkom noći. Drveće koje je ondje nakon požara izraslo bijaše crno i jezovito, njihovo korijenje, isprepleteno, pružalo se u tami poput kandži; a oni koji bi među njih zabasali, izgubili bi se i oslijepjeli, a jezovite bi ih prikaze udavile ili natjerale u bezumlje. Toliko je težak na kraju postao Barahirov položaj da je Emeldir od Muževnog srca, njegova žena (koja je bila sklonija boriti se uz svojega sina i muža negoli uteći), okupila zajedno sve žene i djecu koja su preostala i podijelila oružje onima koji su ih mogli ponijeti pa ih povela u planine što su ležale za njima i još dalje,putevima prepunim opasnosti, sve dok na koncu, pretrpjevši gubitke i nevolje, nisu stigli u Brethil. Neke ondje prihvatiše Haladini, a drugi nastaviše preko planina prema Dor-lóminu i narodu Galdora, Hadorova sina; a među ovima bijaše Rían, Belegundova kći, i Morwen zvana Eledhwen, što znači Vilin-sjaj, Baragundova kći. Ali nitko nije ponovno vidio muškarce koje su ostavili za sobom. Ovi, naime, izginuše jedan za drugim, sve dok na kraju Barahiru nije preostalo tek dvanaest muškaraca; njegov sin Beren, Baragund i Belegund, njegovi nećaci, Bregolasovi sinovi, i devet vjernih slugu iz njegove kuće čija se imena dugo pamte u pjesmama Noldora: bijahu to Radhruin i Dairuin, Dagnir i Ragnor, Gildor i nesretni Gorlim, Arthad i Urthel, i mladi Hathaldir.Oni su postali beznadni odmetnici, družba očajnika koja nije mogla ni uteći ni predati se, jer su im domovi bili razoreni, a žene i djeca zarobljena, umorena ili izbjegla. Iz Hithluma nisu stizale ni vijesti ni pomoć, a Barahira i njegove ljude proganjali su poput divljih zvijeri; pa su se oni povukli na ogoljenu uzvisinu ponad šume i tumarali među gorskim jezercima i stjenovitim vrištinama toga kraja, daleko od uhoda i Morgothovih čarolija. Postelja im bijaše vrijesak, a krov oblačno nebo. Gotovo dvije godine nakon Dagor Bragollacha, Noldori su i dalje branili zapadni prolaz oko izvora Siriona, jer je Ulmova moć bila u toj vodi, a Minas Tirith odolijevao orcima.

Ali na koncu, nakon pada Fingolfina, Sauron, najsilniji i najstrašniji od Morgothovih slugu, kojega na sindarinskom jeziku nazivaju Gorthaur,napade Orodretha, čuvara kule na Tol Sirionu. Sauron se sad prometnuo u vješca strahovite moći, vladara sjenki i prikaza, podlo mudrog i okrutno snažnog, koji bi unakazio sve čega bi se dotakao i izopačio sve nad čim je vladao; gospodara vukodlaka, čiji je posjed bila patnja.Osvojio je Minas Tirith na juriš, jer se crni oblak straha spustio na one koji su ga branili; a Orodretha istjerao, pa je utekao u Nargothrond. Tad je Sauron pretvori u Morgothovu stražarsku kulu, prijeteću utvrdu zla; a krasni otok Tol Sirion postade proklet, te ga nazvaše Tol-in-Gaurhoth, Otok vukodlaka. Nijedno živo stvorenje nije moglo proći tom dolinom a da ga Sauron ne bi opazio s kule na kojoj je sjedio. Tako je Morgoth sad držao zapadni prolaz, a njegova strahovlada ispunila polja i šume Belerianda. Za granicama Hithluma neumorno je proganjao svoje neprijatelje, tragao za njihovim skrovištima i otimao im utvrde jednu po jednu. **** koji su postali sve smjeliji, lutali su nadaleko i naširoko, spustivši se niz Sirion na zapadu i Celon na istoku, i opkolili Doriath; no toliko su zla nanijeli toj zemlji da su se zvijeri i ptice pred njima razbježale, a muk i pustoš jednakomjerno širili sa Sjevera. Zarobili su mnogo Noldora i Sindara i odvukli ih u Angband, te ih učinili sužnjevima, natjeravši ih da upotrijebe svoju vještinu i znanje u Morgothovu korist. Morgoth pak odasla svoje uhode koji su na sebi nosili lažna obličja, a na jeziku himbu; a ti su lažno obećavali nagrade i lukavim riječima kušali probuditi strah i ljubomoru među narodima, optužujući njihove kraljeve i poglavare zbog pohlepe i međusobne izdaje. A zbog prokletstva Rodoubojstva kod Alqualondëa ovim se lažima većinom vjerovalo; a kako su vremena bivala sve crnja, onako je u njima bilo i nešto istine, jer su srca i umove beleriandskih vilenjaka zamutili očaj i strah. Ali Noldori su najviše strahovali zbog izdaje svojega vlastitog roda koji je robovao u Angbandu; jer je Morgoth neke od njih upotrijebio u svojim opakim nakanama i,hineći da ih pušta na slobodu, slao natrag, ali njihovu volju prikovao uz svoju, pa suzastranjivali samo da bi mu se ponovno mogli vratiti. Stoga kad bi koji od njegovih zarobljenika uistinu pobjegao i vratio se svome narodu, teško bi naišao na dobrodošlicu, već je radije lutao sam, izopćen i očajan.Prema ljudima je Morgoth činio samilost ako bi ikoji poslušao njegove glase,kazujući im da su sve njihove nevolje potekle od robovanja buntovnim Noldorima, ali da će od zakonitog gospodara Međuzemlja dobiti časti i pravedne nagrade za junaštvo,ako napuste ustanak. Ali malo ga je ljudi iz Triju kuda Edaina htjelo poslušati, pa ni onda kad bi ih on sproveo na muke u Angbandu. Stoga ih je Morgoth s mržnjom progonio i poslao svoje poslanike preko planina.