Sa prvim dijelom tvog posta se uglavnom slazem.
Drugi dio si potpuno pogresno pretpostavio/la.
Nikad me nije bilo sramota da negdje idem sama ili da pijem kafu sama i sicno i nije u tome kvaka.Ja sam i isla sama gdje se meni islo,ona nije htjela sa mnom.Gdje se njoj islo,isle smo zajedno.
Ako sam sa nekim u drustvu,necu se ponasati kao da sam sama.I necu biti bas toliko sebicna da radim sve samo "po mom".
U slucaju rodice,ja nisam nju docekala gostoprimljivo da bi ona meni uzvratila,jer ja nju do tada nisam uopste posjecivala i nisam mislila da cu joj ikad biti gost.Ali dosla je situacija da jesam..prvi i poslednji put vjerovatno.
I nije trebalo nista narocito,ali ja i nepoznatog covjeka koji mi udje u kucu ponudim bar casom vode.To je stvar kulture i vaspitanja.
Mene njeno ponasanje ne bi iznenadilo da sam ja takva bila prema njoj.
Od tada mi nikad vise nije dosla,valjda se prepala da cu je cesto posjecivati.

Ne mogu sad ovde da pisem detalje...ali meni to jednostavno nije normalno.
Isto tako mi nije normalno,kad cujem jednu majku kako kaze da je srecna sto joj se dijete ne zblizava s drugom djecom,nego treba da ih koristi dok su mu potrebni.Posle da ih sutne.
O tome pricam.Nije stvar da li ja mogu sama na kafu ili ne.
Iskreno,vise bi mi prijalo da sam bila sama,nego sto sam bila u njenom drustvu.
Za mene formalno prisustvo nekoga nista ne znaci.
I da,ja sam njoj "ugadjala"sve,bas iz razloga da vidim dokle njena sebicnost moze da ide.
Da vidim,da li ce se i u jednom momentu upitati,da li moze ona za mene nesto uciniti.
Ne...nije,cak ni sitnicu.
Znaci,moje pozitivno ponasanje apsolutno nije uticalo na njenu sebicnost.