limunada
Buduća legenda
- Poruka
- 31.890
Da li su ljudi generalno postali sebičniji ili je to do ličnosti pojedinca?
Na temu me inspirisala jedna situacija gdje sam morala biti sa jednom osobom nekoliko dana zajedno pod istim krovom,da izlazimo zajedno,da se družimo tih par dana.
Prije toga se nismo poznavale.
Ja se ,inače,lako uklapam s ljudima,nisam zahtjevna,sklona sam kompromisima.
Ako se nekom negdje ide,a meni ne...idem zbog njega.Ili se dogovorimo nekako da oboje budemo zadovoljni i slicno.
Uglavnom,ako smo vec zajedno u društvu,ne moze biti sve samo kako ja hoću,uvažavam i želje druge strane.Takve su uglavnom i osobe oko mene,s kojima se družim,radim....
A čak i ljudi koje slučajno sretnem ili upoznam.Uvijek nađemo neki zajednički jezik.
Međutim,ova osoba s kojom sam bila,nije pokazivala ni jedan posto tolerancije niti uvažavanja želja druge strane.Za drugu osobu nije bila u stanju učiniti ama baš ništa.
Čak ni neke banalne stvari.
Primjer...fotografisanje.Kaže ona meni da je fotografišem.Ja to uradim strpljivo,više puta,iz sto uglova i kadrova...ovako,onako,sve po želji,baš se potrudim,iako me smara.
Da bih posle toga ja nju zamolila za jednu jedinu fotografiju za koju se ona nije potrudila nijednu milisekundu,nego je samo ono slikala bez gledanja...da li uopste imam i glavu na toj slici.
O eventualno drugoj,nije bilo ni govora.
Ajde,racunam...slucajno,umorna,dosadno joj,nije bitno.
Međutim,tokom sledećih dana,ustanovim da i pored mojih kompromisa...idemo samo gdje ona želi,jedemo gdje ona želi,pijemo kafu gdje ona želi...ona za mene ne bi učinila zauzvrat ama baš ništa.
Gdje god bih ja išla i šta god bih ja predlozila,njoj je mrsko,njoj se ne ide,ona ne može iz nekog razloga.U prevodu,neće,jer to ništa nije zahtijevalo nekog pretjeranog truda.
Znači,neće baš ništa za drugog da učini.
Pri tom ja sam za nju sve učinila kako god je željela,čak sam išla dotle da joj baš ugađam.
Hoće ovamo...idemo.Hoće tamo...idemo.
Međutim,nijednom,ali baš nijednom, nije htjela ona meni ugoditi.Nijednom se nije sjetila ni da se zapita da li ona treba meni šta uzvratiti.Ja sam isto tako mogla da ne idem gdje ona zeli i ne radim sta ona zeli.
Ali nisam.Racunam,zajedno smo,nisam sama,ne mogu gledati samo sebe.
I što je meni bilo najčudnije,ona to nije radila što je bezobrazna ili nešto slično,nego što je takvo ponašanje njoj sasvim normalno.
Ona u tome ne vidi ništa loše.Samo ja,pa ja.
Da li je tako naučena da je samo ona bitna i njene želje,ne znam.
Ali primjećujem da je sad sve više takvih osoba...sebičnih,bez brige za druge,bez kompromisa prema drugim...bez obzira šta za njih uradiš,ne cijene to.
Mogu shvatiti da nekad nesto ne ucinis za drugog...ali nikad nista,bas nikad...i da ti je to sasvim normalno...e,to mi je neshvatljivo.
Drugi primjer mi je moja sa Zapada..kod mene kad je bila u gostima dočekana je ko kraljica,išla sam sa njom gdje god me cimala.Kad sam ja jedan jedini put došla kod nje u goste,nije me ponudila ni čašom vode,bukvalno.Da ne pricam o dorucku ili rucku.
A bila sam par dana.
Nešto me bolio stomak tad i pitam je ima li čaj,ona mi pokaže da ga skuvam sebi.
Kad sam htjela da odemo do centra,nije htjela sa mnom jer je skupa karta za bus.
Pri tom ona ima mjesecnu kartu.
Vrhunac je bio kad sam je pitala gdje je pekara da odem da kupim dorucak,ona kaze mi ne doruckujemo,bojeci se valjda da nece ona morati to da plati.
Pa ebote,dodjem ti jednom u zivotu u goste i ti meni ni kiflu ne bi ponudila...a bila si gost kod mene vise puta,i vise dana i vidjela si kako sam ja tebe ugostila.
Ali nije morao biti ni doručak,ni ručak...mogla je biti bar čaša soka ili vode.
Kako znaš da prihvatiš gostoprimstvo,a ne znaš da uzvratiš.
Ne,ništa baš.
Nedavno sam pročitala kako se jedan čovjek žali kako mu je jedan rođak iz Amerike rekao da je njegov moto...uzmi sve što ti neko daje,a ne daj nikome ništa.
Pod tim se ne misli samo na materijalno.
Da li je takvo vrijeme potpune sebičnosti došlo i do nas?
Što sam starija sve više cijenim nesebičnost...u bilo čemu.
Da li drustvo ili sistem vaspitanja stvara vrhunske egoiste i egocentrike ili je to neka urodjena osobina?
Na temu me inspirisala jedna situacija gdje sam morala biti sa jednom osobom nekoliko dana zajedno pod istim krovom,da izlazimo zajedno,da se družimo tih par dana.
Prije toga se nismo poznavale.
Ja se ,inače,lako uklapam s ljudima,nisam zahtjevna,sklona sam kompromisima.
Ako se nekom negdje ide,a meni ne...idem zbog njega.Ili se dogovorimo nekako da oboje budemo zadovoljni i slicno.
Uglavnom,ako smo vec zajedno u društvu,ne moze biti sve samo kako ja hoću,uvažavam i želje druge strane.Takve su uglavnom i osobe oko mene,s kojima se družim,radim....
A čak i ljudi koje slučajno sretnem ili upoznam.Uvijek nađemo neki zajednički jezik.
Međutim,ova osoba s kojom sam bila,nije pokazivala ni jedan posto tolerancije niti uvažavanja želja druge strane.Za drugu osobu nije bila u stanju učiniti ama baš ništa.
Čak ni neke banalne stvari.
Primjer...fotografisanje.Kaže ona meni da je fotografišem.Ja to uradim strpljivo,više puta,iz sto uglova i kadrova...ovako,onako,sve po želji,baš se potrudim,iako me smara.
Da bih posle toga ja nju zamolila za jednu jedinu fotografiju za koju se ona nije potrudila nijednu milisekundu,nego je samo ono slikala bez gledanja...da li uopste imam i glavu na toj slici.
O eventualno drugoj,nije bilo ni govora.
Ajde,racunam...slucajno,umorna,dosadno joj,nije bitno.
Međutim,tokom sledećih dana,ustanovim da i pored mojih kompromisa...idemo samo gdje ona želi,jedemo gdje ona želi,pijemo kafu gdje ona želi...ona za mene ne bi učinila zauzvrat ama baš ništa.
Gdje god bih ja išla i šta god bih ja predlozila,njoj je mrsko,njoj se ne ide,ona ne može iz nekog razloga.U prevodu,neće,jer to ništa nije zahtijevalo nekog pretjeranog truda.
Znači,neće baš ništa za drugog da učini.
Pri tom ja sam za nju sve učinila kako god je željela,čak sam išla dotle da joj baš ugađam.
Hoće ovamo...idemo.Hoće tamo...idemo.
Međutim,nijednom,ali baš nijednom, nije htjela ona meni ugoditi.Nijednom se nije sjetila ni da se zapita da li ona treba meni šta uzvratiti.Ja sam isto tako mogla da ne idem gdje ona zeli i ne radim sta ona zeli.
Ali nisam.Racunam,zajedno smo,nisam sama,ne mogu gledati samo sebe.
I što je meni bilo najčudnije,ona to nije radila što je bezobrazna ili nešto slično,nego što je takvo ponašanje njoj sasvim normalno.
Ona u tome ne vidi ništa loše.Samo ja,pa ja.
Da li je tako naučena da je samo ona bitna i njene želje,ne znam.
Ali primjećujem da je sad sve više takvih osoba...sebičnih,bez brige za druge,bez kompromisa prema drugim...bez obzira šta za njih uradiš,ne cijene to.
Mogu shvatiti da nekad nesto ne ucinis za drugog...ali nikad nista,bas nikad...i da ti je to sasvim normalno...e,to mi je neshvatljivo.
Drugi primjer mi je moja sa Zapada..kod mene kad je bila u gostima dočekana je ko kraljica,išla sam sa njom gdje god me cimala.Kad sam ja jedan jedini put došla kod nje u goste,nije me ponudila ni čašom vode,bukvalno.Da ne pricam o dorucku ili rucku.
A bila sam par dana.
Nešto me bolio stomak tad i pitam je ima li čaj,ona mi pokaže da ga skuvam sebi.
Kad sam htjela da odemo do centra,nije htjela sa mnom jer je skupa karta za bus.
Pri tom ona ima mjesecnu kartu.
Vrhunac je bio kad sam je pitala gdje je pekara da odem da kupim dorucak,ona kaze mi ne doruckujemo,bojeci se valjda da nece ona morati to da plati.
Pa ebote,dodjem ti jednom u zivotu u goste i ti meni ni kiflu ne bi ponudila...a bila si gost kod mene vise puta,i vise dana i vidjela si kako sam ja tebe ugostila.
Ali nije morao biti ni doručak,ni ručak...mogla je biti bar čaša soka ili vode.
Kako znaš da prihvatiš gostoprimstvo,a ne znaš da uzvratiš.
Ne,ništa baš.
Nedavno sam pročitala kako se jedan čovjek žali kako mu je jedan rođak iz Amerike rekao da je njegov moto...uzmi sve što ti neko daje,a ne daj nikome ništa.
Pod tim se ne misli samo na materijalno.
Da li je takvo vrijeme potpune sebičnosti došlo i do nas?
Što sam starija sve više cijenim nesebičnost...u bilo čemu.
Da li drustvo ili sistem vaspitanja stvara vrhunske egoiste i egocentrike ili je to neka urodjena osobina?
Poslednja izmena: