Савезничке мисије

  • Začetnik teme Začetnik teme Wotan
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
..................zato su se svi raspisali o cetnicima.zamisli 100 novinara, usred rata i gerilske borbe, teske borbe,koji se slobodno krecu po terenu..a nemci nista..samo donose rakiju i slatko..mora da su cetnici vec proglasili drzavu onda, i nemci je priznali, pa je novinarima i tolikim delegacijama bilo lakse, da slete i uzlete sa svih drazinih aerodroma...:hahaha:
i posto su verno izvestavali i ustanovili da draza mihailovic ne radi nista protiv nemaca,povukli sve svoje vojne misije, najpre bitanci, a posle boravka mcdowell-a i amerikanci

pa vi fegeti hrvati nikad niste znali pijete rakiju...kako ide..vase macke zagrebacke, bile su nam ko igracke...a de su tu domobranske uniforme...domobranske uniforme...ko, sta....hhahahahahhaha...pa sad su tu bile...mislim...domobranske uniforme....:hahaha:..kad se vec sprdamo s pdf istorijom, aj spomenemo i ukiseljnog...pa nije covek biro gde ce se rodi...al zato citira sajt na slobodi....i slusa bijelo dugme...
 
Poslednja izmena:
djole.jpg
 
Poslednja izmena:
ukiseljeni se bas raspricao o saveznickim misijama pripojenim partizanima:hahaha:

izgleda je sajt slobodne Jugoslavije jedini koji ima o tome nesto da kaze i to na citavoj jednoj strani...

Slobodna Jugoslavija, najpoznatiji komunjarski sajt i mesto junackoga sina marsala Tita:rumenko:...ko sme nek ga poseti, samo upozoravam na muziku koja prati sajt, nije za one sa slabim srcem...:mrgreen:..mesto sa najvise informacije i ''obimnom'' pricom o sUradnji sa saveznicima, jadan kiseli se izlomato da postavi sav tekst...

header_short.jpg


i to sve iz usta Edvarda Kerdelja, clana KPJ od 1928. ...vec uveliko clan kad KPJ recimo pozdravlja ustaski pokret itd...hehe
 
Allied Liaison Officers in Yugoslavia with Tito and Mihailovich forces treated differently

STATUS OF ALLIED LIAISON OFFICERS WITH THE PARTISANS in Yugoslavia

From THE MCDOWELL REPORT November 23, 1944



In many communities visited which had at one time or another experienced occupation by Partisan troops [Tito's Yugoslav communist forces], conversations with the Mission staff turned to the presence of Allied Liaison officers with the Partisans. No question was raised as to the reason liaison was maintained. But invariably in communities which had been visited by such liaison officers the question was raised as to why there were so few, or no, contacts on the part of these officers and the local population. Invariably the story was told of efforts to meet and talk with such officers which were frustrated by the Partisans around them. The free manner in which the present misson mingled with the local population emphasized in their minds the apparent fear on the part of the Partisan leaders of the results of the free contacts. In some communities there was a conviction that the officers in British uniform were actually only Partisans trying to pass as British, and that this explained the barrier. There is ample evidence, of course, from both British and American officers that the Partisan commanders in most instances do discourage or forbid personal investigation by liaison officers of the local situation and sentiments. To the undersigned, indeed, it is truly astonishing that this practice on the part of the Partisans -- and the contrasting freedom consistently enjoyed by liaison officers attached to the Nationalists [Mihailovich forces] -- is not given the significance which it deserves. For only those who fear and mistrust public sentiment seek to throttle its free expression. But the point the undersigned wishes to make here is that the Nationalists do recognize the significance of this Partisan practice, and it serves to complete their mistrust of Partisan leaders and their unwillingness to come to terms with them. Repeatedly Nationalists of all classes have insisted to the undersigned --

"If we accept a government by Tito we are lost. The Partisans lie, and the British believe them. The British send officers, but they see and hear nothing. We will be persecuted and killed, and the outside world will know nothing of it."

This conviction on the part of Nationalists is sincere and deep, and it again explains the elevation of the Partisans to the status of most dangerous enemy.

Robert H. McDowell Lt. Col. M.I.

Head of American Intelligence Mission RANGER sent to the Mihailovich forces from August to November 1944
 
Povratak u Pranjane

Američka ambasada u Beogradu i NVO “Evroatlantska inicijativa” kao jedan od temelja integracije Srbije u zapadni svet vide zasluge đenerala Draže i njegovih četnika


Nasuprot ubeđenju mnogih, vodeći mediji u Srbiji ipak se ne utrkuju u propagiranju svih inicijativa koje dolaze sa Zapada. Naime, ima jedna inicijativa koju oni bojkotuju, dok se vladajuće strukture drže po strani. To je akcija američke ambasade u Beogradu, koju vodi njen vazduhoplovni ataše potpukovnik Džon Kapelo, a pomaže ambasador Kameron Manter, da najveća misija spasavanja oborenih savezničkih pilota u Drugom svetskom ratu najzad dobije tretman kakav zaslužuje. Piloti su većinom bili Amerikanci, a spasioci Srbi – četnici pod komandom đenerala Draže Mihailovića.
Rečenu inicijativu pokrenula je nevladina organizacija “Evroatlantska inicijativa”, koja je, po prirodi stvari, tesno vezana za američku ambasadu u Beogradu. Osnivači “Evroatlantske inicijative”, Bojan Dragićević i Danijel Šunter, snimili su 2004. godine izjave jednog od spasenih pilota, Klera Masgroua, i jednog od spasilaca, Miodraga Pešića. Snimke su “stavili u fioku”, kaže Dragićević za NIN, jer je bilo jasno da od emitovanja u skorije doba neće biti ništa, ali takođe i da “to jednog dana može biti nacionalno bogatstvo”. “Uostalom, kada je reč o evroatlantskim integracijama, ovo je, u istorijskom smislu, najreprezentativnija srpska priča”, kaže još Dragićević.
Srećom, stvari su mnogo bolje stajale kod druge strane – američke. Primera radi, američki ratni veterani tražili su da se zabrani prikazivanje filma “Bitka na Neretvi” u Sjedinjenim Državama, zbog krajnje ogoljene ratne propagande. Ili, gradonačelnik Los Anđelesa Tom Bredli proglasio je 17. jul 1986. godine za “Dan sećanja na generala Dražu Mihailovića” (toga dana, 1946. godine, komunisti su pogubili đenerala). Dug je spisak kongresmena i senatora koji su zajedno sa četničkim veteranima učestvovali u obeležavanju Dražin-dana širom Amerike. Dražu je javno hvalio i predsednik Ronald Regan, u čije vreme je američka štampa pisala o zločinima Albanaca nad Srbima na Kosovu i Metohiji.
Svakako je najpoznatija priča o pokušajima grupe spasenih pilota da se đeneralu Draži podigne spomenik u Vašingtonu, na javnom zemljištu u blizini Bele kuće. Pokušaj je osujećen protestima komunističkih vlasti iz Beograda. Nešto posle ovoga, vlast u prestonici preuzima Slobodan Milošević. Može se samo pretpostaviti šta bi se desilo devedesetih godina da je Milošević poništio protest svojih prethodnika, da je pozvao spasene pilote u Beograd i obnovio inicijativu za podizanje spomenika ispred Bele kuće. U to doba, Franjo Tuđman je tesno sarađivao sa ustaškom emigracijom – dakle, sa osobama koje su se nalazile u neprijateljskom taboru, dok Milošević nije imao snage i mudrosti da savlada ideološke barijere ni po jednom tako krupnom pitanju (on je i u Rusiji odabrao pogrešnu, gubitničku komunističku struju, ali to je druga tema). Ni naredne vladajuće garniture, koje su navodno demokratske, nisu uspele da odbace nasleđe svojih roditelja: beogradski protest protiv podizanja spomenika đeneralu Draži u Vašingtonu još nije povučen.
I tako, kada je prošle godine u Beograd stigao potpukovnik Džon Kapelo, novi vazduhoplovni vojni ataše američke ambasade, došlo je vreme da Dragićević i Šunter izvuku svoje stare radove iz fioke. Kapela je fasciniralo što u Srbiji veliki broj ljudi ne zna za akciju spasavanja savezničkih pilota od strane četnika, koju je on smatrao mogućim temeljom u izgradnji boljih odnosa između Srbije i Zapada.
Jedan od prvih poteza potpukovnika Kapela bio je poseta Pranjanima – sela ispod Ravne gore u kome je postojao aerodrom sa koga je evakuisan najveći broj spasenih pilota. Kapelo je povezao Pranjane sa državom Ohajo, sa kojom Srbija već ima potpisan sporazum o vojnom i ekonomskom partnerstvu. Zahvalnicu meštanima Pranjana, koju je potom poslao guverner Ohaja, odneo je lično Kameron Manter, američki ambasador u Srbiji. Bio je to njegov prvi odlazak iz Beograda. Američki ambasador obećao je Pranjancima da će pomoći koliko može u realizaciji planova potpukovnika Kapela. Uskoro su, na Svetog Savu ove godine, američki marinci u svečanim uniformama podelili 300 poklona đacima seoske škole. Usledilo je organizovanje izložbe fotografija o misiji “Heljard”, kako se zvala operacija evakuisanja spasenih pilota iz Srbije. Izložba je najpre bila postavljena u Američkom kutku u Kragujevcu. Na otvaranju, potpukovnik Kapelo je govorio o zaslugama đenerala Draže i posthumnom odlikovanju koje je dobio od predsednika Harija Trumana, naglasivši: “U američkim vojnim krugovima ova misija smatra se jednom od najuspešnijih spasilačkih misija iza neprijateljskih linija u istoriji ratova”. Krajem maja izložba je iz Kragujevca preseljena u Vranje, a potom će obići i ostale gradove u kojima postoji Američki kutak (Bujanovac, Niš, Novi Sad, Subotica i Beograd).
U razgovoru za NIN, Kapelo, Dragićević i Šunter kažu da ih najveći deo posla čeka oko podizanja velikog muzeja u Pranjanima. U odgovarajuće hangare biće postavljeni avioni koji su tu nekada sletali, muzej će imati kopije svih dokumenata o misiji “Heljard”, predmete koji se mogu sakupiti, voštane figure četnika i američkih pilota, itd. U restoranu će se svakako služiti gibanica i šljivovica, koje su se Amerikancima veoma svidele, pa su ih posle posete Pranjanima stavili na meni svoje ambasade.
S druge strane bare, u najvećem muzeju vazduhoplovnih snaga, u Ohaju, otvoriće se Četnički kutak. Imaće deo sadržaja iz pranjanskog muzeja, poput voštanih figura i fotografija.
U toku je izrada i jednog dokumentarnog filma o misiji “Heljard”. Autori su Dragićević i Šunter, a finansijsku podršku pruža američka ambasada.
Inače, prva dva američka aviona Nemci su oborili nad Srbijom 24. januara 1944. godine. Posle oštre borbe sa Bugarima, jednu posadu spasili su četnici Topličkog korpusa, dok su do druge posade pre Nemaca stigli četnici Zlatiborskog korpusa. Avioni su pripadali američkom 15. vazduhoplovnom korpusu, koji je minule jeseni iz Afrike premešten na aerodrom u Fođi kod Barija. Meta američke avijacije bila su naftna polja u Ploeštiju, nedaleko od Bukurešta, koja su bila od vitalnog značaja za nemačku ratnu privredu.
“Amerikance primati najljubaznije i sa najvećim gostoprimstvom”, glasio je uobičajeni Dražin odgovor na vesti o spasavanju pilota koje su stizale iz cele Srbije. Draža je naredio da se piloti koncentrišu u oblast Ravne gore, na teritoriju 1. ravnogorskog korpusa pod komandom kapetana Zvonimira Vučkovića, kako bi mogli biti evakuisani sa improvizovanog aerodroma na Galovića poljani kraj Pranjana. Izveštaj o ovom aerodromu, koji je verovatno postojao i pre rata, kapetan Vučković je poslao još u jesen 1943. godine, kada se posle kapitulacije Italije očekivao dolazak zapadnih saveznika. Februara 1944, pod nadzorom inženjerijskog kapetana Nikole Verkića, aerodrom je proširen, ali je britanska komisija presudila da je prekratak. Tako je 19. aprila jedna grupa od 11 spasenih pilota, sposobnih za dugo pešačenje, uz pratnju četnika krenula ka Jadranskom moru. Radovi na aerodromu su nastavljeni i noću 29. maja u Pranjane sleću prvi saveznički avioni (bili su britanski). Ove noći evakuisano je 40 spašenih pilota. Uskoro Amerikanci pokreću misiju “Heljard” (“Đavolji put”) i vraćaju u Srbiju kapetana Džordža Musulina. Najveća evakuacija – ujedno najveća u istoriji ratova – izvedena je u noći između 9. i 10. avgusta, kada je odvezeno 237 spasenih pilota, većinom američkih. Operacija je ponovljena 12, 15. i 18. avgusta, kada je evakuisano još oko 210 spasenih pilota.
 
Musulin odlazi iz Pranjana 29. avgusta, verovatno sa još jednom grupom pilota, predajući dužnost svom zameniku kapetanu Niku Laliću, Amerikancu srpskog porekla. Lalić je najpre nadgledao evakuaciju sa još jednog improvizovanog aerodroma, u Koceljevi, odakle 17. septembra odlazi 20 spasenih pilota. Po prelasku četničke glavnine u Bosnu, treći improvizovani aerodrom sagrađen je u Boljaniću kraj Doboja. Odavde je 27. decembra 1944. godine odletela grupa od još 20 spasenih pilota. Sa njom je otišao i kapetan Lalić, poslednji saveznički oficir u četničkim redovima. Piloti su i dalje padali na četničku teritoriju. Krajem februara 1945. godine po grupu od 25 spasenih pilota u Boljanić sleću dva američka aviona. Kod četnika se tada nalazio još samo jedan američki pilot, Vilijam Hil, koga su diverzanti Dinarske četničke divizije aprila prethodne godine oteli od hrvatske legionarske “Plave” divizije. Hil je sa četnicima vojvode Momčila Đujića ostao sve do 6. maja 1945. godine, kada je cela jedinica otišla kod saveznika u Italiju.
Oborene američke pilote ubijali su ustaše i Bugari, a prema Dražinom izveštaju od 1. januara 1945. godine pet pilota ubili su i partizani. Oni su pripadali devetočlanoj posadi koja je 26. decembra pala kod Manastira Gomjenica zapadno od Banjaluke (preostalu četvoricu spasili su četnici).
Prema izveštaju generala Donovana, šefa OSS-a (buduća CIA), s kraja oktobra 1944. godine, na području Kraljevine Jugoslavije četnici su spasili 561, a partizani 527 savezničkih pilota. Računajući i pilote spašene u ranijem periodu, koje Donovan nije obuhvatio ovim izveštajem, kao i one evakuisane iz Boljanića, četnici su spasili oko 660 savezničkih pilota. Na partizansku teritoriju, u zapadnim delovima Jugoslavije, padali su uglavnom avijatičari koji su iz Italije leteli prema Austriji i Nemačkoj. Zbog toga što su komunisti pilote oborene u unutrašnjosti zemlje tretirali kao ratne zarobljenike, kojima su uskraćivali čak i njima namenjene lekove, a svakako i iz ideoloških razloga, u američkim redovima nikada nije stvoren mit o partizanskom spasavanju avijatičara.

Potpukovnik Džon Kapelo, vazduhoplovni vojni ataše američke ambasade u Beogradu

Priča koju je trebalo ispričati

Kako ste došli na ideju da organizujete izložbu o misiji “Heljard”?

- Uvek me je zanimala istorija, posebno vojna. Bio sam upoznat sa savezničkim misijama bombardovanja naftnih rafinerija u Ploeštiju u Rumuniji i pročitao sam puno izveštaja tih misija. Ali tek kada sam došao na službu u Beograd saznao sam za jedan veoma interesantan i važan aspekt tih misija. Veliki broj aviona koji su poletali za Ploešti, i druge ciljeve u Rumuniji i Mađarskoj, bio je teško oštećen i nije mogao da se vrati u svoje baze u Italiji. Stotine vazduhoplovaca je moralo da skače padobranima iz tih oštećenih aviona, od kojih su mnogi sleteli u centralnu Srbiju. Kada sam našao više informacija o tom delu cele priče, postao mi je jasan značaj truda srpskog naroda u zaštiti avijatičara. Takođe sam postao svestan da je mnogima taj deo istorije nepoznat. I jedni i drugi, i Srbi i Amerikanci, ne shvataju dovoljno značaj tih događaja. Imao sam veliku čast da posetim Pranjane, mesto gde se nalazila pista napravljena da se saveznički vazduhoplovci evakuišu. Kada sam bio tamo, sastao sam se sa meštanima koji su učestvovali u spasavanju, kao i sa njihovom rodbinom. Postao sam svestan da je tu priču potrebno ispričati. To je priča o junaštvu i žrtvovanju koja bi trebalo da ostane zapamćena, kojoj treba podići spomenik. Odeljenje za zvanične poslove u ambasadi SAD pomoglo mi je da finansiram štampanje fotografija koje su nastale tokom tih spasilačkih misija. Ove prekrasne stare fotografije opisuju dešavanja u centralnoj Srbiji tokom 1944. godine. Napravili smo izložbu u Američkom kutku u Kragujevcu, a potom i u Vranju. Plan je da se te fotografije izlože u svih sedam američkih kutaka širom Srbije, kao i u drugim mestima koja mogu biti zainteresovana da saznaju više o tom važnom delu srpsko-američke istorije.


Miloslav Samardžić
 
Članovi misije ''Hidra'' - Aterton, Patrik (Irac) i Nedeljković bili su u komunističkom zatvoru od 20. marta do 15. aprila 1942. Zaključili su da će biti likvidirani, pa se odlučuju na bekstvo, u noći između 15. i 16. aprila. Međutim, stižu ih i likvidiraju komunisti na čelu sa Radojem Dakićem, političkim sekretarom Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Boku. Nedeljković je uspeo da pobegne...

Šef druge engleske misije, Hena'', poručnik Stanislav Rapotec, uspeo je da stigne u Carigrad, odakle šalje izveštaj da su ''majora Atertona likvidirali partizani''.

Sajrus Sulcberger, dopisnik ''Njujork tajmsa'' iz Londona, objavio je u svom listu članak o pogibiji Atertona:

''... Jugoslovenski partizani, kod kojih se Aterton nalazio, verovatno zbog toga što je na sebi imao lepu opremu i u torbi zlato i novac, izvršili su likvidaciju... Likvidacija majora Atertona izvršena je posebno i zbog toga što je on ''partizanskom štabu nagovestio da će se u međuvremenu priključiti jedinicama generala Draže Mihailovića''.''
 
Jedan od Liberatora jugoslovenskog Detašmana je pao nakon sudara sa drugim Liberatorom u okolini Knina. Od domaće posade je preživeo i uspeo preko partizana da se izvuče na salobodnu teritoriju samo jedan član posade ...


http://www.mycity-military.com/Vojna-istorija/Jugoslovenski-Detasman-teskih-bombardera-u-WWII.html


Za saveznike Vis je imao geostrateški značaj, produžen akcijski radijus avijacije, osim toga bio bi koristan za oštećene bombardere koji su djelovali po Europi i Balkanu, o tome postoji depeša od 20. 1. 1944. o uspostavi čvrste veze sa saveznicima.
U 3 mjeseca na otoku Visu prisilno se spustilo 215 četveromotornih bombardera oštećenih od toga popravljeno 204 koji su se vratili u svoje baze, spašeno 1936 avijatičara. Aerodrom je osiguravala 26. divizija i mornarica NOVJ, logistika je bila saveznička, tu je postojala saveznička komanda aerodroma .




Malo ti je klimava teorija o dobrim četnicima,lošim partizanima i savezničkom pilotima.....


Bilo je tu svega....
 
Air Crew Rescue Unit
According to the data gathered and published by Walter Roberts from August 9, 1944, until December 27, 1944, the Americans evacuated 432 American airmen from Chetnik territory and more than 2,000 Allied airmen from the territory under the control of Tito's Partisans.1

citirano iz :1. Arthur Cox: Report on Field Conditions, June 23, 1945, File 140, Box 28, Entry 99, Records of the Office of Strategic Services, Record Group 226, National Archives and Records Administration, Washington, DC (hereinafter cited as RG 226, NA).

ako su partizani pa bili tako losi prema saveznicima, vrlo je cudno da su se saveznici odlucili da napuste mihailovica i priklone se partizanima
ili @Koca i samrdzic pricaju bajke za malu decu , ili male ravnogorce..:D
 
Jedan od Liberatora jugoslovenskog Detašmana je pao nakon sudara sa drugim Liberatorom u okolini Knina. Od domaće posade je preživeo i uspeo preko partizana da se izvuče na salobodnu teritoriju samo jedan član posade ...


http://www.mycity-military.com/Vojna-istorija/Jugoslovenski-Detasman-teskih-bombardera-u-WWII.html


Za saveznike Vis je imao geostrateški značaj, produžen akcijski radijus avijacije, osim toga bio bi koristan za oštećene bombardere koji su djelovali po Europi i Balkanu, o tome postoji depeša od 20. 1. 1944. o uspostavi čvrste veze sa saveznicima.
U 3 mjeseca na otoku Visu prisilno se spustilo 215 četveromotornih bombardera oštećenih od toga popravljeno 204 koji su se vratili u svoje baze, spašeno 1936 avijatičara. Aerodrom je osiguravala 26. divizija i mornarica NOVJ, logistika je bila saveznička, tu je postojala saveznička komanda aerodroma .




Malo ti je klimava teorija o dobrim četnicima,lošim partizanima i savezničkom pilotima.....


Bilo je tu svega....

samo citiram saveznicke vojnike...O Arturu Dzibilijanu bilo je reci u par postova...dakle nisu u pitanju nikakve teroije...


Glupost kiselog je davno prestala da me iznenadjuje...kakve veze imaju vojnici u saveznickim misijama sa politikama njihovih zemalja...jel razmislis malo pre nego sto lupis ovakvu ili slicnu glupost...:dash:

Tvoji postovi dovoljno govore o saveznickim misijama pripojenim partizanima...sve sto si dao je neko jado sa sajta Slobodne Jugoslavije iz pera poznatog komunjare...izvoli tema je jasna ali izgleda nema tu mnogo toga da se kaze:lol:

vec sam ti rekao, vise puta ponovljena laz nece za rezultat imati istinu...
 
citirano iz :1. Arthur Cox: Report on Field Conditions, June 23, 1945, File 140, Box 28, Entry 99, Records of the Office of Strategic Services, Record Group 226, National Archives and Records Administration, Washington, DC (hereinafter cited as RG 226, NA).

ako su partizani pa bili tako losi prema saveznicima, vrlo je cudno da su se saveznici odlucili da napuste mihailovica i priklone se partizanima
ili @Koca i samrdzic pricaju bajke za malu decu , ili male ravnogorce..:D

Ta odluka je pala 28 novembra 43 na teheranskoj konferenciji.
Trebo bi znati da je tu i ucestovao Stalin i da pod pritiskom Stalina pala ta odluka!
Zavesnicima je bio Stalin potreban zbog vojne sile koju je i imala tada!
Kratko da se objasni i tebi Stalin Komunista Tito Komunista vise reci i netreba;)
 
@Koca,
Allied Liaison Officers in Yugoslavia with Tito and Mihailovich forces treated differently

STATUS OF ALLIED LIAISON OFFICERS WITH THE PARTISANS in Yugoslavia

From THE MCDOWELL REPORT November 23, 1944

ti si siguran da je tobas iz njegovog izvestaja (ili je malo prepravljeno za tvoje potrebe? ):hahaha:
covek je 7 novembra 1944 vec bio u italiji....a naredjenje za evakuaciju je primio 15 septembra.....pa cu ja biti slobodan da tvrdim da ovo sto citiras nema nikakve veze sa originalnim izvestajem :hahaha:
 
nesto malo o misiji hidra iz "bojovne planine"

Na dan 27. maja Hadson je izvestio preko Mihailovićeve radio-stanice, ali vlastitom šifrom, o prvim rezultatima svog istraživanja. Tri dana docnije Mihailović je primio poruku iz Londona: Aterton je naš čovek. On je bio poslat u januaru. Pomozite mu i primite njegov savet."
Dvanaestog juna Mihailović je javio Londonu da je sproveo istragu, ali da neka tajna okružuje generala Novakovića, "koji je poslednji put viđen u predelu Foče". Ovaj drugi, međutim, poslao je jedno ponizno pismo, tražeći buduću saradnju.
Na Hadsonov podsticaj, a pod pritiskom Londona, Mihailović je 20. juna naredio zvaničnu istragu o sudbini Atertonove misije, s tim da je sprovede jedan žandarmerijski oficir u njegovoj komandi, kapetan Uzelac.
Kratak pregled rezultata ovog istraživanja Hadson je poslao Kairu. Prema ovoj poruci, Aterton i njegova grupa pobegli su iz Foče noću 15. aprila "u pratnji četničkog vođe Spasoja Dakića", a poduhvat je smislio Novaković, koji je nameravao da osnuje jednu četničku grupu u Bosni, nezavisno od Mihailovića, i verovatno u društvu s Dakićem, koji je predvodio mali četnički odred u istočnoj Bosni.
Grupa se sedam dana krila u pećini blizu sela Čelebića, na reci Drini. Dvadeset drugog aprila, prema Hadsonovim telegramima, Aterton, "čiji stav prema bekstvu nije bio poznat", odlučio je da se prebaci dalje u Srbiju posle svađe s Nedeljkovićem i Novakovićem. Ovaj poslednji bio je "sada Mihailovićev zarobljenik u Hercegovini". Nedeljković je konačno stigao u Mihailovićev štab, ali je kasnije bio prisiljen da pobegne u Srbiju, verovatno kod Nedića, "zbog nepouzdanosti".
Aterton i njegov radio-telegrafista O'Donovan napustili su Čelebić 22. aprila i pošli ka selu Tatarovini. Deo puta pratio ih je Dakić. Posle toga niko ih više nije video. Dakić, koji se docnije pojavio u Mihailovićevom štabu sa Atertonovim dvogledom i noseći njegove čizme, verovatno je obojicu ubio, uzevši veliku količinu zlatnih funti koje je Aterton nosio sa sobom. On je bio samo "nominalno Mihailovićev četnik", ali je Hadson dobio utisak da Mihailović "zna nešto o toj stvari". Ovaj kratki prikaz upotpunio je dokaze koje je Hadson bio u stanju da prikupi do jula 1942.
Mihailovićevo prvo reagovanje na ove događaje bilo je da, kao pronicljiv propagandni potez, natukne Londonu da su članove britanske grupe ubili partizani. On je ovo izjavio u jednoj poruci, datiranoj 27. maja, u trenutku kada su on i britanske vojne vlasti u Kairu imale razloga da veruju da je Aterton bio živ. Na kraju ove poruke Mihailović je obznanio da je on, zbog ovih ubistava, "objavio otvoren rat svim partizanima".
Začudo, sličan izveštaj stigao je od vođe grupe Henna, koja se iskrcala iz iste podmornice koja je prevezla Atertona i njegovu misiju na ostrvo Mljet. Ovaj oficir Kraljevske jugoslovenske ratne mornarice, Slovenac, poručnik Rapotec, stigao je početkom jula 1942, s lažnim italijanskim pasošem, u Carigrad, gde su ga saslušali britanski službenici.
Rapotecova izjava bila je prva od nekoliko sličnih, iz četničkih izvora, koje su optuživale partizane za Atertonov nestanak. Ova kampanja dostigla je vrhunac u jednom pismu jugoslovenskog predsednika vlade u Londonu, profesora Jovanovića, britanskom Ministarstvu inostranih poslova, s datumom od 31. jula 1942, u kome se tvrdi da su, prema jednom izveštaju iz Madrida, "Atertona, brata jednog laburističkog pera, ubili partizani, koji su se dokopali njegovog novca namenjenog Mihailoviću".
Jedna ranija četnička verzija bila je opširnija. Atertona je, navodno, zatvorio komandant jednog partizanskog odreda, i on i njegova grupa su pogubljeni, a njihova tela bačena u pećine između Žabljaka i Šavnika.
Za ove četničke propagandne priče saznali su Tito i njegov štab na neobičan način.
U jednom članku u Njujork tajmsu (New York Times) u februaru 1943, koji pominje Dedijer u svom dnevniku, od dopisnika iz Londona Salcbergera (C. L. Sulzberger), tvrdilo se da su "partizani prošle godine streljali nekoliko engleskih oficira, među njima i engleskog korespondenta u Beogradu Atertona". Tita je o ovom članku ljubazno obavestila Moskva. Priču su raširili kraljevski jugoslovenski krugovi u Londonu, ali je ona, izgleda, izmakla pažnji britanske komande u Kairu.
Osmog februara 1943. emitovala je "Slobodna Jugoslavija" iz Sovjetskog Saveza sledeću izjavu: "što se tiče Atertona koji je stvarno došao u naš štab zajedno sa jugoslovenskim poručnikom Nedeljkovićem i seržantom ,Patrikom' (vodnik O'Donovan), on je slobodno otišao kao što je i došao, pri čemu je njegova uloga bila vrlo sumnjiva i samo naše obaveze prema saveznicima sile nas da šutimo o ulozi Atertona. Njegov slučaj je potpuno jasan i samo poslije svršetka rata moći će se o tome govoriti."
Elemenat tajanstvenosti još okružuje pojedinosti o iščezavanju Atertona i O'Donovana. Međutim, postoje jaki dokazi da ih je ubio Dakić, koji je poginuo 1946. godine prilikom "specijalnih operacija" koje su Titove snage bezbednosti preduzele protiv ostatka Mihailovićevih jedinica.
Sudbina Novakovića je poznata. Posle napuštanja Atertona, verovatno ne smejući da se suoči s Mihailovićem s obzirom na njihove lične odnose i suparništvo u događajima u jesen 1941. u Srbiji, on se povukao u skrovište u svom rodnom selu u Crnoj Gori. Docnije je aktivno sarađivao sa četničkim i separatističkim grupama, pokušavajući da preuzme vođstvo. Krajem 1943. godine zarobile su ga i streljale jedinice Pete crnogorske brigade.
Nedeljković, koga je Mihailović na svom suđenju opisao kao "čudnu osobu ... koja je patila od manije gonjenja", iščezao je kratko vreme posle dolaska u Mihailovićev štab. Postoji izvestan dokaz da su ga, možda po anonimnoj dostavi, uhvatili Nemci i zatvorii u Beogradu. Nikada mu se nije ušlo u trag.
 
ukiseljeni, ti bas ne prestajes da se brukas...

vikipedija....Milovan Djilas:hahaha:

pricaj nam malo o saveznickim misijama ili si rekao sve sto si imao...hahahaa...

a sitne lazi i prevare ovde ne prolaze....upoznali te ljudi, ja odavno...hehe
 
Poslednja izmena:
The Allied Debt to General Draza Mihailovich

The Three Things
That Must Be Considered in Evaluating
The Greatness of Mihailovich

By Lt. Col. Albert B. Seitz

There remains little for the physical record of Draza Mihailovic; sparkplug of resistance; abandoned Minister of War to the throne of Yugoslavia.

On April 18, 1946 a news item appeared in Il Giornale della Sera in Rome from an unidentified Yugoslav source. It reported that on 13 March, after a sustained air-ground attack, in which poison gas was used, Mihailovic had been captured with eleven living followers. They were all that remained of a force of 1020 men. He became a martyr in July.

Three things must be considered in evaluating the greatness of Mihailovich.

First - He set the example for Europe and its conquered people in resistance.

Second - He was of incalculable benefit to Russia in defeating Germany. His revolt at Ravna Gora caused Hitler to delay his time table of attack on Russia from April to June of 1941, with the result that the Germans found themselves stalled outside Moscow in the middle of the bitter Russian winter. That precious time and the subsequent siphoning of 30 sorely needed Axis divisions to keep the Yugoslavs quiet plus the lend lease from the Allies, was the saving grace of a nation whose salvation was of questionable usefulness to the world.

Third – He was a bulwark to the British in their North African Campaign. With Europe occupied, the Germans were able to turn their attention to the Italian war effort in North Africa. In June 1942 Rommel and his Africa Korps in a long counter offensive against Ritchie, had captured Tobruk with 25,000 and pushed on within 70 miles of Alexandria. Auchinleck replaced Ritchie, with Cunningham and Tedder commanding sea and air components. There was no cause for British optimism as the build-up of her ground and air had been seriously influenced by her disastrous campaign in Greece which had cost her 50,000 men.

Mihailovich was asked to harass the Germans in this area and retard the flow of supplies through the Vardar Valley to Salonika. How well he did this was attested to by radio messages from Auchinleck, Cunningham and Tedder on 16 August 1942.

By October Allied reinforcements swelled the British command in North Africa sufficiently to permit Montgomery to match strength with Rommel in El Alamein. With the Allied landing in French North Africa on 8 November the Axis were through in Africa.

During this period Mihailovich suffered 20,000 casualties stopping the German supply route, and on 16 December 1942, 2500 hostages were executed by the Nazis in Belgrade.

These are debts of Britain and her Allies! To Mihailovic not Tito.



***

Lt. Col. Albert B. Seitz of the O.S.S. parachuted to Chetnik headquarters in September of 1943 as a member of the American military mission to Mihailovich. The preceding text is from Chapter XXXIII of Mihailovich: Hoax or Hero by Lt. Col. Seitz.
 
General Armstrong u obilasku

generalarmstronguobilas.jpg


Istocna Bosna, pocetkom 1944. Major Zaharije Ostojic, komandant istaknutog dela vrhovne komande za BiH i Valter Mensfild

istocnabosnapocetkom194.jpg


Major Lukacevic i pukovnik Bejli

majorlukacevicipukovnik.jpg


Major USA vazduhoplovnih snaga, Ricard Felman, glavni protagonista postenog sudjenja Drazi

majorusavazduhoplovnihs.jpg


Spomenik Drazi u Adelaidu, Australija

spomenikdraziuadelaidua.jpg


Britanski obavestajni major Dzesper Rutem na Homolju proleca 1943

britanskiobavestajnimaj.jpg


Cetnici Sumadijskog korpusa cekaju saveznicku misiju

cetnici1sumadijskogkorp.jpg


Cetnicki odbor za docek stranih misija. Napred je Borislav Todorovic, vodja pri obilasku cetnickih jedinica

cetnickiodborzadocekstr.jpg


Hadson

hadson.jpg
 
@Koca,
saveznicke misije (engleska i americka), koje su bile kod cetnika, su napustile cetnike, bez obzira na kolicinu popijene rakije, i pojedene gibanice, jer cetnici nisu bili partner za rat, nego eventualno za tucnjavu u bircuzu. sve te tvoje slicice, ne mogu pokriti tu istinu
 
Delegacija američkih ratnih veterana uručila je danas u Beogradu, povodom 60. godišnjice pobede nad fašizmom, ćerki generala Dragoljuba - Draže Mihailovića Gordani Mihailović Orden za zasluge, kojim je američki predsednik Hari Truman 1948. godine posthumno odlikovao komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini.


zs051105_8.jpg


Orden generala Mihailovića u rukama njegove ćerke Gordane
Orden uručuje američki ratni veteran 2005.

Ovo najviše ratno odlikovanje koje SAD dodeljuje strancima, Truman je dodelio Mihailoviću po preporuci američkog generala, zapovednik savezničkih snaga u zapadnoj Evropi i potonjeg predsednika SAD Dvajta Ajzenhauera.

Vođa Ravnogorskog pokreta i komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini general Mihailović odlikovan je zbog "velikog doprinosa pobedi saveznika" i zbog spasavanja više od 500 američkih pilota, čije su avione Nemci oborili iznad Srbije.

Odlikovanja generala Dragoljuba Draže Mihajlovića:
73850241.jpg


Orden legije zaslužnih i de Golov ratni krst
 
to je odlikovanje koje se daje i amerikancima...ne samo strancima, i odlikovanje je bilo u fijoci, tako da izgleda zasluge DM za pobedu saveznika, nisu bile takve, da se inzistiralo na predaji odlikovanja....i odlikovanje je predato, tek nakon bombardovanja beograda od strane NATO saveza...kao poklon, da se vidi da su amerikanci dobri.
 
Orden za zasluge, kojim je američki predsednik Hari Truman 1948. godine posthumno odlikovao komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Dražu Mihailovića.

Levo na slici je Orden legije zaslužnih kojeg mu je dodelio Hari Truman 1948. po preporuci generala i Tumanovog naslednika Dvajta Ajzenhauera (desno je ratni krst kojim je francuski predsednik i general de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića):

73850241.jpg


Orden legije zaslužnih kojeg je Hari Truman 1948. dodelio Draži Mihailoviću
 
dvajt ajzenhauer se nije zamarao sa mihailovicem...

Monday, Jan. 25, 1943
In a Noble Spirit
The words were those of Lieut. General Dwight Eisenhower. But they were not released by Eisenhower's G.H.Q. in North Africa. They were not released by the U.S. War Department. They were released in London by the Yugoslav Government in Exile. Eleven days after New Year's, the Yugoslavs announced that Eisenhower had sent a New Year's greeting to General Draja Mihailovich:
"Your immortal warriors, united on their mother soil and determined to drive out the invaders in a noble spirit of sacrifice, serve the common cause of the United Nations."
General Eisenhower's words accorded with the view that most Americans held of General Mihailovich. But the message also placed General Eisenhower squarely on the painful, baffling Yugoslav political scene—a scene where General Mihailovich's Serb Nationalists are still at odds with Partisan Serbs, Croats, Slovenes (TIME, Dec. 14, Jan. 11). It was by no means certain that the U.S. Government knew enough about the complexities of the scene to justify a clean-cut commitment.



• Find this article at:
http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,850244,00.html

....i tako se nastavilo....isto kao de-golovo odlikovanje za koj j de-gol dao predlog.....mozda da nam das ukaz i sliku.....
 

Back
Top