Znate kako je, upravo to ste radili zarobljenim Srbima u logoru Čelebići:
Pogledajte prilog 638176
"
KONCENTRACIONI LOGOR OMARSKA – PRIJEDOR
Logor Omarska osnovan je od strane Kriznog Štaba opštine Prijedor 25. maja 1992. Zvanično naređenje za osnivanje logora dao je
Simo Drljača. Logor se nalazio na mjestu bivšeg rudnika željezne rude. Prvi zatvorenici su u logor dovedeni već narednog dana, 26. maja 1992. godine.
"U logoru su bili zatvoreni muškarci civili muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Bila je i grupa od 38 žena, uglednih građanki Prijedora. I kada su u pitanju muškarci zatvorena je sva prijedorska intelektualna elita i svi utjecajniji građani. Bilo je i maloljetnih osoba kao i staraca.
"Kad su u Omarsku stigli prvi zatočenici, uređena su stalna stražarska mjesta, a oko logora su postavljene protivpješadijske mine. Oko kruga logora stražarila je vojska, a policija je, prema iskazima svjedoka, bila “unutra, gdje su bili zatočenici”."
"Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade, na samom rubu, poznate kao
„bijela kuća“ i
„crvena kuća“, te piste.
Hangar – većina logoraša bila je smještena ovdje, najvećoj od četiri zgrade. Uslovi u hangaru bili su gnusni. “Bilo je strašno. Tako je grozno zaudaralo. Ljudi su imali vaške. Bili su bolesni. Polovina muškaraca je bila teško pretučena“. Pod hangara bio je pun motornog ulja. Kada je prva grupa logoraša prebačena u hangar natjerani su da tijelima očiste pod.
(…) U prizemlju upravne zgrade, koja se nazivala
„Mujinom sobom“, bili su smješteni ugledni Bošnjaci i Hrvati, koje su prozivali zbog ispitivanja i mučenja. Do „Mujine sobe2 nalazila se prostorija koju su zvali
„garaža“ (5×6 m), gdje je bilo smješteno između 150 i 300 osoba pod neizdrživo stješnjenim uslovima:“Uslovi su bili takvi da ste jedva nogama mogli da dotaknete pod, toliko su ljudi bili nagurani. Toliko je sve bilo pregrijano.
Ljudi su mokrili na licu mjesta, obavljali nuždu na licu mjesta. “
"Pred kraj mjeseca jula 1992. kada je prijetilo otkrivanje užasa u logoru Omarska od strane međunarodne javnosti, počinjena su ubistva masovnih razmjera i rutinsko ubijanje je postalo intenzivnije. Za mete su uglavnom birani intelektualci.
Logor Omarska zatvoren je krajem augusta 1992. Za nešto manje od tri mjeseca funkcioniranja ovog logora, prema spiskovima srpskih vlasti kroz ovaj logor je prošlo 3.334 logoraša; preživjeli logoraši navode kako je bilo 3. 000 osoba odjednom. Nakon raspuštanja logora logoraši nisu pušteni na slobodu nego su prebačeni u koncentracione logore Manjača i Trnopolje."
http://historija.info/2019/05/24/koncentracioni-logor-omarska-prijedor/
Ima elemente genocida , samo kao nije dokazana namjera, pa je "samo" zločin protiv čovječnosti/čovječanstva :
"
Optužnice i suđenja
Zbog svoje uloge u uspostavljanju i djelovanju koncentracionih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska,
Milomir Stakić je u julu 2003. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Prema mišljenju suda isti nije kriv za genocid u Prijedoru te je oslobođen optužbe za genocid. Marta 2006. godine, Stakiću je u žalbenom postupku kazna smanjena na 40 godina. Sud je potvrdio osuđujuću presudu za istrebljenje i progon nesrpskog stanovništva u Prijedoru, ali i potvrdio oslobađajuću presudu za optužbu za genocid.
Zoran Žigić, taksista iz Prijedora, je u novembru 2001. godine osuđen na 25 godina zatvora za zlostavljanja, premlaćivanja, mučenja, silovanja i ubijanje zatočenika u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska. Ova odluka suda je potvrđena u februaru 2005. godine a potvrđena je i njegova 25-godišnja kazne zatvora. Zločini počinjeni u Trnopolju, Keratermu i Omarskoj su navedeni i u optužnici MKSJ-a u slučaju bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Međutim Milošević je umro u svom zatvorskoj ćeliji 11. marta 2006. godine prije završetka suđenja i eventualne potvrde optužnice.
Međunarodni sud pravde (International Court of Justice - ICJ) je 26. februara 2007. godine predstavilo presudu u predmetu genocida nad Bošnjacima u kojem je ispitao zločine počinjene u logorima, uključujući i Trnopolje, u odnosu na član II (b) Konvencije o genocidu. Sud je u svojoj presudi naveo:
Nakon što su pažljivo pregledani dokazi i uzimajući u obzir da su isti predstavljeni MKSJ-u, Sud smatra da je zbog potpuno nepobitnih dokaza osnovano da su
članovi zaštićene grupe sistematske žrtve masovnog zlostavljanja, premlaćivanja, silovanja i mučenja a koja su prouzrokovala teške tjelesne i duševne povrede zatvorenicima, tokom sukoba a posebno tokom zatočeništva u logorima.
Zahtjevi materijalnog elementa, kao što je definisano članom II (b) Konvencije su na taj način ispunjeni. Sud međutim smatra, na osnovu predočenih dokaza, da nije nepobitno utvrđeno da su ta zlodjela, iako se to ne može odnositi na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, počinjena s posebnom namjerom (dolus specialis) da se unište zaštićene grupe, u cijelosti ili djelimično a što je potrebno da bi se donio zaključak da je genocid počinjen.[14]"
