samo ti...

R

romanticna

Početnik
Poruka
7
Paulo Setubro - Samo ti

Od svih koje su me ljubile,
od svih koje su me grlile,
nijedne se ne secam.
Mnoge su me volele,
i mnoge sam ja voleo,
ali ti, surovog li kontrasta,
koju nikad nisam poljubio,
koju nikad nisam zagrlio,
samo si ti ostala u mojoj dusi,
od svih koje sam voleo.


Ada Negri - Ludilo

S platan list pada, srce cempresa
susanj potresa,
to me ti zoves.

Oci nevidljive probodu senku, u me se zariju
kao klin u zid,
to me ti gledas.

Ruke nevidljive pleca mi dodiruju
vuku me vodi usnuloj u zdencu,
to me ti zelis.

Laki i tihi zmarci uz kicmu ledenu se penju,
i ludilo mozak mi osvaja,
to ti u mene prodires.

Ta stopala sto zemlju vise ne doticu,
to telo sto bestezinsko lebdi,
ukovitlano vrtoglavicom mracnom,
to si ti sto me zanosis, to si ti.


G.A. Becquer - Za jedan pogled

Za jedan pogled, ceo svet.
Za jedan osmeh, celo nebo.
Za jedan poljubac...
ni sam ne znam sta bih ti dao
za jedan poljubac!
 
Ako na Ijuljanje zvončića plavih
s balkona tvog
pomisliš da to uzdišuć prolazi
vjetar plah,
znaj, to sakriven u zelenom lišću
uzdišem ja.


Ako li, čuvši za leđima svojim mutan
nejasan šum,
pomisliš da te imenom tvojim zvao
daleki glas,
to te iz tame kojom si ovijena
dozivam ja.


Ako ti kada u dubokoj noći srce
obuzme strah,
kad na usnama svojim osjetiš nečiji
vreli dah,
znaj, premda nevidljiv, to pored tebe
dišem ja.
 
Danas kao juče, sutra kao danas,
uvijek ista stvar!
Nebo posve sivo, i obzorje vječno,
i hodaj, hodaj sam!


I srce se miče uvijek u svom ritmu,
kao glupi stroj,
pamet nerazumna, u zakutku mozga,
u snu spava svom.


Duša neprestano u sebi zamišlja
i traži neki raj;
posao bez svrhe, val koji se valja,
zašto? tko to zna!


Glas koji bez stanke i u istom tonu
pjeva isti pjev;
kaplja jednolična što ne stajuć pada,
to je usud njen.


Tako dani klize jedni za drugima
i put slijede svoj,
danas ko i jučer, i ne donose nam
ni radost ni bol.


Katkada, s uzdahom, moje davne muke
dođu mi u san...
Bol je vrlo gorka, ali ipak: patnja
to je život naš!
 
U tamnu kutu mirnoga salona,
od gazde svog zaboravljena valjda,
posve smirena i prahom pokrita
počivala je harfa.

Koliko nota u žicama joj snilo,
kao što ptica u granama spava,
očekujući neku ruku snježnu
što bi ih trgnut znala.

Jao — mišljah — koliko puta genij
u dnu duše ovako snu se poda
i kao Lazar glas neznani čeka
da mu dovikne: Ustani i hodaj!
 
Gle, nevidljive čestice uzduhapale se tiho i drhte uokolo.
Nebo se razbija u zlaćane zrake,
zemlju potresa veliko veselje.
Čujem: plovi kroz vale harmonije
tih lepet krila i šum poljubaca.
Oči se moje sklapaju. . . Što se zbiva?
-To ljubav prolazi.
 
Uvlači se lagano san u moje misli i mrsi ih kao vetar visoku granu livada.
U tom času čudno se dotiču, obraz uz obraz, radosti i tuge koje se nikad dotad nisu srele, kao što se rumena lica bulki naslone, poneta vetrom, na modre oči različaka.
Niha se, niha, nebo nada mnom. I najednom sve se moje misli okretoše tebi svojom suznom bisernom stranom. Tako ponekad, uvečer, topole okrenu nebu srebrno lice svoje krune i čekaju noć.
 
Nisam spavao; lutao sarn limbom
u kom predmeti mijenjaju oblike,
tajanstvenim prostranstvom koje dijeli
san od besanice.


A misli što su oko moga mozga
obilazile u kruženju tihom,
stišavale su ples svoj polagano
sve sporijim ritmom.


Vjeđe skrivahu odraze svjetlosti
kojom kroz oči ispunja se duša,
no svijet vizija od drugoga svjetla
sjao je unutra.

Tada odjeknu u mojemu sluhu
šum neki, sličan onom što zamršen
po hramu luta kad vjernici s amen
molitvu završe.


I čuh glas neki ugodan i tužan
gdje me imenom zove izdaleka,
osjetih miris tamjana i vlage
i pogašenih svijeća.


Spusti se noć; u ruke zaborava
padoh, ko kamen, u krilo mu tmurno.
Tu usnih, a prenuvši se viknuh:
"Netko moj je umro!"
 
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.

Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?
 
Na vjedjama mi ona stoji
I kose su joj u mojima,
I ima oblik ruku mojih,
Ociju mojih boju ima,
U mojoj sjeni ona tone
Kao kamen u nebesima.

Oci joj uvijek otvorene
I spavati me ne pustaju.
Njezini snovi u punom sjaju
Tjeraju sunca da ishlape,
I cine da se smijem, placem,
Da govorim kad nemam o cem.
 
Ne poznajem slobodu,osim slobode
da budem zarobljen u nekome
cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju...
za koga sam danju i nocu ono sto zeli
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu
kao izgubljeno drvlje sto ga more dize i topi
slobodno,sa slobodom ljubavi
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavas moje postojanje
da te ne poznam ne bih zivio,
da umrem neznajuci te....
ne bih umro....jer nisam zivio....
 
Uvijek kad jako želim da te čujem
Uzalud zvoni telefon
Jer nikad ne znaš da li ja te zovem
Il' se opet javlja on.

Malo mi vrijedi to što već unaprijed
Isprike sve tvoje znam
Jer one utjeha su vrlo slaba
Noću, kad ostanem sam.

Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom
Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom.

Vidjeli su te s drugim kako juriš
U limuzini kroz noć
Ne mogu se otet dojmu da ti služim
Samo kao ispomoć.

Malo mi vrijedi to što već unaprijed
Isprike sve tvoje znam
Jer one utjeha su vrlo slaba
Noću, kad ostanem sam.

Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom
Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom.

Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom svoje pravo lice
Pokaži mi već jednom svoje pravo lice.
 
Biti ljubav tvoja
bila je želja moja,
voljeti te kao Boga
namjera je bila moja...
Zašto si mi srce ukrao
slomio ga, zgužvao i bacio?
Zašto nisi mogao voljeti mene,
bar upola koliko ja volim tebe?
Kako da te gledam sada,
ne mogu kao prijatelja...

VOLIM TE, poklanjam ti poznanika,
onoga tko će te tješiti
u dubini mraka noći,
onoga tko će ti svaki sumrak iznova doći!
Da briše suze tvoje,
da čuva srce tvoje,
da te nitko nikada ne povrijedi,
da te nitko nikada ne iskoristi!
Kao što si ti povrijedio,
kao što si ti iskoristio mene...

Poklanjam ti prijatelja.
Prokleti sam život za tebe darovala,
jer život sam si oduzela,
da bi tvoje želje ispunila,
da bi se tvojim prijateljem nazvala...

Anđeo sam postala
i suzama te iznova, svako jutro budila,
da ti na srcu vječno ostane trag,
trag ubojice koji si ispao,
trag varalice koji si ostao...
 
Mjesec se spustio na grad,
kroz tamnu noć,
jer on ima tu moć,
došao je po ostavljene duše,
koje tuguju za tobom, a uzeo je mene…

Oteo me od tebe,
da me sačuva,
da me ne ubije ono što me uništilo,
da me ojača ono što me stvorilo…

Dao mi je poseban dar,
da ti i ja nikad nismo bili par,
darovao mi je kapljice kiše,
koje kada padnu na tlo boli,
postaju sve tiše i tiše…

Dao mi je tvoju krv,
crvenu poput staze
posute laticama ruža,
znam da mi se od tebe ljubav
više ne pruža…

Bacila sam crvene latice,
počele se padati poput
kapljica ljubavne kiše,
mirisale su na tvoje tijelo,
izgledale su poput tebe…

Obasjana mjesečevom svjetlošću,
gledam posljednje svanuće
sa tobom, držim te za meku ruku,
letimo iznad oceana, prelijevaju se boje,
puštam te i ti polako toneš,
sada više nisi dio duše moje…
 
Moje su žudnje nekroćene, divlje,
moj polet uvijek na bespuća skreće,
moje su bajke od stvarnosti življe,
moje su laži od istina veće.

Grdne su moje upaljene sreće
što gore brzo, požudno ko luči,
grdne tjeskobe duše koja slijeće
u pličac bola i jalovost žuči.
 
..." Nemam reci da ti kazem sta si ucinio samnom..Trazim noc da se sklonim,od bola da pobegnem.Vidim oblake kako se sustizu i dugo gledam u noc.Uzalud sanjam slatka blazenstva koja si mi pogledom obecao,i uzalud zelim neznu pesmu iz nekog dalekog raja.Ja samo dajem ljubav i upijam njenu slast...Suze me vecno prate,verna sam a nikome ne pripadam...Noc je za mene sjajnija od svakog suncanog dana,jer samo u njoj sanjam tebe...A ti sav ponosan donosis mi tugu..."
 
" ...Magla,neke slike nejasne...ja sam od bilo koga ipak videla tebe.Uvek sam se pitala kuda to tuga srecu odveze,a sada sam shvatila-to saznas kada je najteze.I mogu da te trazim,da stignem sve do Boga,sve do neznam kud...U reku da se pretvorim,u vetar,u travku...sve je uzalud... "
 
Dusa ti je bila
otvorena, svetla
tako da ne mogoh
nikad u nju uci.
Okusah precace
uzane, prolaze
strme i opasne.
Al tvojoj se dusi
pristupiti moglo
putima sirokim.
Spremih ljestve vitke
- zidine visoke
sanjah kako prece
pristup tvojoj dusi -
ali dusa tvoja
bijase bez straze,
zidova i plota.
Trazio sam k tebi
uska vrata duse,
al dusa ti bese
tako otvorena,
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gde je pocinjala?
Svrsavala, gde je?
I ostadoh tako
zauvek sedeci
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duse.
 
Cini mi se da Zvezde nisu sjajne tako
Cini mi se Sunce da ne sija više
Cini mi se sve je sada naopako
Otkad' si otišla

Cini mi se nebo nije plavo sada
Cini mi se sve za Tobom sada žudi
Cini mi se ne znam ni sta cu sada od jada
Otkad' si otišla

Cini mi se da nista nije kako beše
Cini mi se dan je sada dva put duži
Cini mi se ptice sada pesmu ne pocese
Otkad si otišla

Cini mi se moram uzdisati samo
Cini mi se grlo suši mi se stalno
Cini mi se da bih plak'o neprestano
Otkad si otišla...
 
Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose

i ulicama hodam ne hraneci se, tih,

kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,

tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,

za tvojim rukama boje bijesne žitnice,

gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,

želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,

nos koji vlada na tvome oholom licu,

želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak

tražeci te, tražeci tvoje toplo srce

kao neka puma u samoci Quitratue.
 
Izgovaraš sigurnim, odlučnim glasom
svoje poslednje zbogom.
Ne znam postojim li u vremenu,
u prostoru,
ili u ovom trenu, na ovom mestu
ostajem nepomična na kiši sa tobom,
zarobljena u večnosti.

Gledam tvoj izraz lica.
Bolan.
Gledam tvoje tužne, uplašene oči.
Zalud čekam da osvanemo u nekom novom danu
ti i ja,
na toj kiši,
u toj noći,
zarobljeni u večnosti.

Ime tvoje kao molitvu, krike, vapaje
ponavljam...
Dozivam...
sjaj tvog pogleda neka se vrati.
Nemoć mojih molitvi,
slike ruševina mojih želja
jedino su što ostaje da me prati
od ove noći,
zarobljenu u večnosti.

Osmehni mi se makar još jednom,
bar na tren pogledom svojim.
Bar u mislima mojim,
u snu,
u maštanju,
dopusti mi da te volim
poslednji put
na toj kiši, u toj noći,
zarobljena u večnosti.
 
Znam, mora biti da je tako:

nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?

Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.

Koga da pitam,
smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?

Il' je već bilo?
Trebalo korak?

Možda je sasvim do mene došla,
al' ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajući prošla.

Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?

Da. Mora biti da je tako.
 
Sad kad mi se zivot primice kraju
jeddan reziser hoce da po njemu snimi film
od nekih sto minuta
da li bi prihvatio da u njemu igram sebe
trebalo bi da naglasim nervozne tikove
i da patim na estetski nacin?

Ne moram vise da pisem pesme
na svojim kolenima povijenih ledja
Zauzvrat, celo se bora
a pero zvrlja
veliki paraf po plavetnilu
dok se nozdrva siri
a hiljadu ogledala mi odaje priznanje

Ali ja protestujem
nema profila, nema pogodne grimase

Sto se tice mojih knjiga
cija mi vernost izgleda sporna
vise bi valjalo da ih potpise neki drugi pesnik.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top