- Poruka
- 13.833
Zaboravio sam dio Krležinih memoarsko-dnevničkih zapisa, no ugrubo, oni se mogu svrstati u
nekoliko zbirki koje obasežu više knjiga:
* Djetinjstvo u Agramu
* Davni dani
* Dnevnici
* Zapisi s Tržiča (vjerojatno ima još toga).
Što reći ?
Dnevničko-memoarsko literatura u svijetu je golema, i niz je istaknutih autora
piao takve stvari- Tolstoj, Baškirceva, Herzen, Musil, Woolfova, Kafka, Gombrowicz,.. ....
Popis širi imate ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_diarists
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_autobiographies
Naravno, tu brdinu dnevničara nisam čitao jer me nije zanimalo. Neke
glavne jesam (Kafka, Musil, dio Cheevera, Tolstoja,..).
Krleža je majstpr opažanja i komentara, i njegovi su sudovi često briljantni. Pokriva dosta polja, od rata do politike, od estetike do književne psihologije.
Mislim da je u nizu opasaka iznimno pronicav i oštar.
Što kod njega nema ?
Nema intimnoga života kao kod Tolstoja. Mi realno ne znamo što je volio i mrzio na osobnoj razini, a kamoli osobne stvari kao bolesti, strahovi, nade i prepirke s drugim ljudima, prijateljima. Ti su dnevnički zapisi ponešto "hladni" i pisani očito s nakanom objavljivanja.
Ja bih ih više označio kao esejističke zapise o svijetu općenito, nego kao nešto privatno. No, kad smo to rekli, mislim da su bolji od Musilovih i još nekih,
a usporedba s Kafkom je bez temelja jer Kafka puno priča o sebi i svom kreativnom procesu, i i Berdjajev. Krleža nije osoban, i tu je neka slabost jer vidimo samo fasadu njegova ja, a ne intimu-pa makar i doziranu.
Sumirao bih, ne zadržavajući se na Baladama, esejima i dramama posebice.
Budućnost Krleže kod nas je, mislim, solidna, a u svijetu slaba.
Generalno, čitajući u zadnje vrijeme jadikovke kritika, čini mi se da su u njekoliko stvari u pravu:
+ malo se čita zbog više razloga
+ proza koja je mentalno zahtjevnija- nema prođu. Ja bih dodao da to posebno vrijedi za ovaj krug srednje Europe, kamo spada i Krleža
+ pisci "maloga jezika" kao hrvatskoga to osjećaju kao svoju sudbinu, kad i oni "velikih" kao što je njemački bivaju potisnuti zbog "težine" (Musil, Mann, Broch, dio Hessea,..)
Krleža se nije uspio probiti jer nije bio egzotični Balkanac, a Andrić, koji je bio, odsvirao je svoje jer su došli još veći egzotici kao Latinoamerikanci.
Naši autori, ako vrijede, moraju moći i prevladati neukost i provincijalizam u tehnici, a opet ako žele da ostave trag, moraju ostati vezani za ovaj kraj. Oni koji
počinju pisati na engleskom ili odu u neku drugu zemlju, trajno, ne će ostaviti traga (osim što im možda dođe neloše u životu. Time mislim na beznačajne krparije Slavenke Drakulić).
I tako je od Goetheove velike ideje o Weltliteratur ostala karikatura dominirajućih velikih jezika, s njihovim dosadnim temama- n.pr. za Amerikance ekološka apokalipsa-dok su ostali marginalizirani ili jednostavno nepoznati.
nekoliko zbirki koje obasežu više knjiga:
* Djetinjstvo u Agramu
* Davni dani
* Dnevnici
* Zapisi s Tržiča (vjerojatno ima još toga).
Što reći ?
Dnevničko-memoarsko literatura u svijetu je golema, i niz je istaknutih autora
piao takve stvari- Tolstoj, Baškirceva, Herzen, Musil, Woolfova, Kafka, Gombrowicz,.. ....
Popis širi imate ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_diarists
http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_autobiographies
Naravno, tu brdinu dnevničara nisam čitao jer me nije zanimalo. Neke
glavne jesam (Kafka, Musil, dio Cheevera, Tolstoja,..).
Krleža je majstpr opažanja i komentara, i njegovi su sudovi često briljantni. Pokriva dosta polja, od rata do politike, od estetike do književne psihologije.
Mislim da je u nizu opasaka iznimno pronicav i oštar.
Što kod njega nema ?
Nema intimnoga života kao kod Tolstoja. Mi realno ne znamo što je volio i mrzio na osobnoj razini, a kamoli osobne stvari kao bolesti, strahovi, nade i prepirke s drugim ljudima, prijateljima. Ti su dnevnički zapisi ponešto "hladni" i pisani očito s nakanom objavljivanja.
Ja bih ih više označio kao esejističke zapise o svijetu općenito, nego kao nešto privatno. No, kad smo to rekli, mislim da su bolji od Musilovih i još nekih,
a usporedba s Kafkom je bez temelja jer Kafka puno priča o sebi i svom kreativnom procesu, i i Berdjajev. Krleža nije osoban, i tu je neka slabost jer vidimo samo fasadu njegova ja, a ne intimu-pa makar i doziranu.
Sumirao bih, ne zadržavajući se na Baladama, esejima i dramama posebice.
Budućnost Krleže kod nas je, mislim, solidna, a u svijetu slaba.
Generalno, čitajući u zadnje vrijeme jadikovke kritika, čini mi se da su u njekoliko stvari u pravu:
+ malo se čita zbog više razloga
+ proza koja je mentalno zahtjevnija- nema prođu. Ja bih dodao da to posebno vrijedi za ovaj krug srednje Europe, kamo spada i Krleža
+ pisci "maloga jezika" kao hrvatskoga to osjećaju kao svoju sudbinu, kad i oni "velikih" kao što je njemački bivaju potisnuti zbog "težine" (Musil, Mann, Broch, dio Hessea,..)
Krleža se nije uspio probiti jer nije bio egzotični Balkanac, a Andrić, koji je bio, odsvirao je svoje jer su došli još veći egzotici kao Latinoamerikanci.
Naši autori, ako vrijede, moraju moći i prevladati neukost i provincijalizam u tehnici, a opet ako žele da ostave trag, moraju ostati vezani za ovaj kraj. Oni koji
počinju pisati na engleskom ili odu u neku drugu zemlju, trajno, ne će ostaviti traga (osim što im možda dođe neloše u životu. Time mislim na beznačajne krparije Slavenke Drakulić).
I tako je od Goetheove velike ideje o Weltliteratur ostala karikatura dominirajućih velikih jezika, s njihovim dosadnim temama- n.pr. za Amerikance ekološka apokalipsa-dok su ostali marginalizirani ili jednostavno nepoznati.
