down to the bone
Zainteresovan član
- Poruka
- 121
"Glupost ljudska vuče sve svijetle pojave kao balast natrag u mokraću, u enurezu, u seniliju, na mokre plahte, na kojima mizerija od čovjeka sanja o braku s mladom lijepom djevojkom, a sve mu ljubavne pustolovine svršavaju s krahom zato, jer boluje od živčane nemoći i, zapleten bijednim, suvišeljudskim smetnjama mokraćnih organa, piše liriku i novele i drame. Ključ te njegove pjesničke tajne leži - eto - u tom naročito žalosnom procesu, kako protječe voda kroz njegovo tijelo, kao da kroz nas ostale ne protječe, i kao da svi mi ne tečemo s nebeskim kišnicama zajedno: jedni u WC-školjke, a drugi u "Školjke" doktora Kraighera, našeg kulturnohistorijskog Kolumba, koji je posle Freuda prvi otkrio da zapravo svi tečemo i protječemo na način, koji se ne bi mogao prozvati pretjerano duhovitim niti ukusnim. Kad netko hoće da pljune u lice dragom Spomeniku, on će napisati o Njemu članak i tu veleumno otkriti, da je Spomenik zapravo mokrio za vrijeme svog života na najbanalniji način u hlače, a takvo pisanje zove se Naukom i takvim "naučnoistraživalačkim metodama daje se slijedećim generacijama ključ za razumevanje pjesničkog Djela". Ima loših pjesnika, koji (što se tiče ovih vodovodnih naprava u nama) teku sasvim normalno, malograđanski banalno, upravo uzorno, u smislu pozitivnih cestoredarstvenih i higijenskonormalnih propisa, a sve što pišu književna je enureza, a ima poeta koji pate od tjelesne enureze, a sve što stvaraju je poezija. U borbi protiv književne enureze Cankar je ostao zaprljan: njegovu uspomenu porosili su pred nama njegovi dvonožni obožavaoci na način koji je takvoj gospodi patuljcima svojstven; snaga toga njihovog freudističkog vodoskoka zatajila je, međutim, u svom naponu: mlaz te enuretične duhovitosti nije dosegnuo Cankarovog Dostojanstva. On je ostao za nas uzvišen kao pravi Spomenik. Iznad enureze i drugarske indiskrecije svojih prijatelja liječnika i samaritanskih rivala."
(M. Krleža, Enuresis kraygerio-tsancariana 1939. godine)
“Protiv gluposti – govorili su još Grci – bore se i sami bogovi uzalud. A kako se boriti protiv polutanstva, banalnosti, frazerstva i smelosti neznanja? Lako je neznalicama frazirati: teret znanja, sumnje, samokritike i problema ne leži na njihovim leđima teškim bremenom, oni su kadri da napišu sve, bez ikakvog zazora, jer ih nije sramota ni sirovog neznanja, ni tužnih, sumnjivih banalnosti ni očajnih opštih mesta”.
(S. Vinaver, 1923. godine)
U eseju koji je napisao povodom članka Alojza Kraighera Ivana Cankarja, zdravje, bolezen in smrt, Krleža protestuje protiv tih i takvih analiza koje umetnost objašnjavaju pomoću vanumetničkih kriterijuma. Prošlogodišnja galama oko manifestacije posvećene Krleži pokazala je da je naša književna javnost još uvek u ogromnoj meri nespremna da se ozbiljno i temeljno posveti proučavanju literature, već umesto toga pribegava moralnim, nacionalnim, verskim i (najčešće) ideološkim diskvalifikacijama koje služe kao orijentir, putokaz ka odgovoru na pitanje "šta je to literatura?". Krležin status u našoj kulturi nam se ukazuje kao paradigma tog i takvog shvatanja književnosti i ja, blago rečeno, ne gajim iluzije da bi argumentacija, koliko god temeljna bila, mogla da promeni sliku koju su o Krleži stvorili mnogobrojni tekstovi koji se provlače kroz štampu, medije, pa čak i publikovane radove. Spekulacije i teorije zavere o navodnoj Krležinoj srbofobiji variraju od fantazmagorija prema kojima je Krležino puno ime zapravo Miroslav Fridrih
i prema kojima je zajedno sa Titom i Hitlerom pohađao nekakvu bečku špijunsku akademiju
do falsifikovanih izjava o Srbima, najčešće se ponavlja ona o "ušljivim balkanskim Ciganima".
* * *
Kao što sam naglasio na početku, ja ne gajim nadu da će ovakvi argumenti ikoga razuveriti. Naime, argumenti ne važe za onog koji daje prednost rasuđivanjima podstaknutim strašću. Sve ove naše srpsko-hrvatske i ostale sramotne kontroverze, one imaju jak emocionalni naboj i tu argumenti ne dopiru: razum ide na pecanje. Taj "nacionalni ključ" je pouzdan kompas u svim moralnim, a kao što vidimo i estetskim, pitanjima. Ko će uložiti vreme, energiju, snagu i koncentraciju i posvetiti se proučavanju tolikog opusa? Preko 50 knjiga! Lakše je samo "lupiti etiketu" i produžiti dalje. A onaj koji odluči da se ozbiljno bavi svim onim pitanjima temeljno, pitanjima stila, forme, pripovedačke umetnosti, doći će do zaključka da je donošenje krajnjih sudova nemoguće. Ista se paralela može povući na polju istorije, gde mnogobrojne teorije zavere teže da simplifikuju ceo istorijski proces, schwarz auf weiss, manihejistički, gde iskustvo ne oblikuje pojmove, već obratno: pojam objašnjava iskustvo (najpoznatiji proponent ovakve struje kod nas je verovatno g. Deretić sa svojim tezama). Pojam (ili ideja) u datom slučaju shvaćena je kao Istina, koja smeštanjem u metafizičku sferu prima samo one sadržaje koji služe afirmaciji te Ideje. "L'enfer, c'est les autres" (pojmovi, ideje). O takvoj totalizirajućoj svesti koja je privučena neprobojnošću kamena najbolje je pisao Sartr u svom eseju o antisemitizmu:
"Razuman čovek traži cvileći, on zna da su njegova rasuđivanja samo verovatna, da će druga razmišljanja doći da ih ospore, on nikada ne zna savršeno dobro kuda ide; "otvoren je", može važiti za oklevalo. Ali ima ljudi koji su privučeni trajnoću kamena. Oni žele da budu masivni i neprobojni, neće da se menjaju: kuda bi ih dakle, odvela promena? (...) Ako je, dakle, antisemit neprijemčiv za razloge i iskustvo, to nije zato što je njegovo uverenje snažno, već pre, njegovo uverenje je snažno zato što je on od početka izabrao da bude neprijemčiv."
(M. Krleža, Enuresis kraygerio-tsancariana 1939. godine)
“Protiv gluposti – govorili su još Grci – bore se i sami bogovi uzalud. A kako se boriti protiv polutanstva, banalnosti, frazerstva i smelosti neznanja? Lako je neznalicama frazirati: teret znanja, sumnje, samokritike i problema ne leži na njihovim leđima teškim bremenom, oni su kadri da napišu sve, bez ikakvog zazora, jer ih nije sramota ni sirovog neznanja, ni tužnih, sumnjivih banalnosti ni očajnih opštih mesta”.
(S. Vinaver, 1923. godine)
U eseju koji je napisao povodom članka Alojza Kraighera Ivana Cankarja, zdravje, bolezen in smrt, Krleža protestuje protiv tih i takvih analiza koje umetnost objašnjavaju pomoću vanumetničkih kriterijuma. Prošlogodišnja galama oko manifestacije posvećene Krleži pokazala je da je naša književna javnost još uvek u ogromnoj meri nespremna da se ozbiljno i temeljno posveti proučavanju literature, već umesto toga pribegava moralnim, nacionalnim, verskim i (najčešće) ideološkim diskvalifikacijama koje služe kao orijentir, putokaz ka odgovoru na pitanje "šta je to literatura?". Krležin status u našoj kulturi nam se ukazuje kao paradigma tog i takvog shvatanja književnosti i ja, blago rečeno, ne gajim iluzije da bi argumentacija, koliko god temeljna bila, mogla da promeni sliku koju su o Krleži stvorili mnogobrojni tekstovi koji se provlače kroz štampu, medije, pa čak i publikovane radove. Spekulacije i teorije zavere o navodnoj Krležinoj srbofobiji variraju od fantazmagorija prema kojima je Krležino puno ime zapravo Miroslav Fridrih
("U zaglavlju su i širi podaci o akademcu Krleža Frigyesu, kako je nazivan u svim dokumentima ispisanim svečanom registratorskom kaligrafijom. Treba napomenuti da to nije neki izuzetni, osamljeni mađarizatorski pokušaj previše revne vojne administracije, već pridržavanje službenog pravopisnog pravila koje je u ono vrijeme vrijedilo u Mađarskoj. Prema tom pravilu sva strana osobna imena obavezno su pisana u mađarskom obliku, iza prezimena. Tako su čitave generacije školovanih Mađara čitale djela koja je napisao Verne Gyula ili Heine Henrik, slušali glazbu Beethoven Lajoša ili Verdi Jozsefa, a prve socijalističke ideje stizale su im kroz spise Marx Karolya ili Engels Frigyesa. Tako je i na dokumente dospjela službena, jezično-puristička, politički-mađarizatorska pravopisna varijanta Krleža Frigyes" (Đ. Zelmanović, Krleža u danima mladosti, citirano prema S. Lasić - Krležologija, str. 88) - dakle nema reči o tome da mu je to puno ime, već samo mađarizovana varijanta)
ovo mi je ispod časti da opovrgavam
A to nije drugo do unutrašnji monolog austrijskog carinika iz Krležine Scene na jasenovačkoj stanici, pod navodnicima, a imputirati tu izjavu kao Krležin stav o Srbima, izvan konteksta, nije samo ignorantski i švindlerski. Na taj način može se svakome staviti u usta nešto što nije izrekao. Tom logikom možemo zaključiti da je i Borislav Pekić takođe srbomrzac, jer u svojoj Korešpodenciji kaže o srpskom narodu sledeće:
"Što se tiče Garašaninove izjave da je narod glup kao stoka, tome sa svoje strane ne bih imo ništa ni dodati ni oduzeti. Oduvek sam tako mislio. Milo mi je što je i Garašanin došao do tog spoznanija bez koje se veliki državnik ne biva."
Uzgred budi rečeno - zar se za čoveka koji je o prvom srpskom ustanku napisao da će
"uspomena na te slavne dane ostat će živa dok nam bude roda i jezika" (Krleža - Historijske teme)
i čiji se citat
"Divide et impera. Spram stranih i inostranih tuđinskih poteza i shema koje su taj živi, ranjeni organizam (hrvatski) uvijek ponovo razrezivali oštrom britvom svojih interesa, mi smo sveukupnoj našoj inteligenciji govorili, da za hrvatski narod nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih naroda, a naročito spram srpskog i da u solidnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana.
U prvom redu mi smo to govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: vjerujte,gospodo, što hoćete i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj našeg naroda."
nalazi na početku predgovora Novakovog Magnum Crimena (onog istog koji SANU neće da distribuira), da li se on može nazvati hrvatskim nacionalistom, frankovlukom preobučenim u marksizam i srbomrscem?
quod erat demonstrandum
"Što se tiče Garašaninove izjave da je narod glup kao stoka, tome sa svoje strane ne bih imo ništa ni dodati ni oduzeti. Oduvek sam tako mislio. Milo mi je što je i Garašanin došao do tog spoznanija bez koje se veliki državnik ne biva."
bonus:
"Ta jeremićevska "erudicija" može dakle da imponuje samo onima koji ne razlikuju predstavljanje od predstavljenog, označeno od označavajućeg, onima koji izjave romanesknih ličnosti uzimaju kao autorove izjave, onima koji junake romana identikifuju kao svoje rođake i komšije, onima koji jurišaju na scenu da se obračunaju sa glumcem-Turčinom, jednom rečju onima koji rasuđuju o umetnosti kao Jeremić, koji uče estetiku kod Jeremića i koji veruju na reč Jeremiću" (D. Kiš - Homo poeticus, str. 17)
A takvih u našoj književnoj čaršiji po svemu sudeći ima podosta.
"Ta jeremićevska "erudicija" može dakle da imponuje samo onima koji ne razlikuju predstavljanje od predstavljenog, označeno od označavajućeg, onima koji izjave romanesknih ličnosti uzimaju kao autorove izjave, onima koji junake romana identikifuju kao svoje rođake i komšije, onima koji jurišaju na scenu da se obračunaju sa glumcem-Turčinom, jednom rečju onima koji rasuđuju o umetnosti kao Jeremić, koji uče estetiku kod Jeremića i koji veruju na reč Jeremiću" (D. Kiš - Homo poeticus, str. 17)
A takvih u našoj književnoj čaršiji po svemu sudeći ima podosta.
Uzgred budi rečeno - zar se za čoveka koji je o prvom srpskom ustanku napisao da će
"uspomena na te slavne dane ostat će živa dok nam bude roda i jezika" (Krleža - Historijske teme)
i čiji se citat
"Divide et impera. Spram stranih i inostranih tuđinskih poteza i shema koje su taj živi, ranjeni organizam (hrvatski) uvijek ponovo razrezivali oštrom britvom svojih interesa, mi smo sveukupnoj našoj inteligenciji govorili, da za hrvatski narod nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih naroda, a naročito spram srpskog i da u solidnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana.
U prvom redu mi smo to govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: vjerujte,gospodo, što hoćete i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj našeg naroda."
nalazi na početku predgovora Novakovog Magnum Crimena (onog istog koji SANU neće da distribuira), da li se on može nazvati hrvatskim nacionalistom, frankovlukom preobučenim u marksizam i srbomrscem?
quod erat demonstrandum
* * *
Kao što sam naglasio na početku, ja ne gajim nadu da će ovakvi argumenti ikoga razuveriti. Naime, argumenti ne važe za onog koji daje prednost rasuđivanjima podstaknutim strašću. Sve ove naše srpsko-hrvatske i ostale sramotne kontroverze, one imaju jak emocionalni naboj i tu argumenti ne dopiru: razum ide na pecanje. Taj "nacionalni ključ" je pouzdan kompas u svim moralnim, a kao što vidimo i estetskim, pitanjima. Ko će uložiti vreme, energiju, snagu i koncentraciju i posvetiti se proučavanju tolikog opusa? Preko 50 knjiga! Lakše je samo "lupiti etiketu" i produžiti dalje. A onaj koji odluči da se ozbiljno bavi svim onim pitanjima temeljno, pitanjima stila, forme, pripovedačke umetnosti, doći će do zaključka da je donošenje krajnjih sudova nemoguće. Ista se paralela može povući na polju istorije, gde mnogobrojne teorije zavere teže da simplifikuju ceo istorijski proces, schwarz auf weiss, manihejistički, gde iskustvo ne oblikuje pojmove, već obratno: pojam objašnjava iskustvo (najpoznatiji proponent ovakve struje kod nas je verovatno g. Deretić sa svojim tezama). Pojam (ili ideja) u datom slučaju shvaćena je kao Istina, koja smeštanjem u metafizičku sferu prima samo one sadržaje koji služe afirmaciji te Ideje. "L'enfer, c'est les autres" (pojmovi, ideje). O takvoj totalizirajućoj svesti koja je privučena neprobojnošću kamena najbolje je pisao Sartr u svom eseju o antisemitizmu:
"Razuman čovek traži cvileći, on zna da su njegova rasuđivanja samo verovatna, da će druga razmišljanja doći da ih ospore, on nikada ne zna savršeno dobro kuda ide; "otvoren je", može važiti za oklevalo. Ali ima ljudi koji su privučeni trajnoću kamena. Oni žele da budu masivni i neprobojni, neće da se menjaju: kuda bi ih dakle, odvela promena? (...) Ako je, dakle, antisemit neprijemčiv za razloge i iskustvo, to nije zato što je njegovo uverenje snažno, već pre, njegovo uverenje je snažno zato što je on od početka izabrao da bude neprijemčiv."
...
a nije bilo pisanja Mana-ne bi bilo ni Deklaracije o ljudskim pravima!
