Književnost Ruska književnost

  • Začetnik teme Začetnik teme kalis
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
SERVUS REGIANAE

Ne zovi me. I bez poziva
doći ću do hrama.
Glava će moja da se savija
k tvojim nogama.

Slušaću tvoje naredbe klete,
poslušno čekati.
Loviti trenutke i susrete
i želju imati.

Tvojih strasti silom pokoren,
pod igom slab.
Nekad – sluga; nekad – voljen;
Ali vječno rab.

Aleksandar Blok
 
220px-Chekhov_1898_by_Osip_Braz[1].jpg

Ако се бојиш усамљености, не жени се.
Част се не може одузети, она се може само изгубити.
Човек је оно у шта верује.
Добар човек се застиди чак и пред псом.
Други део живота код паметног човека састоји се у ослобађању од лудости и предрасуда и погрешних мишљења које је стекао током првог дела живота.
И за хиљаду година човек ће исто овако уздисати: “Ах, тешко је живети” – и у исти мах овако исто као и сада, бојаће се и неће хтети да умре.
Кад нема правог живота, човек живи од фатаморгане.
Кад сунце сија и на гробљу је весело.
Љубав даје крила али их и поткресује.
Љубав према човеку треба да се находи, не у срцу, не у стомаку, не у крстима, него у глави.
...привлачна је само женидба из љубави; оженити се девојком само зато што је она симпатична исто је што и купити на тржници непотребну ствар само зато што је лепа. У брачном животу најважнија спона је љубав, сполна привлачност, једно тело, а све друго несигурно је и досадно ма како смо паметно прорачунали. Дакле, није реч о симпатичној девојци, него о вољеној.
Здрав човек има хиљаду жеља. Болестан само једну.
Жена може постати пријатељ мушкарцу само овим редом: прво познаница, затим љубавница, па тек онда пријатељ.
Немојте ми рећи да месец сија; покажите ми одсјај светлости на разбијеном стаклу.
 
220px-Maxim_Gorky_authographed_portrait[1].jpg

У кочијама прошлости нигде не можете да одете.
Човек је украс света.
Деца — то су наше сутрашње судије.
Људи понекад лажу зато што то захтева пристојност.
Не суди — да ти не суде.
Несрећа је најбоља за спајање нарави које су иначе сасвим супротне.
Само се глупану живот чини једноставним.
Самозадовољан човек је израслина на грудима друштва.
Живот тече — ко га не стигне, остаје сам.
Улога искреног човека — тешка је улога.
Зло је кад снага живи без разума, али није ни добро када разум живи без снаге.
 
Breza

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.

A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi…

Sergej Jesenjin
 
ROMAN JEDNOG GRBAVCA

Grbavac je dobio anonimno ljubavno pismo, poziv na sastanak: „Budite u subotu petog aprila, u sedam sati uveče, u parkiću na Sabornom trgu. Ja sam mlada, bogata, slobodna i – zašto kriti – odavno Vas poznajem, odavno Vas volim, odavno žudim za Vašim ponosnim i tužnim pogledom, Vašim plemenitim, pametnim čelom, za Vašom neponovljivošću... Htela bih da se nadam da ćete i Vi možda u men pronaći dušu srodnu svojoj... Moji znaci raspoznavanja: sivi engleski kostim, u levoj ruci ljubičasti suncobran, u desnoj buketić ljubičica...“
Kako je samio uznemiren, kako je čekao subotu: prvo ljubavno pismo u životu! U subotu je otišao berberinu, kupio nove rukavice (boje jorgovana), novu kravatu
(tamnoplavu s crvenim tačkicama, da se slaže sa bojom odela); kod kuće, doterujući se pred ogledalom, bezbroj puta je vezivao tu kravatu svojim dugim tankim prstima, hladnim i drhtavim: po obrazima, ispod tanke kože, bio je obliven rumenim pegama, njegove lepe oči su potamnele... Zatim je, udešen, seo u fotelju – kao gost, kao tuđinac u sopstvenoj kući – i počeo da čeka ugovoreni čas. Najzad je, u trpezariji, važno i gromko odzvonilo – pola sedam. On je uzdrhtao, ustao, obuzdavajući se i, bez žurbe, natukao u predsoblju prolećni šešir, uzeo štap i polako izašao. Ali, već na ulici nije mogao da se savlada – koračao je svojim dugim i tankim nogama sve brže, sa probuđenom važnošću, svojstvenoj grbavcu, ali, i obuzet onim blaženim strahom, s kojim, uvek, unapred uživamo u sreći. Kad je žurn izbio na skver kod Sabornog trga, odjednom se skamenio: u susret njemu, kroz rumenilo prolećne večeri, nadmenim i dugim koracima nailazila je, u sivoj haljini i ljupkom šeširiću što je ličio na muški, sa suncobranom u levoj, i ljubičicama u desnoj ruci – grbava devojka...
Kako je okrutna čovekova sudbina!

Ivan Bunjin - Tri rublje
 
Ja znadoh oči

Ja znadoh oči- o te oči!
Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njenih čarnih, strasnih noći
Ne mogoh otkinut dušu ja.
U ponorima tog pogleda,
što život do dna razotkriva,
Takav se u njem bol ogleda,
Takva dubina strasti skriva!
U trepavici sjeni tada
Disaše tužan i čudesan,
On sav umoran, k’o naslada,
I, kao patnja, sav udesan.
I nijednom se to ne zbude
U trenucima divnim onim
Da me susretom ne uzbude
I da bez suza u njih ronim.
 
„Patnja i strah su”, piše Dovlatov, „reakcije na vreme. Tuga i užas su reakcije na večnost.” Ne radi se o tome da je život kratak – pre će biti da je odveć dug,
jer nam dozvoljava da se ponavljamo. Želeći da demonstrira prave mogućnosti bezizlaza, Kami je za junaka uzeo besmrtnog Sizifa, pokazujući da večni život uopšte nije bolji od običnog. Kada stiže do glavnih pitanja, večnost je nema, isto kao trenutak.

Aleksandar Genis - Dovlatov i okolina
 
"Ono što je razumu mrsko i sramotno, često je srcu milo i drago...
Da li si znao za tu tajnu?
Ono što me užasava je da lepota nije samo zastrašujuća,
već i puna tajni.
Bog i đavo se tu bore, a bojno polje je srce čoveka."

"Braća Karamazovi"
 
Zar mene da ubiješ? Ne, izvinićeš, ja ću svoje mišljenje do kraja iskazati. Zato sam i došao da sebe počastim tim uživanjem. O, ja volim maštanja plahovitih, mladih, od žudnje za životom ustreptalih prijatelja mojih! „Tamo su novi ljudi” - rešio si ti još prošlog proleća, polazeći ovamo - „oni nameravaju da sve razore i da počnu sa ljudožderstvom. Glupaci, što mene nisu pitali! Po mom shvatanju, nema šta da se ruši, treba samo uništiti u čovečanstvu ideju o bogu, eto čime treba početi! Time, time valja početi - o, slepci, što ništa ne shvatate! Čim se celo čovečanstvo odrekne boga (a ja verujem da će taj period, paralela geološkim periodima, nastati), onda će sami od sebe, bez ljudožderstva, pasti i svi pređašnji pogledi na svet i, što je glavno, sav pređašnji moral, i nastaće sve novo. Ljudi će se udružiti da uzmu od života sve što im on može dati, ali neizostavno za sreću i radost jedino na ovdašnjem svetu. Čovek će se uzvisiti duhom božanske, titanske gordosti i pojaviće se kao čovek-bog. Svakog časa, bezgranično pobeđujući prirodu svojom voljom i naukom, čovek će samim tim svakog trenutka osećati uživanje toliko visoko da će mu ono zameniti sve pređašnje nade u nebeska uživanja. Svak će doznati da je smrtan sav, bez vaskrsenja, i primiće smrt gordo i spokojno, kao bog. On će iz sušte gordosti pojmiti da ne treba da ropće na to što je život samo trenutak i zavoleće brata svoga bez ikakve nagrade. Ljubav će zadovoljavati samo trenutak života, ali već ta svest o njenoj trenutnosti pojačaće njen plamen za onoliko koliko se prerasplinjavala u nadama za ljubav s onu stranu groba i beskonačnu…” i tako dalje, i tako dalje, sve u tom smislu. Vrlo lepo!

~ Dijalog Ivana Karamazova sa Đavolom - Braća Karamazovi ~
 
Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće, dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju, a drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje..."


Fjodor M. Dostojevski - "Zločin i kazna"
 
I stvarno, Dovlatov nije imao šta da radi u svojoj prozi. U stvari, on je tu u funkciji kočnice. Autor ne pomaže toliko koliko upravo odmaže razvoju događaja. On se protivi svakom aktivnom impulsu – da se promeni sudbina, da se ispravi svet, da se ustane s ležaja. Što brže napredujemo ka drugoj strani, sve se više udaljavamo od svoje. Boriti se sa neprijateljskim okolnostima – isto je što i dizati jedro za vreme oluje. Otuda je svoje neslaganje sa stanjem stvari Dovlatov
izražavao tako što se nije trudio da ga promeni.
„Celog života sam”, piše Sergej, „mrzeo aktivna delovanja svake vrste… Kao da sam živeo u trpnom stanju. Pasivno sam sledio okolnosti. To mi je pomoglo da za sve nađem opravdanje.”

Aleksandar Genis - Dovlatov i okolina
 
Al' kako radost i sreća ulepšavaju čoveka! Kako srce ključa ljubavlju! Čini ti se, čitavo bi svoje srce izlio u drugo srce, i hoćeš da svi budu veseli, da se svi smeju. I kako je zarazna ta radost! Koliko je nežnosti juče bilo u njenim rečima, koliko dobrote za mene u njenom srcu... Kako me je tetošila, kako mi se umiljavala, kako je hrabrila i mazila moje srce! Oh, kolike li koketnosti od sreće! A ja... Ja sam sve to smatrao za pravu istinu, ja sam mislio da ona...
Ali, bože moj, kako sam i mogao to misliti? Kako sam mogao biti tako slep kad je sve već oteo drugi, te nije moje: kad najzad i sama ta njena nežnost, njena briga, njena ljubav... da, njena ljubav za mene nije bila ništa drugo nego radost što će se uskoro sastajati sa drugim, želja da i meni nametne svoju sreću? ...“

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, “Bele noći”
 
“Baš kao da htede da odgonetne nešto što se krilo na tom licu i što ga je maločas porazilo. Maločašnji utisak ga skoro ne ostavljaše, i sad se žurio kao da bi hteo da nešto ponovo proveri. To lice, neobično po svojoj lepoti i još po nečem, sad ga još jače porazi. Baš kao da neka bezgranična radost i prezir, skoro mržnja, behu na tom licu, a u isti mah i nešto poverljivo, nešto neobično prostosrdačno. Te dve protivnosti bezmalo izazivahu čak neko saosećanje pri pogledu na te crte. Ta blistava lepota bila je čak nepodnošljiva, lepota bledog lica, skoro upalih obraza i zažarenih očiju, čudna lepota!
Knez ju je gledao možda jedan trenutak, zatim se najednom trže, osvrnu se oko sebe, brzo primače sliku usnama, pa je poljubi. Kad odmah posle toga uđe u salon, lice mu je bilo sasvim mirno.”

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ”Idiot”
 
Dugo sam skitao po raznim šumama, nigde nisam mogao da boravim. Čas tišina, pustinja, smrtna dosada, čas takva jeza da je bolje i ne pominjati! Na kraju sam rešio: u seljaka ću se prerušiti, u skitnicu s torbom, i otići sasvim: zbogom, Rusijo! A onda me je, bratac moj, Vodeni duh, primio k sebi. Stalno se iščuđavao: došla su, kaže, strašna vremena. I to da kažem: mada se on u starini izmotavao s ljudima, namamljivao ih (mnogo je bio gostoljubiv) da bi ih uljuljkivao i mazio kod sebe na zlatnom dnu, kakvim li ih je samo pesmama omađijao! Sada, kaže, samo mrtvaci plivaju. Čitavi grozdovi, tušta i tma mrtvih, a voda je postala kao ruda, gusta, topla, lepljiva; disati se ne može... Poveo me sa sobom. Prema dalekom moru potucao se, a mene je usput iskrcao na maglovitu obalu - idi, brate, nađi sebi neki žbun. Ništa nisam našao, stigao sam ovamo, u ovaj tuđi, strašni, kameni grad... Evo i ja sam postao čovek: okovratnik, čizme, imam sve što treba - čak sam naučio i ovdašnji jezik...

Vladimir Nabokov - Sabrane priče I (Nebiće)
 
profimedia-0327889562-750x513.jpg


Poznat je po svoja dva najveća dela, „Ana Karenjina“ i „Rat i mir“, koja oslikavaju duboku psihološku i društvenu pozadinu Rusije i njenog društva u 19. veku.




Tolstoj je bio esejista, dramaturg, kritičar i moralni filozof, a pored svega, pacifista i levičar. Svojim naprednim idejama o nenasilnom otporu uticao je na ličnosti koje su se pojavile kasnije, među kojima su najpoznatije Martin Luter King i Gandi. Proglašen je za najboljeg pisca u poslednjih 200 godina, i to od strane 125 američkih i britanskih književnika koji su učestvovali u anketi koja je trajala više godina.

Tolstojevi su bili ugledna porodica starog ruskog plemstva, čiji su preci poznati još od plemića po imenu Indris iz Litvanskog carstva. Lav je bio četvrto od petoro dece grofa Nikolaja Iliča Tolstoja i grofice Marije Tolstoj, rođene kao kneginja Volkonska. Roditelji su umrli kad je on bio veoma mlad, tako da su njega i njegovu braću i sestre odgajili rođaci. Godine 1844, počeo je da studira pravo i orijentalne jezike na Kazanskom univerzitetu. Njegovi učitelji su ga opisali sa „nesposoban i nevoljan da uči“. Napustio je studije, vratio se u Jasnu Poljanu, a zatim najveći deo svog života proveo u Moskvi i Sankt Peterburgu. Godine 1851, nakon što je nakupio teške kockarske dugove, otišao je sa svojim starijim bratom na Kavkaz i pristupio vojsci. U to vreme je počeo da piše. Tokom Krimskog rata i jedanaestomesečne opsade Sevastopolja bio je potporučnik u artiljerijskom puku, a nakon bitke na Crnoj reci dobio je orden za izuzetnu hrabrost i čin poručnika. Inače, njegova znanja bila su ogromna i raznovrsna: govorio je i poznavao 17 jezika, uključujući hebrejski, starogrčki, latinski i staroslovenski; uspešno se bavio muzikom, maestralno svirao klavir i komponovao; upražnjavao je mnoge sportove i bio strastan lovac; izučavao je filozofiju, istoriju i pedagogiju.
Njegov preobražaj iz autora raskalašnog i privilegovanog društva u nenasilnog i duhovnog anarhistu njegovog kasnijeg doba je uzrokovan iskustvima u vojsci. Tome su takođe doprinela i dva putovanja po Evropi, 1857. i 1860. godine. Tokom svoje posete Parizu 1857. godine, Tolstoj je prisustvovao javnom pogubljenju, što je bilo traumatično iskustvo koje je obeležilo ostatak njegovog života. U pismu svom prijatelju Vasiliju Botkinu je napisao: „Istina je da je država zavera namenjena ne samo eksploataciji, nego pre svega da korumpira svoje građane. Od sada, nikada neću služiti bilo kojoj vladi bilo gde.“
 
Evropsko putovanje tokom 1860. i 1861. godine oblikovalo je njegov politički i književni razvoj. Imao je priliku da se sretne sa Viktorom Igoom, čije je literarne talente veličao nakon čitanja Igoove tek završene knjige „Jadnici“. Na Tolstojevu političku filozofiju je uticala njegova poseta francuskom anarhisti Pjeru Žozefu Prudonu, koji je u to vreme živeo u egzilu, pod lažnim imenom, u Briselu. Osim pregleda Prodonove predstojeće publikacije, „La Guerre et la Paix“ (Rat i mir na francuskom), čiji je naslov Tolstoj pozajmio za svoje remek-delo, njih dvojica su diskutovali i o obrazovanju.

Ispunjen entuzijazmom, Lav se vratio u Jasnu Poljanu i osnovao 13 škola za decu ruskih seljaka, koji su upravo bili emancipovani od kmetstva. Tolstoj je opisao školske principe u svom eseju iz 1862. godine „Škola u Jasnoj Poljani“, ali su njegovi obrazovni eksperimenti bili kratkog veka, delom i zbog uznemiravanja od strane carske tajne policije.

profimedia-0264980509.jpg
Profimedia
Dana 23. septembra 1862, Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom Bers, poreklom Nemicom, koja je bila 16 godina mlađa od njega i ćerka uglednog dvorskog lekara Andreja Bersa, a praunuka grofa Petra Zavadovskog, prvog ministra obrazovanja u carskoj Rusiji. Imali su 13 dece, od kojih je osam preživelo detinjstvo. Brak im je od samog početka bio obeležen seksualnom strašću i emocionalnom neosetljivošću, imajući u vidu da je Tolstoj, neposredno uoči njihovog braka, dao Sofiji svoje dnevnike s detaljima njegove ekstenzivne seksualne prošlosti i činjenicom da mu je jedna kmetkinja na njegovom imanju rodila sina. Uprkos tome, njihov rani bračni život je bio srećan i pružio je Tolstoju mnogo slobode i podrške da napiše „Rat i mir“ i „Anu Karenjinu“, pri čemu je Sonja radila kao sekretarica, izdavač i bila zadužena za finansije. Ručno je prepisivala njegove radove s vremena na vreme. Međutim, njihov kasniji zajednički život se smatra jednim od najnesrećnijih u književnoj istoriji. Tolstojev odnos sa suprugom je pogoršan, jer su njegova verovanja postajala sve radikalnija. On je želeo da se odrekne svog nasleđenog i zarađenog bogatstva, kao i autorskih prava nad ranijim radovima.

Tolstojeva porodica je napustila Rusiju nakon Ruske revolucije 1905. godine i naknadnog uspostavljanja Sovjetskog Saveza, pa zato njegovi potomci i rodbina danas žive u Švedskoj, Nemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i Sjedinjenim Državama.
 
Svi moji dečiji snovi o budućnosti nastali su iz lake tuge koja te obuzima onih večeri, odvojenih od čitavog ostalog života, kad ležiš u travi pored ostataka tuđe vatre, pored tebe je bicikl, na zapadu se još rasplinjavaju ljubičaste trake sunca koje je upravo zašlo, a na istoku se već vide prve zvezde.
Malo šta sam video i doživeo, ali mnogo toga mi se sviđalo, i uvek sam smatrao da će let na Mesec sadržati u sebi sve pored čega sam prolazio, nadajući se da to sretnem kasnije, definitivno i zauvek; kako sam mogao znati da ono najbolje u životu uvek vidiš tek krajičkom oka? U detinjstvu sam često zamišljao nezemaljske pejzaže obasjane beživotnom svetlošću, kamene ravnice izbušene kraterima, daleke šiljke planina, crno nebo na kome poput ogromnog ugarka plamti sunce i sijaju zvezde, zamišljao sam višemetarske naslage kosmičke prašine, zamišljao kamenje koje nepomično leži na mesečevoj površini mnogo milijardi godina - na mene je uvek ostavljala snažan utisak pomisao kako kamen može nepomično da leži toliko vremena na istom mestu, a ja ću odjednom da se sagnem i podignem ga debelim prstima kosmonautske rukavice.

Viktor Peljevin - Omon Ra
 
Aleksandar Blok


'Uzasne su veceri hladne''

Uzasne
su veceri hladne,
Vetar sto drhti od nespokoja,
I drumom
uznemirijuci sum
Nestvarnih koraka bez broja.

Ko secanje na
bolest skorasnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u
vlasti
Neraskidivog nekog kruga.
 
NEZNANKA

Kad je veče, nad restoranima
Vreo je vazduh gluh i plah.
I povicima, tim pijanima,
Vlada proletnji, truli dah.

Daleko, gde je prah uličarski,
Nad dosadama vila svih -
Jedva se zlati perec pekarski
I čuje dece plač taj tih.

I svako veče, u osamama,
Zabacujući cilinder -
Po jendecima šeće s damama
Već isprobani kavaljer.

Škripe jezerom tu onoliko
Rašlji i bruji ženski cik.
Disk se u nebu na sve naviko
I besmisleno krivi lik.

Jedinog druga - u noć pijanstva -
Iz moje čaše odraz sja.
I vlagom trpkom, punom tajanstva,
Ošamućen je ko i ja.

Tu skuge pokraj blizih stolića
Sanjivo trče pored nas.
I pijanice, s okom kunića,
Viču: "In vino veritas!"

I svako veče u čas naznačen
(Ili to samo sanjam sve?),
Stas devičanski, svilom uhvaćen,
Po maglovitom oknu gre.

Lako, prošavši međ opijenim,
Bez saputnika bilo kog -
Sa mirisima nekim maglenim
Kraj prozora bi sela svog.

I veju drevnim praznoverjima -
I gipka svila u nje sva
I taj njen šešir s crnim perjem,
S prstenjem uska ruka ta.

I okovan tom čudnom blizinom
Gledam za crnim velom tu.
I ko da vidim: s divnom daljinom
I začaranu obalu.

Gluhe su tajne mi poverene,
Nečije sunce - dato, gle.
I kutke duše unezverene
Potapa trpko vino sve.

Nojeva perja što se savila -
Ljuljaju se u mozgu mom.
I oči bez dna, pune plavila,
Cvetaju onom obalom.

Duša za blago ima skrovište,
A ključ taj imam tek ja sam.
Ti imaš pravo, o čudovište,
Istina je u vinu, znam!​
Aleksandar Blok
 
Aleksandar Blok
Strašno mi je da te sretnem
Ne sresti te - još strašnije
Svemu se čudim - pečate kletve
Nalazim na svemu čudnije

Po ulicama sjenke i lica
Je li to stvarnost ili san?
Došav do crkvenog stepenika
Da se okrenem - prosto me strah

Na ramena mi stavljaju ruke
Imena nestaju iz sjećanja
U ušima čujem zvuke
Nedavnih velikih sahrana

A tmurno nebo visoko visi
I pokrilo je i hram prerano
Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.
Nema te tu. Ti si - tamo
 
Večernji sati

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo – bela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.

Ana Ahmatova
 

Back
Top