Naša Kuća najbolja, uprkos problemima koji ne potiču iz RTS
Koleginice i kolege,
Tokom sedam godina dominacije, nikada lakše i ubedljivije nismo dobili godinu u poverenju građana i gledanosti našeg programa. Srbija je 2011, zvaničnim agencijskim merenjem, proglasila RTS za najgledaniji program tokom 272 dana. Sve ostale televizije zajedno (Pink, Prva, B92, Avala, Hepi...) imaju samo 44 dana.
Sve to smo ostvarili našim nekomercijalnim programom. Jer, uprkos neukim kritikama, šta je to komercijalno u tv emisijama Slagalici, Dnevniku, Jutarnjem programu, Oku, Beogradskoj hronici, Sasvim prirodno, Ovo je Srbija, Šarenici, Kvadraturi kruga, našim serijama, pa i u radio emisijama Novosti dana, Dnevnik, Sportski žurnal, Talasanje, Karavan, Dva bela goluba, Susretanja...
Ipak, paradoksalno - nikada nismo bili u težoj finansijskoj situaciji.
Pretplata, zbog modela naplate i krize, opada iz godine u godinu. Praktično, „rupa“ u našim finansijama je između 22 i 25 miliona evra godišnje. Takva suma ne može se nadoknaditi nikakvom štednjom, otpuštanjima, socijalnim programima ili kreditima komercijalnih banaka. Sve smo to već uradili ali efekti ne mogu da stignu brzorastuće troškove. Istovremeno, programski zahtevi prema RTS progresivno rastu. Najglasniji su „stručnjaci“ koji nikada nisu radili složene poslove; recimo, da upumpaju vazduh u dečije leptiriće za plivanje, ali tačno „znaju“ kako treba voditi RTS sa 4000 zaposlenih i kako treba da izgleda naš program.
Kao vaš poslodavac, mirno kažem da su napadi na RTS prouzrokovani neoprostivim činjenicama da građani imaju najviše poverenja u RTS što, potom, proizvodi višemilionsko dnevno gledalište. Ako to nije tačno, zašto u vreme bilo kakve krizne situacije građani Srbije odgovore traže na programima Javnog servisa? Broj naših gledalaca i slušalaca u takvim danima veći je od zbira svih ostalih programa sa nacionalnom frekvencijom. Nikada u istoriji Televizije nismo snimali više domaćeg programa. Sve što smo naumili, napravljeno je perfektno: Avalski toranj, Evrosong, svi međunarodni prenosi sporta, Univerzijada, prvi smo potpisali kolektivni ugovor sa zaposlenima, sedam godina nismo imali štrajkove, samo kroz poreze i zapošljavanje nezavisnih filmskih i televizijskih radnika i produkcija vraćamo društvu preko 30 m evra godišnje, postižemo najbolje rezultate od svih javnih servisa na Balkanu u najsurovijoj konkurenciji bogatih tajkunskih televizija....
Ko je onda taj „fantom“ koji ne želi da RTS bude slušan, gledan i priznat? Ko uporno traži srpski javni servis koji je slabiji od komercijalnih medija sa turskim, nemačkim, grčkim i indijskim programom? Ko uporno tvrdi da je RTS, a ne srpska vlada još 2002. zakonom uvela pretplatu? Ko tvrdi da je RTS dužan da sprovodi taj zakon a ne institucije koje sprovode zakon? Ko preporučuje RTS da uloži 10 m evra u sudske procese protiv neplatiša sa realnom procenom da od uloženog vrati ni trećinu? Ko koristi jevtinu populističku parolu „dole pretplata“ kao da RTS nije potpuno svejedno iz kojih društvenih ili državnih sredstava se finansira, ako su ti izvori dovoljni? Ko je taj mudrac koji smatra da će Javni servis Srbije najbolje obaviti svoju funkciju ako bankrotira? Postoji li u nečijim glavama plan da se RTS uruši finansijski kad već nije mogao programski? Ne verujem u to; ali spavam širom otvorenih očiju.
Moje pismo vama predstavlja upozorenje opšteg smera. Pošto je dokazana direktna veza između ekonomskog stanja građana i procenta naplaćene pretplate, šta možemo da očekujemo u sledeće dve godine? Ekonomski oporavak Srbije zahteva vreme. Da bi Javni servis ostvario svoju društvenu i medijsku funkciju, mora se postaviti pitanje- koliko imamo vremena i koliko imamo novca? Niko na RTS ne očekuje život u blagostanju usred ovakve krize, usred medijskog haosa koji je naterao gotovo sve srpske medije da potraže utočište pod kišobrane domaćih i stranih tajkuna. Naravoučenije: dolaze teška vremena kada više ništa nije sigurno. Ni redovna zarada, ni radno mesto, ni programska stabilnost i kad nijedan zaposleni u RTS ne može da izbegne efekte koji su se sručili na sve.
Budući da evropska praksa preporučuje sistem dvostrukog finansiranja javnih servisa, putem pretplate i prihoda od marketinga, RTS je po veličini i zakonskim obavezama, projektovan za ukupni budžet od oko 100 miliona evra. Samo smo u jednoj godini, (2008), od ponovnog uvođenja pretplate imali takav prihod. Već 2009.g. priliv je iznosio Eur 87M, a 2010 Eur 81,5, odnosno više od Eur 40M nedostajućih za dve godine. Poređenja radi, napominjem da je 1997. prihod RTS od takse za brojilo, dostigao oko 160 miliona maraka, što u odnosu na današnju kupovnu moć iznosi skoro 200 miliona evra. Otprilike toliko novca, dva puta više od nas, danas ima HRT, radio-televizija naše veličine. S obzirom da već godinama u marketingu prihodujemo između 22 i 25 miliona evra, za normalno funkcionisanje naše Kuće, neophodna je još pretplata u visini od oko 80 miliona evra ili 75 procenata naplaćene pretplate. Ekonomska kriza, stalno pozivanje na neplaćanje pretplate, jaka, sinhronizovana hajka komercijalnih medija na RTS, nerazumevanje uloge Javnog servisa u srpskoj Skupštini, stalne optužbe o nepostojećoj komercijalizaciji sadržaja programa, doveli su do pada naplaćene pretplate na samo 41 procenat u oktobru ove godine. Znači, naš prihod je pao ispod polovine moguće pretplate dok su sve zakonske obaveze, zarade i plaćanja državi ostala u punom iznosu.
Praktično, mi danas prinudno poslujemo po principu TRI TREĆINE. Jednu trećinu ukupnog prihoda najpre uzima država za poreze, pdv i ostala davanja. Druga trećina odlazi na troškove svih programa koje sami snimamo ili kupujemo. Treća trećina zbir je zarada, stimulacija i honorara. Napominjemo da poslovanje, svaki tender, ugovor, način isplate i funkcionisanje RTS redovno kontrolišu nadležne institucije i ovlašćena revizorska kuća, čiji se završni izveštaj usvaja na UO RTS.
Danas se Javni servis Srbije nalazi pred problemima čije rešenje nije u našim rukama. Kad procenat naplaćene pretplate na nivou Srbije siđe ispod polovine mogućeg nivoa, kad se statistički svede na Beograd (naplaćeno 67%) i Novi Sad (naplaćeno 57%), pretplata gubi smisao a država ne ispunjava osnovni evropski uslov za opstanak javnog servisa - postojanje dovoljnog i stabilnog izvora finansiranja.
Naš menadžment je danas suočen sa nemogućim izborom. Zbog pretplate koja je pala na 41%, a prognoze govore o daljem padu, primorani smo da odlučujemo o sledećim potezima;
• Da se radnicima sa najvišim primanjima odmah smanje ukupne zarade za daljih 15%, pošto je početkom godine taj fond već smanjen za 10%.
• Da se nastavi sa apsolutnom štednjom i redukcijom svih troškova.
• Da smanjimo obim programa i da privremeno usporimo snimanje tri nove domaće serije kapitalnih razmera.
• Da posle Nove godine primimo 100 do 150 honorarnih radnika (od ukupno 500) a ostalima otkažemo saradnju pošto zakon ne dozvoljava sprovođenje socijalnog programa ako RTS zapošljava honorarne radnike. Treba naglasiti da oni marljivo rade uprkos tromesečnog kašnjenja honorara.
• Da na prinudni odmor pošaljemo 500 stalno zaposlenih.
• Da otpočnemo sa trećim talasom socijalnog programa za oko 500 zaposlenih. Naša je procena da u RTS ima oko 800 zaposlenih koji ne ispunjavaju kriterijume neophodne RTS-u. Njihovim odlaskom smanjuju se troškovi za oko 10 miliona evra na godišnjem nivou.
Otklonili smo, upornim sukobom na različitim nivoima, opasnost i zahtev komercijalnih televizija da se RTS ukine pravo na zaradu od marketinga (dozvoljenih 6 minuta reklama po satu) i, uz velike probleme, da se iovako nedovoljna pretplata deli sa projektovanim regionalnim javnim servisima.
U razgovorima sa Vladom i nadležnim ministarstvima, razumevajući veoma tešku ekonomsku situaciju građana, države i društva, zastupaćemo tezu o neophodnosti promena načina naplaćivanja pretplate ili će nas situacija primorati da, poput nekih medijskih javnih servisa u Evropi, napravimo korak natrag i vratimo se na budžetsko finansiranje zadržavajući, uz pomoć evropskih institucija, samostalnost i profesionalnost.
Ukoliko država Srbija želi uspešan, slušan, gledan i profesionalan Javni servis, koji čuva kulturu, informisanost, jezik, vrednosti, tradiciju, ugrožene i manjinske društvene grupe, ukoliko RTS predstavlja mesto gde se „pravi zajednica građana“, a to je posao koji u medijskoj sferi obavlja samo RTS - država Srbija valja da pokaže želju da RTS opstane.
Drugi deo posla – da radimo štedljivo, kreativno, odgovorno, profesionalno, da ne dozvolimo nikome da u Kući živi na tuđi račun, da jača svest o izloženosti tržištu i neumitnim udarima krize, naš je posao. To podrazumeva da nijedan šef, urednik, radnik, honorarac ili direktor neće biti pošteđen provere rada i doprinosa.
Zbog gledalaca i slušalaca koji nam veruju, zbog društva kojem je javni servis neophodan, zbog očuvanja sedmogodišnje dominacije RTS, zbog svesti da je Javni servis mesto gde građani poređenjem ponuđenog stvaraju društveni konsenzus, zbog naših porodica, zbog verovanja da naš rad neće propasti, upozoravam vas na ozbiljnost i dubinu krize kakvu ova kuća ne pamti. Tražim odgovorno ponašanje i razumevanje teških poteza koji nam predstoje. Tražim konačni raskid sa delom tradicije starog državnog RTS po kojem je važno zaposliti se na RTS a „sve napravljene račune neko će već platiti“. Tražim punu mobilizaciju svih institucija i urednika u našoj Kući. Svako drugačije ponašanje zaposlenih smatraću davanjem otkaza i prihvatiću sve takve otkaze.
Aleksandar Tijanić
Novembar, 2011