Romantika

Obicna ljubavna prica



Topla letnja noc, blagi maestral pomera zavese, poigrava se plamenom svece na stolu.Izlazi na balkon i prilazi kamenoj ogradi na koju spusta ruke i na njih glavu .Odsutno , nezaineresovano posmatra zvezdano nebo, mesec kojeg jednim malim delom prekriva beli paperjasti oblak,udise mirise oleandara i lovora pod balkonom. Cuje se vesela graja ljudi sa obale koja ga udaljava od tople letnje noci i on se povlaci u svoje misli... savrsena lepota oko njega produbljuje jos veci osecaj samoce i sete koja mu nanosi bol.Vraca se u sobu , spusta se na lezaj i u polutami sobe pogledom prati senku zavese koja se ocrtava na plafonu pod svetloscu plamena svece koja dogoreva na stolu iznad njegove glavei u toj tisini, umornih misli lagano tone u snove koji ce nada se doneti odmor dusi i telu...
....iz sna ga trgne uzurbani hod pred vratima.Ustaje i otvara vrata ,gleda niz dugi hodnik u kome za tih nekoliko sekundi nikog nije vec bilo, samo tupi odjek koraka nekog ko se jako zuri.Zatvara vrata i silazi u dvoriste , uskom stazom medju mediteranskim grmljem dolazi do plaze koja je opustela.Nesvestan tacnog vremena koje je proslo u snu pogleda u nebo kao u neki carobni sat...tup! nesto ga lupi po celu , pa zatim na desnoj ruci , po obrazu ...nesto malo i hladno. Gleda u poluzvezdano nebo koje prekrivaju tamni oblaci,al neodustaje vec laganim korakom krece uz same talase bez obaziranja da ce ga zapljusnuti po novim cipelama .Dolazi do kraja plaze i seda na kamen koji kao da je tu stavljen samo za njega.Skida mokru kosulju i spusta je pored sebe . Kisa klizi niz njegove grudi,pruza ruke i hvata kapi i prinosi ih usnama i ukus njihov vraca ga u jednu ovakvu noci i u njemu raste ceznja ,neodoljiva zelja za nekim s kim bi podelio tu svezinu , za nekim koga bi zagrlio , kome bi pruzio ruke .Dubok uzdah ote se kao krik u noci , ma cuje li neko glas usamljenog srca .Cuje li ona glas koji je doziva nocima ?Cuje li ona pesmu ove kise koja ga podseca na noc kada su sretni i zagrljeni pod toplim kapima jedan drugom dali najlepse reci , dodire ...ljubav...secanja naviru kao zive slike igraju mu pred ocima...njena duga kosa , nemirna kao planinski brzaci, oci u kojima se ogledao i video pravog sebe , nezne ruke koje su na njegovom telu ispisivale najlepse ljubavne stihove...tone , svakom novom kapi koja pada on tone u misli i njen zagrljaj ....u ljubav...i oseca , oseca njen blagi dodir na svojoj ruci koju zeljno prihvata, a drugom je spusta lagano na vlazni pesak ...
......mekanim jagodicama mazila je njegov potiljak, spustila ruke niz ledja ...on se lagano nadvijo nad njom i ljubio usne ciju toplinu kapi kise nemogu ohladiti vec im daju medeni ukus koji ga poput najsladjeg vina opija i razbuktava krv i strast ...vrhom jezika skuplja kapljice sa usana , cela i obraza, ramena ... njene ruke u njegovoj kosi zaplicu se i tajnim govorom ukazuju put...



kiazg4.gif
 
Romantika je vazna, potrebna, nju nosimo u sebi.
Bez nje lepota ljubavi nebi imala svoj ukus, ona je poezija dushe...golica...stvara onaj osecaj i stvarnost u kojoj svaki zaljubljeni chovek ima potrebu da boravi i oseca....
96-romantika.jpg
 
Ljubav na prvi pogled

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
- ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

Wisława Szymborska
 
U struku vremena

Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.

Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.

Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.

Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.

Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.

Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.

Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.

Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.

I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.

Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.

Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.

Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.

Zal Kopp



281fo1cxu6rv3-1.png
 

Kad se stopi nebo i zemlja

Kad bi se ti vozila u kočiji,
a ja nosio slamnati šešir,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ti bi sišla i naklonila se.
Kad bi ti hodala u dronjcima,
a ja jahao na konju,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ja bih sišao i naklonio ti se.


Želim ti biti prijatelj zauvijek,
bez prekida i raspada....


Kad se brda sravne i rijeke presuše,
kad munje i gromovi zavladaju zimom,
kad sunce i snijeg opustoše ljeto,
kad se stopi nebo i zemlja

tek tada ću se rastati od tebe....
Remember .......a ni tada!!!



(kineska poezija 1.st. naše ere)


 
MESTA KOJA VOLIMO

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I sta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kise
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplasena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obicnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;

Kad odes, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: niceg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nacin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.

Ivan V. Lalic
 
Tišina :(:(:(:(

Ako ikada odeš,

ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrejati mogu
kao beskućnik na plamenu sveće.

Ako ikada odeš,

ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
stope na snegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.
Letic
 
PTICE UMIRU PJEVAJUĆI
Tri duga mjeseca, razmišljanja o tebi, gdje si, šta radiš...naš dogovor o kojem samo ja i ti znamo: Samo da prođe jedan mjesec, da se sve sredi, nemoj ti mene zvati, zvat ću ja tebe!-rekao si mi,..
Toliko ti je stalo-pitala sam te?...da, stalo mi je-rekao si, ne bih te zvao da mi nije stalo...
A ja sva sretna, kao malo dijete vjerovala sam ti i sva odvažna u sebi sam, vrištala sva od sreće: VOLI MEEE,..stalo mu je do mene!

Desilo se prije tri mjeseca, kad sam uprskala našu vezu, ne namjerno... htjela sam ga samo za sebe, zauvijek samo za sebe... a on nije htio da se veže za mene, znala sam da nešto krije, ali šta? Ta me je tajna razarala, uvlačeći sumnju u mene poput crva što se polako probijao kroz vijuge moga uma... postajala sam nestrpljiva i nepovjerljiva...osjećala sam, da ga volim ludo ali i da nije u redu da me laže... laž po laž... došla sam do zaključka da ima nekoga. Iako je njegova ljubav prema meni bila čista, svaka njegova riječ je dopirala do mog srca, poput strela i ja sam osjećala nemir i strast... znao je to dobro da radi, pravi srcelomac, sve ono što sam voljela imala sam od njega... ljubav u koju sam se zaklinjala, koju sam tražila, našla sam kod njega ...eh, koliko čekanja i odricanja zbog jednog čovjeka,.. koliko misli i slatkih odlazaka u krevet sa mislima o njemu... da bi saznala na kraju da ima nekoga!
Mi proklete žene, samo neka nas voli, ma koliko ubjedljivo, same se tješimo da nije to što mislimo ali stvarnost se desi bolnija od sve ljubavi koja je izgledala stvarna, sve se pretvori u kristaliće lažne sreće...

Ipak, molio me je za još jednu šansu, a ja mišljah VOLI ME, pa pristah da čekam svog glasnika koji treba meni da se javi, dok se stiša ta zbrka, a ja poput uplašena djeteta, što mi obeća moju lizalicu, pristanem da čekam...i prođoše tri mjeseca...
Danas, sam zamolila moju drugaricu da ga nazove,.. sva sam se tresla od neizvjesnosti i strepnje...a do tada sam proživljavala neprospavane noći sa suzama, od želje da ga čujem, da ga vidim, dolazio je u moj san, stvaran... osjećala sam tople usne kao stvarne ...oh, Bože! koliko sam ga voljela, koliko sam mislila na njega, ti si mi Bože svjedok da je moja ljubav čista i da mogu istrajati dok čekam...ali nažalost! sve je neizvjesno... i dok sam te čekala ljubavi moja jedina, svaki dan u meni je umirala ona slatka nada da ćeš biti pored mene... strah me je prožimao svakim trenutkom i padala sam u laganu umiruću depresiju... da li si se zapitao, šta se dešava kod mene... da li si se zapitao kako sam? Ne znam, nikada to možda neću saznati, a toliko bih te voljela pitati, slušati ili samo gledati... zamišljala sam, kako te ljubim, kako te grlim, kako diram tvoju kosu... sve više si postojao moja opsesija, moja želja, moja strast... a koliko smo razdvojeni, zar nisam živi dokaz - žene koja čeka, koja voli svog mornara, putnika, nazovi se kako hoćeš, jer ja znam ko sam, znam da čvrsto stojim na zemlji, ali ne znam, koliko mi treba da shvatim tvoju ljubav - ako uopšte više postoji za mene... Nema dana, da nisi bio prisutan u mojim mislima, nema noći, suza koje sam ostavljala iza sebe i budila se umorna i sama ... koja ironija života...
Gdje sva ona šarena laža, sve one ljubavne noći što mi ih ti pružaše,.. što sam se budila u zagrljaju jedinog mog dragog, koji si ti i danas... nema tog koji bi mogao zauzeti mjesto tvoje a da ti nisi prisutan - tu si uvijek i kako da mislim o drugom? Ne, ne mogu ja to... ušao si mi u svaku poru moje kože, ušao si u moj život i ja te ne mogu – otjerati - ...volim te, ljubavi moja!
I kad bih htio ponovo biti moj, osjećam da to ne bi bilo kao nekada... moja čula ljubavi, moja tuga, moja strast, iako postoji, mislim da je izgubila onu živopis, onu melodiju emocija što su se uvijek utrkivale u mojoj glavi dok sam htjela biti tvoja... sva ta moja unutarnja poezija, koju si volio kod mene polako gubi značaj, živote moj! Nisi svjestan koliko patim, koliko se plašim ovog razgovora...
Da, ona je nazvala... a on tek, tako kao prolaznik, kao putnik - samo reče: kad dođe "vakat" zvat će me!
Koji "vakat"(vrijeme)....??? Ne...dugo sam čekala!
Pustila sam suzu, obrisala je, i polako sam se okrenula, laganim koracima pošla ka Vilsonovom šetalištu...imam vremena, slobodna kao ptica,.. vrijeme je divno, sunčano, baš za šetnje...i tako polako sam počela shvaćati da je sve bilo lažno, da sam se nadala uzalud. Pitam se: zašto su moje emocije izgubile onu draž, melodiju ljubavi koju sam potiskivala samo za jednog čovjeka, zašto???
U meni još i danas zavrišti ona slatka bol za njim, ona nada, još i danas zaboli me svaka pora u kojoj se on uvukao... sva tišina mojih emocija tupo odzvanja u mom umu, poput zarđale melodije orgulja... daleko je još ono mirno more mog lijepog sjećanja u nepovrat,..
Ostat će zauvijek zapečaćena u jednom krajičku moje ličnosti, kao ožiljak jedne ljubavi i ako ikada dopre moja misao do tebe... a znam da hoće i znam da ćeš tada znati da sam to ja: neka te niko, nikada ne voli kao što sam te voljela ja!

Autorica: Emina Čolpa

 
Srebrna kiša anđela
Na ljetnoj kiši stojiš ti…Stojiš i kisneš…Gledaš u mene svojim velikim plavim očima…Nisam sigurna što mi želiš reći, nisam sigurna želiš li mi prići, ili samo stojiš i čekaš…
Tvoje usne polako se razdvojiše, rukom prođeš kroz plavu, mokru kosu, te se kapljice rasprše…
Traperice su ti razderane, krvariš…Da li plačeš?
Krećeš…Pokret ti je tako mekan…Ali, zašto sije sunce dok pada kiša? Zašto je srebrna…? Vidim svijetlost na nebu, čudna je…Zove me…Gledaš me…Zašto? Zašto ništa ne govoriš, samo hodaš prema meni i lomiš se…
Zašto ne odgovaraš?…Plačem, želim te zagrliti, ne mogu se pomaknuti, što je to? Pomozi mi…Prolaziš kraj mene, sjedaš na mokar pod, dodiruješ sjenu…Što ti je?
Tu sam…kraj tebe…ne gledaš me više…
« Dođi…» - govoriš…» Dođi mi opet nazad brzo…»
Ne razumijem…
« Naše vrijeme, nedostaje mi…Naši poljupci utisnuti su na mojim usnama…» - pričaš mi i bacaš crvenu ružu u bezdan…Što je to…» Ne boj se…Sada si gdje želiš biti…Nedostajem li ti?»
Hvata me strah…Što to pričaš…Želim te, boli me…Praznina u meni je…
Srebrna kiša te i dalje moči, ti se ne opireš…Razdvajaš usne, ljubiš me, otvaraš ruke, grliš me, diraš moje lice, diraš moje usne, smiješ se…» Oh, kako volim te…» - govoriš…Sretan si, ali, odlaziš…Opet odlaziš…Okrećeš se…» Ne zaboravi me»
O, živote moj, ne idi od mene…
Pogled skrenem prema dolje…Vidim dugu, ali kako? Vidim anđela, o moj Bože…
Kiša me dodiruje, lakše mi je…Otvaram usne, izgovaram « Volim te «…U svijetlu polako nestajem, čujem te kako govoriš, a nema te, zašto? Čujem kako plačeš, osjećam miris ruža i svijeće.
Plovim kroz nebo, letim iznad otoka, zelenila…Vidim plavi vodopad, zove me…Spuštam se…Biserno more, okružuje me…Ali ne, ja nisam na zemlji…Što je to?…Ne bojim se, dobro mi je…
«Ne boj se» - okrenem se, anđeo i vila rastvoriše krila, i odvedoše me pred sud Božji…Ne vjerujem, ja sam umrla, od boli ja sam mrtva…A ti tek sada plačeš za mnom, tek sada me trebaš i želiš…
Ali ja ne mogu bez tebe…Dođi i poljubi me, dođi i voli me…
Jer srebrna kiša anđela odavno je prestala…moja bol opet je stvarna postala…Dođi i oslobodi moju dušu…Dođi, zagrli me…
Ljubavi, trebam te!

nn – neke stvari u životu treba cijeniti od samoga početka…
 
SIN

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: 'Tata, smijem li te nešto pitati?'

OTAC 'Da, naravno, reci, što je?

SIN: 'Tata, koliko zarađuješ na sat?'

OTAC: 'To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?' kaže gnjevno

SIN: 'Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?'

OTAC: 'Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.'

SIN: 'Oh,' dječak odgovori, spuštene glave.

SIN: 'Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?'
Otac je bio bijesan 'Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!'
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja...kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?'
Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio:

Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često novac...
Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
'Jesi zaspao, sine?', upitao je.

'Ne, tata, budan sam" odgovori dječak.

'Razmišljao sam...možda sam bio prestrog prema tebi maloprije.. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.'
Dječak se uspravio, smiješeći se. 'Oh, hvala ti, tata!', poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
'Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?', planu otac

'Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.', odgovori dječak.

'Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom."

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš.

Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života.
 
I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka... Aleksa Santic:heart::heart:
 
Pa eto ti Neno iz Niša, ,,voli izdaleka“, a mogli smo izbliza plava i nežna moja, mogli smo drugačije da smo znali i da smo hteli, ili umeli…ali * ga, ja sam stari ljubavni ponavljač a ti kći prosvetnih radnika, koja je volela poeziju i prozu i pahulje i Desankine i Brankove stihove, i jednog Džoa čiji je brod i u luci stajao raširenih jedara….
Bila je zima, sedeli smo u jednom restoranu u Rengenovoj ulici i pili čaj sa rumom. Znao sam da imam dovoljno para za čajeve ali za rum nisam bio siguran. Na to sam mislio dok sam gledao njene lepe plave oči i držao je za ruku uvek toplu i nežnu i pokušavao iz petnih žila da izgledam zaljubljen.....
Sa starog i olinjalog džuboksa Prisli me je podsećao nezaboravnim refrenom ,,sad ili nikad“ šta treba da uradim, a ja sam kao najveći idiot razmišljao da li ću imati para za rum i da li ima smisla ovu prelepu maminu i tatinu ćerkicu voditi u onu moju sobicu u suterenu, koja je mirisala na dunje i stare stvari…
Zatim smo šetali dok je padao gusti sneg da sam ga zauvek zapamtio.
– Džo budi nebo, a ja ću ptica, pa ću da letim po tebi – poče ona nešto poetski, a ja je zagrlim i poljubim po prvi put.
– Džo budi nebo a ja ću ptica …
– Hoću – obećah …
– I nemoj nikad da me ostaviš.
– Kako može nebo nekog da ostavi? – rekoh i poljubih je u oko plavo i puno slutnje…
– Može Džo, može – ubedjivala me. Da li je to bila istopljena pahulja ili suza ne znam, ali nisam o tome hteo da razmišljam. Ispod jedne svetiljke dok je sneg vejao ljubio sam sav srećan tu Nenu čije su tople usne mirisale na čaj i rum. Eto, to nikako ne mogu da zaboravim, a naizgled je to obična stvar.

(dzo moler)
 
Zal Kopp - Cvrsti dah velike ceznje


Stigla si bezbrojna u krhotine moga sna
i sad se svojim brižnim dodirima,
u zanosu vrućih poljubaca razbuktavaš.
Nikako slučajno, već ponosno s mirisima
i čvrstim dahom velike čežnje,
ljubiš moje krhke obrise.
Bezglasno i pažljivo,
polažeš u moje zjenice osmjeh
i dok šutljivo prilaziš mojim usnama,
ispunjavaš me neprimjetno svojim tijelom.
Postajemo čudesan plod
nepregledne ravnice osjećaja
i kao rijetki sretnici uspijevamo ući
u tek probuđene krošnje mjesečine
i zaboravu prepustiti nemir.
Plamtiš privijena strašću
u mom krvotoku.
Znaš me prepoznati.
Iako je moj glas,
još uvijek bojažljiv,
nježno iz mene uklanjaš prošle snove
i tako ranjive, neponovljivo tiho smiruješ.
Pitaš otkud toliko nebeskog veličanja
u našim zagrljajima
i kako to da smo uspjeli,
zauvijek izaći nepovrijeđeni?
Moram ti reći, možda ustvari i slutiš,
ove smo noći započeli ljubavlju cvjetati
i nikada se više nećemo usamljeni svlačiti,
jer su se tvoji zlatni prsti puni sunca,
zapleli u moju kosu,
a moje su usne postale
užareni izvori tvojih uzdaha.


282521446_1a4ef22173%5B1%5D-107096-1-2.jpg
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top