Romantika

424169largeep3.jpg
 
Sakrij me

Sakrij me
U ceznutljivom pogledu,
U sjaju oka kojeg cu
Samo ja prepoznati..

Nosi me u kutku
Usana u smiješku
Neizgovorenim rijecima
I ja bit cu s tobom…

Sakrij me…
U mirisu ljetne oluje
Bljesku munje i
Slutnji žudnje;

Cuvaj me u snovima
Nanizanim u nocima
Krhkim od samoce…

Sakrij me…
U sjecanju na ukradene
Poljupce od kiše
U ocekivanju svitanja…

Sakrij me…
U prekršenim obecanjima
U uzdahu što se otima
Samotnim satima.

Sakrij me…
U pricu što ima sretan kraj…
Sakrij me u zagrljaj,

- Samo ljubav mi ne sakrivaj!

Marina Ugrin
 
Veceras necu bez ljubavi zaspati

Veceras ne smijem zaspati bez ljubavi,
ostavila si ptice i njihov glas u meni,
a prije polaska obecala mi u vazi lišce.
Izbrojio sam šume svih kontinenata,
bit ce najljepši park na našoj postelji,
i pozdravit cu sve to ubrano lišce,
kad šuštanjem donese bjelinu tijela.

Veceras ne želim zaspati bez ljubavi,
topli je miris tvoga željenoga bica
ovio moj san vitkim bijelim rukama.
Umivam se dodirima njihove mekoce,
a ti s pticama preko na susjednom nebu,
cas ocima sokove lišca nemirno sanjaš,
cas srebrnim perjem moju želju grliš.

Veceras ne cu zaspati bez ljubavi,
osjecam kako me kroz lišce dozivaš,
i moj pogled zaustavljaš na svom nebu.
Ponovno te srecem i ponovno imam,
usnama ljubim obrise tvoga srca,
a kiša sa tvojih krila pada na uske ulice
i donosi smirenje nad krošnje grada.

Zbog toga ne mogu zaspati bez ljubavi,
ne umijem, mila moja, bez tebe snivati,
jer tamo u gnijezdu neobicne noci,
gdje tvoji poljupci dubinom postoje,
u šuštanju lišca radaš ptice za mene
i njihovu ljubav u moju dušu slažeš.
Veceras ne cu bez ljubavi zaspati.


Zal Kopp

 
Epilog

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu od zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu...
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi...
u ocima koje su ponekad zelene...

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine...?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag...
A ja bih nocas upravo unatrag...
Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju...
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava...
kao noc usamljenog vojnika...
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine???
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije???
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate...

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola...
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost...
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim....

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno..

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim...

M.B Romanov
 
Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....

P.N
 
Ruze! Ruze! Odjednom su bile svuda oko nje.Na javi.I u snu.
Rasle su tamo gde nikad pre nisu. Gde im mesto nije. Pred ulazom u dvor. Uz gradske zidine.u polju, medju travama i livadskim cvecem.zaticala ih je, otkinute, u svojoj sobi , na stolu ili postelji. Pred vratima sober, na podu. U beskrajnim, izlomljenim hodnicima kule.uvek sveze, kao da su tek ubrane. I uvek izmesanih boja u istom bokoru ili buketu. Bele kao narcis.Zute kao njegovo srediste.
Ruzicaste. Crevene. I one bojom nalik nevenu. kao da joj neko kusa ukus. Ili salje odjednom sve poruke kojima govore boje cveca.
primala ih je radosno. I osehivlala se u nedoumici. Sve cesce zapitana ko ih stavalja na njen put. I nestrpljiva da to sazna sto pre.
Motrila je. Skrivala se u sobi iza velikih vrata sanduka sa robom.Kraj odskrinutih vrata. U senkama prozora. Ali tajanstveni darodavac bio je majstor igre. Umeo je da prozre sva njena nevina lukavstva. Kao da je znao njene puteve i pre nego sto ona trag na njima utisne. ostavljao je vece uvek cvece tamo gde ona nije. Ali gde ce sigurno doci , cim shvati da je jos jednom zadrzana na pragu tajne.
Ja , sam kao sto slutiti, znao sta se desava. Odakle ruze u njen nemir zbog njih. Znao sam i zasto cuti o njima, cak i pred rodjenom majkom .Zasto ih samo ona pronalazi i na mestima gde mnogi prolaze.
Znao sam.Ali nisam joj olaksao cak ni nagovestajem. Bilo je to njeno vazno vreme i morala je sama da prodje njime, kao carobnom sumom, u kojoj svaki pravac vodi necem drugom, i cini tragaoca drugacijim. Ali kakva ce izaci iz tog doba, nije kazano. Nestrpljiv u nadi. Samo to sam smeo.
,,Ruza je cvet ceznje. Dar ljubavi. Od momka devojci", prosaputala je u jedno predvecerje.
Sedela je na ivici postelje. Obraze zajapurene pravim devojackim stidom zagnjurila je medju nezene latice. I osmelila se na novu pomisao. Na pitanje :,, Ko mi salje ovo cvece ? I svoju ceznju?''
Vrhovima prstiju lagano je pomilovala svileni barsun buketa.
Cvet po cvet. Smesila se. smesila se kao nikada pre. Sklopljenih ociju. I lako rastvorenih usanica.
Od te veceri, nemir bezazlene, ponosite i razmazene devojcice, nemir kojim je veselila oca i brinula majku, postao je nekako drugaciji. I tisi. Takav se nemir cuva samo za sebe. Krije se pred svima koji nisu njegov deo. Ta zdrhtalost one pred svima koji nisu njegov deo. Ta zdrhtalost one koja iscekuje. koja osluskuje zov necije ceznje. Koja trazi i ne moze da nadje.A zna, dobro zna, da je onaj koji doziva tu. Samo ga ona ne vidi, kao u nekoj zamrsenoj igri skrivalica.
Vremenom su pocele da rastu na sitnom vezu kojim je kratila vreme i davala posao masti i rukama.Na tkaninama i ukrasima koje su donosili dubrovacki trgovci. Na njenim haljinama. Na grivnama. rasute po svili i somotu. Utisnute u zlato, fino srebro i emajl.
Zatim su ruze zasule beskrajna polja kojima je lutala po svu noc, kroz snove koji su se nastavljali kao niz , svi cinili jedan , jedini.
Isla je kroz to polje ruza i trazila nekoga. Tek mu je naslutila ime, a osecala ga bliskim. svojim na jedan potpuno nov i nepoznat nacin.
kada mu je prvi put nazrela lik, odmahula je glavom u neverici.
,,To ne moze biti on.Prati cara, i daleko je od Zupanjevca.Prdaleko cak i za one na svaki podvig spremene", govorila je sebi.
Govorila je oporima glsaom razuma. A to nije glas mio uhu srca.
Zato je slusala sapat koji je stizao sa dna njene zelje. Sapat, lak i mek, i sladak.
,,Mozda mi ruzepod stope baca neko drugi, a po njegovom nalogu, i u njgovo ime. Neki vest i povreljiv sluga. Ili neka gospodja sto su neprestano uz majku i mene", mislila je.samo, to vise nije bilo nagadjanje. Ni odgonetanje tajne. Bila je to nada.
Lepo joj je bilo da veruje u tu istinu.sve lepse, sto je duze mislila o njemu.
A od kada se vratila iz Skoplja, sa svecanosti proglasenja Zakonika kojim je car o spasovdanu tisucu trista cetrdeset devetog leta Gospodnjeg obecao pravdu svome narodu, mislila je o njemu sve cesce......

............Milica ga je vidjala i ranije. Kada se plemstvo okupljalo da se pokloni pred svetlom krunom. Na velikim i malim saborovanjima.
Na raskosnoj ceremoniji krunisanja.Kada su osvestani Veliki Decani.Uvek Je bio uz cara.Znala je to.Ali njegov lik se gubio, nestajao medju desetinama drugih, i stapao se sa njima, Kao oblak medju oblacima.
,,Kako je mogao da mi bude isti kao drugi mladici plemici u dvorskoj sluzbi? On, kome nijedan ni slican nije?'', pitala se zacudjena.Zbunjena sobom. Uzdrhtala kao da joj od razresenja te tajne zavisi zivot. a mozda i besmrtnost duse.
Sakupljala je ruze, a pribirala misli i trazilanepoznata znanja.Tako sve dok opet u jedno stisano predvecerje nije zacula glas u sebi.
,,ja ga nikad nisma dobro pogledala. Zato, samo zato, mogao mi je licicit i na druge. O, kako me je prevarilo nepazljivo oko", prosaputala je, ponavljajuci istinu svog srca.
Privila je ruze na grudi. I osetila je u sebi neku toplinu.Bez\imenu.Nepoznatu.Toplina je rasla i obuzela je svu. Ucinila je klonulom i mekom. Pa se pomesala sa mirisom ruza. A ruze su mirisale opojno kao nikada pre. Kao vera, ljubav i nada." ......

Igra Andjela

Ljiljana H. Djurovic

 
STAKLENA ULICA
Svaku vecer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otisla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesecine
izmedju drvoreda sjecanja plamtis.
Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratis
i ne remetimo njeznost krosnji,
jer one poznaju mirisni sum pjesme
i nase korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne placu, vec onako sjetno
u kutu nasih zjenica, sute.
Dobrodosla si,
iako im je tesko podijeliti tvoje osmjehe u pamcenju,
za njih si uvijek dobro dosla,
jer kad zavrsi dan ili zapocne noc,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se vise,
ali pamtim, kako si jednom vec dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, .onda si u srcu,
s tim svojim glasom sto ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otisla,
i po tko zna koji put si,
izmedju drvoreda sjecanja
u kapima mjesecine ostala plamtiti.

Zal Kopp

 
VELICINA CVIJETA


Nocas smo se ti i ja,ponovno zagrlili u meni
i cini mi se, kad god se tako u mene vratis,
kao da te umjesto ociju imam,
jer mi sve duze ispod vjedja ostajes.
Koliko se samo u obrisu moga svijeta
tvojih zlatnih i mekih poljubaca nanizalo,
koliko je samo dragog kamenja tvog srca
u meni iskreno zablistalo.
I nocas si igra dodira nevidljivih ruku,
i po tko zna koji put, poklanjas se
pozudnim obalama mojih usana.
Osjecam, kako si sva u meni
i ne vidim kraj zanosu moje krvi,
gledam, kako se radjas mojim prstima
i odjednom postajes crvena i sjajna,
slatki okus tresnje u mojim otkucajima.
I upijam te kapi tvojih uskih bedara
i prepusten mirisu tvoga tijela,
pijem tvoj sok sto se vrelom bujicom,
niz moju kozu razlijeva.
Opijen titranjem valova,
uzburkanu tisinu tvojih bokova osjecam
i nad tihim osloncem drhtavog jezera,
tom bistrom vodom,
zauzimam prepone koje mome tijelu nudis.
Uranjas me svojom uzbudjenom povrsinom
i toplom dubinom snazno u sebe, primas.
Osjecam, kako narastam u tvom blazenom vrtlogu
i iz mjesecevog pupoljka,
postajem velicina cvijeta...


Zal Kopp


 
Everything you are
Everything you'll be
Touches the current of love
So deep in me
Every sigh in the night
Every tear that you cry
Seduces me

All that I am
All that I'll be
Means nothing at all
If you can't be with me
Your most innocent kiss
Or your sweetest caress
Seduces me

I don't care about tomorrow
I've given up on yesterday
Here and now is all that matters
Right here with you is where I'll stay

Everything in this world
Every voice in the night
Every little thing of beauty
Comes shining thru in your eyes
And all that is you becomes part of me too
'Cause all you do seduces me

And if I should die tomorrow
I'd go down with a smile on my face
I thank God I've ever known you
I fall down on my knees
For all the love we've made

Every sigh in the night
Every tear that you cry
Seduces me seduces me
All that you do , , , .. Seduces me
 
Mračan mi duh je - o, brzo strune
Harfe dotakni da čujem njih;
Nek blagi zvuci uši mi pune
Uz prsta tvojih dodir tih.

Ako još nada puni grud meni,
Taj zvuk će je izmamit znat,
Ako još suza ima u zjeni,
Poteći će, i bol će stat.

Nek trzaj bude dubok i snažan,
Nek vedra nota ne bude prva;
Minstrele, čuj me, plač mi je važan
Prije neg' bol mi srce shrva,

Jer tuga je odnjihala njega
I duga, nijema bol i nesan,
Sad spoznat najgore od svega
Mora, i puknut - il' rodit pjesan.
 
ČUJES LI... ?

Čuješ li kako traže stvarnost,
raščupane, divlje,
one sjene, što ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmjernom krevetu udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u anonimnosti,
ranjene golemom čežnjom materije,
hoće imena, granice, dane.

Više ne mogu
živjeti tako: na rubu
gdje umiru sjene, a to je ništavilo.

Pritrči, pođi sa mnom.
Pruži ruke, pruži im svoje tijelo.
Potražit ćemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpočinu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grčevito stišćemo
među našim tijelima,
gdje će naći hranu i spokoj.

Konačno će usnuti u našem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odijelimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
vrijeme njihova života u nama.

I njihov tjeskobni san
sjena ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonačnost.

P.Salinas
 
Ako ti nekada bude dosadno,
ti zelju jednu zamisli,
zamisli da ti se ona ostvari.
Probudi dusu slomljenu,
probudi srce ledeno
i voli,
kako se moze voleti jedino.


Voli da usna jednom oseti,
da telo jednom miluje,
da zivot bude takav,
kakav si zamislio da bude.
Da se tela koja se ljubavlju spoje,
nikada vise,
kada postanu jedno,
ne razdvoje.
 
D A H D U G E

Kistom svoga srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina ,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas ,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis .
Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda ,
s njom , obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove ,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir ,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade .
Zacet u tvojoj bjelini , otkrivam milost svih osjecaja ,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana ,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma ,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice .
Zemlja ti je dom , smedja i topla , cvrsta poput majke ,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva ,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge ,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina .
Tu me zenstvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe ,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece ,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra ,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek .
Ti si dah duge , pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja ,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse ,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu .

Zal Kopp
 
Poslednja izmena:
Beskrajna pjesma

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema međe, gdje bi počeo tvoj
osmijeh;
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako
teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da li je još ovdje,
isto kao i tvoja riječ, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kad je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života,
s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica.

Joaquin Pasos

 
DOPADAŠ MI SE KAD ĆUTIŠ

Dopadaš mi se kad ćutiš jer kao da si odstuna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odlutale
i poljubac jedan sklopio usne.

I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija

Dopadaš mi se kad ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ, leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čujeć i glas te moj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno sa ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kad ćutišjer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

P.Neruda
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top