Ako hoces da budes jednom vredna 
i da napunis svoj krcag, - 
o dodji, dodji na moje jezero. 
Voda ce se pripiti uz tvoje noge 
i izbrbljati svoju tajnu. 
Po pesku je pala svezina kise koja ide, 
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta 
kao bujna kosa nad tvojim obrvama. 
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem, 
udara me u srce. 
O dodji, dodji na moje jezero, 
ako moras da napunis svoj krcag. 
Ako hoces besposlena da bezbrizno sedis, 
dok ti voda nosi krcag, - 
o dodji, dodji na moje jezero. 
Padina se zeleni i divljega je cveca 
bezbrojno. 
Misli ce tvoje izletati iz tvojih tamnih ociju 
kao ptice iz svojih gnezda. 
Preves ce ti spasi na stopala. 
Dodji, o dodji na moje jezero, 
ako hoces da sedis besposlena. 
Ako si sita igre pa hoces da zagnjuris u vodu, - 
o dodji, dodji na moje jezero. 
Ostavi na obali plavi ogrtac, 
plava ce te voda ogrnuti i pokriti. 
Talasi ce se prpinjati da ti ljube vrat, 
da ti na uho sapcucu. 
Dodji, o dodji na moje jezero, 
ako hoces da se zagnjuris u vodu. 
Ako moras u bezumlju da skaces u svoju smrt, - 
dodji, o dodji na moje jezero. 
Jezero je moje sveze i bezdano. 
Crno kao san bez snova. 
U dubinama njegovim isto su dani i noci, 
a pesma je cutanje. 
Dodji, o dodji na moje jezero, 
ako hoces da utones u svoju smrt. 
Zuta ptica peva na njenim drvetima 
i srce moje igra od radosti. 
Oboje zivimo u istome selu, 
a to je cela nasa iskra radosti. 
Njena dvaljubljena laneta 
dolaze u hlad naseg vrta da pasu. 
Kada zalutaju u nase jecmiste, 
ja ih uzimam u narucije svoje. 
Nase selo se zove Kandzana, 
a nasu reku zovu Andzana. 
Moje ime zna celo selo, 
a njeno je Randzana. 
Nas razdvaja samo jedno polje. 
Pcele, koje imaju kosnice u nasem zabranu, 
traze meda u njenom. 
Cvece baceno sa njenog ukotvista 
snosi reka u nasa kupatilista. 
Kotarice sa suvim cvetovima kuzma 
donose sa njihovih polja na nas trg. 
Nase selo se zove Kandzana, 
a nasu reku zovu Andzana. 
Moje ime zna celo selo, 
a njeno je Randzana. 
Ulica koja zavija njenoj kuci 
mirise u prolece od mangovog cveta. 
Kada njen lan szri za zetvu, 
cveta konoplja na nasim poljima. 
Zvezde koje se osmejkuju na njenu kolibu 
salju isto tako i nama svoj drhtavi pogled 
Kisa koja preplavljuje njenu catrnju 
veseli nasu kadamovu goru. 
Nase selo se zove Kandzana, 
a nasu reku zovu Andzana. 
Moje ime zna celo selo, 
a njeno je Randzana. 
Iz dana u dan on dolazi i odlazi. 
Idi, draga, i daj mu jedan cvet iz moje kose. 
Ako te upita ko te je poslao, preklinjem te, 
ne kazi mu ime moje - 
jer on samo dolazi i odlazi. 
Eno gde sedi pod drvetom u prasini. 
Napravi mu tamo, draga, 
sediste od cveca i lisca. 
Oci su mu tuzne i unose tugu u srce moje. 
Ne kaze sta misli; samo dolazi i odlazi. 
Tuzne su tvoje pronikljive oci. 
Ispituju dusu moju kao mesec 
kada bi hteo da pronikne more. 
Razgolitio sam svoj zivot 
pred ocima tvojim od kraja do kraja, 
i nista nisam sakrio ni zadrzao. 
Zato me ne poznajes. 
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti 
u stotine zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata. 
Da je cvet, svez i malen i sladak, 
otkino bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu. 
Ali to je srce moje, dragana. 
Gde su obale njegove, a gde njegovo dno? 
Ne poznajes medje toga kraljevstva 
i ipak si njegova kraljica. 
Da je samo trenutak radosti, 
on bi procvetao u laki osmejak, 
i ti bi ga mogla videti i citati u trenutku. 
Da je samo bol, on bi se rastopio 
u sjajne suze, u kojima bi se ogledala 
njegova najdublja tajna, 
tajna bez reci. 
Ali to je ljubav, dragana moja. 
Njena je radost i bol bez granica, 
beskrajne su njene zelje 
i njeno bogatstvo. 
Ona ti je bliska kao zivot, 
pa ipak je na mozes potpuno poznati. 
Ti si vecernji oblak koji bludi 
nebom mojih snova. 
Ceznjama ljubavi svoje 
dajem ti boju i oblik. 
Ti si moja, moja, ti koja obitavas 
u mojim beskonacnim snovima! 
Tvoja su stopala ruzicasto rumena 
od ognja mog ceznjivig srca, 
ti koja znjes moje vecernje pesme! 
Tvoje su usne gorko-slatke od 
ukusa vina mojih patnji. 
Ti si moja, moja, ti koja obitavas 
u mojim usamljenim snovima! 
Senkom svoje strasti 
zarcnio sam oci tvoje, 
stalna gosco u dubinama moga pogleda. 
Vezao sam te, moja, ti koja obitavas 
u mojim besmrtnim snovima! 
Moje srce, ptica divljine, 
naslo je svoje nebo 
u tvojim ocima. 
One su kolevka jutra, 
one su carstvo zvezda. 
Moje su pesme potonula 
u dubine njihove. 
Pusti me samo da se vinem 
u to nebo, 
u njegovo osamno bespuce. 
Pusti me samo da delim 
njegove oblake, 
da sirim krila u sjaju 
njegovog sunca. 
Ceznem da ti kazem najdublje reci 
koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, 
strahujuci da bi mi se mogla nasmejati. 
Zato se smejem sam sebi i odajem 
tajnu svoju sali. 
Olako uzimam bol svoj, 
strahujuci da bi ti to mogla uciniti. 
Ceznam da ti kazem najvernije reci 
koje ti imam reci; ali se ne usudjujem, 
strahujuci da bi mogla posumnjati u njih. 
Zato ih oblacim u neistinu, 
i govorim suprotno onome sto mislim. 
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, 
strahujuci da bi ti to mogla uciniti. 
Ceznem da upotrebim najdragocenije reci 
sto imam za te; ali se ne usudjujem, 
strahujuci da mi se nece vratiti istom merom. 
Zato dajem ruzna imena i hvalim se svojom surovoscu. 
Zadajem ti bol, beojeci se 
da neces nikada saznati sta je bol. 
Ceznem da sedim mirno pored tebe; 
ali se ne usudjujem; jer bi mi inace 
srce iskocilo na usta. 
Zato brbljam i caskam olako, 
i zatrpavam svoje srce recima. 
Grubo uzimam svoj bol, strahujuci 
da bi ti to mogla uciniti. 
Ceznem da te ostavim zauvek; 
ali se ne usudjujem, strahujuci da bi 
mogla otkriti moj kukavicluk. 
Zato ponosito dizem glavu 
i dolazim veseo u tvoje drustvo. 
Neprekidne strele iz tvojih ociju 
cine da je bol vecito svez. 
Bejase popodne kada ti otide. 
Sunce je przilo na nebu. 
Zavrsila sam rad i sedela na cardaku 
kada ti otide. 
Cutljivi povetarci doletahu leprsajuci 
kroz mirise mnogih dalekih polja. 
Golubovi neumorno gukahu u hladu, 
i jedna pcela, koja u moju sobu zaluta, 
zujase mi novosti mnogih dalekih polja. 
Selo je spavalo u podnevnoj zezi. 
Drum je lezao pust. 
Iznenada se podize zubor 
u liscu i opet izumre. 
Ja sam zurila u nebo i u plavetnilo 
utkivala slova imana koje sam nekada znala, 
dok je selo spavalo u podnevnoj zezi. 
Zaboravih da ispletem kosu svoju. 
nezni vetric igrase se njom, 
na mojim obrazima. 
Reka je bez nabora klizila 
pod hladovitom obalom. 
Leni, beli oblaci stajahu nepomicno. 
Zaboravih da ispletem svoju kosu. 
Bejase podne kada ti otide. 
Prasina je na drumu gorela, 
polja skapavala zedna. 
Golubovi gugukahu u gustome liscu. 
Sedela sam sama na cardaku kada ti otide. 
Ona stanovase kod humova na kraju kukuruznog polja, 
u blizini izvora, koji tece nasmejanim potocima 
kroz svecane senke starih drevta. 
Zene dolazahu tu da napune svoje krcage, 
a putnici da se odmore i procaskaju. 
Ona je tu svakoga dana radila i snevala 
pracena sumom potoka. 
Jedne veceri spusti se stranac s planine pokrivene oblacima; 
kovrdzave vitice behu mu zamrsene kao sanjive zmije. 
Mi zapitasmo zacudjeni: ''Ko si?'' Ali on ne odgovori, 
sede pored brbljiva potoka i gledase nemo 
ka kolibi u kojoj je obitavala ona. Srca nam drhtahu od straha 
i se vratismo doma kada pade noc. 
Ujutru, kada dodjose zene na izvor u hladu deodara, 
nadjose otvorena vrata na njenoj kolibi, 
i njen glas bese otisaom a gde bejase njeno nasmejano lice? 
Na zemlji je lezao prazan krcag, a kandilo u uglu dogorevalo je. 
Niko nije znao kuda je ona pobegla pre zore - 
a ni stranca ne bese nigde. 
U mesecu maju sunce je peklo i sneg se istopi, 
a mi sedesmo kraj izvora i plakasmo. 
U mislima svojim cudismo se: ''Ima li tamo, 
kamo otide, izvora, gde bi mogla napuniti 
svoj krcag u ovom vrelim zednim danima?'' 
I mi se zapitasmo u strahu: ''Ima li zemlje 
za ovim humovima gde boravimo?'' 
Bila je letnja noc; sa juga je duvao lahor, 
a ja sam sedeo u njenoj napustenoj sobi, 
gde je zizak stajao jos uvek neupaljen. 
Kada iznenada isceznuse 
humovi pred mojim ocima, 
kao da je neko otklonio zavese. 
''Ah, to je ona, sto dolazi. 
Kako ti je, dete moje? Jesli i srecna? 
Ali gde ces prenociti pod otvorenim nebom? 
Avaj, tu nema naseg izvora da utolis zedj svoju''. 
''Ovde je isto nebo'', rece ona, 
''samo oslobodjeno svih humova 
koji ga skovahu,- to je isti potok 
koji je postao nabujala reka, - 
ista zemlja prosirena u ravan''. 
''Sve je tu'', uzdahnuh ja, ''samo nema nas''. 
Ona se tuzno osmehnui rece: 
''Vi ste u mom srcu''. 
ja se probudih i cuh zuborenje reke 
i sustanje deodara u noci.