Religija se bavi (ili bi barem trebala da se bavi) čovekovim unutrašnjim svetom,
a ne spoljašnjim. Taj svet je uvek isti i nema tu šta da se menja. Jedina je razlika
u tome koliko je čovek svoj unutrašnji svet osvestio. Spoljašnji svet je samo
prozivod ili odraz unutrašnjeg stanja.
Verska praksa služi (ili bi barem trebala da služi) podizanju nivoa svesnosti.
Psihičke i fizičke bolesti, zatrovana voda, vazduh i zemlja, neprestani ratovi, glad,
strah, apatija, samozavaravanje. To je odraz svesnosti modernog čoveka. Religija
koja bi se sa tim stanjem svesnosti usaglasila, mogla bi da bude samo neka opaka,
satanistička religija. Može se primetiti da je to značajan duhovni pad u odnosu na
vinčanski period, kada 2000 godina nije bilo rata. Nije bilo vojske, oružja, novca,
hijerarhije, vladara. Nije bilo ni formalne religije, jer nije bila u tom vremenu i na
tom mestu potrebna.
Modernom čoveku je više nego ikada, u nama znanoj istoriji, verska praksa
neophodna.
U zen tradiciji postoji čuvena priča o
šoljici čaja. A kako čovek da se oslobodi svojih
predubeđenja i pogrešnih znanja? Psihologija zagovara zamenu jednog gledišta
drugim gledištem. Ali ko garantuje da je to drugo gledište ispravno? Jedino je
verskim, duhovnim praksama moguće sve to nadići i doći u kontakt sa Izvorom.
Onda se žito od kukolja razdvoji samo.