Reći ili prećutati?

Čovek je upoznao ženu i ostvarili su kraću vezu.
Njegove namere su iskrene i ozbiljne, ali kako je više upoznaje - tako mu se više čini da on nije za nju.
Ona njemu odgovara kao ličnost, njeno telo ga uzbuđuje u dovoljnoj meri, mada nije baš da sve pršti od strasti, ali ima strasti i užitka, međutim, njeni pogledi na budućnost i prioritete nisu u potpunosti onakvi kao što su njegovi.
On se često seti priče o kompromisima.
Oboje su u ozbiljnim godinama, a njemu nije do gubljenja vremena.

Jednom je i zaustio da joj kaže kako to što su započeli neće ići, ali se u poslednjem trenutku ujeo za jezik i pomislio:

"Prokleta budalo, ne moraš uvek i sve da istrtljaš! Pusti da vreme pokaže, ne moraš uvek lomiti preko kolena! "

Razmišlja da pusti nju da odluči, da raskine ako hoće, ili da nastave u istom pravcu, što bi on u suštini želeo, mada mu se čini da to neće ići. Opet, možda se i vara?

Reći ili prećutati?

Šta bi, po vašem mišljenju, tu bilo najbolje za nju?

Pomislite da je on vaš brat, stavite se u njegovu ulogu.
Šta bi bilo najbolje za njega?

Ovo mi uvek zaliči na ulepšanu verziju nečega drugog.
 
prvo, on ne treba da se bavi time šta je najbolje za nju, ona će odlučiti o tome.
drugo, u pitanju ne mora da bude ili-ili situacija.
umesto da 1) ćuti i trpi ili 2) da joj kaže da tako više "neće ići", on može odlučiti i da zapodene odgovarajući razgovor..
može joj na primer, u finoj i opuštenoj atmosferi, reći da mu ona "odgovara kao ličnost", ali i da mu se čini da "njeni pogledi na budućnost i prioritete nisu u potpunosti onakvi kakvi su njegovi".. i čuti šta ona ima da kaže... umesto da pitanja sam sebi postavlja i na njih sam sebi i odgovara...
nije sve uvek onako kako se "čini"...
i mada sam tome i sama sklona, smatram da čovek ne treba da pravi impulsivne i radikalne poteze kada nije siguran u svoje mišljenje i svoja osećanja...
 

Back
Top